Platio sam ulaznicu koja bi kod mene doma kupila bocu dobrog whiskeya. Sunce je rezalo mozak. Ljudi svuda. Turisti s velikim očima i još većim kamerama, žene s kišobranima koji ne štite ni od čega osim smisla.

Bura i ja smo stajali tamo, on s mamurlukom od Chang piva a ja sa znojem na leđima, gledao sam zlatne tornjeve kako se penju prema nečemu što nikad nisam imao. Sve je bilo toliko sjajno da je boljelo. Kao da sam upao u svijet koji se trudi da bude bolji nego što jest.

Bura je izgledao kao da bi sve te zlatne kupole dao za tihu hotelsku sobu s dobrom ženom i lošim vinom. Nisam imao ni jedno ni drugo, ali - jebiga - soba je bila moja.

Ušli smo bez sumnje. Pod svjetlom koje je zaboravilo što znači tama. Čovjek u tajlandskim slonovskim hlačama podiže kameru. Klik. Klik. Bog iza objektiva. Ne zna da sve što snimi postaje vlasništvo konstrukta – duhova zapečaćenih u zlatne tornjeve.

“Osjećam se… kopirano,” rekla je žena koja je hodala iza njega.

Turist iz Njemačke pretražuje Google Translate da bi molio oprost od demona čuvara. Ne nalazi signal.

Kraljeva palača u Bangkoku je skladan spoj tradicionalnih tajlandskih elemenata i zapadnjačke estetike. Tradicionalne strukture imaju legendarne višeslojne krovove, složeno dizajnirane zabate i šarene porculanske pločice. Ovi dizajni predstavljaju kulturne vrijednosti Tajlanda, uključujući poštovanje prema budizmu i poštovanje prema monarhiji.

Tijekom vladavine kralja Rame V. europski su utjecaji integrirani u dizajn palače. To je vidljivo u Dvorana Chakri Maha Prasat, gdje se talijanski renesansni elementi susreću s tajlandskim motivima. Palača simbolizira sposobnost Tajlanda da prihvati modernost uz poštovanje svoje tradicije.

Posjetitelji su fascinirani ljepotom i kulturnom važnošću razrađenih detalja Kraljeve palače u Bangkok. Živahne boje, zlatni tornjevi i detaljne rezbarije čine ga rajem za fotografe. Svaki kutak palače odiše majstorstvom i umjetničkom predanošću.

Arhitektonska čuda Kraljeve palače u Bangkoku odražavaju bogato naslijeđe Tajlanda i otvorenost prema globalnim utjecajima. Posjet ovdje nudi uvid u kulturni i povijesni identitet zemlje dok slavi njezinu bezvremensku umjetnost.

Peregrine

Kraljevska palača u Bangkoku blješti kao ludilo na suncu, zlato svuda, zubi arhitekture što grizu nebo dok prolaziš kroz ulazna vrata i gledaš sve te turiste kako zure u nešto što ne razumiju, i ti si jedan od njih, i znaš to, ali ideš dalje, jer moraš, jer si već tu, jer kad si već stigao do kraja svijeta i platio u protuvrijednosti trideset eura, zašto ne ući još malo dublje?

I sve to sjaji, te krovne strehe što se penju ka vrhu svijeta kao da im je bog dao formu u naletu groznice, a možda i jeste, jer ovdje sve djeluje kao da je napravljeno u transu — zlato, zmajevi, ogledala, stupe pune priča koje nitko više ne zna, jer vrijeme je prošlo, kralj više ne stoluje ovdje, možda nikad nije ni stolovao, možda je sve ovo samo san jednog naroda koji je umoran, ali se još bori da vjeruje.

Četiri kamena vojnika stoje u formaciji ispred uredno porezanog drveća u obliku suza i krova što pulsira crveno-zelenim kodom. Svaki ratnik — istog lica, istog držanja, držeći oružje — koplje.

"To nije oružje već antena za hvatanje poruka s druge frekvencije." ispravlja me Bura.

Ispod njih — zvijeri, zmajolike kreature s osmijehom koji zna više od tebe. Sve je lažno, ali precizno. Prema Buri, Kraljevska palača je mjesto gdje se prošlost i mit programiraju u paralelnu realnost.

"Bura, vidi pagoda."

"Ili radio-toranj. Ili metafizička gljiva." kaže Bura.

Monokromni čuvar, lice izrezbareno iz hladnog kamena i još hladnijeg režima. Oči prazne, ali oštre.

"Skeneri za mentalne parazite" uputi me Bura. "Brkovi u obliku kontroliranog toka. On ne gleda tebe. On gleda kroz tebe, u arhiv tvojih sjećanja, briše ono što smeta stabilnosti sistema."

"Bura, kako tumačiš onaj reljef zmaja, koji jede vlastiti rep, na njegovom oklopu?"

"Kao simbol ciklusa koji nitko ne može prekinuti. Ne pokušavaj razgovarati s njim. On ne priča."

Ljudi prolaze, tišina tutnji kroz hodnike, a čuvar sa licem od kamena stoji u mjestu, znoji se pod uniformom, gleda negdje daleko — možda u život koji nije uspio da zadrži.

I u tom trenutku, dok ti se kamera klati oko zapešća, dok ti stopala gore od betona, dok udišeš sve te tamjane, dimove, sudbine, pomisliš: ovo nije stvarno. Ovo je kao pjesma bez glazbe, film bez zvuka, sve je lijepo, sve je lažno, sve je vječno, ali bez pulsa.

Možda istina nije unutra, u zlatu i mramoru, nego vani, kod starice koja prodaje narančaste cvjetne vijence na prostirci, kod dječaka koji pretrčava ulicu s rezancima u ruci, kod monaha koji šuti jer zna - šutnja je zlato.

I hodaš dalje. Jer to je sve što znaš da radiš. Hodaš. Gledaš. Fotografiraš.

Palača stoji. Ti prolaziš.

"Pogledaj je" reče Bura, — i vidjeh ženu u ružičastoj uniformi turizma, uzorka koji vrišti kao subliminalna poruka u reklamama s kraja dvadesetog stoljeća, stoji pred mapom. Mapa nije mapa.

"Mapa je kod" kaže Bura, ozbiljno kako se i očekuje od njega. "Temple of the Emerald Buddha" piše gore, ali to je samo paravan, fasada, naljepnica za um. Crveno: YOU ARE HERE — ali gdje je “ovdje”? I tko je “ti”?

Ona drži mobitel kao oružje, ali ne zna gdje ga usmjeriti. Osmijeh joj je treniran, možda iskren, možda pogonjen algoritmom za prepoznavanje lica. Pogled joj klizi preko informacija koje su odavno zastarjele.

Oko nje — gomila. Svaka osoba drugačija uniforma, ali ista funkcija. Turistički roj. Ljudi s očima priključenima na zaslone, traže Boga u GPS-u. Tip u plavoj majici, vozi Crocs mode; čovjek s natpisima na hlačama koje vrište Tajland-Tajland-Tajland. Mješavina tekstilne buke i tržišne ironije.

U pozadini žena u crvenom, također cvjetna — "Možda agent" šapatom će Bura.

"Možda" kažem, "možda samo još jedna lozinka u sustavu."

"Svi snimaju. Svi su snimani. Beton pod nogama isijava vrućinu i mikrosenzore."

Statua gleda, ali ne vidi. Mapa pokazuje, ali ne vodi. Ona se smiješi, ali: "Ne zna da sustav već zna za nju." kaže Bura, dok gledam gomilu kroz tražilo foto aparata.

Oni drže hram. Ili hram drži njih. Božanski čuvari, stvoreni iz staklenih krhotina, pigmentiranih halucinacija, i sintetičkih rituala. Crveni. Bijeli. Tamni.

"Nisu boje – to su funkcije u sustavu." Ovo nisu kipovi, ovo su arhetipski virusi, uneseni u arhitekturu da bi odvratili pogled, preusmjerili pažnju, zadržali tvoju dušu na “površini”. Oči im gledaju van, ali vide unutra. Unutar tebe. "Skeniran si, repliciran. Programiran."

"Svaki demon je enkriptirani čvor. Iz svakog zrači šifra, kao dugi kod iz starog CIA manuala za kontrolu uma." Ruke raširene, kao da podupiru konstrukciju, ali zapravo – "šalju signal prema dolje. Zlato se presijava kao polje ometanja – ne vidiš strukturu, vidiš odsjaj. Ti misliš: „Umjetnost, vjera, tradicija.“ Ali sustav ti šapuće: „Drži glavu dolje. I prati upute. Svijet nije ono što vidiš. Svijet je ono što te vidi."

Crveni demon drži totem moći, oslikan simbolima koji ne znače ništa — osim onima koji su ih programirali. Njegovo lice nije lice, nego maska: vojni protokol u obliku tradicije. Osmijeh razrezan, zubi kao zupčanici. Nema krvi, nema jezika. Samo kodirane poruke.

Kaciga — višeslojna parabola za hvatanje duhovnih signala. Na prsima ornamentika što skriva oklop. Ispod njega — praznina ili motor. Stoji na podiju, ograđen zlatom, kao artefakt pod paskom, dok ljudi kruže i snimaju. Ali on gleda — ne kamerom, već očima koje se ne zatvaraju.

"Pogledaj to lice izbliza" upozori me Bura. "To nije umjetnost. To je upozorenje. Simetrična košmarna glava, isklesana s takvom preciznošću da sumnjaš jesi li ti prava osoba ili si već repliciran. U njegovim očima: nula i jedan. U njegovim crtama: karta bojnog polja između svijesti i kontrole. U pozadini toranj — spiralna antena, cvjetna obmana, genetska zamjena za zvonik. Krov crkve na halucinogenima. Sve što vidiš je lijepo jer je tako dizajnirano. Da te zaustavi. Da ne pitaš."

Dobrodošao u Burinu filtriranu stvarnost.

Na zidu – demoni, mitovi, priče. Djeca uče o ratu gledajući kraljevske freske. Otac, sa lažnim osmijehom i lupanjem srca koje nije bilo njegovo, šapće priče koje uvijek završavaju dobro. Sjena na zidu pomiče se suprotno od svjetlosti. Nema objašnjenja, samo pomak i šum – zid guta dah. Dijete upita: “Tata, jesu li oni pravi?” Otac mu ne odgovara. Samo gleda zid. I ne trepće.

Zlatna palača, vrhovi kao igle, vojska majmuna i bogova u vječnom trku po zidu vremena. Nema izlaza, ni ulaza – samo povijest koja jede samu sebe. Bogovi s krvlju na noktima igraju šah s mrtvim generalima.

Freske, brate, te freske na zidovima Palače — to nije umjetnost, to je kaos u boji, to je eksplozija mitskih glava i kandži i repova što se uvijaju po zidu kao da zid diše, kao da će svaki trenutak da pukne, da iskoče stvorenja iz pigmenta, da zareže kroz vrijeme i odnesu te pravo u trbuh neke stare, zaboravljene legende.

Ogroman demon izranja iz mora. Oči mu gore kao spaljena nafta. Skrivene poruke u zubu, napuklom zubu, koji šapuće istine o kraljevima što piju otrov da bi ostali čisti.

Gledaš ih — te zvijeri, te demone, te bogove sa očima kao svjetlosni tuneli — i ne znaš tko je tu dobar, a tko loš, jer sve vibrira, sve pulsira, sve je u pokretu iako je mrtvo na zidu. Tigar sa zlatnim zubima juriša na zmiju koja bljuje vatru, majmuni lete, zmajevi se šunjaju iza hramova, demonske žene gutaju mornare, seljane, gutaju sve što stignu, a boje — boje brate, ne znaš da li da se skloniš ili da padneš na koljena od tolikog ludila.

Bijeli gorostas s osmijehom. Leži preko otoka, mjeri korake između svjetova. Njegova ruka drži most od kostiju. Vojnici majmuni marširaju prema horizontu dok ga vrijeme zaobilazi. Nisu ni živi ni mrtvi. Samo u pokretu.

I osjetiš, u tom trenu, da ti mozak pleše, da ti srce tuče u ritmu tam-tam bubnjeva koje nisi čuo nego si ih izmislio gledajući to — kao jazz fusion u očima, solo improvizacija božanstava na zidovima svijeta.

Nisu to samo slike, to su priče što ne mogu da se ispričaju, samo da se osjete. Čudovišta gledaju nazad, svako od njih zna nešto o tebi, nešto što ti ne znaš da znaš. I zato stojiš. I zato šutiš. I zato ne trepćeš. Jer to nije dekor. To je istina što vrišti iz zida. I nitko je ne čuje. Osim možda tebe. Ako ostaneš dovoljno dugo. Ako ne pobjegneš.

Ružičasti demon naslikan na zidu. "Njegov smiješak mi je poznat" kaže Bura. "Vidio sam ga u snu, na TV-u bez signala, u zrcalu kad sam zadnji put bio iskren. Oko njega – portal. Crveni okvir vrata, pozlaćene rešetke. Bura se primiče bliže zidu, gleda s pažnjom znanstvenika. "Piše nešto na zidu, ali slova mijenjaju oblik kad trepnem." Ove slike ne prikazuju – one pozivaju. Prema Buri ovdje je svaka boja signal, svaki osmijeh je zamka.

U dvorištu, ispod zlatnih krovova što blješte kao da im sunce duguje nešto, djevojka u bijelom namješta stalak za mobitel, traži savršen kut, savršeno lice, savršeno svjetlo koje neće trajati više od pet sekundi, jer u svijetu selfija sve je trenutak i sve je laž, ali mora da bljesne točno kako treba, da svi znaju da je bila tu, da je vidjela, da je postojala u centru nečega svetog — makar kroz filter.

U susret njoj, čistačica gura kolica, šuška plastika, kotačići cvile, kanta puni smeće dana: plastične boce, maramice, bačeni turizam, život odbačen bez razmišljanja. Pokrivena od glave do pete u sivu radnu uniformu koja skriva svaku priču, svaki umor, svaku misao. Oči su joj jedine otkrivene, i u njima nema glamura, nema slikanja, samo rad, rutina, ponavljanje istog hodanja kroz isti prostor koji ne pripada nikome.

Djevojka se smije sebi na ekranu. Čistačica pogne glavu i prolazi. Dva svijeta na istoj ploči kamena — jedan bljeska, drugi briše bljesak.

Mačka, možda iz Mah Mah Chaka Kana, možda iz uma W. S. Borroughsa, ili je, pak, operativni agent carskih sumnji i žvakaćih oblutaka, koji je ovaj čas sletio na stepenicu treće dimenzije. Crna, glatka, kao memori-paketić iz davno izgubljenog vremena. Njene oči nisu gledale — već su primale signale, vibracije, sablasne poruke iz carskih hodnika gdje demoni nose zlato na ramenima i majmuni grade mostove prema bogovima.

Okreće glavu. Ulazi šum. Netko čita Ramayanu unatrag. Zvuk je mastan, pokretan u slojevima, kao neka burroughsovska petlja s trakom naopako. Mačka prima sve. Njene uši titraju u kodiranom ritmu drevnog jezika kojeg samo šamani i pokvareni računalni programi još mogu dešifrirati.

Izgleda opušteno, ali to je poza vječne spremnosti. Ako vrata između svjetova zadrhte, ona zna. Jer ova stepenica nije samo kamen. Ona je točka prijenosa. Prolaz. Meta-ram. Kodni kanal.

U Burroughsovoj skripti, pod "SCENE 34B: INTERZONE CAT RECEIVES TRANSMISSION – CONTINUE WATCHING.", našao sam ova podatak: "Mačka nije kućni ljubimac. Mačka je senzor. Nadrealna prisutnost u granici poznatog, mirna jer je sve već vidjela: i pobunu kipova, i plesove mrtvih demona, i turiste što se nasmijano penju do vrha zaborava."

U dvorištu — bam! — stoji to čudo, to krilato stvorenje, čovjek-tijelo, mišići zategnuti kao kabeli, a glava — brate, glava ptice, ali ne goluba, ne vrapca, ne ne, to je nešto iz noći, iz snova punih dima i znoja, kljun oštar kao da može da prereže misao, oči crne, svete, opasne, nepomične, gledaju kroz tebe, ne u tebe.

Ne miče se. Ne treba da se miče. Prisustvo joj je kao zvuk basa u noći — ne čuješ je, ali osjećaš u rebrima.

Oko nje, Garude, prolaze turisti, zure, slikaju, ma ne razumiju ništa, smiju se, prave glupe face, misle da je to kip, statua, ukras. A ja, osjećam u petama — to stvorenje pamti. I čeka. Možda nije kamen. Možda samo odmara.

Možda noću leti, iznad Bangkoka, iznad svjetala i smoga i buke, i gleda sve to s visine, s tugom i gađenjem i tihim smijehom, jer zna koliko smo mali i koliko ne kužimo što nam je pred nosom.

Turisti kao kukci u srcu nekog drevnog stroja za kontemplaciju ili kontrolu misli. Po stepenicama hodaju kao da znaju kamo idu. Ali zna li itko?

Bogovi presvučeni u piksele. Murali dišu, trepću, mijenjaju lice kad ne gledaš. Div iz vode podiže se iz tamne podsvijesti kraljevstva. Majmuni vuku most preko oceana svijesti. Ljudi, djeca, vojnici, turisti… "Sve isti spektar iluzije."

Demon s crvenim licem drži toljagu. Zna tvoju lozinku. Stoji. Gleda. Ne pomiče se.

"Jel se i tebi čini da se svaki put malo približi kad trepneš" upita Bura.

Djevojka u crvenoj haljini. Kamera kao produžetak oka. Pokušava uhvatiti zlatni toranj, ali toranj nju već ima. Zidovi šapuću ime. Nema signala. Palme se pomiču kao antene za božanstvene frekvencije.

Djevojka sada zumira vrh pagode. Nema traga suncu. Samo zlatna površina koja pulsira. Pritisne okidač. Svjetlost bljesne unatrag. Svi na slici nestaju iz stvarnog svijeta. Ostaju samo na SD kartici. U džepu joj zveckaju ubojstva vremena.

Stražar s crvenim licem zna tvoju prošlost. Onaj s bijelim — zna tvoju budućnost. Srednji – ništa ne zna, i to ga čini najopasnijim. “Ja sam pogreška u sistemu,” kaže demon. Ruke mu podupiru strop vremena.

Sunce sije kao infracrveni reflektor nad pečatom iz zlatnog neonskog mesa. Tajlandski hram vibrira kao mreža pogrešno uvezanih živaca na sintetičkoj drogi — svijetle pagode, šiljci koji bodu nebo, očne jabučice božanstava koje te prate kroz zidove. Bura hoda kao napola probuđeni agent u sektoru D-13, gdje su legende samo protokoli za zamračenje stvarnosti.

Uđem kroz vrata oslikana bićem s šest ruku — jedan prst pravi mudru, drugi drži disk, treći palicu, četvrti bijeli plamen, peti podiže kažiprst, šesti ne radi ništa, samo vibrira.

Šapat: “On je vratašce, ne ključ.”

Unutra: hologramna bitka iz Ramayane projektirana na zidovima — svaka scena animirana dahom turista. Djeca dodiruju freske kao da će otvoriti portal, dok im roditelji šapuću da ne diraju. Ali zid diše. Zid pamti. Zid upija kožu s prstiju i pretvara je u zlato.

Gigantski čuvari nasmiješeni s previše zuba, s očima koje nikad ne trepću.

"Primaju signale iz podzemnog Bangkoka — mreže tunela ispunjene duhanskim dimom, zmijama s ljudskim rukama i šapatima bogova koji su pali u ludilo."

Čujem Buru kako govori iz jednog od tunela: “Ovo nije stvarno. Ovo je pozornica.”

Ljudi s fotoaparatima ne znaju da su objektivi već otvoreni prozori za nešto drugo. Svaki klik pokreće fragment u vremenu. Svaka fotografija zarobljava još jednog od njih unutra. Jedan turist se nasmije, ali na slici ima tri oka. Drugi se sagne, a sjena mu ostane uspravna.

Sjene se sklapaju, otvaraju, titraju. Freske oživljavaju kad se ne gleda direktno. Jedan demon sa zida pomiče glavu za centimetar kad se okreneš. Ruka mu izlazi iz boje, hvata se za zlatni stup.

I tada — tišina. Duboka. Teža od svake buke. Kao da se cijeli kompleks zgrči u jedan udisaj. Svi ljudi zastanu. Zid izgovara glasom W. S. B.-a: "Ovdje je granica."

Šarenilo, brate, šarenilo svuda, udara u oči kao džez-truba u ponoć — boje koje ne znaš imenovati, crvene što gore, zlatne što plešu, zelene što vrište iz krošnji, iz krova, iz hlača turista, iz svetih murala što se smiju samima sebi, sve pulsira, sve se okreće, sve je živo, iako je nepomično.

Palača — to nije građevina, to je kaleidoskop na betonu, zidovi puni boja koje ne miruju, koje bježe jedna od druge i jure u isti trenutak, kao da netko stalno iznova boji svijet svjetlom i snovima, svijet koji ne zna što je tišina. Sve blješti — i hram, i krov, i majmuni na freskama, i zlatni čuvari sa veprovskim kljovama na licu što stoje kao vojnici iz LSD bajke.

I ispred — kaos! Šareni kišobrani u rukama dama, mango u vrećicama, lica svih nijansi i jezika, fotoaparati što pucketaju, klizavi selfiji što se lijepe uz vrući asfalt, djeca što trče, monasi što lebde tiho u naranči koja izgleda kao plamen u pokretu. Ulica svira, smijeh prodavačice, netko psuje, netko pjeva, netko se moli — sve istovremeno, kao solo na bubnjevima svemira.

A ti hodaš i upijaš, ne možeš zatvoriti oči, ne želiš, jer sve je previše, i to je dobro, jer kad je previše, onda si živ, jer stvarnost ne dolazi u sivom — dolazi u buktinji boja što ti šamara dušu dok se ne probudiš. I znaš, negdje duboko — ovo nije ni san, ni java — ovo je trenutak kad svijet zaboravi pravila i samo bude.

Znaš šta, brate, sad bih da pričam o nečemu drugom, ne o palači, ne o zlatnim krovovima i tamjanu — srce mi traži nešto zemljano, stvarno, ono između dva udisaja kad ti se pogled zakači za nečije oči na ulici i sve drugo utihne.

Prvo o čemu ću da pričam je vrućina, jer ovdje ne postoji ništa prije nje — ni misao, ni pokret, ni Bog. Samo sunce što ti ulazi u kosti i peče iznutra kao da si sahranjen živ sahranjen u vlastitoj koži. Vrućina u Bangkoku nema milosti. To nije vrućina koja te ogrebe pa se skloni. To je vrućina koja te obgrli, zagrize, zalijepi ti košulju za leđa kao da si je zaboravio skinuti iz kišnice.

Hodam asfaltom koji diše — diše teški smog i pržene ribe, diše isparenja iz tuk-tuka, diše znoj sa čela vozača što psuje na tajlandskom i viče “Where you go?” dok pokušavam da se sjetim zašto sam ovdje, na ovom uglu gdje miris ljute juhe i toplotnog udara udara jače nego promjene vremena.

Cvrčci urlaju. Ne pjevaju, ne sviraju — urlaju kao da su ludi, kao da ih je sunce zapalilo iznutra. Klime krkljaju iz izloga, bježeći od svoje vlastite nemoći. Guma od sandala se topi. Beton pucketa. Ljudi su u sjenci, ako je ima, sklanjaju se pod tende, pod plastiku, pod sve što baca mračnu mrlju na zemlju.

Jedem sticky rice, znoje mi se prsti, riža se lijepi za dlan. Pokušavam da dišem kroz usta, kroz nos, kroz poru. Ne vrijedi. Vrućina je posvuda — u riječima, u očima, u džepovima.

I hodam dalje, bez plana, samo da se pomjerim, da me zrak bar očeše. Bangkok gori, i ja gorim s njim, i to mi se sviđa. Jer u toj grozničavoj pećnici svijet ima boje — masne, jarke, drečave, kao da život vri i isparava na svakom uglu.

I to je to. Samo idi. Nemaš kud drugo. Samo idi, i pusti da te peče.

Tajlanđani su kao osmijeh u sparini — nenametljiv, ali stalno prisutan. Ne prilaze da te zadive, već da ti pomognu, bez buke, bez “hej pogledaj mene.” Samo se pojave, nasmijani, kao da te već znaju. Kao da si stigao kući, ali u nekom drugom svijetu.

I kad lutaš izgubljen po Soi 11, znojan, s mapom koju si skinuo s google eartha jer ti mobitel nema signal kad napustiš hotelsku sobu, oni ne pitaju odakle si, nego kuda ideš. I pokažu ti, rukama, prstima, tijelom, crtaju ti put kao da ga i sami prvi put otkrivaju. “Mai pen rai,” kažu. Nema veze. Sve je okej. To je njihov duh. To je ono što ih nosi — neka blagost u kaosu, kao tišina u srcu buke.

Nisu nametljivi. Ne vise ti za vratom. Gledaju te, klimnu glavom, osmjehnu se polako, onako kako se osmjehuju ljudi koji ne moraju ništa dokazivati. Oni te puste da budeš. Ne guraju te da kupiš, da jedeš, da vjeruješ — samo ponude, pa nastave dalje, hodajući lagano kao da ne kasne nigdje, jer možda i ne kasne.

Djeca ti mašu iz improviziranih kolica. Starci ti skuhaju juhu i gledaju te kako jedeš kao da si im unuk iz Amerike ili iz Gruzije, svejedno. A kad im kažeš kop khun ka, zadnji slog rastegnu kao da ti vezuju svilenu traku oko srca, kao da ti kažu ništa nije, ali sve je okej, kao da u tom rastegnutom samoglasniku drže cijeli svoj mir — i to ti daju, besplatno.

I kad sjedneš negdje, bez riječi, pored nekog Tajlanđanina što gleda u ništa, on te neće pitati ništa. Samo će klimnuti. I to je dovoljno. Ponekad je jedno klimanje glave sve što treba da znaš o ljudima.

Dobri su. Pravi su. Ne guše te. Ne glume. Samo postoje — tiho, nasmijano, prisutno. Kao melodija koja ti ostane u ušima i kad se pjesma završi.

Da li se itko od vas ikad vozio u tajlandskom autobusu. To je posebno iskustvo. Ulaziš u autobus koji nikad ne stiže na vrijeme jer vrijeme ovdje ne postoji — samo dan i noć i znoj između. Broj mu izblijedio, boja oguljena, metal hrđa tamo gdje ljudi godinama stavljaju ruke da se ne prevrnu dok grad bruji.

Vozač je zgužvan čovjek koji vozi kao da bježi od jučerašnjeg dana. Gleda ravno, ne trepće. Klima ne postoji — samo prozori širom otvoreni, vjetar koji udara u lice, ali ne hladi, samo nosi pijesak i smog i miris pržene piletine s ulice.

Ulaziš, platiš ženi u uniformi koja kuca karte ručno, iz nekog drugog vremena. Ima tablu sa brojevima. Gleda te, klimne, ne sudi ti. Samo nastavlja dalje niz prolaz, balansira kao akrobat među vrećama riže, dječijim nogama, kokama u kutijama.

Unutra: ljudi. Pravi ljudi. Oni što ustaju u pet, što peru ruke u plastičnoj kanti, što zarađuju novčiće, ali smiju se kao da ih imaju milijune. Starice sa zubima od betela, dječaci sa školskim torbama većim od njih, muškarci što rade na gradilištima sa umornim ramenima i pogledima mekim kao molitva.

Autobus staje kad netko vikne. Ne kad je stanica. Kad treba. Kad je dosta. Vozač ne pita. Samo pritisne kočnicu, pjesma sa radija pukne kroz zvučnik, sve se zaljulja, ali nitko ne pada — navikli su. Nitko ne kuka.

Ovo je vožnja kroz pravu stvar. Nema stakla između tebe i života. Dišeš s njima, sjediš na plastičnom sjedištu koje grije sunce kao rešo, i gledaš kroz prozor dok grad promiče: limene kuće, ulice kao vene, ljudi kao riječi koje nitko ne piše, ali svi razumiju.

I kad izađeš, znaš. Ovo nije bio prijevoz. Ovo je bio trenutak. Istinit. Težak. Lijep na neki sirov način.

Nije beton nego nebo. Ne postoji ništa osim te muzike koju samo ona čuje — možda bubanj u srcu, možda pjesma u glavi, možda samo vjetar što joj njiše kosu i govori: idi, pleši, budi.

Haljina se vrti, lila, meka kao oblak u zalasku, hvata sunce pa ga prosipa po kamenu, po sjenkama, po nogama ljudi koji prolaze i ne gledaju, ili gledaju pa ne vide, jer svi jurimo za nečim, a ona je već tamo, gdje god to bilo. Njena stopala pljeskaju po betonskim kockama, kao da svaka točka na koju stane postaje nota, a cijeli svijet — jedna velika partitura koju ona svira tijelom, slobodno, bez plana, bez cilja.

I tu je to — sloboda. Prava. Nema publike, nema kamere, nema “dobro ti ide” — samo ples, samo ona, samo sada.

U pozadini zvuci Bangkoka, hramovi što dišu, ali ona ne mari. Ona reže kroz sve to kao nož kroz buku. Kao čudo. Kao podsjetnik. Da si živ.

I stojiš. I gledaš. I srce ti lupa brže, jer to je to: cijeli svijet pokušava da dosegne tu lakoću. A ona je već tamo, nasmijana, u haljini boje snova.

Da se ponovo vratim na misao o autobusu. Ulazim u autobus koji izgleda kao da ga je vrijeme zaboravilo. Broj 8 ili 77, svejedno, jedva čitljivo, tabla izblijedjela od sunca i dima. Metalna kutija na kotačima, bez klime, bez iluzija. Samo propuh, buka, i miris dana koji je već previše toga vidio.

Penjem se, vozač ne pogleda, samo stisne gas. Žena sa torbicom za karte dolazi, gura se između ljudi, klopara tablicom s brojevima.

Kažem: "Sawasdee krab..."

Ona me pogleda, osmijeh koji traje pola sekunde, klimne.

"Bpai nai?" pita — kuda idem.

"Chatuchak," promrmljam, kao da to nešto mijenja.

Uzima novac, vrati ostatak bez riječi. Ide dalje.

Sjedište do prozora, sunce prži kroz staklo. Nasuprot mene sjede dvoje — dječak sa torbom iz koje viri udžbenik i starac sa slamnatim šeširom. Gleda me ispod oka. Kažem: "Ron mak mak?" — jako vruće?

Nasmije se, bez zuba. "Chai, ron jing jing." Da, stvarno vruće.

Zatim doda nešto što ne razumijem, ali ton mu je blag, kao da me zove na čaj, ne na razgovor.

Autobus stane naglo, svi se zaljuljamo kao da smo na brodu. Nitko ne psuje. Navikli su. Jedna žena nosi vreću punu manga, druga dijete koje spava uspravno. Jedan mladić sluša glazbu, slušalica samo u jednom uhu.

Kažem starcu: "Khun bpai nai?" — Gdje vi idete?

"Bpai baan," kaže. Idem kući. Zatim doda nešto što nisam razumio.

Slegnem ramenima. Mimikom mu kažem da ne razumijem.

Nasmije se, sada šire.

I to je to. Nema više riječi. Samo put. Samo buka motora i toplotni udar koji treperi nad kaosom. Ali među nama mir. Djelimo put, djelimo znoj, djelimo trenutak u pokretu.

I znaš da nisi turist. Nisi stranac. Nisi ništa osim tijela na sjedištu i srca koje kuca u ritmu starog autobusa. I to je dovoljno.

Vrućina dana padala je kao čekić po kamenu, svijetla, ispečena i natopljena pričama iz svake pukotine u pločniku. Tamo su bili — dečki u bijelom, ukočeni kao sveci ceremonije, cipele sjajne, kacige od plastike što blješte, sa zlatnim orlovima na vrhu kao božji utezi na birokratskim čelima. Nisu marširali — ne — oni su lebdjeli, ukočeni s puškama-duhovima i tišinom povijesti koja im gori iza očiju.

Kamere su škljocale, naravno da jesu. Škljoc-škljoc, kao da mogu uhvatiti smisao u 1/125 sekunde. Turisti naokolo, obučeni kao katalog propalih sapuna – hlače s uzorkom slonova, japanke što mole da ih netko baci u vatru, i pogledi puni spiritualnog glupiranja, trče za "svetim trenutkom", kao da je to jogurt s rokom trajanja, pa moraš brzo, prije nego se pokvari. Znaš što je stvarno sveto? Kad ti pukne japanka u sred paradi i nitko to ne primijeti jer svi gledaju kameru.

Limena glazba tutnji, trube se puše kao egotripovi na steroidima, i sve to: da bi jedan ton izašao. Jedan jecaj kroz zakrivljenu cijev. Bubnjevi tuku. Ali to nije ritam – to je prijetnja s ritmom. Maršira dužnost. Znoj curi niz uniforme, kao da patriotizam ima okus soli i neugode.

Imena kao nadgrobne ploče visjela su im oko vrata, mrtve, ozbiljne fotografije vlastitog lika pričvršćene na bijela prsa kao izjave identiteta u svijetu koji se prebrzo okreće. Čovjek u crnom, časnik, hodač, inspektor — korača pored njih kao vrana kroz more golubova, sjena nad redom, mesing na prsima viče glasnije od bubnjeva.

A ljudi — ljudi su gledali. Mobiteli u zraku. Sunčane naočale. Klinac u plavom gleda kako mu vrijeme prolazi pred očima. Raširenih očiju. Otvorenih usta. Kao da će ritam možda razbiti svijet i reći mu nešto stvarno.

Bangkok je pulsirao ispod svega toga. Sveto. Profano. Maršira dalje. Bez nota. Bez probe. Samo jedan dugi otkucaj iz srca sunca.

Šest redovnika u haljinama boje zapaljenog sunca, valjaju se niz kamenu stazu kao valovi tišine u svijetu što ne zna stati. Glave obrijane, sjajne pod nebom što se skriva iza hrama — jedan od njih tipka po mobitelu kao da u zaslonu traži prosvjetljenje ili možda samo poruku. Drugi se smije, treći nosi crnu torbu, četvrti gleda nigdje, peti svira u tišini vlastitog koraka.

A iza njih — rijeka lica, ljudi u majicama, šeširima, maskama, gomila što se miče kao jedno tijelo, jedna želja da vidi, da osjeti, da upije svaki djelić čuda. Bijeli vojnik stoji u kutu, čuva red, čuva tišinu, dok svijet prolazi mimo njega bez da zastane.

U toj gomili — zen i buka, svjetlost i kaos, stari i novi svijet zapetljani na istom putu. I nitko ne pita kamo idu. Jer sve ide. Sve teče. Sve gori u toj narančastoj boji.

I Bog šuti. I Buda šuti. A sandale tapkaju po kamenu.

Bangkok, brate. Hodam dalje.

Hodao sam pod palmama koje nisu znale ni za vrijeme ni za ime, samo su šuškale istinu u ritmu vjetra, a tamo — kamen, lav od kamena, čudovište, čuvar, što sjedi s vremenom u zubima i kuglom svijeta pod šapom, kao da kaže: "Vidim te, putniče, ali ne znam kamo ideš."

Zatim sam stao uz njega, naslonio se na vječnost, s mobitelom u džepu i smiješkom u oku, snimio selfie da uhvatim trenutak koji ionako ne možeš zadržati. Kamen i čovjek. On i ja. Lav i putnik — sve je to ista stvar kad si dovoljno daleko od kuće i blizu tišine. Tišine koju prekida Bura: "Selfie kao automatski mehanizam identiteta. Pogledaj lava, ima zube kao opservacijski dron iz druge dimenzije. Odrubljena glava na ramenima čovjeka s ruksakom marke "Totto" – ime kao ključ. Otvoren pogled, ali iza njega stari softver."

"Bura, ne seri!"

"Ne stvarno. Oko kamere gleda natrag. Granica između kamene njuške i ljudske kože ne postoji. Sve je to meso, sve je to nadzor."

To je Bura, dekodiranje jezika tijela, duplih zidova i plastike emocije. U njegovom stilu.

"Čekaj da se slikam između ove dvojice." Drvena lica, iste boje usne, iste crte, ali jedno od njih je od mesa. Koga čuvaju – ili tko čuva njih?

"Selfie u prostoru kontrole." kaže Bura. "Kompozicija kao trip – trip kao isprika za postojanje. Fotografija kao dokaz da smo već hakirani."

Kasnije, kad se sunce počelo topiti nad zlatnim vrhovima hrama, stajao sam usred zelenila — ono savršeno, ravno, tiho zelenilo što šuti ispod kraljevskih krova. Iza mene hram, bogatstvo, povijest što sjaji, a ja — samo čovjek u ljubičastoj majici, s prašinom na cipelama i mirom u kostima. Gledao sam ravno u leću kao da gledam samog sebe kroz prostor i vrijeme.

Nisam tražio ništa. Samo sam hodao. I gledao. I disao.

I znao: sve je to život. I sve je to put.

Bangkok mi je šaptao u zlatu i zelenilu. Šetao sam ispod tornjeva što bodu nebo i smiju se suncu — zlatna spirala što se penje kao misao prema bogu. Ili prema nečemu što bi bog možda bio, da nije digao ruke. Stajao sam u tišini, dok su se krovovi palili crvenom, zelenom, zlatnom — šiljci krovišta kao rogovi neke stare zvijeri iz snova. A meni u glavi — zujanje, sunce mi žvače čelo, i pitam se gdje završava molitva, a počinje zaborav. Ispod njih — bijeli šatori, redovi ljudi, znojni vratovi, pogledi koji ne traže ništa. Tihi šapat povijesti, da, ali tko to više sluša? Turisti fotkaju, monasi šute, a ja brojim koliko je božanstava u ovom gradu već umrlo u selfieju. A iznad svega — to beskrajno nebo, plavo kao dah. Ili kao mamurluk što nikad ne prestaje.

Sve je bilo simetrija i kaos, uredno porezani čempresi u savršenim stožcima, kao da ih je netko izbrusio mislima. Drveće u stroju. Hramovi kao kaleidoskopi božanskog reda. A ja sam se kretao kroz sve to kao duh, hodao po zelenoj travi pažljivoj kao tepih pred kraljem. Nisam pripadao, ali sam bio dio — kap vode u rijeci vremena.

Vidjeh majku i dijete kako gledaju kartu, svijet velik i nepoznat, i ljubav tiha i stalna. U njihovim očima bilo je sve: početak, potraga, smisao. I to je već više nego što većina nas ikad pronađe.

Sve se micalo sporo, kao san pod staklenim zvonom. Vani je bio svijet. Unutra — vječnost. A ja sam bio između, s glavom punom pitanja bez adrese.

Zlatna pagoda, savršeno nebo, tišina u krošnjama — sve je to govorilo bez glasa, kao starac koji je jednom volio, ali više ne pamti ime. Samo osjećaj. Samo ono nešto u prsima što te natjera da zastaneš, bez da znaš zašto. I budeš tih. Za promjenu.

Sve se topilo. Svjetlost. Oblici. Ljudi. Hram.

Sjedili su na podu u sjeni zlatnih zidova što dišu uzorke bogova, a svjetlost je pucala iz svakog kuta — kao da je netko otvorio vrata svemira i ostavio ekspoziciju predugo, pa sve postalo duh, sjena, trag. Niski šapat molitve ispod raznesenih atoma stvarnosti. Pet ljudskih figura, sjene od mesa i sjećanja, sjede pred svetinjom.

"Ili što su programi uma naučili nazvati svetim" dopuni me Bura. Žena u crvenom ispružila ruku kroz vibraciju prostora, dira nešto iza sjene, iza zida, iza vremena. Svjetlost eksplodira iz točke gdje joj prst dotiče staklo. Overexposed spiritual interference. Objektiv razotkriva istinu: ništa nije čvrsto. Ni tijelo. Ni vrijeme. Ni prostor. Samo povratna petlja.

Zidovi su se rastapali u bljesak. Vremena nije bilo.

Blijeda lica u kontrakciji vremena. Titraju kao halucinacija na drogi koju su zaboravili izumiti. Ljudi više nisu ljudi — već smetnje na kanalu, projekcije na starom TV-u što pleše bez signala. Crveni suncobran zaklanja pogled na bogove. Ili mutante. Ili posvemašnji gubitak točke fokusa.

Zamrznuta brzina. Kip lavljeg lica pretvoren u titrajuću oluju. Hram je disao kroz drhtaje. Sve se gibalo iako nitko nije hodao. Sve je bilo živo iako kamen nije znao kucati.

Zlatni demon, hibrid između hramskog čuvara i stroja za meso iz treće dimenzije. Mutacija u pokretu. Bog pretvoren u zrnatu prijetnju — kosti miješane s električnom glazbom. Boje koje ne pripadaju nijednom jeziku. "To nije kip — to je prijenos iz druge stvarnosti. Možda poruka. Možda zamka."

Zlatne kupole i krovišta pretvorene u valove svjetlosti — kao da je arhitekt bio džezer na LSD-u, kao da je netko rekao: "ne gradi, nego sanjaj", pa se sve zakrivilo, zatreslo, rastopilo. I svejedno — sve je bilo jasno. Osjećao sam, nisam gledao.

Hram se topi. Nepravilni valovi zlatnog dekora, kao živčani impulsi u napadu. Svjetlost ne putuje ravno — uvija se, savija, vrišti. Fasada se razgrađuje pred očima. Bogovi padaju s krovova, isparavaju u plavičasto ništavilo. Struktura se ruši, ali ti to ne vidiš — ti misliš da je to umjetnička ekspozicija.

Zadnja slika — Apokalipsa stupova. Bijela svjetlost razdire prizor poput skalpela. Sve vibrira. Sve puca. Perspektiva se izokreće kao LSD-flashback. Kolone se rastvaraju u energetske tragove. Sve je pogrešno, ali funkcionira. Sveti prostor više nije svet — to je laboratorij u kojem se briše identitet.

Ti si ovdje. Ali tko si ti?

Stupovi vrište prema nebu, razvučeni kao krik u kamenu, svjetlost gori oko njih kao da bog pokušava ući kroz fotografiju. I sve što sam znao bilo je: tu sam.

I sve što sam bio — nestajalo je u toj bijeloj eksploziji.

Ovo nije bio hram. Ovo je bio san koji me se sjetio.

Ne traži smisao. Hram je stroj. Svjetlost je jezik. Sve ostalo je šum.

Chinatown

VODIČ: Kineska četvrt u Bangkoku jedna je od najvećih kineskih četvrti na svijetu.

Zgrade počinju da pričaju. Ne reklamiraju – priznaju. Tko ima uši razumjet će.

ZGRADA 1: "Pojela sam sto tristo tijela."

ZGRADA 2: "Na mom krovu je netko zaspao 1967. i još se nije probudio."

ZGRADA 3: "Svaki neon ovdje zna tvoje lozinke."

VODIČ: Yaowarat Road je glavna ulica u bangkoškoj četvrti Chinatown i jedno je od najživopisnijih i najautentičnijih mjesta u gradu. Ulica je duga oko 1,5 kilometar i proteže se kroz srce kineske zajednice u Bangkoku, koja postoji ovdje već više od 200 godina. Danju, Yaowarat Road je puna trgovina koje prodaju zlato, kineske lijekove, začine, tkanine i suvenire. No prava čarolija dolazi navečer, kada se ulica pretvara u jedan od najpoznatijih uličnih food marketa u Aziji. Najbolje vrijeme za posjet je iza zalaska sunca, otprilike od 18:00 nadalje. Tijekom kineske Nove godine (obično u siječnju ili veljači), ulica je ukrašena lampionima i održavaju se parade, ples zmajeva i koncerti.

Noć pada brzo nad Bangkok, topli sumrak pada na asfalt, a Yaowarat Road se budi — poput zmaja koji ne samo da diše paru, nego rigne čitav pakao mirisa, zvukova i ljepljive stvarnosti. Ulica bruji kao jazz saksofon iz podruma u Helsinkiju, samo što ovdje nema dima cigareta s okusom nostalgije — ovdje ima pare iz kotlića, iz lonaca punih juhe, riže, čilija, riblje kosti, češnjaka, znoja kuhara, pljuvačke iz usta onih koji su gladni i koji više ne vjeruju ni u što osim u sljedeći zalogaj. Sve treperi pod neonom — i ti, i štakori, i turisti s kamerama, i lokalci s rukama od umora. Ljepota se ne smiješi, samo ide dalje. Bez pitanja.

Lutam, gledam, gutam očima — sve je crveno, zlatno, vlažno, užareno. Kineski znakovi svijetle nad glavom kao lampioni iz sna, a ljudi — o, ljudi — viču, kuhaju, mašu rukama, prodaju sreću u obliku knedli. Starac s crvenom maramom kotrlja kolica puna školjki dok se djevojka s mobitelom u ruci smije u noć, a ulični pjesnik prodaje mandarinu za 10 bahta — ne znaš je li voće ili metafora.

S desne strane: juha od kosti što vrije već osmi sat i miješa se s umorom žene koja je miješa. S lijeve: dijete što jede sladoled s okom hobotnice u sredini. I ja, ja sam samo duh na putu, promatrač, zaljubljenik u kaos, stopljen s gomilom, gladan ne samo hrane već života, jezika, pogleda. Ponekad mi društvo pravi Bura — onaj stari gad s očima koje su sve vidjele i usta koja stalno nešto mrmljaju, najčešće u prazno. Možda sam to zapravo ja, ne znam više. Zajedno lutamo i brojimo lica koja prolaze. Neka te dotaknu pogledom, neka prođu kroz tebe kao da si duh, što i jesi. I tako ide — korak, miris, zvuk, udar u prsa. Život, jebiga.

Našli smo bar iza ugla, između dva štanda s plastičnim stolicama i lica bez snova. Ime mu nisam zapamtio. Neka kombinacija brojeva i slova, kao lozinka za nešto što više nije važno. Bura se otišao pomokriti. Sjeo sam za plastični stol ispod neonskog znaka koji je treptao kao pijani svjetionik.

Neki tip do mene, srezan od Singhe, mumlja nešto na tajlandskom, ali glas mu je tjeskoban, napukao, kao da priča sa zidom. I možda i priča. Tko sam ja da sudim. Možda mu zid odgovara više nego ljudi.

Pijem nešto što liči na pivo, ali ima okus prašine, plastike i deterdženta. Hladno je, ali ne osvježava. Dvoje Japanaca sjede u kutu i smiju se bez zvuka, kao da su daleko od svega, pa i sami od sebe. Konobar mi nudi cigaretu. Klimnem, iako sam prestao pušiti prije tri dana. I tako postanemo prijatelji na pet minuta. Taman koliko je potrebno da sve opet izgubi smisao.

U kutu svira stari radio — sentimentalni tajlandski hit o ljubavi ili smrti, teško je reći, jer melodija boli jednako. Pogodi me taman tamo gdje treba — u onaj meki, nebranjeni dio mene, gdje sam još uvijek netko tko traži.

Ulazi ona. Crvena haljina, sandale koje škripe i oči koje ne traže ništa, ali sve vide. Sjeda, stol do mene, bez riječi, kao da smo već pričali, negdje u prošlom životu ili u prošlom baru. Naručuje piće, ne pogleda me, ali zna da gledam. I to je dovoljno.

"Jesi sam?" pita na kraju.

"Uvijek," kažem. "A ti?"

"Uvijek je relativno." Osmijeh joj je kratak, ali stvaran.

Nazdravimo. Čaše zveknu tiho, kao da se boje probuditi grad, ili nas, ili neku uspomenu koja čeka priliku da iscuri. Pijemo polako, jer to je jedino što se ovdje smije — polako. Sve drugo je svetogrđe.

Bura se vraća, zakopčava šlic i gunđa nešto o gravitaciji i krivim životima. Vraćamo se ulici. Neonska svjetla pulsiraju kao znakovi u snu, kao da ti netko pokušava nešto reći, ali uvijek u šiframa. Yaowarat bruji negdje dalje — bučan, zagušljiv, živ. Kao podsjetnik da još uvijek postojimo. Ili se barem dobro pretvaramo.

I eto me, stojeći tamo, oči u šarenilu lebdećih lampiona, lampioni šareni, razigrani, ludi – i pomislio sam: eto ti univerzum na konopcima. Cijela galaksija ovješena iznad ulice. Da padne struja, nestao bi svemir. Sve što sam ikad osjećao lebdi gore – cvjetovi, tigar, žena iz sna, pjesma bez riječi, sve.— ne znaš da li su cvjetovi ili planete, a možda su samo lude kugle sna oka koje ne spava, sve vise, lebde iznad ulice kao da čekaju da se otkine vrijeme, da krenu da plešu ka nekoj galaksiji punoj riže, loših odluka i dobrih udaraca tam-tam bubnjeva.

Ulica šušti na jeziku kao začin koji ne znam kako se zove. I nije ni važno. Zgrade iza — prašnjavi svjedoci kaosa — hotel Royal što nikad nije bio kraljevski, samo privid za turiste što jure iskustvo kao djeca koja naganjaju zmaja. Reklame svuda, riječi koje viču i šute u isto vrijeme, tajlandska slova kao tragovi vjetra koji ne zna kuda ide. Sve se mota, mota se kabelima, kabeli kao loše misli, kao vena svijeta.

Noć još nije pala, ali svjetlo je već reklo svoje. Sutra možda idem dalje. Možda ostanem još jedan dan. Možda se preselim u jedan od tih lampiona i samo visim.

Vozili smo se kroz srce grada dok su nas tuk-tukovi pretjecali kao insekti na kofeinu, a nebo je već bilo rumeno, znojno, spremno da se prepusti večeri. Krenuli smo bez karte. Samo s intuicijom i mirisom pržene ribe koji se vukao iz ulične aleje kraj Yaowarat Roada. Ulica je disala vlastitim plućima, parom iz wokova i dahom veljače. Na ulazu — ogromna kineska kapija, crvena kao prva ljubav, zmajevi na stubovima obavijeni zlatom, kao da će poletjeti ako netko vikne pravu riječ. Vrata blistava, kao da su čuvala ulaz u neki svijet snova — ne zemlju, već tok, struju, krv koja teče ulicom. Zlatni zmajevi su čuvali natpise koje nisam znao čitati, ali sam ih osjećao u trbuhu, negdje između pad thai doručka i prvog smoothia od banane i manga.

„Ja sam već bio ovdje. San? Vizija? Flashback iz Vientianea ‘89?“ — mumlja Bura, oči mutne, zjenice kao iglene rupe, gledajući gore ka složenim linijama arhitekture koju nikad nećemo razumjeti, ali hoćemo voljeti.

Na pločniku, djevojčica prodaje naranče, njeni prsti sitni, lice ozareno. Iza nje štand sa Budama, zubi im se smiju bez glasova. Metalni Bogovi iz reciklažnog pakla.

"Budizam je samo softverska greška u Matrixu sa šafran mantijama" govori Bura i klima glavom, ali zapravo već je izašao iz tijela, gleda scenu odozgora. Bangkok pulsira kao rana. Grad bez srca, samo nervni sistem.

Neon gori — plava svjetlost u prazno, bez konteksta, bez značenja, samo puls. Motocikl prolazi kroz nas — nismo sigurni da smo uopće materijalni. Taksist trubi bez ruku. Tijelo mu prazna ljuštura, osmijeh zaleđen, plastičan.

Ulične lampe su se palile kao pjesme iz džuboksa na kraju svijeta. Ljudi su jeli juhu sa crvenih stolnjaka, pričali, smijali se, gledali dolje u tanjur, a ne gore u nebo. To je bila istina Bangkoka — sve je bilo dolje. Na asfaltu, na ispušnim plinovima, na znojnim čelima, u žuto-zelenom taksiju koji vozi bez cilja, samo da se vozi, da se diše, da se ostane živ još malo.

I mi smo bili tu, šutjeli, gledali, upijali kao spužve sve što nije naše, a postajalo je dio nas. Bez plana, bez torbi, samo sa željom da nas nešto iznenadi, rasplače, probudi. I znali smo — ovaj grad nije imao kraj, nije imao početak. Samo ritam. Samo tok.

Motoristi su šibali između automobila kao da bježe od svojih misli. Prošli smo pored statue slona, bijel, masivan, svetac u betonu, gledao nas mrtvim očima mudrosti. Pokušavam da čitam Buru kao Tarot, ali značenje bježi, ostaje samo treperenje — totem ili agent iz drugog sna? Na njegovom čelu: Kôd. Ili trag? Na pločniku dečko u plavoj majici slika vrata, kao da pokušava uhvatiti duh u mrežu piksela. Ne zna on da duh već bježi iza ugla, u paru sa smijehom neke djevojke koja prodaje pomelo uz dodatak crvene soli.

Skrenuli smo u sporednu ulicu. Plavi neon, natpis na tajlandskom, cvrkut zvona na biciklu koji skoro obara staricu sa slamnatim šeširom. U susret nam ide red motocikala, a iz prodavaonice parfema izlazi djevojka u žutoj haljini, drži rambutan u ruci i smije se taksistu koji joj trubi iz dosade. Sve je kaos, ali svijetao, topao, u ritmu koji ima više srca nego glava.

Grozdovi manga vise kao opasnost iz snova – žute bombe u čekanju da eksplodiraju u jeziku. Ispod njih, prodavačica zavezanih pokreta kao da slaže fragmentiranu prošlost u plastiku i limene kutije. Tip u crnoj majici, pogrbljen nad shakerom i zdjelom voća, priča priču bez riječi, jezikom ramenih trzaja i pogledima unazad, čekajući da izmiksa prvi smoothie.

Ulica bruji kao žica pod naponom, ritam disanja masovne potrage za okusom, plamen jarkih lampi baca mrlje po licima prolaznika – stari Kinez s pogledom nalik raspuknutom porculanu i djevojčica sa sladoledom od mangova hašiša. Tržnica ulice, električni beduin pod šatorima plastike i boja, svaki štand je ritualna stanica na putu kroz urbanu džunglu, gdje sve miriše na ulje, znoj i šećer.

Ljudi tumaraju poput duhova iz Kerouacove proze, nasmijani bez razloga, pijani od sunca i tajlandske poezije na štapićima. Neki traže spas u kockicama manga s ljepljivom rižom, neki u kozicama što prže vlastite duše na ulju, a neki samo lutaju – hodajući rezovi iz noćnih snova, Burroughsova deca izrezana škarama realnosti.

Nebom vise kabeli, kao vene gradske mreže – a iza svega stoji zmaj od drva, crveni hram na horizontu, što promatra kaos s nepomičnom ironijom. Ovo nije samo tržnica. Ovo je cut-up snova i prolaznih identiteta. Ovo je blues za čula – spontani roman što se piše tintom od ribljeg umaka i kokosovog mlijeka, u dahu.

Motocikli jure kroz raskrsnicu dok se ljudi prepliću između štandova i svjetala. Jarke boje neonskih reklama i crvenih lampiona lebde iznad gužve, dok mirisi hrane prožimaju večernji zrak. Grad ovdje ne spava – on bruji, pleše i poziva da mu se pridružiš.

U ovom vrtlogu buke, sve je nekako usklađeno – kao da kaos zna točno gdje mu je mjesto. Čovjek u prolazu pojede zalogaj, netko pjeva, netko pregovara. Sve je to glazba ulične simfonije.

Veliki lonci šapuću, da — ali ne tajne recepte, nego umor. Kuhaju satima, pare se kao da im je dosta svega. Plamen ispod njih ne sanja o božanskom okusu — on samo radi, neumorno, kao stari radnik u tvornici koji više ni ne zna što sklapa. Đumbir i čili plešu po zraku, peku oči i otvaraju nosnice, ali nitko ne staje, nitko ne trepće.

Ruke kuhara su oguljene, masne, nose ožiljke — i plešu, da, ali ne kao ritual, nego kao nužnost. Kao da kažu: "Ako ovo ne napravim kako treba, djeca neće jesti." Nema poezije. Samo rutina i koncentracija što graniči s ludilom.

Čitava kuhinja bruji kao stroj kojem su zaboravili isključiti motor. Tišina? Ne zato što je sveta, nego zato što su svi preumorni da pričaju. Sve se zna, da — ali ne srcem, nego šakom. Svaki detalj je rezultat navike, znoja, i nečeg što više ne treba ni ime.

Posvećenost ukusu? Možda. Ili samo način da se preživi još jedan dan bez da se poludi.

Mačka – opuštena, gospodar svog kaotičnog svijeta. Leži kao pjesma. Njene oči – dva znaka pitanja posred ulične proze. Oko nje tržnica bruji, ljudi gledaju, kupuju, prolaze. Ona ne obraća pozornost, čak ni onda kad je oko foto aparata upereno u nju. Na trenutak podigne glavu, a u sljedećoj sekundi povratak u svoj mir. Ona je tu da podsjeti – svijet se možda kreće brzo, ali imaš pravo da stojiš mirno. U toj jednoj životinji smještena je cijela filozofija večeri.

Nepoznat entitet. Možda Bog. Možda algoritam.

Na ivici ulice koja se ne zove tako, sjedi žena što ne prodaje ništa – ona čeka da prođe vrijeme. Prsti joj vezu nešto nevidljivo, kao da popravlja nit između ovdje i nekad. Iza nje, lav od kamena čuva praznu svetost. Ukrašen kao mladoženja što nikad neće poći po nevjestu. Čuva tradiciju bez domaćina, čuva ulaz u svijet u koji nitko više ne ulazi osim turista koji prolaze kroz kadar. A turisti prolaze. Sliku kvare, ali to je dio istine – oni su zamućena sjenka epohe, tetovirani duhovi Zapada koji brzo idu nigdje. Žena ih ne primjećuje. Ništa nije brže od života koji je već stao.

Na podu – kutija sa zmajevima. Plastični. Šareni. Nesposobni da lete. Ali ne i da se prodaju. Svijet koji viče bojama, a šuti u pogledu.

Druga slika, isto mjesto, drugi trenutak. Žena češka glavu. Možda razmišlja, možda se samo češka. Nema razlike kad si sam sa danima koji svi liče jedni na druge.

Iza nje – ista vrata, isto crveno, ista tišina. Ali nešto je drugačije: ona je umorna. Ne od rada, već od čekanja da rad ima smisla. Ovaj svijet ne traži više ruke, već ekrane. A njen ekran je kartonska kutija.

Bura bi rekao da je ovo prostor između događaja. Trenutak koji sistem ne priznaje. Ni ekonomija. Ni povijest. Ali kamera vidi. I ti i ja vidimo. I to je već pobuna.

Zato zmajevi i dalje vire iz kutije. Besmisleni. Lijepi. Nepokretni. Kao i mi svi.

Zujanje motora niz uličicu obasjanu neonom, kotači tuk-tuka skaču preko rupa kao bubnjevi u zadimljenom podrumskom baru, svjetlo manga presijeca u stranu preko voćnih hramova od kartonskih kutija i zapetljanih žica ovog tržnog labirinta — na trenutak sam vidio kako svijet gori u sjaju farova i vrisci prodavača koji viče nešto divlje na jeziku koji nije moj, ali u kostima osjećam toplinu, dim i prošle živote gdje sam možda i ja prodavao naranče uz cestu.

Klinac u japankama projuri kraj mene kao da mu sumrak pripada, cura s maskom iza njega, duh iz budućnosti, lebdi bez da se drži — samo je tu. Prisustvo kao pjesma urezana u beton. Svi smo mi u pokretu, dušo, čak i kad stojimo.

Školske cure zure u crvene lampione kao da su prolazi u druge svjetove. Pletenice stegnute, oči rasplinute, lutaju. Bljesak blica zaustavlja vrijeme, sve postaje mutno, impresionistički krik u tonalitetu grada. Pokret postaje religija. Ulica brunda od tamjana, ispušnih plinova, i šamara kartona pod bosim stopalima.

Stranci bosi u pari, izgubljeni u snu od duriana i šećera — plava djeca drže se za ruke s majkama niotkuda, odasvud, lutaju kao hodočasnici niz ovu ispucalu arteriju Istoka. Otac diže kćer prema gorućem znaku 7-Elevena kao da je želi podići do raja.

Prodavači važu zmajevo voće i sudbinu, gledaju kroz tebe kao da su već gledali ovaj film. Svjetlo je jeftino i sveto. Sve je sveto — dim skutera, ulični psi, trag riblje krvi u odvodu, starac koji se smije iza hrpe rambutana, oči su mu dvije davno ugašene zvijezde.

Bangkoku nije stalo do tvoje priče. On piše svoju. Ti samo prolaziš kroz njega i pokušavaš slušati.

Ulični štand prodaje goruća sjećanja u plastičnim vrećicama.

“Original ili kopija?” pita me djevojčica sa glasom radija.

Odgovaram: “Koja je razlika?”

Ona mi uručuje meni ispisan mrežnim nervima.

Kineska četvrt u Bangkoku nije mjesto. To je kvar. Kratki spoj između dimenzija. Fotografija prije nego što se snimi. Trenutak prije nego što se zaboravi.

Ljudi bez lica. Samo oblici. Obris majke s djetetom pretvara se u pokret, pokret u zvuk, zvuk u prigušeni krik. Oči blijede u dugačkim tragovima. Ništa nije statično, ni stvarno. Kao da je grad razmontiran i ponovo sastavljen u pogrešnom redoslijedu. Zidovi dišu. Reklame šapuću u kodovima koje nitko više ne prevodi.

Srce grada kuca u ritmu neona i napona. Krv u kabelima. Sve pršti i zavija, kao da svjetlost pokušava pobjeći iz vlastite kože. Hodam, ne hodam – plutam, vučem se kroz noć koja isparava. Udaraju me mirisi – riblji leš, kiselina, plastika. Nitko ne zna odakle dolaze ti mirisi. Oni su ovdje prije mene, i biće tu kad nestanem.

Svjetla... preduga ekspozicija stvarnosti. Crveni znaci vijugaju kao zmije, ždral u plamenu pleše po nebu od plastike. Sve je mutno, kao uspomena na zločin. Na nebu banke – H. BANK, lažna sigurnost trepti iznad kaosa, uzdignuta kao zub zlatnog boga. Neon neprestano puca. Ulica kao poligon za ispitivanje nervnog sistema.

Bura je sve ovo napisao na maramici natopljenoj sojinim sosom i lošim viskijem. Morao je sve da zapiše prije nego što slike počnu da ga gutaju.

Zapiši sve. Bilo što. Ali nemoj čitati naglas. Papir bilježi tvoje otkucaje.

Ulični prodavači kao cyber-šamani, viču bez usta, nude dim, ulje, lažnu nadu. Ruke im se granaju kao antene. Sve se prodaje – juha od peraje morskog psa, riža iz prošlog stoljeća, prošlost, sjećanja, identitet. Coca-Cola piše na tajlandskom: "Text Secret". To je to. Sve je tekst. Sve je šifra. I nitko ne čita više.

Zemlja se uvija. Tlo pod nogama lebdi u pikselima. Auto prolazi – ili to možda nije auto, već sjenka auta, posljednji bljesak prije nego što se svijet ugasi.

Ulica je lom svjetlosti i dima. Zatvaraš oči – ništa ne nestaje. Neon te je već progutao. Lica su izgrebena sa negativa. Sve što vidiš, vidi i ono iza tebe.

“Što tražiš ovdje?” pita me čovjek u crvenom prsluku, pola sjenka, pola disko-refleks.

“Informacije.”

“Kasniš. Ovdje informacije cure samo kada ih ubodeš.”

Pokazuje na plastičnu kutiju punu igala.

Skrećem niz aleju koja ne postoji na mapama. Zidovi su vlažni od vriske. Iznad mene vise reklame: pečeni patak, banke, T&K, Coca-Cola... sve piše, ali ništa ne kaže. Slova se ljušte, cure niz fasade. Jedno slovo kapne na mene – vrelo, kao žar. Pečat.

Na uglu, prodavač drži zmiju u jednoj ruci, a telefon u drugoj. Telefonom zove vrijeme.

“Koliko je sada?” pitam.

“Zavisi gdje gledaš.”

Gledam u zmiju. Oči joj digitalne. Trepće u morzu, tip-tiptip-tip.

Neka žena – ili možda android prepun senfa – pokušava da mi proda sjenke turista. “Ovaj je Nijemac iz 2019. godine. Nije vidio ništa.”

Pitam: “Koliko?”

“Pola zaborava.”

Previše.

Ulazim u bar bez ulaza. Zidovi od monitora. Kamere snimaju, ali nema snimka. Samo prijenos uživo za nikoga. U uglu sjedi stari Amerikanac sa šeširom od svjetlećih kabela. Izgleda kao srušena svemirska postaja.

“Prekasno si došao,” kaže. “Grad se već resetirao.”

“Tko ga resetira?”

On se smije, gura mi papir u ruku. Na njemu piše: “Ovo mjesto je snimljeno greškom. Ako ovo čitaš, još uvijek si unutra.”

Ispuštam papir. Nestaje prije nego što dodirne tlo. Zgrada pored mene se gasi kao televizor. Ljudi iz nje izlaze, smiju se kao da je sve predstava. Možda jest. Možda svi glume. Možda sam ja kulisa.

Nastavljam da hodam iako ulica više ne ide nigdje. Samo u sebe. Kineska četvrt je labirint napravljen od nervnih sinapsi, izgrađen da te zbuni, sačuva i izbriše. Kamera mi je nestala. Ili je nikada i nisam imao.

Ispred mene – žena bez očiju vodi slijepog psa. Kaže: “Čuvaj se. Slijedeća raskrsnica vodi u istinu.”

Ja skrećem lijevo.

Sad idemo dublje u pore realnosti, grublje kroz jezik, i oštrije po mreži vremena. Ubacujem cut-up fragmente, interdimenzionalni kartel, naučno-fantastičnu paranoju i virus što se širi kroz riječi.

Ulica više ne svijetli – ona pulsira. Svijetlo je kod. Svijetlo je naredba. Bangkok. Chinatown. Šifra: SM-61. Kartel Rečotvora testira novu verziju virusa: Lingua.Zenith. Širi se pogledom. Aktivira se izgovorom.

"Ne izgovaraj njihova imena."

"Koja imena?"

Agent iz budućnosti, polu-hologram, kaže: “U ovom kvartu, sve što vidiš je posljedica čitanja pogrešnog teksta.”

“Kojeg?”

“Ovog.”

CUT.

WAT ARUN
HRAM ZORE

Vozili smo se čamcem koji je šištao kroz vodu kao starac kroz zube, gledao sam kako se Wat Arun uzdiže iznad dima, plastike, buke skutera i mirisa ribe koja se peče već tisuću godina. Sve pršti, sve vrišti, ali hram stoji — miran, kul, kao Buda sa osmijehom koji zna.

www.wat-arun.com

VODIČ: "Hram je dobio ime po hinduističkom bogu Aruni, koji se često personificira kao zračenje izlazećeg sunca. Wat Arun jedna je od najpoznatijih znamenitosti Tajlanda. Iako hram postoji barem od 17. stoljeća, njegov prepoznatljivi prang (toranj) sagrađen je početkom 19. stoljeća za vrijeme vladavine Rame II i Rame III." Glavna značajka Wat Aruna je njegov središnji prang, tipična kula u drevnom Kmeru, koja je optočena šarenim porculanom. To se tumači kao pagoda nalik stupi optočena obojenom fajansom. Visina, u zavisnosti od izvora, je između 66,8 i 86 m. Kutovi su okruženi s četiri manja satelitska proranga. Prang i njegovi sateliti su ukrašeni školjkama Mauritia Mauritiana i komadićima porculana, koji su prethodno koristili kao balast brodovi koji su dolazili u Bangkok iz Kine.

Stajali smo tamo kao dvojica izgubljenih monaha u propalim cipelama, pred tornjem koji je sjajio kao zmaj pod svjetlom jutarnjeg neba, i sve je bilo preplavljeno bijelom tišinom. S brda misli spuštao se osjećaj – hram nije bio kamen, bio je mantra. Disao je. I znao sve.

I Bura, stajao je pored mene s onim svojim mrtvim pogledom koji sve vidi, ruke u džepovima, hlače preduge, kao da su pale iz paralelne stvarnosti u ovaj trenutak, baš kao i ja.

"Znaš, Stiv," reče on, gledajući u prang što se penjao prema visinama kao stih koji nikad ne završava, "ovaj hram – on nije ovdje. Ne postoji. Samo ti misliš da ga vidiš jer ti je mozak istreniran da prepoznaje obrasce."

Rekoh mu: "Možda, ali ja u njemu vidim sve Bude svih vremena kako pjevaju zoru. Ovo je Sunčeva pjesma, čovječe. Aruna je ime svjetla kad dolazi tiho, bez potrebe da bude viđeno."

On me pogleda, otpuhne dim i reče: "Ti stvarno znaš zakomplicirati izlazak sunca. Nek’ ti bude Aruna. Meni je to samo još jedno jebeno jutro koje mi dolazi prebrzo, sa zadahom sinoćnje istine i bez aspirina."

Ušli smo u sjenu tornja. Sve je mirisalo na vlagu, na dim, na molitvu. Sitni porculanski ukrasi blistali su kao stihovi u Zenu, nasumično, ali puni značenja ako znaš slušati.

"Znaš li," reče Bura dok je gledao naokolo kao da traži gdje se ubaciti u strukturu svemira, "da su ovaj porculan ovdje brodovi bacali. Balast. Otpad. I sad je to hram."

"To je Dharma. Smeće i svjetlost sve su isto kad ih gledaš dovoljno dugo."

Onda smo sjeli, kraj stepenica, gledali lokalnu dječurliju kako bacaju kamenčiće u rijeku i slušali zrikavce kako pjevaju staru pjesmu o sadašnjem trenutku.

Pogleda u me pa kaže: "Što ako je ovaj hram stroj za razgradnju uma? Nije da donosi prosvjetljenje, već ga guli. Ogoljuje. Daje ti ogledalo i onda razbije ogledalo."

"A možda," kažem ja, "to i jest prosvjetljenje."

"Izgleda kao da će poletjeti," rekoh, gledajući kako se glavni prang uspinje prema nebu, optočen porculanskim mozaicima. "Kao ptica. Ili brod koji nikamo ne ide."

Bura samo kimne. "To nije kula. To je antena. Komunikacijski kanal za one između dimenzija."

"Ti i tvoje dimenzije. Možda je samo hram."

"Hram? Hah. To je stroj za razmontiranje ega. Ulaziš kao ja. Izlaziš kao netko koga ni majka više ne prepoznaje."

Ušli smo kroz bočna vrata, redovnici su prolazili u tišini, bose noge po crvenim pločicama. U zraku je visio tamjan, ali i nešto još. Povijest. Vibracija. Vječno sadašnje.

Wat Arun je disao, staračkim plućima, punim dima, porculana i tišine.

Mozaik na zidovima, slomljeni porculan iz Kine, kao da su skupljali ostatke razbijenih večera i slagali ih u pjesmu. I to ne neku fancy pjesmu sa rimom i metrom, već onu što izlazi iz grla kad previše voliš i ne znaš što da kažeš. Svi ti komadići, sve te boje — cvjetovi, demoni, bogovi — to nije ukras, to je istina. Krhotine svijeta, spojene na taj hram, kao što se svi mi lijepeći padove i smjehove držimo da se ne raspadnemo.

Penjao sam se stepenicama, strmim kao misli u 4 ujutro. Gore sam disao na škrge, ali sam disao, jebiga. Sa vrha, grad curi, razmazan — zgrade kao štikle u betonu, dimnjaci što dišu tešku kemiju, džungle između cigle i čelika, mutna masa pokreta, lica, krikova bez glasa. Nema više granice između betona i lišća, plastike i mesa, nebo se topi niz zidove. Grad je halucinacija što puzi niz sljepočnice.

Stojiš i gledaš i sve se rasklapa — perspektiva laže, vrijeme je sluz, ništa ne traje, sve treperi. Sve ima smisla. Sve je greška. Ipak stojiš. Znaš ono kad stojiš i vidiš sve i ništa i sve ti ima smisla i nema smisla? E, to.

"Arun nije hram" kaže Bura, "ne, prijatelju. To je stroj. Bio-mehanička mandala koja vrti svjetlost, stara mašina što drobi mrak i izbacuje zoru kao svjetlosni narkotik. Ritmovi bez logike. Arhitektura što šapuće u kodu koji ne znaš da čitaš. Truba što svira unazad. Bubanj iz utrobe."

Gledam ga bez riječi, a Bura ustrajno vrti svoju mantru: "To je signal. Za one što bježe. Za one što znaju. Za propale učenike, bivše bogove, pisce što gutaju žilete, putnike bez pasoša, sjenke što se sjećaju kako je bilo biti cjelovit. On svijetli da ih nađe. Ako si tamo — nisi posjetitelj. Nisi turist. Nisi čovjek. Ti si dio sistema. Uključen. Uspaljen. Sijaš. Tvoje oči projektiraju slike na hram. Tvoja koža pamti sve molitve. Wat Arun nije mjesto. To je virus svjetlosti."

"Vidiš prijatelju, ovo, ti ćeš reći statua. To nije statua. To je interface. To je drevni biološki kompjuter, napajan zaboravljenim kultovima i ribama iz sna. Njegova koža je prošla kroz tisuće sezona monsuna, svaka kap kiše šapat sa neba, svaka fleka na kamenu — kod. Ne vidiš ti njega. On te skenira. A iza — cvjetovi, šare, krivine — vizualni šum. Dekorativna halucinacija. Šablona da ti skrene pažnju dok ti ova figura pakira misli u fascikle za arhivu vremena. Taj zid je granica između stvarnog i programiranog. A ovaj čuvar — firewall od kamena.

"Znaš što ja mislim: to je kamen, ali ne mrtav — ne, brate, to je kamen što sanja. Pogledaj, lice staro kao dani, oči u kojima nema ni sekunde sumnje, samo zen, samo vječnost koja diše kroz borbu." Kako mu objasniti da u toj kamenoj statui nema ništa prijeteće. Brada mu se slijeva kao rijeka niz planinu, čista linija vremena, sveta, drevna, kao da mu svaki pramen priča svoju priču. Držao je nešto, možda koplje, možda baklju, možda samo ideju čvrstu kao pesnica — i ne pušta, nikad ne pušta. Iza njega, zid kao tepih sna — žuti cvjetovi, zeleni lukovi, bijela čipka kamena — sve šušti tiho kao stari blues na vinilu, pozadina beskraja. Stajao sam tamo, gledao ga, i znao — nije on čuvar hrama. On je čuvar puta. On zna što ti treba da znaš prije nego kreneš. Pogledaj ga u oči i pitaj ga tko si. Ako ti odgovori, spreman si. Ako šuti — idi dalje, vozi, piši, diši, traži.

Ispod cvjetova od keramike, ispod zelenih linija koje se uvijaju kao note u improvizaciji božanske ruke, ona stoji — nasmijana, kao da zna pjesmu svijeta i ne mora je pjevati. Haljina blista kao jutro što tek kreće, kao prva misao poslije dugačkog sna, a lice joj je meko, blago, ali sa nečim čvrstim ispod — kao zemlja što zna kad treba da drži, a kad da pusti.

Kosa crna, ravna kao rečenica koju nisi još napisao, ali osjećaš da vreba. Cvijeće joj u uhu — ne pravo, ne lažno, već ono što spaja svjetove: ukras i poruka. Nakit kao zvijezde u ritmu srca. Gleda negdje dolje, ali misli gore — znaš taj pogled, onaj koji se sjeća nečeg toplog što se ne može više ponoviti, ali ipak grije.

Zid iza nje pun šara, povijesti, svjetlosti koja se lomi na staklu vremena. Ali ona — ona je trenutak. Trenutak što klizi kroz dan, kroz godine, kroz turiste i kamere, i ostaje — kao trag mirisa, kao rečenica bez točke.

Redovi boja, redovi bića što drže hram na ramenima kao da kažu: mi smo ovdje od kad svijet lupa u grudima čovjeka. Demoni ili bogovi, ne znaš više, samo znaš da stoje, da gledaju, da drže ravnotežu u kaosu.

Keramičko cvijeće, staklene suze, ljušture starog porculana iz carskih brodova, razbijene šalice pretvorene u pjesmu. Sve je šaroliko, ludilo boje, pucanje forme, savršeni nered koji ima smisla samo ako ga ne pitaš ništa. Samo ako gledaš.

Zid se penje, stepenasto, kao misli u meditaciji što te prvo dovedu do buke, pa do mira. Svaka razina priča svoju bajku — u šapatu, u boji, u teksturi. Crvene kupe vrište među zelenim mozaicima. I tišina između figura vrišti još glasnije.

I stojiš, s glavom nagnutom unazad, dok ti se vrat umara ali oči odbijaju da prestanu — jer vidiš. Vidiš glazbu. Vidiš ruke vjekova. Vidiš kako se svijet, kad pukne, ne raspadne — nego se zalijepi za hram. I sija.

Gledam gore, vrat se zateže, ali ne odustajem, jer taj toranj, to nije blues nego puno zamršenije, taj piramidalni miles i coltrane istovremeno, što ide ka nebu, vuče pogled kao dobra bas linija, vuče srce — sve više, sve jače. Wat Arun se penje kroz vrijeme, kroz svjetlost, kroz tišinu. Svaka terasa, svaka ivica, svaka šara je udah, pa izdah, pa još jedan udah svijeta.

Iz daljine izgleda kao sjenka planine, ali kad priđeš — to je mozaik ludila, sve što je slomljeno i ostavljeno pretvoreno u nešto što treperi. Cvijeće, staklo, keramika, demoni, bogovi — sve se diže zajedno ka nebu što ne zna za kraj.

I nebo je tu, prazno, čisto, plavo, bez ijedne riječi — kao stranica koja čeka. A hram — hram je rečenica koja se penje, rečenica što se nikad ne završava. Samo ide. I ide. I ti ideš s njom.

Stojiš dolje, ali nisi dolje. Dišeš gore. Osjećaš kako ti misli postaju tiše. Kako ti duša postaje šira. Kako si — makar na trenutak — dio nečega što zna više od tebe, i smješka se.

"Pogledaj bolje toranj" — kaže Bura "sve su linije šifre, stari kodovi u keramici, cvjetovi što cvjetaju samo pod UV zračenjem mitova. Na vrhu — figura konja, stražar ili izaslanik, bijele oči gledaju horizont, ali vide tvoju nutrinu. Prozori prazni, crni, otvoreni kao usta iz kojih bi mogle izaći riječi koje razgrađuju realnost. Ovaj hram nije svetilište, to je toranj za transmisiju. Antena za svjetove ispod svjetova. Zidovi puni boje, ali ne vesele — boje koje bole, koje se sjećaju rata, smrti, dima, molitve iz grla dok tijelo gori. Oštri rubovi geometrije što bruse svijest, svaka stepenica ti govori: „Dođi bliže“, ali ne obećavaš sebi da ćeš se vratiti isti. Iznad — prazno plavo. Nebo sterilno, tiho, čekajući signal. A toranj — toranj čeka povratak bogova. Ili njihovu posljednju poruku, zapečaćenu u cvijetu, u figuri, u pogledu tog kamenog konja što nikad ne trepće."

Nositelj. Tijelo crno od vremena, prekriveno mozaikom kao oklopom. Nije ukras — to je zaštita. Šarena koža, složena od slomljenih svjetova, zapečaćenih ugovora, komadića porculana što su pamtili glad, rat, molitvu u magli opijuma.

Zubi na licu nasmijani, ali to nije smijeh — to je grimasa, maska. Oči bez pogleda, samo prazni receptori što primaju informacije sa drugih razina stvarnosti. Ruke pod teretom, ali nije to težina kamena. To je težina vremena, grijeha.

U tom trenutku Bura je nestao. Nestao nije bila prava riječ — jednostavno ga više nije bilo tu, pored mene. Nisam ga čuo da odlazi, nisam ga vidio da skreće. Samo praznina uz rame.

Krenuo sam dublje u kompleks, sam. Kroz zlatna vrata, pod zlatnim svodom. Ispod mojih stopala – hladni mozaici, raspuknuti porculan. Zidovi su blistali u tisućama boja, a unutar svake od njih vidio sam vlastiti život: majku, vlakove, nepročitane knjige, izgubljene ljubavi.

U središnjoj dvorani, pred kipom Bude, osjetio sam težinu tišine. Srce mi je tuklo brže, ali ne od straha – već od prepoznavanja. Možda sam oduvijek bio ovdje.

Sjeo sam na hladni kamen.

Sjedio sam na stepenicama, umoran, mokar po leđima, s kamerom u ruci koju više nisam znao koristiti ni sa svrhom ni s vjerom. Fotografirao sam detalj mozaika na zidu — crveni lotos u staklu, zeleni zmaj ispod pozlaćenog svoda, sve to precizno, lijepo, savršeno... i mrtvo.

Pogled mi je lutao po ljudima — turisti sa šeširima što se znoje ispod selfi štapova, djeca koja se smiju ne znajući koliko će svijet ubrzo postati kompliciran, stari redovnik što je čupkao papir s poda kao da čisti tuđe grijehe bez pitanja.

I onda, iznenada, pogled mi zastane na mladoj ženi.

Nosila je svjetloplavu svilu, finu poput jutarnjeg daha, tkaninu što se presijavala suncem kao vodena površina u pokretu. Odjeća joj je bila ukrašena sitnim perlicama i zlatnim rubovima koji su blistali kao molitvene niti. Duga kosa padala joj je preko ramena, a lice — mirno, usidreno negdje dublje od svakodnevnog pogleda.

Nije izgledala kao turistkinja. Više kao duh hrama. Ili čuvarica svjetlosti. Stajala je uz reljef mozaika, porculanski cvjetovi cvjetali su uz njezinu figuru, kao da rastu iz kamena i njezine nutrine istovremeno.

Osjetio sam trenutak koji nije tražio riječi. Fotografirao sam ju, ali kao da to nije bila fotografija — već pokušaj pamćenja tišine. Pomislio sam da postoje trenuci kad netko samo stoji, a ti shvatiš da si na svetom mjestu. Ne zbog mjesta. Zbog njih.

Gledam kroz objektiv. Sunce mi peče potiljak, ali ne marim. Penjem se polako, stepenicu po stepenicu, svaka neravnina pod mojim đonovima škripi kao da pamti korake tisuća prije mene. Pogled mi bježi u stranu — i onda je spazim.

Sjedi na rubu bijelih stepenica, u lavandi svili, sklopljenih dlanova u gesti tihe molitve. Ne gleda u mene, ali prisutna je, kao da zna da je promatrana. Nema zurenja, nema poza. Samo spokoj. Tek blagi vjetar igra se rubom njezine marame.

Podignem aparat. Ne razmišljam. Prst već zna što treba učiniti. Klik. Zauvijek uhvaćen trenutak između koraka i vječnosti.

Nastavljam dalje. Gore, prema vrhu hrama, gdje znoj curi niz kičmu, a sunce udara kao inspektor koji ne zna za milost. Fasada izranja iz plavetnila — mozaici, tisuće komadića, kao da je netko pokušao zalijepiti svijet koji se već raspao. Ruke koje su to slagale... vjera? Strpljenje? Možda samo neplaćen posao i netko tko više nije imao izbora.

I onda — figura. Čovjek i konj. Ili božanstvo i zvijer. Ili marketinški trik za još jednu prospekt-karticu iz pakla. Gleda u mene bez pogleda, kameno i vječno. Na njegovim nogama, kao šala od svemira, golub se odmara. U sjeni vječnosti.

Klik.

Još jedan trenutak. Još jedna misao koju neću znati ponoviti jer sam preumoran da budem pametan, a prebudan da budem glup. Fotografija će govoriti umjesto mene — lažljivo, ali bolje nego ja.

Zastanem. Osjetim nešto, ili mi se samo zavrti. Pa idem dalje. Jer to je jedino što stvarno znam raditi.

I hodam, sunce mi prži tjeme, niz rijeku Chao Phraya sam doplivao jutros, kroz dim motornih čamaca i smijeh trgovaca, i sad sam tu, u srcu buke i vječnosti, u hramu mozaika, pločica, Bogova što gledaju bez riječi, bez pitanja. Wat Arun — ime zvuči kao šapat, ili kao udarac bubnja, zavisi koliko se znojiš dok izgovaraš.

Pored mene djevojke u svilama, trepere kao plameni jezici na vjetru, obučene u boje trešnje i šafrana, biseri na vratu, mobitel u ruci, ljepota u pokušaju da se sačuva — klik. Svaki klik aparatima je pokušaj da se zarobi vječnost koju nikad nećemo razumjeti.

Na rubu zida stoji znak — "Do not sit." A svi sjedaju. Ili stoje. Ili bulje u ekran, kao da će im ekran reći tko su.

I hodam, gledam, upijam – koraci po vrućem kamenu, ispod mojih stopala zemlja šuti, ali gleda. Ovdje nema priče. Samo fragmenti – osmijeh djevojke u narančastom sariju, čovjek sa Yankees kapom što fotografira suprugu kao da ju pokušava uhvatiti prije nego nestane.

Sve miriše na kokos, tamjan i znoj. I sjaj. Sjaj svjetla koje se odbija od tisuću zrcalnih pločica na tornju – kao da je netko razbio nebo pa polijepio komadiće nazad. I u svemu tome – ja, s kamerom, strano tijelo u srcu nečeg svetog, ali ne odbijen. Ne, prihvaćen. Jer hram ne pita. Samo stoji. A svijet prolazi.

I možda je to jedina istina – svi prolazimo, ali pokušavamo zabilježiti da smo bili tu. Jednom. Na suncu. U šarenilu.

I niz stepenice se spuštam, crne, skoro okomite, trošne kao sjećanja. Ispred mene — leđa fotografa s brojem na leđima, 350, kao zatvorenik slobode, s fotoaparatom umjesto lopate. Sjedi, čuči, gleda kroz objektiv kao prorok kroz prozor vremena. Plava majica navučena do zapešća, kosa izblajhana do zaborava — kao da mu je duša već izgorjela pod suncem Bangkoka.

Ne govori. Samo puca kadrom. Ja gledam njega, a on svijet.

Na zidu pored njega — školjke, keramika, dijelovi tanjura — sve uklesano u bijelo meso hrama, u inat vremenu, kao da je svijet nastao od razbijenih tanjura, a ne Velikog praska.

A onda... bijeli kišobran, smiješno plemenit, s imenom “CHATPONG” — ime kao bubanj, ime kao dah, nose ga dvije ruke koje ne vidim. Žena možda? Ili duh hrama? Prelazi podnožje statue, pored zamrznutog plesača, prekrivenog šarenim mozaikom. Kao da kip diše, kao da je spreman krenuti za nama, jer sve je pokret kad si dovoljno umoran.

Stajem, hvatam kadar u umu. Ništa ne snimam, ali sve pamtim. Svaka pukotina, svaka fuga u pločniku, svaka sjena na ramenima tog broj 350. Nismo isti, ali dijelimo istu bolest — da sve moraš uhvatiti prije nego nestane.

Ispod tog kišobrana, ispod tog pogleda kamere, sve to postaje stvarnije nego stvarno. Kao da, dok god gledaš, svijet postoji.

I ja idem dalje, niz stepenice, pored njih, kroz njih — kroz svijet. Fotografiram očima, pišem hodom. Jer ulice su knjige, a ljudi riječi koje ne znaš čitati, ali razumiješ.

Stajao sam tamo, naslonjen o vječnost popločanu plavim kamenom, dok se svijet pred mojim očima lomio u koreografiju ljepote — boje koje nisu znale za umor, kao da im nitko nikad nije rekao da sve mora jednom stati.

U središtu prizora — ona. Princeza u zlatnom, ruka joj ispružena kao da se sprema prepraviti zakon gravitacije. Držala je veo prema nebu, a meni kroz glavu proletjelo: je li to samo svila, ili je netko iznutra vrištao u tišini? U tom pokretu bilo je nešto iskonsko, nešto iz doba kad još nije bilo publike, samo oči i osjećaj. Ljepota bez namjere. I baš zato — stvarna.

Oko nje — krug svijeta. Čuče, stoje, snimaju, smiju se, šute. Pijani od pokušaja da uhvate nešto što već bježi. Objektivi, telefoni, sve te male sprave koje lažu o vječnosti. Svi traže isto: trenutak koji traje duže od svog života. Djevojke u svili, u šalu, u snu — svaka kao da je zalutala iz vlastite bajke, ali ne zna da je završila u našoj. Ili zna — i boli je briga. Zato blistaju.

Pogled mi sklizne dolje — bijeli kišobran, odbačen kao pijanac koji je jednom bio vojnik. I žena u plavom, kleči, mirna kao da joj je netko rekao tajnu svemira pa ju zaboravila zapisati. Fotoaparat u ruci, oči oštre. Spremna uloviti svijet u kvadrat. U njezinoj tišini bilo je više iskrenosti nego u svim riječima koje sam ikad uspio ispljunuti na papir.

A ja... samo stojim. Gledam. I u prsima, nešto igra. Ne srce, ne bol, ne sreća — nešto između. Kao da me netko počešao iznutra, ali nježno, da ne probudi ono što spava.

I to je to. Nema poante. Nema zaključka.

Na tom kamenom trgu, negdje daleko od onog što zovemo "život", disao sam zrak ispunjen svilom, smijehom i svjetlom. I bio sam, makar na trenutak — jebeno stvaran.

Stojim iznad njih kao ptica izgubljena u vlastitom letu, gledam niz zlatne zavijutke što su se prelijevali preko njihovih ramena, dvije žene — blizanke duhom, a možda i sudbinom — obgrljene svilom, perlama i sjenom prošlih stoljeća koje je netko zašio u tkaninu.

Nisu me vidjele. Nisu nikog vidjele osim same sebe, sebe kao božice u trenu što ne pita nikoga za dopuštenje. Njihove glave, uredno počešljane, svaka s cvijetom i ukosnicom što govori više o eleganciji nego svi naši poetski pokušaji zajedno. Zlatni ukrasi kao sunce koje se odlučilo odmoriti baš tu, na njihovoj kosi.

Desna je podigla ruku, prstima nacrtala zrak — govor tijela koji kaže: "Ja sam ovdje, i ne dugujem ti ništa." Njezini nokti crveni kao vino razliveno po baršunu noći, narukvice zvone tiho, kao uspomena na korake što su nekad plesali ovim pločnicima.

Lijeva — šuti. Ne mora reći ništa. Njezin plašt priča umjesto nje. Crveno i zlatno kao vatra koja zna kad stati. Njih dvije, naslonjene jedna na drugu kao riječi koje ne traže objašnjenje, već samo ritam.

A dolje, podno njih, kamen i lav. Kamen vječan, lav nijem. Njegov pogled, njihov sjaj. Sve se to uklapa, kao improvizacija — nema kraja, samo ponavljanje osjećaja.

I opet sam se osjetio živ, jer sam bio tu, kad nitko nije znao da gledam, kad su one bile stvarne i slobodne i ukrašene ljepotom koja nikome ništa ne duguje.

Stajala je naslonjena na zid prekriven cvjetovima boje porculana i jutarnje nostalgije, a sunce je, kao i uvijek, igralo svoje prljave trikove kroz pukotine dana. Bila je odjevena u lavandu, najtiši ton duge, kao da je netko odlučio šaptati umjesto govoriti — šaptati kroz svilu, nabore, ukrase i tišinu.

Nije gledala u mene. Gledala je negdje iza vremena, u nešto što se ne može uhvatiti ni s fotoaparatom, ni s rečenicom, ni s ljubavlju koja kasni. Prsti su joj se držali jedan za drugi kao da joj tijelo zna nešto što um još ne priznaje. Njezina poza nije bila poza — bila je misao, pauzirana i nepovratna.

Oko nje je svijet bio užurban, torbe na zidovima, noge u trapericama, tenisice što ne znaju za ritual. A ona, jedina bez zvuka, bez pokreta, kao duh koji je zaboravio da je ostao — kao čekanje. Ne na nekoga, nego na trenutak. Pravi trenutak.

I ja sam stajao tamo, s glavom punom bangkoške vrućine, gledajući je kao što gledaš riječi koje su ti na vrhu jezika, ali znaš da ih ne smiješ reći. Jer ako ih izgovoriš, puknut će sve. Sve ono što je bilo mirno, dostojanstveno, udaljeno i lijepo.

U tom sam trenu znao: neke slike nisu za gledanje. Neke su za osjećanje. A ja sam je osjećao kao zadnju rečenicu knjige koju nikad neću napisati.

Sunce je tuklo po starim pločama, kamenim kvadratima koje su milijuni koraka davno umorili. A među tom prašinom dana koračale su one — kao da dolaze iz drugog vremena, možda iz nekog sna o zlatnoj tišini i svilom omotanim riječima koje nitko više ne izgovara.

Netko nosi bijelo, netko crno, ali svi su u istom snu, istom kolažu postrealnosti, gdje tradicija ide rame uz rame s Bluetooth signalima, a drevne teksture govore jezikom koji više nitko ne razumije — samo osjećaju, instinktivno, kao da tijelo zna više od glave.

Snimljeno, spremljeno, zaboravljeno. Resetiraj sistem. I sljedeći kadar...

Čekanje da se dogodi čudo, ono kad sve klikne, kad lice kaže više nego pjesma.

Smijeh se skriva u ramenima. Sunce pogađa točno gdje treba – u okovratnik, u lančić, u zapešće.

Sunce je visilo nisko nad rijekom kao stari hipik, umorno ali još uvijek zlatno, obasjavajući sve te glatke krošnje, ošišane u savršene krugove kao da ih je dotaknula neka zen ruka iz starog svijeta. Ljudi su šetali poput plesnih nota — neki spori, neki brzi, svi pomalo rasipani po toj zelenoj livadi kraj hrama što svijetli bijelo i crveno pod plavim nebom koje se topi prema večeri.

Mirisi dima s ulice i cvijeća iz parka. Smijeh djece. Klik aparata. Turisti u lutanju, u vječnoj potrazi za onim savršenim trenutkom, dok iza njih vjetar vije zastave boja kraljevstva. Krovovi pagoda plešu sa zlatom, svjetlucaju na vjetru, i sve to ide dalje, dan po dan, val za valom, kako rijeka nosi svoje priče prema moru.

Tamo, iza stabala, sjedi čovjek u tišini, promatra. Možda pjesnik. Možda samo umoran. I čini se kao da svi znaju – ovaj trenutak, ova popodnevna svjetlost, ona nije vječna. Ali dok traje, svijet je točno kako treba biti.

Koračale su polako, tri žene u zlatnoj svili, ispod zadnjeg svjetla dana koje je lomilo boje kao da je i samo puklo od umora. Kaleidoskop vatre, snova, malo tuge. Iza njih — samo šapat prošlosti, kao eho stvari koje više nikome nisu važne. Ispred — vrt u cvatu, bijela ograda, ljudi s kamerama koji još vjeruju da se stvarno može nešto uhvatiti. A ne može.

Vjetar je nosio miris cvijeća, rijeke i starine. Nečeg što možda više ne postoji. Možda molitvu. Možda stih. Možda samo topli zrak i laž.

Jedna je nosila haljinu boje smaragda — zelena kao nada koja se ne vraća. Druga je bila u medu, ljepljiva i blaga. Treća — mjesečina razlivena po rižinom polju, tiha, hladna, daleka. Svileni plaštevi klizili su za njima kao da ne žele pustiti zemlju — kao da znaju da poslije toga nema ništa bolje.

Kosa im je padala niz leđa, duga, tamna, živa. Upleteno cvijeće, zlatne niti — izgledalo je kao da je priroda, za promjenu, odlučila šetati na dvije noge.

Nisu rekle ništa. Nije trebalo. Kamen pod nogama znao je. Drveće je znalo. Sunce je znalo. I ja sam znao — to se više neće ponoviti. Ne ovako.

Ali bilo je dovoljno.

Dovoljno za cijeli jedan život. Možda ne za dobar život. Ali za istinit.

Kip stoji okrenut leđima svijetu. Kao starac koji se nikad nije naviknuo na budućnost. Mač uz bedro — rečenica koju nisi izgovorio, ali te i dalje drži za vrat. Čekaš da nešto pukne. Umjesto toga — Bura. Pojavio se bez najave, iz sjene, iz dima, iz prošle noći.

“Znaš,” kaže, ne gleda kip, ne gleda mene, samo tuče riječi u vruć zrak, “vrijeme je samo druga droga. Ne moraš je gutati. Dovoljno je da stojiš i gledaš kako sve ide kvragu, a ništa se ne miče.”

Nasmijao sam se. Ne zato što je smiješno, nego jer je slon nosio cvijeće. A to cvijeće... mirisalo je kao smrt u odijelu. Kao svadba kojoj nitko nije došao. Kao obećanje koje nikad nije bilo tvoje.

Sjenke su se vukle po mramoru. Turisti su škljocali kamerama, misle da skupljaju uspomene. A zapravo — samo komadiće nečijeg tuđeg sna. Ne znaju da dijapozitivi lažu.

Bura je rekao jednu riječ: “Ponovo.”

“Što ponovo?”

“Ovdje. Mi. Sve.”

I nestao. Kao da nikad nije ni bio. Samo trag dima i neka praznina koja smrdi na ponedjeljak ujutro.

Kip nije ni trepnuo. Jer nikad nije ni znao kako.

Poslijepodne rastopljeno suncem i zrakom koji stoji kao pokvarena misao. Beton pulsira. Sve izgleda kao da će eksplodirati, ali nitko nema snage ni da paničari.

Tamo u daljini, stakleni neboderi strše u nebo — hladni, sjajni, sterilni. Kao totemi budućnosti koja nikad nije stigla. Građeni za bogove koje smo zaboravili još dok su bili živi. Nitko više ne moli. Samo scrolla.

Dvije zastave šušte na vjetru. Jedna stara — državna, izlizana, umorna. Druga nova — zlatna, bez boje, bez duše, izmišljena za cara koji nikad nije postojao. Ili možda jeste, ali samo na PowerPoint prezentacijama i novčanicama koje vrijede manje od obične tišine.

Sve je tu, sve treperi, ali ništa se stvarno ne događa. Samo još jedan dan u kome se povijest pravi da spava, a ljudi se prave da su budni.

Dvoje starih zapadnjaka zure u ekran. Prsti im drhte, oči razvodnjene. Traže put. Ne znaju da su već tu. I da su kartu izgubili prije deset godina, možda u zračnoj luci, možda u sebi.

Iza njih hramovi vrište zlatom — prejako, previše. Kao da pokušavaju nadglasati vrijeme. Sve blješti, sveto i lažno u isto vrijeme. Sjena od dima i turizma.

Na obali neko dijete gricka mango. Gleda u kameru. Mirno. Kao da zna da ništa od ovoga nije stvarno. Kao da zna da mu svijet već bježi, pa ga snima da kasnije ima dokaz da je nekad postojalo nešto više od ekrana.

A grad trepće. Kao da se i sam ne može sjetiti je li još živ ili je to sve samo refleks.

Stari kamen sjedi kao da je od krvi, ne stijene — kao da je netko u njega uvaljao cijelu povijest pa zaboravio isprati. Brada mu se spušta niz prsa, tiho, sporo, kao rijeka koja zna previše da bi ikad opet išta rekla.

Oči mu napola zatvorene. Nije budan. Nije ni mrtav. Samo tu — zaglavljen između dvije misli. Sanja careve kako nestaju i carstva koja se ruše kao kartonske kutije. Gleda, ali ne gleda. Bio je tu i prije nas. Bit će i poslije.

U jednoj ruci štap. U drugoj kugla. Možda mudrost. Možda cijeli jebeni svijet. A možda samo kamen koji se nije imao gdje staviti.

Bos je. Noga prebačena preko koljena, kao da je samo nakratko sjeo — da se odmori od šetnje kroz vrijeme. Iza njega ograda, mlada, zelena, tek posađena. I nema pojma da tip ispred nje pamti kad nije bilo ničeg osim prljavštine, neba i dima iz prvih kuhinja gdje su ljudi još učili kako da budu ljudi.

Sunce mi udara ravno u potiljak, zlatno i bez milosti. Ko da mi nešto poručuje, ali ne koristi riječi. Wat Arun stoji — visoki toranj snova, sjenka koja se vuče prema nečemu što nikad nećemo stići. Gori u toj svjetlosti. Izgleda kao da diše. Možda i diše.

Držim telefon, klik, klik. Ali nisam to ja na slici. To je neki lik koji je krenuo tražiti smisao pa zalutao u dvorište s bonsaijima i šutnjom koja zna bolje od bilo kojeg propovjednika.

Iza mene svjetlost puca kroz prostor, kroz vrijeme, kroz svaku moju pogrešnu odluku kao da ih zna napamet. I svejedno — tu je. Obasjava hram koji prkosi svemu: zakonima fizike, zakonima zdrave pameti, zakonima “šta-ćeš-ti-tu”.

Ljudi su oko mene. Ne osjećam ih. Nisam s njima. Nisam ni protiv njih. Sam sam, ali ne usamljen. Samo... izdvojen. Kao nota koja nije pogrešna, samo nije dio akorda.

Stojim u Bangkoku, usred d-mola koji se rasteže kroz zrak. Sve treperi — zrak, hram, ja. I ništa ne treba smisao. Ni riječ. Ni izlaz.

Zrak se smije. Hram šapće.

To je dovoljno.

Sjedim kraj rijeke kao da sam je sam nacrtao, tamo negdje u starom notesu punom mrlja od kave, loših pjesama i zapaljenih rubova. Tamjan mi se još lijepi za rukave košulje — kao podsjetnik da sam bio negdje gdje ljudi još vjeruju u nešto.

Suton je zlatan, ali ne onaj s razglednica. Ne onaj koji vrišti “Instagram”. Ovo je mango-ljepilo na prstima djeteta. Mek, gust, ljepljiv. Prava stvar.

U meni miruje neka tišina. Ne ona što se prodaje u spa-centrima, nego ona koja dolazi iznutra. Tišina hrama — bijelog, starog, stvarnog — gdje zidine ne trebaju mikrofon da bi ti šaptale priče starije od bilo kojeg aviona kojim sam doletio ovdje.

Ne mislim ništa. Ne planiram ništa. Samo sjedim. I čini se — prvi put u dugo vremena — da mi to ne smeta.

Rijeka bruji kao saksofon u sumrak, stara dama što nosi sve na leđima i ne pita ništa. Chao Praya, rijeka koja nije samo voda nego put, puls, dah grada. Brodovi šareni kao jazz iz New Orleansa, svaki sa svojim ritmom, svojom pričom, klize pored mene, ponekad sporo, ponekad kao da bježe od nečega nevidljivog.

Gledam brodove kako klize po vodi, umorne i vesele, kao i ljudi u njima. Turisti, sve ih više, s fotoaparatima što pjevaju mehaničkim cvrkutom, love trenutke koje neće razumjeti sve dok ih jednom ne sanjaju usred zime, negdje daleko. Par se smije, žena nosi šešir koji je već izgubio rat s vjetrom, muškarac pokušava prevesti tišinu u nešto konkretno, možda selfie, možda poljubac.

Rijeka ne mari. Ona je svjedok svega — i kraljeva i turista, i plastičnih boca i lampiona. Plovi dalje, nosi brodove i živote kao da su papirni čamci koje djeca puštaju niz potoke.

Zamišljam da sam vodeni redovnik, lutalica koji se vraća hramu kojeg nikada nije napustio.

U daljini bubnjevi. Ili možda to samo grad tuče vlastito srce kroz koru večeri, pokušava ostati budan još malo. Ne znam. Nema ni smisla znati.

U meni — mir. Ali ne onaj iz knjiga za samopomoć ni iz molitvi. Ne mir za plakati i meditaciju. Ovo je onaj putnički mir — kad znaš da ništa nije tvoje pa ti odjednom sve može biti. Kad ti nitko ne visi za vratom, pa ni ti sam.

Lampioni se pale. Grad trepće. Ljudi oko mene ne znaju kuda idu, ali voze. Stalno voze. Kao da se nešto događa čim se prestane stajati.

I razmišljam, bez težine: sve je tamo gdje treba biti.

Suton. Rijeka. Hram. Ljudi koji ne znaju gdje idu ali voze, voze…

Uskoro će se pojaviti i svjetla na brodovima i ta će svjetla postati svjetla galaksija, i putovati svemirskim kanalima rijeke koja ne zna za granice. Sve se lagano miče, sve je u hodu, ali nitko ne hoda. Sve klizi.

Pored mene neki dječak prodaje hladne boce vode iz plastične kante, lice mu mirno, pogled stariji od mog. Pitam ga nešto, on se samo nasmiješi, ne razumije, i ne mora. Ima u tom osmijehu mudrost što se ne prevodi, nego osjeti. Kao šapat hrama iza mene, kamen stariji od mojih misli.

Kao u crtanom filmu, crvena vrata, gume obješene sa strane kao stari konobari u masnim keceljama. I zastava vijori, naravno, jer mora nešto da se vijori kad si između kopna i vječnosti. Iza — zgrade složene jedna preko druge, kao snovi natrpani bez reda. Sala Rattanakosin, ime lebdi iznad svega, kao da zna više nego što govori.

Ovi izletnički brodovi puni bijelih nogu i crvenih šešira polako klize niz rijeku. Turizam s razglednicom i SPF faktorom. Odlaze prema horizontu kao da slijede crtkanu liniju — trag po vodi, trag po vremenu, trag po dlanu koji više nikome ništa ne prorokuje.

Sve izgleda kao kazalište koje se svaku večer igra ispočetka — ista scena, novi gosti, stare replike. I još uvijek ima onih koji vjeruju u čudo. Ili barem u nešto što ih na trenutak ne podsjeća na njih same.

Neki uzdišu, neki fotkaju, neki šute i drže se za ruke kao da ih je rijeka učinila lakšima. Ne boljima. Samo malo tišima. Dovoljno da zaborave gdje su pošli i zašto su uopće krenuli.

I možda je to jedino što vrijedi.

U džepu mi karta za sutra. Vlak prema zapadu. Planine. Čaj što miriše na dim. Starci koji još razgovaraju s mrtvima jer nemaju s kim drugim.

Ali večeras sam još ovdje. Sjedim. Bez razloga. Bez plana. Bez pokušaja da nešto od ovoga postane nešto više. Možda samo da upijem. Sve. I ništa. I ni jedno od toga mi više ne smeta.

Turisti se kreću. Hram stoji. Smiješi se tiho, kao da je sve to već gledao milijun puta. Voda šušti — ne kao melodija, nego kao stara ploča koju nitko više ne preslušava do kraja. U očima mi svjetla. Ne trepere. Samo su tu. U plućima — ne dim, nego zrak koji miriše na sve ono za čim nisam ni znao da sam žedan.

Još jedan dan u ovom beskraju. Još jedan trenutak koji se ne vraća. Ja sam to. Ne autor. Ne svjedok. Ja sam trenutak.

Sve u silueti, sve u tišini, sve što znaš o danu već je iza tebe, ostalo je samo to: ptica i kamen. I zrak između njih. I vječnost u tom zraku.

On se prevrće, trese perje, kao stari bubnjar koji se sprema za još jedan krug, još jedan takt. Iza njega, Wat Arun i dalje šuti, ne pomjera se, ali gleda, upija, zna. A golub... on zna samo sada. Zna vjetar, zna visinu, zna balans. On ne piše ništa, ali svaka sjenka koju baca je haiku.

Sunce tone kao zlatni dukat niz džep neba, posljednji bljesak svjetla prije nego što svijet zaboravi što je dan. Stojim ispred hrama koji raste iz zemlje kao san nekog starog, zaboravljenog boga, piramide od tišine i molitve, od keramike što svjetluca kao galaksija zalijepljena na kameni toranj. Wat Arun. Zora u zalasku.

I oko mene lica — kineske obitelji s djecom što vrište od uzbuđenja, mladić u sandalama i ruksakom od konoplje, stariji par u tišini, zajedno u svim jezicima svijeta. Svi oni gledaju u vis, prema vrhovima tornjeva, tražeći nešto, možda sebe, možda samo kadar.

Ja sjedim na rubu kamena, kao pas na kućnom pragu što se ne može odlučiti želi li u svijet ili ostati u sjeni. Osjećam hram kako šapuće. Ne riječima, nego mirisom, vjetrom, sjenama što se izdužuju kao rečenice bez točke. U tom šaptu ima i mene, i svih onih što su ikad tražili istinu s previše kofeina u krvi i premalo novca u džepovima.

Pogledam nebo, nebo me pogleda natrag. U tom trenutku, sve stane. I sve ide dalje.

Znam da ništa ne ostaje. Znam da ništa ne treba ostati. Ali ovaj trenutak, ovaj zalazak, ovaj toranj što stoji kao beat koji nikad ne staje — on mi je ušao pod kožu.

I ja sam još jednom bio tu. Potpuno.

Odustao sam čekati Buru. Odlučio sam se vratiti u hotel. Klima me zvala jače nego da nastavim glumiti zen na 40 stupnjeva, i više nisam imao što dokazivati. Vrućina me iscijedila.

Na rubu ceste — plavi tuk-tuk, izgreban i izblijedio od vremena. Kao rečenica koju si napisao prije deset godina, pa se i dalje vrti u glavi jer ima ritma. Pored njega — par momaka u patikama i sandalama. Piju gazirano, smiju se, pričaju kao da je cijeli dan napravljen za ništa. A ništa im je sve.

Jedan se naslonio na tuk-tuk. Limenka u ruci, pogled već nekoliko ulica dalje. Drugi stoji kraj znaka koji upozorava na nešto što ih ne zanima. Svjetla iz plastičnih boca plešu tango sa žarom popodneva.

Iza njih zid pun lica. Sveci, monasi, mrtvi s postera. Gledaju bez treptanja. Govore ti da ostaneš miran. Gledaj. Diši. A ispred njih — život. U pokretu, neopran, izgreban, stvaran. Bez plana. Samo vrijeme koje curi. Kroz lim. Kroz smijeh. Kroz haubu i vrući vjetar.

Osmijeh, cigareta, crvena majica, tetovaža. Klinac što nosi cijeli grad na ramenima, ali se još nije slomio. Još stoji. Još diše. Djevojka u japankama s rukama punim riječi koje neće nikad izgovoriti jer zna da se ovdje ni jedna ne čuje kako treba. I jedan što visi na vratima tuk-tuka kao da ide negdje — a zna da ne ide nigdje. Ali svejedno krene. Jer to se ovdje radi.

Sve je tu: boje koje udaraju u oči, pokret koji ne pita kamo, buka koja ti pokida dan, miris benzina i jeftine pjesme iz radija. Melodije za one koji više ne vjeruju u refrene.

Bangkok. Ovdje sve diše — mašina, koža, dan, zid. Sve je živo, čak i ono što je odavno umrlo. I ako stojiš tu, među njima, ako ne bježiš — ne treba ti ništa više. Imaš priču. Ili bolje rečeno: ona ima tebe.

I više nemaš izbora.

Park kraljice Sirikit

Sjeo sam u travu. Bez plana. Bez cilja. Samo s nogama koje su hodale previše i dušom koja je opet molila da je se ostavi na miru.

Park Kraljice Sirikit, tiha stanica između dvije vožnje, — zelena pluća grada što guta vlastiti smog. Cvjetovi svuda, kao misli koje nikad nisu stigle izaći iz glave. Jezerce što šuti dublje nego što itko ima vremena slušati.

I nebo iznad — razvučeno, veliko, ne pita ništa. Kao plahta u kojoj možeš jednom zaspati bez da te nešto probudi u tri ujutro s pitanjem “što sad?”

I to je bilo dovoljno. Za taj trenutak — više nego dovoljno.

Ležim u travi. Na leđima. Sunce mi peče čelo, ali me nije briga. Sve ostalo hladi ono što treba — srce, glavu, što god još ima snage slušati.

Tamo, tik uz zakrivljeni put popločan od dosade i sjene, žena s metlom od palminih grana mete svijet. Nježno. Bez buke. Bez žurbe. Ne gleda me. Ne zna da postojim. I zato je stvarnija od mene. Stvarnija od svih mojih riječi i svih tišina koje sam zaboravio kako izgovoriti. Šešir joj boje limuna. Košulja zelena. Ruke se miču kao da su prvo naučile istinu, pa tek onda posao. Ne mete samo lišće — mete ono što se inače nakuplja u ljudima: bivša ljeta, izgubljene ljubavi, dani što se nikad nisu završili kako treba. U svakom zamahu metle — ritam. Ni sretan ni tužan. Samo život. Samo to. Koraci u daljini postaju eho pokušaja da se pobjegne od sebe. Uvijek ista igra.

A ja… ležim. Gledam gore. Drveće šapuće o vremenu koje ne vraća ništa. Sve je sporo. Kao Taj Mahal kad ga nitko ne gleda. Kao knjiga čiji kraj znaš, ali ipak čitaš. I u toj sporosti — sloboda. Ne pitam ništa. Ne tražim ništa. Metla šušti. List pada. Oblaci putuju. Kao i ja. Kao i ona. I možda — samo možda — u toj tišini se razumijemo. Bez riječi.

Prolazile su žene s papirnatim suncobranima, djeca su lovila vjetar u balonima — bez plana, bez straha, bez ičega osim smijeha. Stari su Tai-Chi pokretima dirali vrijeme.

Neka mačka je prošla, crna i ravnodušna kao noć kad si sam, i pomislio sam kako mi ništa ne treba osim tog trenutka — i možda još jedne cigarete koju nemam, i možda glasa nekoga tko je nekad volio moj ludi smijeh.

Ali sve je bilo tu, zapravo — u zelenilu koje se nagnulo da me zagrli bez riječi, u dalekim glasovima što nisu tražili odgovor, u meni koji sam šutio s razlogom.

Gore, na osmatračnici — raj za ptice i luđake — stojim, dišem, gledam. Ne pitam ništa. Vjetar mi mrsi kosu kao bivša koja dolazi bez najave, kao da još nešto dugujemo jedno drugom, a znamo da ne dugujemo ništa. Oko mene sve bruji. Grmlje se miče, krošnje šuškaju nekim jezikom koji nikad neću naučiti, ptice cvrkuću kao da znaju tajnu i boli ih briga da je sačuvaju. Dolje su ljudi — točkice koje se pomiču sporo, kao satovi koji još rade, ali više ne znaju zašto. Jedna žena na klupi hrani goluba koji misli da je lav. Možda i je. Tko će mu reći da nije? Dijete u crvenoj majici pokazuje prstom prema gore. Ni ono ne zna što točno želi reći. Ali zna da je nešto važno tamo. Kao i ja.

Sve mi izgleda sveto, jer je običnost ovdje raskoš. Grane se pružaju kao stari pjesnici što mole još jednu riječ, još jednu šansu da budu shvaćeni. U jezeru dolje riba skače — bez razloga, bez potrebe — samo jer može. I ja sam ovdje iz istog razloga.

U daljini Bangkok bruji, šapće o asfaltu, znoju i brzini, ali ovdje, iz gnijezda ptica i stakla, samoća pjeva ariju. Gledam čaplju koja stoji u plitkoj vodi — mirna, uspravna, kao da je sve vrijeme njezino — i mislim: evo kako izgleda istina kad prestaneš juriti za njom.

Gledam. Gledanje je molitva. Gledanje je dovoljno.

Sve je zeleno. Ludo. Ljepljivo. Kao san nekog starog boga koji se više nikome ne javlja jer zna da je bolje tako.

Drveće — visoko, vijugavo — smije mi se. Kao da zna tko sam: stranac s fotoaparatom i previše pitanja koja nikome ne trebaju. Raslinje svuda, debelo, sjajno, čudno. Ne liči ni na što što sam ikad vidio. Nema toga u knjigama. Nema toga u katalogu. Listovi kao jezici. Šapuću. Ne pokušavam razumjeti. A cvijeća nema. Samo zeleno. Svuda zeleno. Toliko nijansi da te umori gledati. Tamno, svijetlo, gusto, mokro — kao da te pokušava zadržati unutra, bez izlaza. Listovi se otvaraju kao usta, ali ništa ne govore. Šapću možda, ali u jeziku koji nitko više ne zna. I sve izgleda kao da se događa odjednom — i rast i raspad, i život i trula misao.

Kao da zelena skriva sve — čekanje, vrisak, tišinu — i ne namjerava ništa vratiti.

I onda — šuštaj, trzaj, trenutak živog straha — i eto njega, Gušter Monstrum, Monitor koji ne gleda TV, nego mene, ukočenog, s očima punim djetinjeg strahopoštovanja. Stojim. Napet kao struna. Gušter se kreće — klizi — filozof, svećenik, metak prirode, živi fosil s torbom ispod jezika. Veliki rep, bočna elegancija predaka dinosaura, jeziva i lijepa. Bježi u grmlje, nestaje kao istina kad je pokušaš zadržati u rečenici. Guta ga grmlje kao da ga nikad nije bilo.

Stojim tu i šutim. Tu, među čudnim biljkama i plahim čudovištima, osjećam kako se grad povlači iz mene. Ne osjećam se kao zapadnjak — samo kao čovjek koji hoda svijetom i ne traži ništa osim da ga svijet pusti da hoda još malo.

Ovo je moja molitva: staza pod nogama, lišće koje ne poznajem, gušter koji ne mari tko sam — i tišina što ne treba odgovor. Ne tražim istinu. Ne tražim smisao. Samo da me svijet ne pojede dok hodam.

Na izlazu iz parka, prolazim tim zelenim tunelom, kao kroz grlo nekog starog boga koji je zaboravio zašto me progutao. Bambus se savio iznad mene kao da me želi zadržati još malo. Kao da zna da vani nema ništa bolje. Samo još sunca, još betona i još ljudi koji nose slušalice da ne bi morali misliti.

Pod je topao, prašnjav. Oči mi peku od znoja. Hodam polako, bez razloga. Lijevo i desno — drvene ograde, lampioni bez svjetla. Sve izgleda kao da se priprema za noć, ali nitko ne zna kad će ona stvarno početi.

Bambus šušti iznad mene kao da se smije. Kao da zna da nemam kamo, ali i da ne pokušavam više glumiti da imam. Ovo nije kraj puta. Nema kraja. Samo još jedan prolaz. Još jedna tišina.

Stajala je tamo, pored bicikla kao da su oboje upravo završili neku raspravu o smislu života i sad ni jedno ne zna što dalje. Šešir spušten, ruke iza leđa. Pogled zabijen negdje u šumu, kao da pokušava vidjeti nešto što je već nestalo ili nikad nije ni bilo tu. Hlače široke, košulja zakopčana previsoko, a ipak u tom neskladu — mir. Ne mir s plakata, nego onaj tihi, tvrdoglavi mir što dolazi kad si se prestao truditi da ti sve ima smisla.

Motori su stajali u pozadini. Spremni za bijeg. Ali nitko nije bježao. Sve je bilo usidreno. Sporo. Ljepljivo. Kao dan koji ne zna kamo sa sobom. I taman kad pomislim da je to samo običan trenutak — bljesne mi Fritz iz Graza. Njegovo Gone to Texas lice, onaj pogled što gleda ravno, ali vidi sasvim sa strane. Tip što je znao kako je to kad ti se tijelo vuče po debelom austrijskom snijegu, a glava još čeka vlak koji nikad ne stiže.

Znojav, tvrdoglav, s onim izrazom lica koji ti kaže da je odustao, ali i dalje puca praznim mecima — za svaki slučaj. Ovdje, sad, sve me podsjeća na to: motori koji ne kreću, čovjek s biciklom koji ne ide, sunce koje ne zna biti sunce.

Gone to Texas dan. Nema pucnjave. Samo praznina koja ti ne da da odeš — jer zna da nemaš gdje.

Chatuchak Weekend Market

Nedjelja ujutro. Sunce već na visini gdje ne prašta. Tržnica se budi ne s tišinom, nego s udarcem — zvuk kotura, zvuk štandova koji se otvaraju, prodavača koji viču kao da pokušavaju nadglasati i vlastiti umor.

"Mister, cheap cheap! Look! Very good, handmade, pom!"

"Just looking." Klimnem glavom, nasmijem se. Već su mi leđa mokra od znoja.

Chatuchak market diše. Ne diše — vrišti. Osam tisuća štandova. Sve se prodaje: cipele, slonovi, slike Kralja, lažne biljke, istinske emocije. Znojim se i ne znam više gdje sam, hodam krugovima, izgubio sam kompas, ali pronašao mango sticky rice i čovjeka koji prodaje korištene pisaće mašine kao da prodaje povijest. Gledam ga.

"How much?"

"S̄̄ām r̄ôi, but for you... s̄̄ŏng r̄ôi hâ."

Klimnem, ne kupujem. On se ne ljuti. To je igra.

Mirisi — prženo, kuhano, pečeno, spaljeno, boje — sve odjednom, napad na oči, ali svejedno — osjetiš mir. Jer sve što postoji, ovdje postoji u isto vrijeme. I ako ne nađeš ono što tražiš, možda si ti ono što netko drugi traži.

Ulica se grana na stotine prolaza, svaki vodi negdje drugamo — životinje, knjige, biljke, odjeća, začini, sapuni u obliku manga. Sve miriše na kokos, mentu, prženo, mačji urin, voće koje ne znaš imenovati, ali hoćeš da ga zagrizeš.

Mačke spavaju na kutijama. Psi leže na pločniku, jezik van. Nitko ih ne dira. Nitko ne smeta nikome. Svi se kreću, svi se znoje, ali nitko se ne nervira.

Probijam se prema akvarijima, gdje voda titra pod svjetlima kao LSD na jeziku stvarnosti — riblji dio Chatuchaka, gdje se sve sjaji i šuti, šuti i gleda te, duboko, nijemo, ne osuđuje. Ulazim kao u katedralu iz snova, gdje su sve ikone zlatne, srebrne, plave, sve plivaju, sve lebde u tišini, a miris je težak, mokar, slan, kao uspomena na ocean kojeg nisam vidio, ali me stalno sanja.

Stakleni spremnici puni betta riba, boraca, svaka vrsta u svom akvariju ili običnoj najlonskoj vrećici, kao male usamljenosti — crvene, ljubičaste, plave s repovima koji plešu kao plamen u usporenom snimku. Oči im ne trepću, samo lebde, svaka u svom svemiru, kao glazbenici bez publike.

U akvariju s morskim konjićima osjećam kako mi srce poskakuje — kao da su svi snovi koje sam ikad imao stisnuti u ta krhka tijela što plutaju uspravno, kao pjesnici bez spola, kao molitve koje nitko ne izgovara naglas.

I svi ti filtri zuje, zuje, u pozadini, mehanički šapat stare magnetofonske vrpce — ritam stroja koji održava čudo. A ja stojim, gledam, u vodi tražim mapu budućnosti.

Prolazim pokraj plastičnih kanti s jeguljama koje se uvijaju kao crne misli, i dijete koje ih promatra s mješavinom gađenja i divljenja — gledamo zajedno, i na tren smo ista osoba, samo s različitim godinama.

Tamo, u kutu, starac s bijelim brkovima i majicom Ramonesa prodaje albino somove, i priča s ribama tiho, kao s ljubavnicama iz prošlog života. Kad me vidi, kaže: “Ove su ti dobre protiv tuge,” i pokaže na škampa s očima velikim kao mjesečeve faze.

U akvariju punom svjetlosti, neonski svijet se krivi niz staklene zidove, i ribe—diskusi crveni kao grijeh u zoru— tiho, baš tiho, kao uspomene na staru pjesmu koju si volio dok si još mislio da će sve trajati zauvijek. Zidovi im nisu zatvor, već pozornica njihovih tišina, njihovih putova koje nikad nećemo razumjeti, kao što ne razumijemo ni srce čovjeka što gleda svijet iz zadimljenog vagona.

U njihovim očima ima nečeg što viče "živimo", dok svijet vani spava, dok svijet traži svrhu među brojevima, oni je nalaze u jednom zamahu repa, u ritmu koji nikad ne laže, jer ne zna kako.

I gledam ih—tih šest putnika u staklenom vlaku — kako prolaze pored mene, kao stih koji nikad nisam zapisao, ali sam ga uvijek znao.

Riba s glavom kao da je došla ravno iz jazz bara na Marsu, crna svila tijela što se njiše kroz plavetnilo stakla, a glava joj svijetli crveno, kao neonski znak za neki izgubljeni klub u San Franciscu '57, gdje su Ginsberg i Cassady plesali s anđelima na rubu svjetla. Gleda pravo u mene, kao da zna, kao da pamti nešto što sam zaboravio na cesti između dvije benzinske crpke i jedne stare misli o slobodi. Pliva polako, s ritmom bubnja što ne svira više nigdje osim ovdje, u tišini vodenog sna. I svijet se vrti, i voda diše, i sve je baš kako treba biti — čudno, nježno, nestvarno.

Znam, znam — nema kupnje danas, samo gledanje, gutanje, upijanje. Jer kako kupiti nešto što te već posjeduje?

I onda sam krenuo dublje, iza riba, gdje se tržnica raširi kao snoviđenje — ulazim u džunglu kaveza, kutija, zvižduka i krikova, dio Chatuchaka gdje životinjski svijet diše pod limenim krovom i pulsira vlastitim zakonom.

Prolazim kraj kaveza s minijaturnim psima — čivave što drhte kao da su u jeziku Boba Dylana, pogubljene, nervozne, s očima koje mole da netko konačno zaustavi svijet i pusti ih da siđu. Pokraj njih mačke koje leže kao zen majstori, s repovima omotanim oko snova, gledaju me ravno u srce, govore mi: “Ne moraš nigdje ići. Sve je već ovdje.”

Leži tamo, na podu što miriše na staro drvo i izgubljene razgovore, mali čudni putnik iz neke druge zemlje, iz drugog sna — pola zec, pola jelen, pola nešto što ne znaš kako da nazoveš ali osjetiš da je tu, stvarno, mekano, prisutno. Oči zatvorene, možda sanja travu Patagonije ili šapat vjetra s neke prašnjave ceste niz koju su svi otišli, ali on je ostao. Disanje lagano, mirno kao jazz solo na kraju noći kad svi pokupe svoje jakne i više nema nikoga osim tišine. A pod ispod njega raspuknut, ali nosi ga, kao što zemlja nosi sve nas — bez pitanja.

To malo biće s ružičastim šapama leži kao da svira nevidljivi klavir u snu, leži na trbuhu svijeta, na zrnatim otpacima koji šušte kao uspavanka iz neke prljave bajke. Spava kraj crnih točkica, znakova života, znakova prolaznosti, znakova da se nešto jelo i probavilo i otišlo dalje. A to malo tijelo, to čudo od dlake i daha, još uvijek diše, još uvijek nije odlučilo odustati. I sve to u kutu kojeg nitko ne gleda, iza stakla, u mraku, gdje se odvija poezija bez publike. I nebo ne zna za njih, ali možda i ne mora. Jer i to je Thailand — između dlanova, između zrna, između granica — živ, stvaran.

Kavez s tvorovima — miris ih je odao prije nego što sam ih vidio — a oni spavaju, zbijeni zajedno, kao stari blues bend nakon tri noći bez odmora.

Gušteri na suncu, hladnokrvni pjesnici, bešumni proroci, leže na drvenim granama unutar stakla, dok klinci zalijepljeni za prozor šapću o zmajevima, o super moćima. I svi su u pravu.

A onda... ptice. Tisuće njih. Kanarinci što pjevaju kao da nebo još nije propalo. Tukani s kljunovima većima od ambicija. I sove koje me gledaju kao da me poznaju iz djetinjstva, i klimaju glavom, sporo, sve razumiju.

Tu je jedan čovjek, nizak, smežuran, priča s pticama na hindiju, ili možda esperantu, ili jeziku kojeg znaju samo oni što su noću slušali šum krila iznad pustinje. Kad me vidi, klimne mi, i bez riječi pokaže mi na žutu pticu koja pleše u krugu. “Ta zna letjeti i kad je kavez zatvoren,” kaže. I ja ga razumijem.

Papige urlaju iznad mene — plave, zelene, crvene, kao da netko reže duginu kičmu i razbacuje perje. Jedna mi šapće: “Sawadee kha,” ali ja čujem: “Putuj dalje.” I to mi je dovoljno.

Ispod neonke i sjene štapa, u svijetu gdje se nebo zaboravlja, stoji on — žuti i plavi glasnik izgubljenih džungli, pernata poema. Kljun, božanska truba Dizzy Gillespia – škljoc! – kao blues raspadnut u dimu u tri ujutro, rečenica bez interpunkcije u kavanskom delirijumu, kandža na drvu koje više ne zna šumiti, rep dugačak kao priča bez kraja. On širi krilo i mjeri prostor, ne leti, ali sjeća se — kako je to bilo kad si bio slobodan, kad vjetar svira tvoje perje kao saksofon na Union Squareu.

Ljudi prolaze, slikaju, smiju se. Ne znaju da je to pjesnik. Ne znaju da je krilo elegija. I ne znaju da svaka njegova boja nosi dio neba kojega su sami zaboravili.

Negdje u daljini čuo sam djevojku kako pjeva staru tajlandsku baladu, i zvučalo je kao da pjeva iz snova koje sam imao prošli tjedan, u Zagrebu, u autobusu na autocesti između nikuda i svugdje, a ovaj papagaj, papagaj šaren kao pijani cirkus, kljun otvoren — ali ne pjeva, samo stenje, krik iz trbuha svijeta, boja protiv smrti, traži izlaz iz metalne klopke, kao stari pijanac iz braka. Gleda te tim sitnim očima, zna više o zatvoru nego ti i ja zajedno. I dalje lijep, jebeno lijep, ali ljepota ovdje ne mijenja ništa. Hraniš ga sjemenkama, a on bi ti iskopao srce da zna kako.

Tako ti je to, ptico. Tako ti je to, živote.

Tamo, kraj kaveza s papigama koje psuju po tajlandski, susreo sam čovjeka s licem kao stara čizma, oči mrtve, ali duboke, kao da je previše puta vidio život iz pogrešnog kuta — rekao je da se zove Noi, prodaje tamjan i zna gledati u dlan, kao da je to nešto više od cirkusa za turiste i pijane propalice u potrazi za značenjem. Uzeo mi ruku, pogledao tu usranu liniju života i rekao: „Ti si već bio ovdje. Ne jednom.“ Onda se nasmijao tim smijehom bez dna, bez objašnjenja, bez sažaljenja. Samo taj smijeh bez kraja. Kao da zna što dolazi. A ja — ja sam samo klimnuo, jer i ja sam znao, na neki način.

Sve zuji, cvrkuće, riče, mijauče, pišti — sve je to glazba, sve je to gospel od mesa i perja i daha, a ja, hodočasnik među životinjama, gledam i znam da nijedna enciklopedija ne može prenijeti ovu istinu: da smo svi ovdje, svi uhvaćeni, svi slobodni, svi želimo isto — da netko prepozna naš glas.

Vruće je kao znoj na čelu. Nema metafore, samo istina koja curi. Sve je kaotično, kao zgužvana novinska stranica koju više nitko ne pokušava pročitati. Samo je tu, masna, poderana, istinita.

Čudno mjesto, Chatuchak. Ali čupa te za srce i ne pušta. Ne pita ništa. Ne traži da se složiš. Nema klimanja glavom. Nema “kako si”. Samo zagrljaj što miriše na prženu ribu, plastiku i spaljeni šećer. I ne da ti da odeš.

To nije tržnica. To je živo biće s previše pluća i bez imalo srama. Diše kroz zvukove koji se sudaraju, kroz jezike koji se sudaraju, kroz mirise koji ti uđu u kosti i tamo ostanu danima. Kabeli iznad ulice vise kao misli koje se ne stignu završiti. Sve je u zraku. Ništa nije tvoje. I baš zato znaš da si tu.

I kad se konačno izgubiš među redovima, shvatiš: to si i tražio. Da se izgubiš. I budeš netko drugi na mjestu gdje si nitko. I da ti bude savršeno.

Koračam pored štanda s odjećom, natpis skoren i zgužvan: “Vintage, not dirty, just old.”

Djevojka u Pikachu majici vrišti: “You want try? Size you, I think. You look Thai style.”

Iskašljem smijeh. Ona se smješka kao da joj je svejedno, diže obrve i pruža mi cvjetnu košulju. Držim tu tkaninu u rukama – cvjetovi vrište, boje se rasipaju kao jeftini kokteli u uličnoj luci. Kupujem je, naravno, jer što sam ja drugo nego stranac zalutao među svoja lažna obećanja.

Na slijedećem štandu kupio sam majicu s natpisom "SURE" od lika koji me pogledao kao da zna tko sam bio u prošlom životu — možda budistički redovnik, možda pijanac u Friscu. Pio sam smoothie hladan i sladak, dok sam slušao kako iz obližnjeg zvučnika škripi stari tajlandski rock iz sedamdesetih, pun fuzz gitara i ekstatičnih vrisaka.

Sjedam kod štanda s kokosovim sladoledom. "Nung gaew, kráp." Jednu čašu, molim. Dolazi s kikirikijem, ljepljivom rižom, i nečim ružičastim što ne prepoznajem. Ne pitam. Samo jedem.

Pokraj mene sjede dvojica Španjolaca, raspravljaju o nogometu. Barcelona i Real Madrid. Kao da svijet još uvijek ima dresove, strane, smisao. Jedan od njih udara šakom u dlan, spominje Xavija kao da je osobni prijatelj. Drugi se smije i govori o "čistoj igri" dok mu znoj curi niz vrat. Nema klime. Nema VAR-a. Samo dva čovjeka koji pokušavaju obraniti svoju vjeru — ne u Boga, nego u klub.

Dvoje Japanaca fotkaju sve, svaku čašu, svakog psa. Prodavačica viče: "Mai ao, mai bpen rai, ok ok! I smije se. Svi se smiju. Jer ovdje nitko ne forsira. Sve ide kako treba, ili ne ide. Sve teče kako hoće — ponekad škripi, ponekad pada u prašinu — ali jebiga, i dalje je sve u redu. Ali ovi tipovi... Španjolci, oni ne čuju ništa. Samo loptu koja se nikad ne prestaje kotrljati po njihovim rečenicama. Kao da im je nogomet jedino što im još pomaže da ne postanu turisti u vlastitom životu.

I mislim si — možda je i meni trebalo tako nešto. Klub. Boja. Tribina. Ali prekasno je. Moj tim više ne igra.

Sunce je pržilo kao nadrogirani reflektor bogova dok sam se probijao kroz vrtlog boja, mirisa i kaosa Chatuchaka — najvećeg, najluđeg, najživopisnijeg sajma života na kugli zemaljskoj. Osjetio sam znoj kako mi klizi niz kralježnicu, dok sam hodao, a sve je bilo buka, buka, buka — vrištanje žena s plastičnim rukavicama koje prodaju jela od sirovih škampa, dječaci s tetovažama prodaju čajeve od leptirova cvijeta, neki tip prodaje noževe, a drugi sjedi pokraj štanda s majmunima obučenim u male mornarske odore — i sve to pleše zajedno kao improvizacija rasparanih snova ispod tropskog stakla.

Sve je u pokretu — žene s košarama, turisti s izgubljenim očima, psi koji spavaju pod stolovima kao stari pjesnici iscrpljeni od viđenja — a ja sam samo išao dalje, tražeći nešto što ne mogu imenovati, možda samo ritam dana, titranje srca u trbuhu grada.

Noć je skliznula preko tržnice kao crni šal preko ramena stare plesačice — sve se utišalo samo da bi se opet probudilo u nekoj drugoj dimenziji, sporijoj, dubljoj, neonskoj. Svjetla su tinjala iznad štandova kao umorne zvijezde, crvene, zelene, ljubičaste, svaka sa svojim snom, svojom pričom, svojom ludosti.

Sjeo sam kod nekog tipa koji prodaje rabljene knjige i stara izdanja "National Geographica" iz '89., i dok sam listao slike afričkih plemena, osjetio sam neki miris — tamjan, limunska trava, pomiješano s benzinom i pečenim bananama, miris koji ne možeš odnijeti doma, jer živi samo ovdje, sada, dok tržnica diše noćni zrak.

Tuk-tuk vozači su se skupili, pušili cigarete i šutjeli, svi umorni od galame, ali s nekim mirom, kao da znaju da je kaos privremen, a noć beskonačna.

I tada sam znao — ovo je putovanje koje se ne prestaje događati. Nema kraja, nema “evo ga, sad je gotovo”. Chatuchak je samo još jedna stanica na putu kroz vlastitu glavu. Tržnica nije mjesto — to je stanje. Stanje kad ti je srce širom otvoreno, novčanik na izdisaju, a oči gladne svega što ne znaš imenovati, ali znaš da ti fali.

Šetaš okolo kao pas bez lanca. Sve miriše, sve viče, sve hoće tvoju pažnju. I daješ je. Jer što ti drugo ostaje? Nosiš previše stvari koje ti ne trebaju, i premalo onoga što stvarno vrijedi. Znojiš se. Krivo ti je i nije ti krivo. Trpaš u sebe sokove, boje, glasove, i sve to nema smisla — ali osjećaš se življe nego kad si znao gdje ideš. Možda je to to. Put bez mape. Tržnica bez kraja. Glad koja ne prestaje. I ti — koji više ništa ne pokušavaš objasniti.

Lutao sam kroz taj beskonačni labirint blještavih šarenih krpica, mirisa koji režu ravno u djetinjstvo (ili u jetru), prodavača s licima iz snova i noćnih mora, pa sve do kraja — na rubu tržišta, kao kad na kraju solo dionice saksofon zašuti, i ostaneš bez daha — i onda ugledam znak: Dog Country Cafe.

A ja umoran, ljepljiv, od milijun pogleda, ruku, cjenkanja i tajlandskog užarenog zraka što te lomi u kralježnici — i uđem.

Zrak se promijeni, sve omekša, prostor kao jastuk za srce, i tamo psi — posvuda psi, psi koji sjede kao filozofi, psi koji spavaju kao pjesnici, psi koji laju kao propovjednici na uglovima amerikaniziranih ulica — i ljudi, ali ne kao na tržnici, ne kao u životu, nego kao u snu o životu: sjede, piju ledenu kavu s mlijekom, hrane mopse komadićima kolača od bundeve, i nitko ne viče, nitko ne trči.

Sjednem na nisku drvenu klupu, pokraj mene chow chow s licem kao kineski car, jezik mu plav kao tinta, i gleda me... gleda me kao da zna sve što nisam napisao.

„Ovaj kafić je kao međuprostor,” kažem djevojci s narukvicama koje zveckaju kao kiša na limenom krovu.

„Znaš,” nasmije se, „psi ovdje bolje znaju odmor nego mi.”

I bilo je to točno — u tom trenutku, svaki pas bio je zen majstor, svaki čovjek učenik, a ja sam na slamčicu pio jagoda smoothie s ledom i gledao kako se svijet miče bez da moram ikud.

Sve je bilo mirno i smiješno i sveto u tom prostoru, kao neka pasja svjetovna nirvana pod svjetlom neona i klima uređaja, gdje ljudi sjede u krugu kao u budističkom hramu bez molitve, ali s lizanjem ruku i lopticama koje šušte, djevojke s plavim plastičnim navlakama na cipelama, djevojke s crvenim kosama, bijelim majicama, i ti psi, ti čudesni psi, ti nasmijani, puhasti učitelji bez riječi, jedan mali mops raširio se po podu kao da je doma, i svi su doma, svatko sa svakim u zajedničkom ritmu disanja, jedan bijeli samojed lebdi kroz kadar kao snijeg koji ne zna da je u Bangkoku, ljudi sjede, promatraju, maze, čekaju, igraju se — i nitko se ne pravi važan, i nitko ne pita odakle si, i nitko ne prodaje ništa, osim možda vremena, ali ga prodaju jeftino, a dobijem puno, jer dobio sam osjećaj da sam, bar na tren, u svijetu u kojem su svi ono što jesu i ništa više, i ništa manje — psi, ljudi, mali, umorni, nježni, živi.

I sjedio sam tamo među psima, mokar i ljepljiv, dok su mi stopala još uvijek pulsirala ritmom ulica — ritmom lampiona i pečenih banana i glasova što se međusobno probadaju kao ribarske udice u mutnom moru ljudske žeđi — a sada, evo, ušao sam u sobu gdje psi čekaju, sobu meku kao sjenik, bijelu od klima uređaja, vonj pseće dlake i antiseptika, i neki mali smeđi jazavčar mi je prišao, onjušio me kao da zna da sam došao iz daleka, iznutra, iz zemlje koja nikad nije bila ista, i sjeo pored mene.

„Umoran si, ha?” rekla je jedna od čuvarica, mlada s crnom kosom svezanom u rep, a oči su joj bile blage, znala je — to znaš čim pogledaš ženu koja cijeli dan gleda pse — zna gledati i duše.

„Jesam,” rekoh, „Bangkok je velik i vruć.”

Smijala se, tiho, kao da ne želi uznemiriti buldoga koji je hrkao kraj vrata.

„Mnogi ovdje ostave pse, pa zaborave vrijeme, izgube se u hrpi stvari koje ne trebaju.”

„I psi samo čekaju?” upitah.

„Uvijek čekaju. Bez gunđanja.”

Promatrao sam jednog mopsa kako pokušava doći do igračke u obliku pileta, nespretno, s ljubavlju, kao da će time prizvati svog vlasnika, i pomislio sam kako bi bilo dobro da svi imamo nekog ili nešto što priziva one koje volimo.

I bilo je nešto u toj sobi, u tom čistom, psećem zraku, u miru tih mekih tijela što dišu zajedno, čekaju zajedno, što su vjerni bez traženja razloga, bilo je nešto što je bilo Bogu bliže nego bilo koja pagoda.

Sunce je već odavno palo, a tržnica je još titrala kao da odbija prihvatiti kraj — sve se gasilo polako, u valovima, svjetla su treperila kao misli koje ne znaš hoćeš li zapisati ili samo zaboraviti.

Išao sam prema izlazu, ali to nije bio izlaz, to je bio povratak — povratak iznutra prema van, iz nepoznatog u poznato, s plastičnim vrećicama što su mi se ljuljale uz nogu, prazne, ali pune svega.

I hodao sam dalje, polako, kroz zadnje redove štandova, kroz miris zadnjih prženih banana i zadnjih izgubljenih riječi, znajući da ne nosim ništa sa sobom osim pogleda — ali to je bilo dovoljno.

I u tuk-tuku nazad, dok je vozač slušao tajlandski rap i vožnja poskakivala kao be-bop ritam na krivim kotačima, gledao sam svoje ruke — i činilo mi se da su manje prazne nego prije.

Stojim ispod mosta Rame VIII. Vruće je popodne, zrak stoji kao zid, gust od isparenja i prašine, a sunce tuče s visine bez milosti, kao da me pokušava spržiti iznutra. Sjene su rijetke, ali ovdje, ispod mosta, betonski div pruža barem privid zaklona. Ne tražim ništa posebno. Samo stojim. Gledam preko rijeke.

Na drugoj obali sve je izblijedjelo od sunca — limeni krovovi, toranj hrama bljeska bijelo u daljini, kao da mu vrućina ništa ne može. Rijeka ispred mene je smeđa, gusta, ljepljiva — nosi granje, plastiku, komade današnjeg dana koji nikome ne trebaju. Čamac s voćem prolazi, prodavač viče nešto što ne razumijem. Sve se miče, ali ništa se ne mijenja.

Znoj mi curi niz leđa, lijepi se za majicu, ali tijelo je već otupjelo. Ne smeta mi. Navikao sam na nelagodu. Na privremenost. Na biti nigdje. Pokušavam uhvatiti neku misao, ali one mi se rasplinjuju u toj sparini. Osjećam samo težinu. Ne samo vrućine — nego svega.

Pitam se — što bi bilo da odem na tu drugu obalu? Da uđem u čamac, zavalim se među banane i plastične vreće, i samo pustim da me prevezu. Bez cilja. Bez svrhe. Ali znam odgovor. Ne bih tamo našao ništa što već ne vučem sa sobom. Sve od čega pokušavam pobjeći — već je unutra. Torba, košulja, glava, ja. Gdje god idem — idem sa sobom. I to je i kazna i jedina istina. Zato stojim. Gledam. Dišem. Ne radim ništa herojsko. Mostovi? Oni ne spajaju. Samo stoje. Kao ja. Kao dan. Kao zrak koji drhti od vrućine. Sve treperi. Kao da će nestati. Ali ne nestaje. I ne mora.

Dan se cijedi niz metalne grede mosta, sve pucketa, treperi, čak i zrak izgleda umorno. Ne tražim ništa. Samo stojim i gledam, čekam da mi se misli razrijede.

Tada ga vidim — klinca na plastičnom triciklu, malog kralja ispod betona. Gleda me onako ravno, bez srama, kao da zna da sam dalek, da pripadam nekoj cesti, a ne ovdje. Vozi se u krug po istrošenom asfaltu kao da mu je to čitav svijet, a možda i jest. Kratke noge, gole, čvrsto stoje na pedalama, majica s uzorkom, hlačice s leopard uzorkom — pomiješani svjetovi, džungla i crtići.

I osjetim, iznenada, taj poriv: da ne ostanem ovdje. Da krenem.

Penjem se stepenicama, gore na vrh mosta, rukom hvatam vrući metal ograde, osjećam pod prstima kako grad diše — težak, siv, ali stvaran. Pogledam u vodu ispod, kao da tražim dozvolu. I baš dok skrećem pogled, uhvatim još jedan prizor: na zakrivljenoj drvenoj klupi, ispod ljuljački, leži čovjek. Noge bose, jedna ruka preko očiju, košulja raskopčana, termosica pored njega kao jedina tiha pratnja. Izgleda kao da je pao iz dana u san, i ostao tamo. Spokojan. Nepomičan. Moj neizgovoreni brat.

Pomislim: možda je on prešao već sve mostove. Ili je jednostavno umoran. Kao i ja.

Gledam ga još trenutak, a onda nastavljam. Ne zato što znam kamo idem. Nego zato što rijeka i dalje teče, a ja još uvijek nisam prešao.

Most Rama VIII... čovječe, kakva betonska zmija, razvučena iznad rijeke Chao Phraya, golema, tiha i ozbiljna. Kažu da je izgrađen da spasi grad od vlastite buke, da rastereti svog umornog starijeg brata — Most Phra Pinklao.

Bangkok razliven kao snovi o toplini, Chao Phraya para grad na dvoje, istočni dio gdje tutnji motor i mirisi hrane nose tvoje misli, i zapadni Thonburi gdje je zrak deblji, stariji, sporiji. Mostovi vežu te strane kao krvne žile, betonske tetive koje pulsiraju pod težinom milijuna kotača i ljudi i života i prokletih paklenih sati kad sve stane i samo klime zuje i znoj kaplje. Do sredine devedesetih to više nije bio grad, to je bila čekaonica, to je bila božanska kazna, a Phra Pinklao bio je najgori, taj most, ta crta koja se više nije mogla prijeći bez psovke, bez kletve, bez da ti duša zatreperi.

I onda... kralj, stari dobri Bhumibol s glazbom u srcu i mapama u glavi, predložio je: "Trebamo novi most." Ne dekretom, već mišlju, sugestijom koja se širila kao melodija kroz ministarstva, urede, arhitektonske snove. Pa su nacrti nicali, studije se slagale kao kockice domina, i konačno su, 1999., zabili prvi čelični zub u obalu.

Gradili su kao u transu tri godine, pod sparinom, pod monsunom, pod zvijezdama koje su gorjele kao oči duhova, i 7. svibnja 2002. — evo ga, most, otvoren kao rečenica, kao dah olakšanja. A onda, 20. rujna, na godišnjicu rođenja pokojnog kralja Ananda Mahidola, odnosno Rame VIII - a, podigli su zastave i dali mu ime, kao da most bude onaj koji spaja više od obala — vrijeme, duhove, sjećanja.

Izgrađen da izdrži sve — i vjetar, i potres, i ludilo dana. Stoji tamo, spreman. Spreman za sve što dolazi. A ja? Ja sam samo čovjek s rukama u džepovima, gledam to čudo od čelika i pitam se: hoće li i mene moći izdržati?

Zastao sam na sredini mosta — betonska kralježnica između dva svijeta, visoko iznad rijeke koja se, kao stari budistički redovnik, sporo vuče, mirna izvana, ali duboko unutra puna kaosa.

Ispod mene golema teglenica, duga kao zaboravljena pjesma, puže nizvodno, prekrivena platnom boje umora, kao da skriva nešto što Bangkok ne smije znati. Čini se da se ne miče, ali kreće — sve se miče, sve ide, pa i ja, iako stojim. Na njezinom kraju jedan mali crveni brodić, izgubljeni sin što vuče cijelu obitelj na leđima. Tišina motora. Težina vode. Sjena metala.

S desne strane — brodići. Neki plutaju. Neki se samo njišu bezvoljno. Neki stoje kao da su zaboravili da su ikad išli. Uz obalu — kuće na štakama. Drvene, ispucale, umorne. Kao da znaju da grad raste, ali ih se to više ne tiče.

S lijeva — jebeni neboderi. Čavli zabijeni u nebo. Sjaje kao da su nešto postigli. Sunce se lomi po njima. Oblaci iznad, crni, iscijeđeni, izgledaju kao spaljeni jastuci iz motelske sobe. Neki neboderi gotovi, zaglađeni. Neki još goli — rebra čelika strše van, kao kosti iz sna koji se nikad nije stigao ispričati do kraja.

U daljini sve bijelo. Dim. Smog. Sutrašnjica. Grad bliješti kao lažnjak u izlogu. Znaš da nije pravo, ali svejedno staneš i gledaš.

Samo stojim, a rijeka teče.

Zategnuta čelična užad — gitara za bogove koji više ne sviraju, samo vise u tišini dok grad škripi ispod njih. Znoj radnika još kaplje niz te žile, nevidljiv ali prisutan, kao duhovi pod asfaltom. Slušam ih — govore mi, šapuću kroz rezonanciju napetosti: "nije most, to je granica… nije granica, to je rana…"

Stup — pilon, nosač vremena, falus svemira, prst drevnog božanstva u pokušaju da raskine nebo — premazan je prašinom, znojem, smogom i molitvama... molitvama u više smjerova, kao šum buke u oštećenom pojačalu.

Pilon stoji točno ispred mene, kao Dean Schenker Flying V, legendarna gitara za solo koji nikad ne završava. Nosač kao vrat gitare, drhti pod naponom, spreman eksplodirati u riff, visok i moćan kao uvod u “Into the Arena”.

Čelična užad — te tetive grada — napeta su do granice pucanja. Kao žice, od debele E do tanke e, šaptom mi govore: „Nosi nas. Sviraj nas. Pucaj nas.“ Zvuk u njima, visokofrekventni zrak, kao harfe za bogove, kao glasnici koji ne donose vijesti nego vibraciju.

Uže vibrira — visoki A, zatim D — tonovi koje čujem negdje u sinapsama. Možda mi mozak svira nešto iz Lights Out, ili to samo grad diše kroz mene.

Sve bruji od značenja, ali značenje puca kao zavareni šav kad ga pogodi san. Most nije samo most — on je halucinacija što se uspinje u zoru, mehanički anđeo s plućima od parne turbine. Mašina koja ne ide nikamo, ali nosi sve.

Ograda pod mojim dlanovima miriše na sunčevu koroziju i stare pakete droge — željezo znojno, gorko, bez daha. Srce mi preskoči takt, možda iz melodije, možda iz ritma motora u daljini.

Most stoji. I svira. To nije konstrukcija. To je Bog s delay efektom,

koji pokušava premostiti samog sebe.

Ovdje, točno pod ovim nebom, pod ovim zrakom punim smoga i svetih namjera, stoji onaj vrh — zlatni šiljak, parabola okrenuta prema kozmičkom radio signalu, piramida obrubljena zlatom i čežnjom.

Čelična užad – napeta, savršeno raspoređena – pjev. Kad vjetar prođe kroz njih pod pravim kutom, čuješ ih, tiho, visoko, gotovo ljudski. To nisu nosači. To su žice Harfe Sunca. To su gitarske žice razvučene kroz vrijeme, akordi progutane poruke s rubova galaksije. Dugo E. Visoko D. Disonantni F# koji nikad ne legne.

Toranj se diže kao vrat gitare – ne Gibson, ne Fender – nego Dean Schenker V, njegova silueta izrezana u prostor kao da je netko laserom prerezao vrijeme. Most kao riff. Ton kao beton.

Ispod njega – rijeka, ulica, ritam Bangkoka. Automobili jure kao trake bubnjeva, ljudi prolaze kao delay efekt u petlji – isti, pa drugačiji, pa opet isti. Pogledam u daljinu i vidim kako se toranj stapa s nebom. Kao igla gramofona što pokušava zahvatiti tišinu neba.

A sve to – kamera, nadzor, lampe, signali, užad – stoji mirno, ali bruji. Čujem to.

Na ogradi ispod prstiju osjećam svaku rešetku kao prag na vratu. Udarim nogom, samo da osjetim zvon. U glavi mi svira nešto što nikad nisam čuo, ali prepoznajem. Most mi govori jezikom žica.

Prelazim most, još uvijek mi u ušima svira ta metalna simfonija Rame VIII-a — promet što juri pod nogama kao bubnjevi što ubrzavaju. I onda — spuštam se dolje, na drugu stranu. Sve se promijeni kad siđeš s mosta. Gore je bio Bog, dolje je čovjek.

Prvo me dočeka red plavih kontejnera. Plastični vojnici, ravno poredani, puni svega što se više ne želi. Iznutra mirišu na trulež, na fermentirane snove, na tržnicu koja nikad ne zatvara, samo mijenja miris. Smeće na vrhu — voće, plastika, novine — kao dnevnik dana koji nitko nije htio zapisati. Ništa važno. I sve istinito.

Iza njih zid od cigle. Star, ispucao, tvrdoglav. Kuće koje se naginju jedna na drugu kao pijanci u zadnjoj rundi. Drže se još samo navikom. Palme — visoke, tanke, vratovi koji se rastežu prema mostu kao da i one žele van. Kao da misle da će nešto biti bolje s druge strane. Sjene između stabala šapuću. Ne razumijem nijednu riječ. Ne pokušavam. Samo prolazim. Polako. Oči otvorene. Dišem kroz nos. Upijam sve što nikad neće završiti u razglednici.

I onda — pod mostom — hlad. Beton gore kao nebo, ali ovdje bez božanstva. Samo eho. Čovjek spava na klupi, skvrčen kao fetus civilizacije. Ostavio je obuću točno ispod sebe, pažljivo, kao da ih čuva za neki kasniji san. Ima osmijeh, blag i mekan, kao da je sve u redu u svijetu. Pored njega boca vode, plastična vrećica, štap... sve što mu treba. Dok ga gledam, u meni nešto pukne. Ne od tuge, ne od sažaljenja — nego od istine. On ne traži ništa. Samo trenutak. Samo hlad. Samo da ga nitko ne dira.

Nastavljam dalje, ispod betona, prema obali, prema suncu. Hotel s druge strane rijeke, bijel i staklen, reže pogled. Nebo više nije bog nego plafon, grad više nije kaos nego partitura. Hodam niz stepenice, korak po korak, i osjećam: sad sam s ove strane.

Imam sve što mi treba — hod, ritam, srce, i ovaj grad što ne prestaje pjevati.

Sišao sam niz stepenice pod mostom, još uvijek osjećajući onu užad kao vlakna duše iza očiju, i zakoračio u tržnicu — ne onakvu kakvu vodiš po mapi, nego onu koja te vodi. Miris — fermentirane banane, riba bez imena, plastične vrećice što kuhaju pod suncem. Zvuk kao dječji krik, smijeh žene bez zuba, lom kovanica, narančasta tišina u kutu.

Stao sam kod štanda s voćem, žena mi pruži krišku manga bez riječi — kao hostiju, i dok sam je stavljao u usta, osjetih da nestajem.

Sjeo sam uz rijeku. Promatrao kako čamac prolazi – drvo koje se klanja vodi, sjene koje nestaju pod suncem. Rijeka nije samo voda. To je film, traka, magnetska vrpca koja snima sve što smo zaboravili.

Prilazi mi čovjek. Oko šezdeset, lice mu kao karta Azije – bore kao granice, oči kao potopljena kraljevstva. Ništa ne govori. Sjedne. Zajedno pušimo tišinu.

Betonski kolos drhti od isparenja motorne masti. Ušao sam u zonu tišine, leglo termita pod mostom gdje spomenici drže govor mrtvima. Čovjek od bronce, vojnička figura, ukočena u vjekovnoj erekciji kontrole. Drži mač, simbol falične vlasti, pogled mu zakovan za nebo koje nikad ne odgovara. Naređuje tišini da sluša, ali tišina je već umorna od naređenja.

Stajao sam ispod njega kao ispod boga koji ne zna da je mrtav. Crna sjena protiv neba što gori ultraljubičastim zračenjem. Oči me peku. Možda od svjetla. Možda od istine. Možda od dima spaljene stvarnosti. Isparavanja prošlih ratova, znoja budućih režima.

Pokušavam se sjetiti kako sam došao ovdje. 7-Eleven kava. Ulica. Mislio sam samo proći.

Hodao sam bez cilja, kao što uvijek hodam kad tražim ono nešto.

Vraćam se prema hotelu niz klong, jedan od onih starih kanala što još uvijek dišu kao pluća grada koje nitko više ne sluša. Sunce klizi niz vodu, i sve je zlatno, ali umorno, kao cigareta pri kraju — još gori, ali više nikome ne treba.

Hodam duž obale, betonski rub prekriven mahovinom, zaboravljenim sjećanjima, plastičnim bocama, i bogovima u obliku olupina. Voda gusta, tamnozelena, slična mislima koje pokušavam zaboraviti. Povremeno nešto iskoči, riba ili duh, ne znaš više. U Bangkoku više ništa nije samo to što jest.

Djecu vidim kako skaču s mola, smiju se, govore stvari koje ne razumijem, ali razumijem njihov smijeh — smijeh je univerzalan kao žeđ.

Starica pere plastične posude u mutnoj vodi, pas spava na rubu čamca, kao Bodhisattva na pauzi.

Sa mosta se čuju tuk-tuk motori, život u bijegu, ali ovdje dolje, u ovom vlažnom, živom, prljavom miru — sve je mekano i sporo. Miris vode i voća, plijesni i djetinjstva. Vraćam se, da. Ali ništa se ne vraća. Sve teče. Sve pjeva. Sve je pjesma koju piše voda dok pokušava stići do mora.

Kao duh u flourescentnoj narančastoj, šeširom protiv sunca, rukama u ljubičastim rukavicama koje su nosile ritam dana. Čistila je listove s površine života. Pokret metle — kao zen kaligrafija na bijeloj podlozi dok je voda iza nje nosila mutne priče. Sakrila je lice, ne iz srama, već iz milosti prema suncu. Ili možda prema svijetu. Tko zna koliko dana, koliko voda, koliko metli, koliko vrućina — a još uvijek stoji. Još uvijek briše. Na ogradi iza nje — pojas za spašavanje. Simbolično. Jer ona je već bila spas. Spas od zaborava. Od nehaja. Od gomile što prolazi.

Bangkok poslijepodne, vrućina puca kroz zidove kao stari saksofonist kojem nitko više ne plješće. Ušao sam u praonicu, ona vrsta betonske tišine gdje sve što čuješ je centrifuga, ritam života što se vrti u metalnim bubnjevima.

Sjeo sam. Nisam imao ništa za oprati, ali sjedenje je bilo dovoljno. Da promatram. Da dišem s njima.

Na jednoj strani sjedi Bo, u crvenoj majici, s maskom što mu visi s uha kao pijani leptir, promatra stroj broj četiri kao da mu duguje istinu. Bo ne priča. Bo diše polako, kao čovjek koji je previše puta čuo istu pjesmu i još uvijek ne zna stihove.

S druge strane kleči Mai, djevojka u prevelikoj majici, tenisicama koje su vidjele više noći nego ljudi, puni plastični koš bojama gubitka i svakodnevice. Otvara vrata stroja broj deset. Pokret pažljiv, nježan, kao da otvara sjećanje. Ruke pune majica, ali u očima praznina. Ili možda mir.

U sredini vrtloži odjeća — čarape, košulje, prošli razgovori. Tu je i boca vode, japanke, plastična stolica koja škripi. Svaki detalj pulsira kao bas linija nečijeg nesretnog sna.

Praonica nije mjesto. To je stanje. Bangkok ga ima svuda. Ulica, rijeka, balkon, stroj broj šest — sve je to jedna velika centrifuga duše.

Royale 8 Ville — ne zvuči kao hotel, zvuči kao karta iz Tarota, osmica mačeva, sudbina u klimatiziranoj sobi s bijelim zidovima i tušem koji bruji kao vlak iz Minska dok zaranjaš u novi — stari svijet koji nema ime. Sjećam se tog prvog dana kad sam stigao u Bangkok, došao sam s ruksakom punim znoja prošlih dana, bez plana osim da budem, kako kaže stari zen.

Recepcionerka — tajlandski tip s osmijehom od 8 svjetova, pitala me ime, a ja joj kažem kao da će to nešto značiti dok ne pružim putovnicu. Ona je kimnula glavom kao da me zna. Možda i zna. U ovom gradu svi znaju nešto više nego što kažu.

Soba je bila čista kao haiku. Na zidu raspelo bez Krista — samo praznina što promatra. Bijele plahte, ventilator koji se vrti kao propeler stare Cesne, televizor koji neću uključiti, jer pod prozorom tutnji stvarni život — tuk-tukovi, pijani turisti, svjetla što pulsiraju kao jazz u srcu noći, mladić viče na mobitel, a žena u štiklama gricka zeleno mango s čilijem. Balkon gleda na električne kabele kao paukove mreže preko cijelog neba. Iz kreveta sam promatro kabele koji vode struju, ali i misli. Gledao sam u njih kao da mogu čitati sudbinu.

Rituali se formiraju brzo. Jutarnja kava iz 7-Elevena, ledena i slatka kao grijeh. Šetnja do kanala. Mijenjam novac kod čovjeka s borama dubljim od knjiga. Odlazim niz rijeku — stari tok što presijeca grad kao urezana misao u mozgu svemira. Ulazim u čamac s lokalcima, motor bruji kao mantra stroja. Voda mutna, gusta, nosi duhove prošlosti kao plastične boce. Kupujem nešto, ne znam ni što, samo da okusim svijet bez prijevoda. Djevojčica mi se nasmiješi — čisto, bez razloga.

Navečer hodam niz ulicu, znoj mi se slijeva niz kičmu, vidim monahe u zakutcima, turiste kako piju Singhu kao da je sveta vodica. No Bangkok ne sudi. Samo gleda i prima.

Vraćam se u Royale 8 kao da se vraćam sebi. Ispod neonskih znakova i mjesečine mutne od smoga, osjećam nešto nalik tišini. Ne tišinu praznine, nego onu gustu, punu — tišinu razuma koji ne traži odgovore.

U Royaleu je ugodno friško — neka druga dimenzija vremena. Tamo se povlačim kad me asfalt Bangkoka iscrpi.

BANGKOK #2: Motorne zvijeri i zlatne Bude

Chinatown

WAT ARUN
HRAM ZORE

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

BANGKOK #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

KRABI: Ništa ti ne fali, i to te ubija

BANGKOK #2: Motorne zvijeri i zlatne Bude

Chinatown

WAT ARUNHRAM ZORE

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

BANGKOK #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

MOOSBURG: Schlosswiese - teški trip kroz zvučnu džunglu

KRABI: Ništa ti ne fali, i to te ubija

WAT ARUN
HRAM ZORE