PRVIĆ

Put je kratak, kažu. Kome? Onima što znaju gdje idu. Meni je sve novo, čak i zrak miriše drugačije, bolje. Ne kao grad, ne kao ulica mokra od urina i propalih snova. Ovdje nešto miriše na spokoj, na sol i na biljke koje rastu divlje jer ih nitko ne pita smiju li.

Prvić. Ime mu zvuči kao šapat žene koju nisi zaslužio. Kamen pod nogama, nebo iznad glave i tišina koja ne boli. Sunce polako prži ostatke sivila iz glave, kuće te gledaju s prozorima punim prošlosti, a svaki zid šuti pametnije od čovjeka. Nema gužve, nema galame. Samo mir, onaj stvaran. 

Prvić, mali komad kamena što pluta nasuprot Vodica — 2,41 kvadratni kilometar mira i sunca. Kažu da ima oko 450 stanovnika, ali ja bih rekao da pola njih ionako sjedi u hladu i psuje državu, drugu polovicu, a možda i same sebe.

Do Prvića se, kažu, može i doplivati. I stvarno može — ako imaš dobru kondiciju, loš instinkt za samoodržanje i želju da te more podsjeti tko je gazda. Ali ako dolaziš na odmor, vjerojatno tražiš malo civiliziraniji pristup. Recimo, brod. Ili bar nešto s motorom i hladovinom.

Tu uskače Jadrolinija, brod broj 505 — linija Vodice – Prvić – Zlarin – Šibenik. Prava otočna linija, kao stara melodija koja već desetljećima vozi iste ljude, iste kofere i iste priče. Dakle, možeš doći i iz Šibenika, direktno. Dovoljno vremena za razmišljanje, fotkanje mora i eventualno malu filozofsku krizu dok čekaš da se brod odveže.

Trajekt je samo za pješake. Nema auta, nema gužve, nema trubljenja ni parkiranja “na dvi minute”. Na Prviću se hoda, vozi bicikl, ili jednostavno ne žuri. Ovdje ni vrijeme ne juri — samo se lijeno valja uz obalu.

U sezoni, srpanj i kolovoz, brod ide do četiri puta dnevno iz Vodica i do pet puta iz Šibenika. Dovoljno da stigneš, izgoriš na suncu i opet se vratiš ako si zaboravio kupaće. U lipnju, rujnu i ostatku godine ritam se smiri — tri puta dnevno iz Vodica, pet iz Šibenika.

Većina linija staje u oba mjesta, Prvić Luku i Šepurine, ali pazi — neke idu samo do Šepurina. Zato provjeri red plovidbe, jer nije isto ako se iskrcaš “na drugom kraju” otoka. Iako, realno, na Prviću to znači da si samo kilometar dalje od cilja.

Šepurine i Prvić Luka — dva sela povezana jednom cestom dugačkom kilometar. Kilometar! Dovoljno da se posvađaš, ohladiš i pomiriš prije nego što dođeš do drugog mjesta. 

Oba sela zaštićena su od Ministarstva kulture kao nacionalna kulturna baština. Znači, ne smiješ ništa dirati, bojati, ni popravljati bez papira i pečata. Doslovno, ako želiš promijeniti boju škura, moraš pitati državu. I naravno, čekati odgovor dok ti život prolazi između dvije bure.

To znači da su kuće stare, krive i pune šarma, onog tipa koji miriše na vino, vlagu i izgubljene generacije. Kamenje na fasadama toliko je izlizano da bi i Dalai Lama rekao: “Ovo je stvarno staro.”

Kad šetaš uskim kalama, imaš osjećaj da si upao u vremensku kapsulu gdje su ljudi još uvijek sretni s tri stvari — suncem, ribom i pričama koje počinju s “Eee, kad sam ja bija mali…” U svakom kantunu mačka, u svakoj kući nonica koja zna sve o svima i priča to kao da je nacionalni sport.

Turisti prolaze, slikaju, dive se, a lokalci gledaju kao da su vidjeli invaziju svemiraca. I kad Ministarstvo kulture kaže “baština”, oni kažu: “Aha, znači još manje možemo raditi, a još više plaćati.”

Ali svejedno, ima nešto lijepo u tom sporom propadanju pod zaštitom države. U tom kamenu što pamti bolje dane i u ljudima koji još uvijek pjevaju uz more dok sunce tone iza Zlarina.

Najviši vrh zove se Vitković — 79 metara! To ti je brdo za mrave i turiste s lošim koljenima. Popneš se gore, okreneš se i — bum! — vidiš cijeli otok. Uglavnom, vidiš sve što ima: par krovova, komad mora i nebo koje ti se smije.

Otok nije od vapnenca kao ostali. Nije ni čudo. Prvić je oduvijek bio tvrdoglav. Dolomit, kažu. Tvrđi od nekih brakova, a i manje puca pod pritiskom.

Uvalice su kao iz razglednice — more čisto, tišina takva da čuješ vlastite misli, što zna biti najgore moguće iskustvo. Tu dolaze ljudi koji traže mir. A mir je, realno, dosadan. Nakon trećeg dana počneš razgovarati s mačkama i pitati se jesu li i one došle s kopna bježati od poreza.

Arheolozi su našli ostatke Rimljana — keramiku, amfore, kapitele. Znači, i oni su ovdje sjedili, pili vino i rekli: “Ajmo još jedan dan ostati.” Pa ostali 2000 godina.

Prvić — otok gdje vrijeme ne stoji, nego puzi. I dok puzi, ti sjedneš, otvoriš bocu, gledaš more i shvatiš da nije sve u brzini. Neki svemiri stanu i u 2,41 kvadratna kilometra.

Od srednjeg vijeka, Prvić je bio nešto kao ljetna rezidencija za šibenske plemiće — samo bez bazena, klimatizacije i Instagrama. Kad bi kuga došla u grad, oni bi rekli: “Ajmo na otok, tamo se samo vino i sol šire.” Juraj Šižgorić to je zapisao još 1487. godine — čovjek doslovno piše o otoku kao da je to tada bio Hilton s komarcima.

Plemići su od općine uzimali zemlju u najam, a onda je davali težacima da rade. Klasična priča: oni piju vino i citiraju latinske poslovice, a težaci kopaju po suncu i pitaju se kad će taj “raj” prestati bit raj za druge. I tako je počelo ozbiljnije naseljavanje — jer gdje ima posla, ima i ljudi, makar taj posao uključivao krumpire, magarce i beskrajno kamenje.

Onda su došli Turci. Nije baš bio Airbnb, više “bježi glavom bez obzira” scenarij. Ljudi s kopna, pogotovo iz Srime, spakirali što imaju, prešli more i osnovali Šepurine. Tako je nastalo selo — iz bijega, znoja i one uporne želje da se preživi makar i na hridi.

U međuvremenu, franjevci trećeredci glagoljaši došli su 1461. u Prvić Luku. Osnovali su samostan s crkvom Gospe od Milosti — jer netko je morao moliti da brodovi ne potonu i da vino ne presuši. Benediktinci su se, navodno, tu motali još i prije, 1267., ali njihova prisutnost nije potvrđena. Vjerojatno su bili pametniji i otišli na veći otok.

Sve u svemu, povijest Prvića je priča o bijegu — od kuge, od Turaka, od stvarnosti. Ipak, tu je ostalo nešto neobično lijepo: mir što se prenosi generacijama, zvuk mora koji se ne mijenja, i osjećaj da si, barem na trenutak, izvan svijeta koji uvijek prebrzo diše.

Ime Prvić, kažu, dolazi od toga što je — prvi. Prvi do kopna, prvi na udaru bure, prvi koji ti dođe pod ruku kad ti dosadi civilizacija. Nema tu puno filozofije — jednostavno, prvi. Kao onaj prijatelj koji uvijek prvi stigne u birtiju i već naruči rundu prije svih.

Nekad su ljudi ovdje živjeli od mora, maslina, loze i vjetra — sve što raste, pliva ili puše, Prvićanin je znao iskoristiti. Ribolov, maslinarstvo, vinogradarstvo, pomorstvo… sve to dok nisu shvatili da je život možda lakši tamo gdje ti vino ne ovisi o buri, a kruh ne ovisi o sezoni. Pa su se polako iselili. Ostale su kuće, masline i poneki barba koji još govori s mačkama kao s rodbinom.

Dvadesetih godina prošlog stoljeća, Prvić je bio prava metropola — najgušće naseljeni hrvatski otok! Oko 1.300 ljudi na kvadratni kilometar. Sad zamisli to: svi znaju sve o svima, nema tajni, nema tišine, samo galebovi i tračevi. Ako si kihnuo u Šepurinama, u Prvić Luci su ti već kuhali čaj.

Danas je Prvić jedini mali otok (manji od 15 km²) s dva naselja. Kao da nije mogao odlučiti tko je glavni, pa je rekao: “Ma neka budu oba.” I tako imaš dva mjesta, jedan otok i beskrajnu tišinu koja se razlije kao vino po stolu kad se nitko ne žuri obrisati.

Tu, između neba i mora, stoji kapelica, samo da podsjeti prolaznike kako ponekad i tišina ima srce. Stoji na rubu stijene, kao da ju je netko zaboravio tu prije nekoliko stoljeća — i more ju od tada čuva. Zidovi su joj bijeli, ali ne onako čisti i glatki kao u gradovima; bijeli su od sunca, soli i vremena, s mrljama koje pričaju više od bilo kakvog križa. Krov je nizak, kamenit, a na njemu križ — malen, tvrdoglav, kao posljednji znak da ovdje još postoji nešto sveto.

Šepurine — malo mjesto s dvije crkve, jer jedna očito nije bila dovoljna da pokrije sve grijehe. Manja, srednjovjekovna, posvećena svetoj Jeleni Križarici, majci cara Konstantina — ženi koja bi danas vjerojatno imala svoj reality show pod nazivom “Mama carica”. Druga, veća, sagrađena krajem 19. stoljeća, posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije — jer kad već praviš novu crkvu, napraviš je s ambicijom da ide sve do neba.

Tu je i barokni ljetnikovac Antuna i Fausta Vrančića — dva plemića koji su vjerojatno pili vino, gledali more i izmišljali stvari prije nego što je to postalo moderno. Danas taj ljetnikovac pripada obitelji Draganić.

U Prvić Luci — crkva Gospe od Milosti, mirna i tiha, kao da zna sve tajne otoka. I tamo, na vlastiti zahtjev, leži Faust Vrančić, čovjek koji je izmislio padobran, a sahranjen je na otoku gdje ti ni ptica ne leti previsoko. Ironija? Možda. Poetska pravda? Svakako.

I dok povijest šapuće iz svakog kamena, danas Šepurine i Prvić Luka žive svoj drugi život — onaj festivalski. Ljeti tu ni noć nema mira: glazbeni koncerti, izložbe, sportska natjecanja, ljudi što piju bevandu i raspravljaju o umjetnosti kao da su na Biennalu, a ne između dvije masline i jednog kantuna.

U plićaku, pod suncem koje reže kao staklo, sjedi morski ježinac — crna kugla tišine. Oko njega se sve presijava, voda treperi zlatno, kamen diše pod toplinom, ali on stoji nepomičan, tvrd, zatvoren u sebe. Nema ni straha ni bijega, samo postojanje.

More ga gladi, valovi mu prolaze preko bodlji kao nježan podsjetnik da svijet još uvijek teče, i da nije važno jesi li lijep ili ružan, otvoren ili zatvoren — dokle god si tu, pod tim svjetlom, pod tim nebom, postojiš. Oštar izvana, mekan iznutra, ali to nikome ne pokazuje. Svijet ga je naučio da se brani bodljama, pa sad ne zna drukčije.

Na stjenovitom obronku, među solju, prašinom i krhotinama vremena, stoji stara dječja kolica. Rđava, izblijedjela, nasukana kao olupina nekog davnog sna. More ih je možda izbacilo, možda ih je netko ostavio — svejedno, sada su tu, usamljena, pod suncem koje ne zna za nostalgiju. Netko ih je jednom gurao, možda niz ulicu punu smijeha, možda po pijesku, možda bježeći od nečega. A onda ih je jednostavno ostavio. I sad su tu — na ovom suhom, slanom kamenu, kao ružan podsjetnik da sve što voliš jednom završi u prašini.

Ručka im je napukla, plastika izgorjela od soli i godina, a kotači zakrčeni kamenjem. Ali još uvijek stoje, tvrdoglavo, kao da čekaju. Koga? Dijete koje je odraslo? Majku koja se nikada nije vratila? Ili samo nekog prolaznika da pogleda i na trenutak pomisli: „Eto, tako završavaju stvari.“ Vjetar ih povremeno gurne, kotači se lagano pomaknu, i sve izgleda kao da će krenuti nizbrdo — ali nikada ne krenu.

Samo stoje, pod nebom koje se pravi da ne vidi, i podsjećaju da sve što jednom ima smisao, prije ili kasnije, postane tišina na kamenju.

Crni morski ježinac bačen na kamen. Sjaji se na suncu, oštrih igli, tvrdog srca. Izgleda kao da prkosi svemu — suši, toplini, svijetu koji nema vremena ni za takve male, besmislene ratnike.

Nema mora oko njega, samo kamen i prašina. Ipak, još uvijek diše, ili barem glumi da diše. Crn, sjajan, sav od igala, kao mala zvijezda koja je pala i više ne zna kamo da se vrati. I dok sunce pada po njegovim crnim iglama, sve postaje mirno, gotovo svečano. Ježinac zna da i poraz može izgledati lijepo, ako ga nosiš dostojanstveno.

— Gle ga, crni loptaš! — rekao je Luka i gurnuo ježa štapićem.

— Ne diraj ga tako, ubost će te — rekla je Tea, ali nije se odmaknula. Gledala ga je kao nešto strašno i zanimljivo u isto vrijeme.

— Ma ne može ništa, vidi ga, suši se. — Luka ga je okrenuo naopako, igle su se crnile na suncu, a iznutra se sjajilo nešto mokro i živo.

— Fuuuuj! — rekla je Tea i nasmijala se, onako kako se smiješ kad ti je malo muka, a malo ti je zabavno.

— Misliš da boli kad umire? — pitao je Luka, gledajući ga.

— Ne znam. Možda mu je svejedno. 

— Kako svejedno? 

— Pa, on je samo... ježinac. 

Zrak je mirisao na sol i plastiku iz njihovih kantica. Sjene su bile kratke, sunce ravno iznad njih.

— Ako ga bacimo natrag u more, možda preživi. 

— A ako ne? 

— Onda opet ispliva. 

Luka ga je uzeo grančicom, spustio do mora, ali nije ga pustio.Vidio je kako se male kapljice tope na crnim iglama.

— Zamisli da smo mi on. 

— Onda bolje da ga pustimo. 

I pustili su ga. Ježinac je potonuo, polako, kao da se vraća u neki svoj san. Djeca su ga gledala dok nije nestao, a onda su opet počela trčati, bacati kamenčiće i smijati se, kao da ništa od toga nije imalo nikakav smisao — i baš zato je bilo stvarno.

Turizam je danas glavni motor Prvića — onaj tihi, umorni dizel što radi cijelo ljeto, a zimi se gasi i čeka novu sezonu. Većina smještaja su apartmani, jer svaka kuća ima barem jednu sobu s klimom i natpisom “Free Wi-Fi”, koji zapravo znači “ponekad, ako vjetar puše s juga”. Na cijelom otoku samo jedan hotel — otvoren 2004. u Prvić Luci. I to je to. Ako nema mjesta, snađi se: more ti je besplatno, a plaža ti je krevet s pogledom.

Restorana, pizzeria i kafića ima taman koliko treba da se ne moraš pitati gdje ćeš sjesti, samo s kim. Ljeti sve živi, pjeva i kuha. Klape odzvanjaju pod zvijezdama, turisti pjevaju s njima, a lokalci gledaju i misle: “Ovi će sutra tražit Panadol.”

Fešte su posebna priča. U Prvić Luci 2. kolovoza — Gospe od Anđela. Cijelo mjesto miriše na ribu, vino i dobru volju. U Šepurinama 16. kolovoza — sveti Roko, zaštitnik svega što se kreće i pije. Dva datuma kad otok gori od života, i to bez požara.

A kad se ljeto bliži kraju, dolazi Burtiž — regata starih brodova na latinsko "idro". To nije utrka, to je poezija na moru. Brodovi koji su vidjeli više zalazaka nego ti Netflix epizoda, jedre kao starci koji još uvijek znaju plesati.

Zamisli scenu: sunce te dere po glavi, znoj ti curi niz leđa, a oko tebe sto muškaraca i par žena pokušavaju natjerati komade drva, konopa i platna da idu u istom smjeru. To ti je — Burtiž. Ili kako bi ja rekao: kolektivni pokušaj da se more uvjeri da imaš pojma što radiš.

Sve je to počelo kao par gajeta što su se vozikale uz feštu svetog Mihovila, uz malo vina, ribica i pjesme. A onda su ljudi rekli: “Ovo je super! Idemo napravit regatu!” — jer naravno, sve što počne kao fešta mora završiti kao ozbiljan događaj s pravilima, plakatima i bar pet tipova koji misle da su izumili vjetar.

I sad, svake godine, ta stvar naraste do gotovo sto brodova. Sto komada tradicije što se bockaju na moru, svaka s jedrom većim od samopouzdanja skipera. Svi vrište jedni na druge, “drži vitar!”, “napni konop!”, “ajde, brže, pobijedimo ove sa Zlarina!” — a more ih sve zajedno samo lagano ljulja i smije se, jer zna tko je šef.

Burtižanje, kažu, stara vještina. Ma to ti je zapravo kad moraš stalno mijenjati smjer jer vjetar ima loš dan. To je kao život — misliš da ideš ravno, a zapravo se samo stalno vraćaš.

I tako od Pašmana do Vrgade, od Murtera do Šepurine, svi su se zaljubili u te svoje stare brodove. Ljudi obnavljaju gajete, leute, kaiće, guce, kao da će im ti brodovi jednog dana vratiti sve što im je život uzeo.

Na jugu, u Komiži, kažu da se plovi s dušom. U Istri, s vinom. U Dalmaciji — s obećanjem da ćeš se vratiti na kopno prije nego ti žena skuha sve što ima u frižideru.

Ali da budemo iskreni — to nije samo regata. To je skup ljudi koji se pretvaraju da je prošlost još uvijek živa. I u tom pretvaranju, nešto stvarno i oživi. Jer kad vidiš stotinu latinskih jedara kako sijeku nebo, sve izgleda kao pjesma. Malo pijana, ali iskrena.

Sprema se koncert Nene Belana & Fiumensa. Kažu — prvi put na Prviću. Ljudi će se skupiti s plastičnim čašama vina, gledat će prema pozornici, prema moru, prema nebu — svatko tražeći nešto svoje, neku pjesmu koja će barem na tri minute izbrisati sve što ne valja.

Zovu to Prvinsko kulturno lito — večeri knjiga, predavanja, predstava, glazbe. Književnici će govoriti o svojim romanima, o riječima koje su možda nekada bile važne, dok će se more lagano smijati sa strane, jer ono zna da sve te priče na kraju odu s valovima. Biće i predavanja o glagoljašima, o obiteljima koje su davno nestale, o povijesti koja se stalno ponavlja jer nitko zapravo ništa ne nauči.

Ali, svejedno, lijepo je. Ljeto je. Ljudi dolaze, sjede pod zvijezdama, piju, slušaju, plješću, i barem nakratko zaborave koliko im je život težak i koliko je svijet umoran. To ti je smisao svih tih kulturnih ljeta — da zaboraviš tko si, da te pjesma malo opere, da ti knjiga na tren kaže: “Još uvijek ima nečeg ljudskog u tebi.”

Na kraju večeri, kad Belan otpjeva zadnju stvar, kad se svjetla ugase, ostat će samo zvuk mora i miris borova. I netko će tiho reći — jebate, bilo je dobro.

Nedavno su uredili i puteve — protupožarne, poljoprivredne, ali i one što vode do vidikovaca s kojih vidiš Kornate i pola svemira. Idealno za trčanje, bicikl, ili jednostavno — bježanje od svega.

Prvić danas — mješavina prošlosti i sunca, vina i soli, tišine i klapskog falseta. Otok koji ne pokušava biti više nego što jest, jer zna da je već dovoljno — samo trebaš doći i usporiti.

Stari je imao tu neku čudnu ideju — da će mi pomoći u životu ako me što ranije baci pred stvarnost, onako, bez kacige i rukavica. Nije bio tip koji priča bajke prije spavanja. Umjesto toga, jednog dana me kao klinca, imao sam devet, povede da gledam mrtvace. Pravi, rezani, otvoreni, u komadima, u formalinu, s etiketom, kao salama u frižideru.

"Da znaš s čim imaš posla, sine," rekao bi, a ja sam gledao onaj cirkus kao da smo u zoološkom vrtu za propale živote. I, iskreno, nije me to nešto pogodilo. Ti mrtvaci su bili samo boje voska i smrada, a zanimljiviji su bili likovi u bijelim kutama — ti ljudi su se smijali kao da su na rođendanu. Meso posvuda, krv kao dekoracija, a oni zbijaju šale. Kao da su zaboravili da su živi.

I moj stari, naravno, stoji kraj mene i čeka da se slomim. Da zaplačem, da pobjegnem. A ja hladan kao pivo na propuhu. Nije znao što da radi s tim. Mislim da ga je to i malo uplašilo — što mu klinac nije pokazao ni trunku gađenja.

A onda, malo poslije, odluči da idemo na film. Porodični izlazak. On, majka i ja. Kino Dubrovnik, proljeće ‘76. Film se zove Ajkula. Da, ne Ralje, ne Jaws, nego Ajkula. Neka FEST projekcija, kulturni događaj, miris novog namještaja i onaj lik u plavoj kuti koji prska osvježivač zraka kao da gasi požar. Sve smrdi na borove i novi socijalistički luksuz.

Sjedimo u prvom redu balkona, stari sretan kao da je osvojio kino na lutriji. Stereo zvuk, najbolja mjesta, obiteljsko pomirenje na meniju. A vani – Sarajevo puno čađe, snijega, blata i ljudi koji dišu kao da gutaju ugljen.

Film krene. More, sunce, mir, a onda — BAM — krvava voda, noge nestaju, svi vrište. Ja se ukočio. Nije to bio film. To je bio jebeni dokumentarac iz mog života. Jer to more, ono koje sam volio, Drvenik, Sućuraj, taj raj iz djetinjstva — sad je odjednom postao noćna mora. Spielberg mi je ubio djetinjstvo u prvih dvadeset minuta.

I tako, nakon Ajkule, nisam više bio isti. U more sam ulazio do koljena. I to s oklopom od hrabrosti koji bi se raspao čim bih osjetio nešto da mi prođe kraj noge. Godinama nisam mogao plivati normalno. Sanjao sam da me nešto vuče, grize, i da nikako ne mogu izaći iz sna. Mama i nona pale svjetlo, ja se derem, oni pokušavaju da me probude, a ja već budan — samo ne u svijetu koji razumijem.

Stari je, naravno, mislio da mi je dao lekciju o životu. Dao mi je — lekciju o panici.

Poslije shvatim — Spielberg je genijalac. Lik nije snimio film o ajkuli, nego o strahu. On ti uzme tvoj mali privatni raj i stavi ti zvijer u njega. I sad taj tvoj raj više nikad nije isti. To je ono što pravi umjetnik radi — zajebe te zauvijek.

I kad malo bolje razmisliš — Ajkula je bila gori rat od rata. U ratu barem znaš tko puca. Ovdje ne znaš. Ne vidiš. Samo osjetiš. I nije te strah smrti, nego činjenice da je nešto veliko, hladno i bez emocija — odlučilo da si ti večera.

Kasnije sam skužio da Spielberg zapravo stalno priča o istom: čovjek protiv nečega što ga proganja, što ne razumije. U Dvoboju je to kamion. U Ajkuli je riba. U Schindlerovoj listi je — povijest. Uvijek ista priča: mali čovjek, velika neman. I u sredini — strah.

Meni je ta Ajkula napravila više nego bilo koji pedagog, svećenik, psiholog i pjesnik. Pokazala mi je da svaka radost ima svoj ugriz. Da svaki raj ima svog čuvara na straži — s oštrim zubima i lošim namjerama.

I da stari nije bio daleko od istine — bolje je da vidiš čudovišta ranije u životu. Samo pazi da ti se ne usele u glavu. Jer iz nje, prijatelju, nema izlaza. Ni s reflektorom, ni sa svjetlom, ni s jebeno upaljenim televizorom.

slobodno prepričan tekst:

Steven Spilberg i pedeset godina straha od morskih pasa

Miljenko Jergović

 LUKA

Iskrcavanje na Prvić uvijek je mali spektakl, uvijek izgleda kao mala predstava bez redatelja. Brod se zaljulja, konop se zategne, motor zadrhti i umukne — i odjednom sve oživi. Ljudi izlaze, nose vrećice, torbe, kutije s voćem, netko viče da su mu ostale šlape, a riba već miriše negdje iz sjene.

— Pazi, gospođo, klizavo je! — dovikuje ribar, cigareta mu visi s usne, pepel pada ravno u more.

— Ma sve je klizavo, sinko — odgovara starica s mrežastom vrećicom punom smokava. — I život, i kamen, i brod.

— E, ali kamen ne ide nigdi! — dobacuje netko iz mase, i svi se nasmiju.

Na molu djeca skaču, viču jedno drugom:

— Ajde, skoči!

— Kukavica!

— Ti si prvi, pa ću ja!

— Ma da, znam te! Kad ja skočim, ti ćeš pobjeći mami!

Sunce prži, zrak miriše na sol i dinju. Svi govore u isto vrijeme, ali sve ima ritam, neku toplu, improviziranu melodiju koja se samo ovdje može čuti — kad se spoj mora, smijeha i umora pretvori u ljeto.

I dok se brod polako odvaja, neki tip za kraj dobacuje:

— Vidimo se navečer kod barba Luke!

A netko mu iz gomile odgovara:

— Ako nas sunce ne ubije prije!

Krećem u šetnju — ona prva, turistička, kad još misliš da ćeš sve stići vidjeti, a završiš na prvoj klupi s pivom i mislima o tome kako je život jednostavniji kad imaš more umjesto prometa.

Uska ulica, sunce bez milosti, sve sjaji kao da te netko stavio u pećnicu i zaboravio izvaditi. S jedne strane more, s druge kuće — krive, kamene, tvrdoglave. I usred svega — agava. Ogromna, bodljikava, a iz nje raste onaj visoki, čudni štap s cvjetovima koji izgledaju kao mali svemirski tanjuri. Probija nebo kao igla što traži venu božanskog sistema. Izgleda kao da je Bog imao loš dan i rekao: “Ma, ajde, neka izraste nešto što izgleda kao antena za razgovor s nebom.” A agava gleda prema nebu bez očiju, šuti i šalje svoj kod: „Ovdje dno. Ovdje kamen. Ovdje život koji ne treba vodu da preživi.“

Evo ti života, brate. Agava raste dvadeset godina da bi jednom procvjetala — i onda krepa. 

Ali to je život agave. Radi, šuti, skuplja snagu, ne kuka, ne cvjeta prerano. I kad napokon odluči reći svoje — to je kraj. Ipak, iz korijena se izvale nove male agave, kao klinci koji ne znaju kad treba stati, pa opet sve ispočetka.

Ljudi često misle da je kaktus. Naravno da misle. Sve što ima bodlje i preživljava bez vode mora biti kaktus, zar ne? Ista logika kojom zaključuju tko je dobar, tko loš, tko vrijedan ljubavi. Ali agava nije kaktus. Ona je tvrdoglava, samostalna, i dovoljno pametna da zna kad je vrijeme da kaže — gotovo.

Pod suncem stoji tiha, dostojanstvena, s tim svojim oštrim rubovima koji ne traže pažnju, nego poštovanje. Ne treba joj ništa. Ni vode, ni riječi, ni publike. Samo malo prostora da raste — i da umre kako valja.

Tequila - pravi se od agave, te tvrdoglave biljke što čeka godinama da progovori, i kad to učini — završi u boci. To ti je život, brate. Radiš, rasteš, skupljaš snagu, a onda te netko zgnječi, skuha i destilira u nečiju noć bez sjećanja.

Jedan spava jer može. Drugi pazi jer mora. U košari od pruća, obloženoj plahtom koja je vidjela previše dlaka i snova, leži narančasti mačak — kralj malih radosti. Oči zatvorene, brkovi lagano trzaju, kao da sanja o ribama koje same skaču u zdjelu. Ispod njega, tamna mačka stoji budna. 

Kad bi ljudi znali tako postojati — jednostavno, svijet bi možda bio podnošljiviji. Ali ne znamo. Zato gledamo mačke i pravimo se da razumijemo tišinu.

Ti bi sad da ja stanem, da se okrenem, da poziran – ma neću, brate. Imam ja svoje posle: sunce, riva, takve stvari. A vidi tebe, s tom kamerom, cili napet ka da snimaš povijest. Opusti se. To ti je moja filozofija. Nema plana, nema rasporeda, samo greš i uživaš. I ne, neću ti doć kad zovneš. Ja san mačka, ne konobar.

Tip sjedi na plastičnoj stolici kao da ga je netko tamo zaboravio još prošlog ljeta. Gleda u pod, možda meditira, možda pokušava shvatiti zašto je život ispao ovako — naporan, a bez uputa. Oko njega sve juri, mutno, brzo, besmisleno. On ne. On je stao. Čovjek i stolica protiv svemira. I svemir gubi na poene. Možda razmišlja o smislu, možda samo o tome gdje je ostavio upaljač. U svakom slučaju, djeluje kao netko tko je preživio previše ponedjeljaka i odlučio da ga više ništa ne može impresionirati. Ako je ovo poraz, onda izgleda prilično udobno.

Crkva sv. Marije od Milosti – skromna izvana, ali iznutra nosi težinu povijesti i tišinu koja te spusti na zemlju. Pet baroknih oltara, sve sjaji, ali pravi dragulj krije se dolje, u podu. Naizgled običan kamen, a ispod – Faust Vrančić.

Počeli su je graditi 1461., a kao i sve što ljudi rade — nikad je nisu stvarno dovršili. Zidali su je Jure iz Škabrnje i Hostoja Mikalović iz Šibenika, tipovi koji su znali držati čekić, ali ne i šutjeti kad vino proradi. Godinama su je popravljali, dograđivali, krpali, kao da pokušavaju zakrpati vlastite duše. I tako stoji — polu-sveti, polu-zemaljski spomenik ljudskoj tvrdoglavosti.

Unutra mramorni oltar, sjajan, težak, hladan kao mamurluk nakon svete mise. Na slici Gospa s Djetićem, sveti Franjo, sveti Ante — svi oni koji su znali patiti i šutiti. Kasnije su ih zamijenili sv. Ćiril i Metod, jer eto, i sveci imaju rok trajanja. Tu su još i oltari, slike, bratovštine, procesije, srebreni križevi koji nestaju, zlato koje se topi da bi se kupilo žito kad narod gladuje.

A dolje, pod pločama, leže majstori koji su je zidali. Možda su mislili da će njihova imena trajati vječno. Nisu. Ali zidovi još stoje.

Sveti Frane, Gospe od Zdravlja, Gospe od Ružarice — sve su to priče o ljudima koji su željeli vjerovati da nešto ima smisla.

Pjevam Skalinadu. Sam ne znam zašto. Ne zato što volim Olivera. Niti zato što volim život. Jednostavno, došla mi iz guzice u mozak, pa na usta. I sad stojim na crvenom, nervozan, znojan, a iz mene curi ta melankolična južna himna kao pivo iz pregrijane limenke. “Mirno spavaj dušo moja…” Ma, koja duša? Nema duše, ima Bundek, semafor i osjećaj da kasnim za vlastitim životom. Ali pjesma ide dalje, ne traži dopuštenje. Pjesma je kao herpes – jednom je pokupiš i više je se ne riješiš.

Kad sam je prvi put čuo, imao sam deset godina i mislio da odrasli znaju nešto što ja ne znam. Sad imam više godina nego što imam kose i znam: odrasli ne znaju ništa. Samo bolje skrivaju paniku – i pjevaju Skalinadu da ne misle o kreditima, braku i propalim snovima.

Danas imaš restorane Skalinada, apartmane Skalinada, utrke Skalinada, fontane Skalinada. Još malo pa će i wc papir biti Skalinada – “mekan, ali s karakterom”.

Runjić je bio genij. Ne genij kao Einstein. Više genij prosjeka. Znao je što narod želi: melodiju koja zvuči kao prva ljubav i mamurluk zajedno. I dao im je to. Pjesmu koju može pjevati i pijanac i profesor i konobar s ručnikom preko ramena. Pjesmu koja je tako obična da postane božanska.

Oliver? Taj je otpjevao više epoha nego što mi imamo živaca. Kad krene “Mirno spavaj dušo moja”, publika pjeva, on odmara. Ne mora ništa. Narod radi posao. To ti je demokracija u svom najboljem izdanju.

I sad, dok stojim na semaforu, triput sam je otpjevao cijelu. Nitko ne regulira promet, nitko ne regulira emocije. Da nije bilo te jebene gužve, ne bih ni pomislio na Skalinadu. Možda bih bio sretan. Ali eto, nisam.

Ipak, ima nešto u toj melodiji. Nešto što spaja sve nas: od kavanskog filozofa do vozača autobusa. Skalinada je zvuk kolektivne amnezije. Pjevaš da zaboraviš da si ikad bio živ. I to ti, prijatelju, nije mala stvar. Skalinada je kao vino iz tetrapaka – znaš da nije vrhunsko, ali grije. I kad ti svijet smrdi po ispušnim plinovima i propalim snovima, zapjevaš je… I na trenutak, sve je baš onako – prosječno savršeno.

slobodno prepričan tekst:

Skalinada: Vječna oda prosječnim osjećajima prosječnih ljudi

Miljenko Jergović

1603. — šesnaest dimova i sto pedeset duša. Malo dima, malo ljudi, dovoljno da se preživi i proklinje u istom dahu. Do 1667. već šezdeset i šest kuća, jer ljudi ne odustaju, ni kad bi trebali. 1770. — sto četrdeset obitelji, od kojih svaka zna sve o svima, i nitko ništa ne zaboravlja.

Samostan ima dvanaest ljudi, vjerojatno pobožnih taman toliko da ne polude. 1775. — 157 obitelji, 971 osoba. I najveća obitelj Mate Kursaro s 33 člana. Trideset i troje u istoj kući!

Do 1828. već 202 kuće, 1256 ljudi. Kuće se množe kao komarci, a duše se dijele između oltara i konobe. Do 1939. ostalo ih 965 u selu, a 330 po svijetu — izgubljeni sinovi, mornari, emigranti, svi koji su mislili da negdje drugdje ima smisla. Nema, ali to saznaš tek kad se ne možeš vratiti.

Prezime mijenjaš kao kožu — Jurinović postane Čakan, Raljenović postane Skroza, Vladić postane Škalabrin, Rodin Štampalia, Zalatović Bumbak, Vušković opet Štampalija, Gradiška Mulja. Nadimci rastu kao trava: nešto između šale, ponosa i kazne. Jer u selu si ono što ti ljudi kažu da jesi, i možeš se ženiti, ploviti, umirati, ali ime ti ostaje u ustima drugih.

Sve te brojke, sve te kuće i prezimena — to su samo tragovi. Luka je uvijek ista: kamen, sol, malo maslina i previše sjećanja. Ljudi dolaze i odlaze, rađaju se, mijenjaju prezime, umiru. More ih sve zbroji i vrati natrag kao pjenu. 

U doba turskih ratova — dim, glad, kuga, i more koje ne zna što bi s tolikim mrtvima. Ljudi bježe iz Šibenika i okolice, traže mir, zemlju, malo hlada, i stižu u Luku. Rat,  kuga,  tišina. Tko preživi, ostat će. Tko ode, nestaje.

I tako, od bjegunaca, nastanu "današnje" obitelji: Afrić 2, Barin 4, Bodul 3, Bumbak 8, Čače 24 — evo ti cijela vojska prezimena. Gradiška 10, Livić 21, Rodin 28, Lučev 42 — pola otoka nosi isto ime, druga polovica ih ogovara. Sve to brojiš kao da ima smisla, a zapravo su to samo lica, ruke, znoj, miris ribe i ulja.

Dođu Frlani iz senjske Rijeke, bačvari, s tri kuće i punim rukama posla. Danas ih još ima, kažu, ali tko zna — možda su svi već postali netko drugi. Dodaj još Glomuzu, Šestana, Jakovca reč. Vladića —

svaka kuća priča ista tri mita: kako se radilo, kako se patilo, i kako se preživjelo. Seljani su orali, lovili, plovili. Pravili sol, vozili kamen, popravljali brodove. Ruke ispucale, ramena tvrda, oči pune svjetla s mora. Nema romantike — samo posao, kruh i sutra opet isto.

A danas?

Nema više ni ratara, ni bačvara, ni ribara koliko je bilo. Svi rade nešto s kompjuterom, nitko s rukama. More je još tu, ali ga svi gledaju kroz ekran.

I da fra Šimun danas dođe natrag, pogledao bi oko sebe i rekao: „Suložništva i nema… ali zato krivovjerja na svakom koraku.“ I možda bi se nasmijao, onako tiho, jer zna da je to sve ista priča. Samo drugo poglavlje.

Ivan Lučić, davne 1668., piše da je Prvić imao „mnogo zaselaka“, podignutih rukama Šibenčana koji su bježali iz grada da odmore glavu. „Duhom da se odmore“, kaže on.

Cijeli otok tada — pod lozama, maslinama, smokvama. Zemlja diše, sve miriše na ulje i vino, a ljudi još imaju vremena da sjede u hladu i pričaju o svemu što se neće promijeniti. Ako si htio nauka, kaže Lučić, nema boljeg mjesta. Možda je mislio na tišinu — jer kad si okružen maslinama i morem, sve drugo postane jasno.

Mletačka vlada, šibenska gospoda, plemići — svi su imali svoje kuće na Prviću. Jer i bogatima, brate, ponekad dojadi vlastiti sjaj. Pa pobjegnu na otok, tamo gdje sol jede željezo, a vino rješava sve rasprave.

Narod i danas pamti gdje su bile te kuće. „Mirina Jarebova“ — zvuči kao mjesto gdje se i duhovi odmaraju. Stan Luke Rodina i Milke Batalos, kuća Marka Stupina, Ivana i Dume Stupina zvanog Kaleb, sve te kuće što sada stoje kao napola izbrisani potpisi vremena. Dvori Tavelića uz crkvu, Rokića na Punti, Draganića u Šepurinama, Divinića, Lučeva, Venturina, Petrisa bilježnika… Imena ostala, zidovi nestali.

Sada su to vinogradi, kamene mirine i sjene. Tamo gdje su nekad plemići šetali u svilama, sad raste trava i prolaze mačke. Ali kamen pamti. Zna tko je došao s kopna, tko je bježao od kuge, tko je gradio dvor da bi ga zub vremena pojeo bez žvakanja.

Lijepo je što su imali dvorove. Ali pravi dvor je onaj komad kamena ispred kuće na kojem sjediš, pušiš, i gledaš kako se svijet raspada, a tebe više nije briga.

I tako, na Prviću se mijenjaju stoljeća, imena i gospodari. Masline još rađaju, vino se još pije, a svaki kamen ima svoju priču — samo što više nema tko slušati.

Kažu da Prvić nikad nije bio napadnut. Nikad topa, nikad sablje, nikad vatre po noći. More ga je, valjda, čuvalo bolje nego svi carevi zajedno.

Jedina prava drama — 1765. Serdar Nikola Šižgorić, tvrda glava iz starih vremena, spriječio je algerske lađe da napadnu Prvić i Zlarin. Vjerojatno je samo stao na obalu, pogledao prema horizontu i rekao nešto u stilu: „Probajte, ako vam je život dosadio.“ I nitko nije ni pokušao.

Prvićani nisu bili gusari, kažu. Ma dobro, nisu baš bili gusari. Ali 1799. Šibenčani se žale: „E, naši susjedi s otoka opljačkali austrijski brod pun brašna!“ Brod za vojsku, kažu. Brašno za rat. Ako si gladan, svako brašno je tvoje.

Naravno, vlada odmah skočila — naređuju da ratni brodovi čuvaju teretne, da se spriječe „neugodnosti“. Klasika. Mali čovjek ukrade vreću brašna i zoveš mornaricu. Veliki ukrade zemlju, narod i stoljeća — i zoveš ga vladarom.

Ali Prvić je preživio i to. Bez topova, bez gusarskih zastava, bez slavnih bitaka. Samo vjetar, sol i ljudi koji znaju kad treba šutjeti. Jer, istina — nisu bili ratnici, ni lopovi. Samo su bili dovoljno pametni da prežive između ta dva svijeta.

I zato o Prviću nema epskih priča. Samo male, tihe istine — o ljudima koji su čuvali kruh, more i sebe.

Odmaralište. Samo ta riječ već miriše na vlagu u zidovima, borove, i jučerašnji grah iz kuhinje. Šezdeset soba, sto trideset kreveta, pola-pansion, što u prijevodu znači: doručak koji ne pojedeš i ručak koji ne zaboraviš. Od toga 54 “komforne” sobe — tuš, wc, hladnjak, sve što ti treba da preživiš turističku sezonu i vlastitu dosadu. Ostale sobe dijele kupaonicu, zrak i tišinu.

Zgrada — pet metara od mora, ali to ne znači da ćeš čuti valove. Samo motore glisera i glasove djece koja viču kao da je život natjecanje tko će prije izluditi roditelje. Gostionica u prizemlju nudi pića, kavu, sladoled i privremeni zaborav. Ima terasu uz more, za one koji vole gledati kako im život prolazi dok piju pivo od pet eura. Unutra TV sala — uvijek neki stari film s lošim titlovima. Čajna kuhinja koja nikad ne miriše na čaj. Stolni tenis koji se igra pet minuta i zatim napusti jer je prevruće.

Ispred zgrade mol — beton, sunce, i more što izgleda čisto. I ne samo da izgleda, i je čisto. Sto metara dalje šljunčana plaža, kao nagrada onima koji još vjeruju u iluziju prirode.

Borova šuma oko zgrade — gusta, tamna, savršena za skrivanje od svijeta ili samog sebe. U sjeni borova par ležaljki, jedna polomljena, druga zauzeta ženom koji drži knjigu samo da izgleda pametno.

Trgovina, pekara, ambulanta — sve na pet minuta hoda, ako ne umreš od vrućine. Možeš unajmiti bicikl, ali ceste su kratke, a snovi još kraći.

U restoranu — klima, dvije vrste juhe, tri vrste mesa, sve servirano s osmijehom koji se ne može otkazati jer je sezona.

Za mnoge Požežane, to odmaralište na Prviću je kao stari rođak — ne pretjerano glamurozan, ali ga voliš jer znaš što te čeka: sunce, borovi, more i oni isti ljudi koje viđaš svake godine, samo s malo više bora i malo manje strpljenja.

Na otok ne možeš autom. I to je, zapravo, najbolja stvar u cijeloj priči. Auto ostaviš u Srimi, zajedno s pola svojih briga i svu nervozu od ceste. Onda te njihov brod prebaci — stari dizel, miris goriva i soli, i onaj osjećaj da si zakoračio u neki drugi ritam. Možeš i redovnom linijom iz Vodica ili Šibenika, ali to je za one koji još vjeruju u redovne linije.

Odmaralište je „otvorenog tipa“, što znači da svatko može doći, ali svi znaju da tamo najviše ima Požežana. Smjene po deset dana — taman da ti more omekša kožu, ali ne i život. Termini od 20.7. i 1.8. već puni, naravno. Svi misle da je baš tada „idealno vrijeme“, kao da sunce ima godišnji plan.

U Požegi, ured na adresi Matice Hrvatske 2/1 — tipična adresa, tipična vrata, tipičan ventilator koji previše zuji. Zoveš na 034/274-109, čekaš dok netko s druge strane ne pronađe olovku i kaže: „Gospodine, imamo slobodno od 10. do 20. kolovoza, želite li polupansion?“ Naravno da želiš — jer tko ne bi htio deset dana na otoku koji se pravi da je raj?

Direktor ima svoj broj, recepcija svoj, voditelj svoj — cijela mreža telefonskih linija kao žila kucavica malog raja iz betona i borova. I naravno, imaju web stranicu. Odmaraliste-prvic.com.hr. Klikneš, vidiš par sretnih ljudi na plaži, malo mora, i tekst koji kaže „Rezervirajte svoj odmor već danas!“

Nazovi, rezerviraj, odi tamo. Lezi pod bor, pij pivo, gledaj more. To ti je sve što ti treba. Jer sve ostalo ionako ne radi. I možda je to istina. Nema auta, nema prometa, nema žurbe.

Nastalo osamdesetih, kad su sve tvrtke iz bivše općine Požega odlučile da i radnik zaslužuje komad raja, makar skroman, makar sa zajedničkim tuševima. Tada su vjerovali u kolektiv — danas jedva vjeruju u vlastiti račun.

Zajedničkim snagama su ga gradili, lopata po lopata, cigla po cigla, i svaka firma uplatila nešto: čavao, metar betona, radni dan. Sad sve te firme više ni ne postoje, ali odmaralište još stoji — kao duh samoupravljanja, s plastičnim stolicama i suncem koje ne pita čije je.

Danas postoji udruga koja sve to vodi, skupština s predstavnicima koji broje glasove po starim udjelima, kao da još uvijek ima smisla brojati ono što se raspalo. I sve to funkcionira — nekako. Jer, kako kažu, odmaralište se samo financira. To „samo“ znači deset dana požeških radnika, umornih obitelji, i par turista koji su se slučajno izgubili između Murtera i Vodica.

Svake godine ulažu „znatna sredstva“, što na otoku znači novi sloj boje, pokoji hladnjak i brodica koja više ne pušta vodu. Kad ne dođu Požežani, dođu stranci — Nijemci, Česi, neki što traže autentično, a dobiju beton i mir. I svima se svidi, jer na otoku nema automobila, nema buke, samo cvrčci koji zuje kao stari televizor i more koje ne zna za reklame.

Eno ga tamo, iza na kraju trga, stoji jedini hotel na otoku. Maestral mu je ime. Jasno, jer ovdje sve mora imati veze s vjetrom, morem ili bogom što puše u pogrešnom smjeru.

Kamena zgrada, nekad škola. Sad hotel. Tamo su nekad djeca učila slova, tablicu množenja i kako preživjeti buru — a danas turisti uče kako otvoriti bocu prosecca bez da isprskaju selfie-stick. Učionice s klupama su postale sobe s krevetima, a umjesto ploče sada visi TV koji svira statiku kad nestane struje, što se, naravno, dogodi kad si pod tušem.

Ima nešto lijepo u tome, znaš — kako se stvari pretvaraju iz obrazovanja u odmor, iz znoja u pjenu od sapuna, iz stvarnog života u katalog s četiri zvjezdice. Maestral danas puše kroz hodnike gdje su nekad letjeli papiri i dječje psovke. Sad samo miris omekšivača i klima uređaj što zuji kao umoran kukac.

Stari učitelj bi se prevrnuo u grobu kad bi vidio tko danas spava u njegovoj zbornici — neki bračni par iz Njemačke, blijedi kao kreda, s čarapama u sandalama i pogledom kao da su upravo otkrili Mediteran. A konobar u “Valu” preko puta kaže da ih ima svakog ljeta sve više, i da svi pitaju isto: “Gdje možemo osjetiti autentičnost?”

A autentičnost, brate, odavno je otišla s brodom. Samo ti kameni zidovi još šute i gledaju sve to, s onim istim izrazom kao kad su djeca nekad kasnila na sat.

U prizemlju tog hotela, ako ga tako hoćeš zvati, nalazi se restoran koji se zove Val — kao da se more samo umorilo i odlučilo sjesti na pivo. Gore iznad, dvanaest soba, šest po katu, sve uredno kao da ih je sređivala tvoja majka prije nego si krenuo u propast. Preko puta, u kamenoj zgradi što miriše na sol i vlagu, još četiri sobe — depandansa, kako to fino kažu. Meni to uvijek zvuči kao neka bolest: “Imam depandansu, doktore.”

Zidovi su kameni, pravi, stari, tvrdi kao životi ljudi što su tu nekad živjeli, prije nego su otkrili turizam i počeli prodavati romantiku za 120 eura po noćenju. Prozori sa škurama, one drvene, zelene, što cvile kad ih otvoriš — i odmah te nekako podsjeti na prošla vremena, kad nije bilo signala, ni selfija, ni tripadvisora, ni dosadnih ljudi što traže “autentičnost”.

Ali ne brini — danas imaš sve. Kupaonicu s tušem, WC koji vuče kao svemirska raketa, telefonsku liniju (koju nitko više ne koristi osim da zove recepciju jer je nestalo papira), TV koji hvata tri programa i sve ih ne želiš gledati, i, naravno, bežični internet u lobiju. Da, samo tamo. Pa ako želiš slati mail ili glumiti da radiš, moraš sjesti na tvrdu stolicu među pitare s plastičnim cvijećem i turiste koji se znoje uz topli Aperol.

Stari Prvićani nisu imali ništa od toga. Samo ruke, sunce, i rakiju ujutro. A opet, nekako su izgledali sretnije od svih nas zajedno, nas s našim lozinkama, Wi-Fi signalima i praznim sobama s pogledom na more koje nikad stvarno ne vidimo.

A, vidi tebe — opet s tom kamerom, ka da ćeš uvatit nešto šta ja ne znam. Znaš, vi ljudi ste smišni. Vidite crnu mačku i odma drama — “uh, nesreća!”, “ne prelazi mi put!” Ma, daj, smiri se, čoviče. Ja sam ti već prešla sve puteve, i niko se nije ni sitija da me pita kako sam.

Ti sidiš tamo sa svojim makjatima i mislima, a ja sam preživila tri zime, četiri krupe i jednog luđaka koji je mislija da se može sprijateljit s mačkom ako joj zviždi. E pa ne možeš. Ja ne zviždim, ja preživljavam.

Ovi oko mene — vidi ih — svi glume finjake. Ona tigrasta se pravi dama, pere šape ka da ide na večeru sa gradonačelnikom. Ovi bili, spava po cili dan, misli da je Buda sa repom. A ja? Ja sam ta koja drži red. Kad dođe noć, ja patroliram po pijaci, gledam ima li ostataka od srdele i poštenih duša.

A ti, čoviče s fotoaparatom, snimaš nas ka da smo egzotične tice.  Znaš šta? Dok ti gledaš kroz objektiv, ja gledam kroz tebe. Vidim umor, vidim kofein, vidim tvoju želju da nešto osjetiš, pa makar to bila sjena jedne crne mačke u kasno popodne.

Ajde, klikni još jednu fotku, ali znaj — ja sam te već spremila u svoj dosje. Kad idući put pređeš ulicu i osjetiš da te netko gleda iz mraka, to sam ja. I ne zato šta donosiš nesriću. Nego zato šta si zanimljiv.

Šta je? Šta oćeš? Ti bi tija da gledam u kameru, jel? 

 Nema šanse, prijatelju. Mačka to ne radi. Mi volimo jednostavno radit po svome.

Znaš kako to ide — more se ne mijenja, samo ljudi na njemu. Nekad su po njemu veslali ribari, sad to rade turisti u fluorescentnim prslucima. Kajakaši, kažu. Plove tamo gdje ni galeb nema volje letjeti. Tišina, sunce, i ritam što ga praviš sam — zvuči kao terapija za svijet koji je odavno izgubio mozak.

I dok oni veliki morski vukovi sjede po konobama, piju bevandu i čude se tim “luđacima na daskama”, kajakaši prolaze kraj njih, tiho kao misao koju nitko nije uspio ubiti. I svake ih godine ima sve više — kao da se ljudi napokon sjećaju da se more ne mora gaziti da bi ga se doživjelo.

Jer što će ti jahta? Da dokažeš da imaš previše novca i premalo duše? Da se dereš po VHF-u i slušaš motor umjesto galeba? Ne, hvala. Daj mi kajak, komad neba i dvije žuljevite ruke. To je poezija mora.

A kažeš, Filip Horvat otvorio Sea Kajak centar u Prvić Luci — bravo, čovječe. Netko je napokon shvatio da turizam ne mora uvijek smrdjeti na benzin i ribu iz frižidera. “Korak više,” kaže ministarstvo. Ma ne, brate, zaveslaj više.

To je taj pravi korak — ne naprijed, nego polako, uz rub vala, bez buke, bez galame. Samo ti, more i sunce koje te peče po ramenima. I dok drugi troše život tražeći signal i sjene na jahti, ti znaš da je pravi luksuz kad se more samo smiri i pusti te da prođeš.

Sea kajak centar Prvić Luka — zvuči kao nešto iz turističkog prospekta, ali stvarno postoji. Kažu da je otvoren u sklopu Hotela Maestral, one bivše škole što su je pretvorili u hotel s dušom, ako duše još ima u turizmu. Filip Horvat ima najmodernije kajake, sjajne kao da su stigli s Marsa, i svu tu opremu što bi trebala pomoći ljudima da veslaju, a ne da misle. Umjesto još jedne betonirane plaže s šankom, imamo kajake i mir. To je napredak, brate.

I onda dođe grupa od 25 američkih studenata i profesora, svi puni energije, idealizma i SPF 50 kreme. Veslaju po prvi put, smiju se, snimaju sve — a Filip ih gleda kao otac koji zna da će im za tri dana sunce ispeći nos i ego. Došli su “s tehnološkog instituta”, kažu. Uče o inovacijama, o ekologiji, o budućnosti. I sad veslaju, golim rukama, po moru koje ne zna ni za njih ni za njihove patente.

Ironija, ha? S otoka Fausta Vrančića, tipa koji je izumio padobran i pola renesansnog svijeta, sad kreću Amerikanci da nauče kako veslati bez struje. Povijest ima smisao za humor.

Ali dobro je to. Možda shvate da najbolja tehnologija ponekad stane u dlan — držiš veslo, imaš nebo iznad i more ispod, i to ti je sav sustav. Nema aplikacije za to. Samo ritam, disanje i malo soli na usnama.

I kad se vrate kući, pričat će o “ekološkom iskustvu” i “održivim praksama”, dok će Filip sjediti na pragu hotela, s čašom vina.

Ušli su ti Amerikanci u kajake gore u Skradinu, veslima umjesto selfie-štapova, i zaprašili morem kao da traže neki izgubljeni smisao. Doveslali su sve do Prvića, umorni, pocrvenjeli i s osmijehom koji se ne može kupiti u suvenirnici. Dva dana su spavali u Maestralu, u toj staroj školi što sad ima mekane jastuke i dušu od kamena.

Sljedeći dan, hop u kajake, pa pravac Zlarin. Tamo su sigurno pozdravili koralje i pitali se zašto ih nitko ne uzgaja u Atlantidi. I onda nazad — jer pravi putnik ne ide nigdje osim u krug. More ih je milovalo, sunce peklo, a oni su veslali, veslali, kao da žele dokazati da čovjek još uvijek može nešto postići bez Wi-Fija i benzina.

Filip Horvat ih gleda sa svog praga, ruke na bokovima, i u očima mu ona mješavina ponosa i ironije. “Eto,” kaže, “ovo je prva službena grupa. I tek je početak.” Uskoro dolaze novi — iz Amerike, Skandinavije, Italije… cijeli svijet u kajaku. Turizam budućnosti, bez motora, bez galame. Samo ljudi, voda i nebo koje se ne da prevesti ni na jedan jezik.

A kad su ovi iz Atlante otišli, kad su opet zapeli veslima natrag prema Skradinu, selo je na trenutak postalo tiše. Ostali su tragovi po površini, sitni valovi što se razbijaju o rivu. I u tom trenutku, more je izgledalo kao da se smije. Onim starim, prešutnim osmijehom što kaže: “Vidite? Nije sve propalo. Još uvijek ima budala koje znaju veslati.”

Kuća od kamena, vrata obojana u plavo, nekoliko biljaka koje se još uvijek trude izgledati sretno. Sve skupa izgleda kao da je vrijeme ovdje odlučilo uzeti godišnji odmor i nikad se ne vratiti. Nema luksuza, nema buke, samo mir koji te prvo oduševi, a onda ti postane sumnjiv. Svjetlo udara po kamenu, sjene se pomiču sporo, kao da im se nigdje ne žuri.

Staro prozorsko okno, drvo pojelo sunce i godine, a staklo jedva još diše. Zid oko njega ispucao, žut, tvrd — kao lice nekoga tko se davno prestao smijati. Ipak, u toj tišini ima života. Negdje unutra možda još miriše prašina po starom vinu, po kuhinji koja je davno utihnula. Prozori takvi ne gledaju van, oni pamte. To nije ruševina, to je uspomena s karakterom.

Ja tu sjedim, mirna, u balansu sa stablom, s ovim komadom svijeta koji me ne pita ništa. A ti — ti hoćeš da znaš o čemu razmišljam. Dok ti pokušavaš uhvatiti komad vječnosti u objektiv, ja sam već tamo. Vječnost, brate, nije drama. To je trenutak kad ti se oči napola zatvore, a sve oko tebe napokon utihne.

Možda misliš da sanjam, ali ne — ja samo ne trošim energiju na nepotrebno. Ti, čovječe, pokušavaš od mene napraviti simbol. “Mačka mira”, “mistična tišina”, “egzistencijalna elegancija”… gluposti. Ja samo sjedim na drvetu i ne radim ništa. Ali gle — to ništa je bolje od većine vaših “neophodnih” stvari.

Znaš što? Kad se jednom naučiš sjediti kao ja — bez cilja, bez plana, bez opravdanja — možda će ti svijet prvi put izgledati manje glupo. A do tada, samo slikaj. Ja ću i dalje biti ovdje, budna u snu, spokojna u kaosu, i bez ikakve želje da te razumijem.

Faust je svoje prve korake napravio tamo gdje more šapće, a kamen pamti – na Prviću, u Šepurini. Nema boljeg mjesta za dijete koje će kasnije htjeti letjeti. Plemić, kažu. Imao je obitelj, titulu, ljetnikovac koji i danas stoji kao da čeka da se Faust vrati, makar kao vjetar.

Ali to nije bila ona raskošna, razmažena plemićka priča s jastucima i slugama. Ne. To je bilo djetinjstvo uz sol na koži, uz tišinu koja te tjera da misliš, uz prirodu koja ne laže. Na sjevernoj strani naselja, tik do vječnosti, kuća koja gleda prema pučini, a pučina prema svijetu. Danas zaštićena, tada samo dom.

To okruženje nije bilo pozornica. Bilo je gnijezdo. I iz tog gnijezda je Faust izletio, ali mu se nikad nije sasvim vratio. Jer jednom kad ti otok da tišinu, radoznalost i nebo bez granica – sve drugo ti je premalo.

Obitelj Vrančić nije bila samo bogata. Bila je opasna – za neznanje. Ljudi od knjige, od pera, od ideje. Nisu čekali da ih povijest zapamti, pisali su je. I Faust je to gutao, tu glad, tu potrebu da razumije, da preobrazi, da ne prihvati svijet kakav je, nego da ga raskopa i sastavi bolje.

I eto ga – iz tog kutka Dalmacije, iz Šepurine, gdje galebovi bolje šute od profesora, izašao je dječak koji nije htio biti samo ono što su mu rekli da jest. Htio je više. Htio je znati, htio je letjeti, htio je probiti granice.

U Prvić Luci, tamo gdje tišina ima težinu, a kamen govori više od vodiča, stoji Memorijalni centar Faust Vrančić. Nije to samo zgrada – to je srce što još uvijek kuca za čovjeka koji je letio prije nego su ljudi uopće povjerovali da je to moguće. Tu se Faust vratio – prvo živ, pa mrtav, ali nikad zaboravljen.

Pokopan je u crkvi sv. Marije od Milosti, nekoliko koraka od mora. Tamo gdje šapat valova briše zadnje misli prije sna. Nije mogao odabrati bolje mjesto za počinak. Otok ga je rodio, otok ga je pozvao natrag. Krug zatvoren, kako i treba.

U Centru – čuda. Modeli njegovih izuma, neki u prirodnoj veličini. I gle ih – ne kao muzejski prašnjavi eksponati, nego kao svjedoci genija. Mostovi, sprave, padobran – sve ono što su mu krali, sad stoji tamo gdje pripada. Pod njegovim imenom. Napokon.

Tu su i knjige. Prava, tvrda, pisana riječ. Njegove misli uvezane da traju duže od ljudske pažnje. A za one najmanje – igre. Multimedija, ekrani, tipke, boje. Naučiš nešto, nasmiješ se, i ni ne skužiš da te netko upravo uveo u znanost bez da ti je rekao da je to “edukacija”.

Prikazuju i film. Kratak, ali snažan. Pokazuje Faustovo djetinjstvo – ne kao bajku, nego kao početak čovjeka koji nije znao stati. Gledaš, i osjetiš. Tamo je počelo. Među maslinama, među tišinama. I onda shvatiš – sve njegove ideje, svi ti izumi, nisu rođeni u nekoj palači znanosti. Rođeni su ovdje. Na Prviću. Iz sunca, iz kamena, iz nemira koji ne da čovjeku mira dok ne ostavi nešto iza sebe.

Memorijalni centar nije spomenik. To je produžetak Faustove glave. Otvoren, živ, spreman da uđeš i izađeš pametniji. Ako želiš. A ako ne želiš – more čeka. A Faust će svejedno biti tu. Bez ljutnje. Jer geniji ne traže priznanje. Samo vrijeme. I jedno mjesto na otoku.

Memorijalni centar “Faust Vrančić” nije pao s neba – iako bi to bilo prikladno za čovjeka koji je skicirao let. Otvoren je 2012., ne kao još jedan birokratski spomenik, već kao rezultat tvrdoglave volje otočana i pametne upotrebe europskih novaca. Lokalna zajednica je rekla: “Dosta čekanja. Dajmo Faustu kuću dostojnu onoga što je ostavio.” I napravili su to kako treba – s dušom.

U prizemlju je glavni postav. Nema prašine, nema dosade. Samo modeli, izumi, riječi, ideje – sve ono što pulsira ako staneš dovoljno blizu i zatvoriš usta. Ovdje je Faust prisutan, ne u portretima, nego u metalnim konstrukcijama koje bi i danas mogle funkcionirati. Ako si imao ikad osjećaj da gledaš u nešto veće od vremena – to je to.

Ali ne staje se tu. Na terasi gore, među lavandom i ružmarinom, stoje makete njegovih izuma u punoj veličini. Viseći most, padobran, konstrukcije koje šapuću: “Pokušaj. I ti možeš.” I sve to pod vedrim nebom, s pogledom koji ne traži filter – zaljev Prvić Luke u svom najboljem svjetlu. Sunce, kamen, izumi, ti.

A onda – pauza. Caffe bar u sklopu Centra. Sjediš, piješ nešto hladno, a ispred tebe povijest i more. Dobar deal. Tu se ne gleda u ekrane. Tu se gleda u ono što traje.

Homo Volans. Čovjek koji leti. Dočeka te tamo na ulazu kao neki duh s nacrtom pod rukom, kao da ti kaže: “Gle, i ja sam pokušao.”

Unutrašnjost Centra – moderna, interaktivna, s više svjetla nego većina tvojih jutara. Ekrani svijetle, makete šute, a sve viče: Faust! Padobran mu je ulaznica u vječnost, to svi znaju, ali nije mu to bila jedina karta. Bio je pun ideja kao boca jeftinog vina – teško ga je popiti do kraja, ali svaki gutljaj te zaljulja.

Napisao je prvi veći hrvatski višejezični rječnik. Nije bio samo inženjer, bio je i jezikoslovac, jer što ti vrijedi stroj ako ne znaš objasniti što radi? “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum” – latinski, talijanski, njemački, mađarski, hrvatski. Pet jezika. Jedna glava. Njegova. 

Gledaš te izume, te crteže, te pokušaje da pobjegne iz kože običnog čovjeka. I sve ti je jasno. Bio je prebrz za svoje vrijeme, preglasan za tišinu koja ga je okruživala. Genijalnost mu je curila iz prstiju, ali rijetki su znali što s tim. Kao da si u muzeju nečije usamljenosti, s glavom punom snova koje nitko nije htio kupiti. 

Machinae novae. Novi strojevi, nova vremena, nova pitanja. Faust ih je nacrtao s takvom preciznošću i ludilom da izgleda kao da mu je pero bilo spojeno direktno na živčani sustav svijeta. 49 bakroreza. 56 izuma. Nije pisao da se divimo, pisao je da nas protrese. Da nas natjera da se pitamo zašto još uvijek radimo stvari na isti stari način kad već možemo bolje.

Ova zbirka nije samo tehnički katalog. To je manifest jednog uma kojem je svijet bio nedovršen. Faust nije popravljao stvari. On ih je unaprijedio prije nego su se pokvarile. I zato danas ti bakrorezi sjaje jače od mnogih digitalnih prezentacija.

Faust Vrančić. Zvuči kao lik iz neke debele knjige koju nitko ne čita dok ne ostari. A bio je sve – i svećenik i sanjar, i znanstvenik i lutalica, i Hrvat i Talijan i Mađar, ako pitaš krive ljude. Svijet ga je pokušao razvući na dijelove, ali njegovo ime i dalje stoji – tvrdo, kao kamen iz Šibenika.

Učio je kod ujaka, nekog diplomata s rukama u crkvi i glavom u knjigama. Požun, Padova, sve redom stanice u školovanju čovjeka koji nije znao što znači “dosta”. Filozofija, pravo – sve je gutao, sve mu je bilo premalo. Nije ga zanimala samo vjera, zanimalo ga je kako letjeti, kako riješiti, kako napraviti ono što još nitko nije.

Ali naravno, kad si veći od života, svijet ti podreže krila. Njegove ideje — njihove medalje. Njegov padobran — nekom drugom u čast. Tipično. Gledaju nacrt, vide genijalnost, pa kažu: “Sigurno je to Leonardo.” Jer valjda Hrvat ne može lagano se prizemljiti, jel da?

A Faust? Šuti kroz stoljeća. Rektorov lanac, poprsja po parkovima, manifestacije s njegovim imenom. Sve to dođe kasnije. Uvijek kasnije. Kad si mrtav, svi odjednom znaju tko si bio. U Šibeniku ga sad slave, a nekad su ga pustili da izblijedi, kao tinta na starom papiru.

Ali ne blijedi on. Jer pravi um se ne može zakopati. Možeš mu ukrasti ideju, nacrt, slavu – ali ne možeš mu uzeti ono što je u njemu gorjelo. A gorjelo je, brate. Gorio je za svijet kakav još nije postojao. 

Nije sjedio u sobi i maštao. Nije to bio tip što pije vino i piše traktate da impresionira plemkinje. On je slagao rješenja, konkretna, željezna, drvena, izmišljena rukama, ne samo glavom. Bio je, kako kažu, polihistor. Ali realno – bio je nemirni gad koji nije znao stati.

Padobran. Da, taj jebeni padobran. Skica koja je pala iz njegovog uma pravo u nebo. Homo Volans. Čovjek koji leti. Nisu ga shvatili. Nisu ni pokušali. Kasnije su to zvali Leonardovom idejom, kao da je Faust sjedio u kutu i prepisivao. Ali nije. Njegova verzija nije samo san, ona je izvediva. I kažu da je testirao – s tornja, s mosta, s vlastitog inata.

Ali nije to sve. Nije Faust bio čovjek jedne ideje.

Mostovi. Ma kakvi mostovi – čuda od konstrukcije. Pokretni, viseći, oni što se dižu, spuštaju, presavijaju. U vremenu kad je većina ljudi još uvijek gazila rijeke bosa, on je crtao konstrukcije koje izgledaju kao da su ispale iz neke buduće vojne baze.

Mjerni uređaji. Stvari koje ti kažu koliko si daleko, visoko, duboko, pametan. Jer nije dovoljno gledati – treba znati. A Faust je znao.

I tako je radio, pisao, izmišljao, povezivao stvari koje obični ljudi ni ne vide. A sad ga stavljaju na lančiće, kipove, godišnje nagrade. Kasno, ali neka ide. Bolje išta nego ništa.

Soba je bila prepuna antikviteta koji su prekrivali gotovo svaki centimetar zida. Kada su bolje pogledalo neke od njih, shvatilo se da to nisu sve antikviteti nego predmeti novijega datuma, ali nepoznate namjene, iz neke nepoznate kulture. Jedno od njih je bila maska, odnosno, nešto što je na prvi pogled izgledalo kao maska. Bilo je od metala, a udubine i otvori gotovo da su ocrtavali ljudsko lice. No na lijevoj strani je nedostajao dio “lica,” a izvirivao je dio diska koji je bio napravljen od nekoliko slojeva, a iz svakog sloja stršio nekakav maleni šiljak ili zubac. S desne strane se nalazilo nešto kao držak, iako to nije najbolji opis. Bio je to tanak dio koji se polako širio iz “lica” u eliptični obruč koji je bio namjerno prekinut u jednom malom dijelu. Iako je cijeli predmet bio dosta tanak, na mjestu gdje je provirivao disk moglo se vidjeti da je šupalj. I zaista, ostavljalo je dojam mehaničkog uređaja.

Naprava za mučenje. To je mislio Ivan Entioh dok je gledao u tu spravu. Naravno, gospodin Entioh je bio autoritet po pitanjima mučenja. Uvijek se morao nasmijati kad se prisjećao svojih dana u vojsci kada su za vrijeme rata mučili ljude na najužasnije načine. Mogao se jasno sjećati krikova koje su proizvodile njegove žrtve kada su ga pitale zašto im to radi. Naime, u vojsci u kojoj je on služio tehnike mučenja su bile toliko usavršene da su svi zarobljenici vrlo brzo sve priznali. To nije bilo nimalo praktično pa su mučili i ljude koji nisu imali što za priznati, uglavnom vlastite vojnike. Istina je bila i ta da su tehnike mučenja bile jedino što su usavršili. Nikad nisu ulovili niti jednog neprijatelja iz kojeg bi mogli izvući bilo kakve informacije. Jedini neprijatelji koji su im pali pod ruke su bili oni koji su se dobrovoljno predali s namjerom da podjele svoje informacije.

E da, to su bili dani, mislio je gospodin Entioh. Barem je mislio da su to bili dani, sve do kraja svog liječenja u psihijatrijskoj ustanovi. Tada je shvatio da je on bio taj kojeg su mučili, a poslije je u glavi preokrenuo uloge. Unatoč tome, uvijek se morao nasmijati kada se prisjećao svojih dana u vojsci kada su za vrijeme rata mučili ljude na najužasnije načine.

Iako je kiselkastog smrada koji je ispunjavao sobu bio vrlo svjestan cijele večeri, gospodinu Entiohu se činilo da je do punog izražaja došao tek kada je gospodin Viler u pratnji svoje supruge ušao i obznanio svoje prisustvo onima kojima je ono možda promaknulo. “Dobra večer, dobri ljudi! Tko će uzeti moj ogrtač i cilindar?” No nastup je prošao bez ikakve reakcije, iako se u kasnijim pričama i nagađanjima koja su opisivala ovaj susret često tvrdilo da je u tom trenutku, na točno tisuću kilometara udaljenosti, sova proletjela pokraj kuće jedne obitelji visokog društvenog statusa, koja je to shvatila kao nedvojbeni znak da sruše svoju kuću i ponovo ju sagrade točno dva i pol centimetra sjeverozapadno od mjesta gdje je tada bila te da svoju prehranu svedu isključivo na pohane vjeverice. Ono što se pouzdano zna jest da gospodin Viler dva dana prije toga nije pio čaj, ali je to svakako želio.

No nije smrad dolazio od gospodina Vilera, kako je primijetio gospodin Entioh, nego iz ambijenta. Svašta bi se moglo reći o dekoru sobe u kojoj su se svi okupljali, ali vjerojatno ne bi trebalo. Na prvi pogled tradicionalno uređen interijer uz naglašenu primjesu zanemarivanja i propadanja. Ali ako se bolje pogledalo, uočili bi se neki intrigantni detalji. Na primjer, grimizne zavjese koje su prekrivale sve prozore, ali i dobar dio zidova, umjesto od platna, svile ili čipke, bile su izrađene od nečega što je neodoljivo podsjećalo na kožu. Izguljenu, masnu, ostarjelu kožu. Čak se i iz daljine moglo vidjeti da su zavjese otvrdnule pod gadnim zadahom vremena. Sag se doimao kao kora od drveća prekrivena mahovinom koja je zbog odsustva svjetla izgubila svoje zelenilo, ali nikako svoju mekoću i vlažnost.

Kamin očito nije bio dugo korišten jer su cjepanice u njemu srasle s njime i činile jedinstven umjetnički doživljaj koji gospodina Enioha ipak nije mogao odvratiti od činjenice da u ovoj naizgled toploj prostoriji može vidjeti svoj dah.

Strop, inače prepun pukotina i elegantnih mjehura, imao je po sebi i velike rupe u obliku kvadrata. Nije bilo nekakvog pravilnog ponavljanja tih rupa niti je bilo dvije iste veličine. No svaka je bila pravilni kvadrat i svaka je pružala pogled isključivo u potpunu tamu. 

Zanos eksplicitna uma

Aleksandar Kostjuk

Prvić mu je bio više od mjesta. Bio mu je korijen pod kožom, tišina u mislima, sidro koje nikad nije potpuno podignuo. Faust je otišao u svijet – diplomacija, znanost, mostovi, padobrani – ali Prvić je nosio sa sobom kao što neki ljudi nose komadić zemlje u kutiji. Ne da se pokaže, nego da se preživi.

Cijeli je život gledao unatrag, prema toj tišini, prema kamenu iz djetinjstva, prema miru kojeg nikad više nije našao. Nije to bila samo nostalgija. Bila je to potreba. Da se vrati. Da ondje završi. Da posljednje stranice života napiše tamo gdje su napisane prve.

Htio je da ga more uspava. Da ga sunce s Prvića pozdravi zadnji put. Nije tražio palaču, ni slavu, ni povorku. Samo otok. Samo to malo mjesto koje mu je dalo snove.

Ali život – naravno – nije birao po njegovim planovima. Smrt ga je našla u Veneciji, daleko od maslina, od galebova, od tišine koja ga je stvorila. Umro je kao što umiru mnogi veliki – negdje drugdje, usput, između misli i namjera.

Ipak, njegovo tijelo je vratilo ono što srce nije stiglo. Pokopan je u Prvić Luci, tamo gdje je želio biti. I možda je to jedini dio života gdje mu je svijet izašao ususret.

Faust se htio umiroviti na Prviću. Nije stigao. Ali otok ga je čekao. I još uvijek ga čuva. U kamenu. U valovima. U svakom djetetu koje tamo pogleda u nebo i pomisli: “Mogu ja i više.”

Oivičeni vrtovi puni izrasle hrane brzo su promicali; mogli su se na brzinu zapaziti čitavi grozdovi sazrele rajčice. “Šteta je”, pomisli Clown, “što na tu tanku, glatku, rumenu, rajsku kožicu pada cementna skramica; da imam vremena, što nikad neće biti slučaj, napisao bih raspravu o uzgoju biljaka u prigradskim naseljima.” Nedavno je čitao u lokalnim novinama da će se uskoro, a to znači najmanje za deset godina, rušiti obližnja cementara koja svojom aktivnom prisutnošću narušava zdravlje otprilike pedeset tisuća ljudi. A dok se ne sruši, ljudima će i dalje padati cementna prašina u juhu, u oči, na posteljinu, kroz dimnjake, po biljkama…; oni će i dalje izgledati očajno sivi, sasušeni i sparušeni, prerano ostarjeli sa zagonetnim srebrnastim vlasima, s mutnim prahastim očima i “cementiranim mozgovima”, zaključi Clown. Sljedeći trenutak, opazivši pogrbljenu priliku kako zamahuje nekim njemu nepoznatim poljodjelskim oruđem, sjeti se svoje još u osnovnoj školi napisane poeme Obični vrtovi; mjesec dana obilazio je vrtove u susjedstvu, marljivo bilježio opažanja, razgovarao s vlasnicima koji su ga čudno ispod oka promatrali, čitao knjigu Sve o vrtu…; zaista su pripreme bile provedene savjesno. I onda je jedne večeri sjeo za svoj mali stolić, našiljio kolekciju olovaka, mekih olovaka, i usrdno čekao prvi stih. 

U to vrijeme u školi je saznao da je naš poznati pisac samo u jednu noć napisao čitavu dramu. To ga je ohrabrilo: do jutra poema je bila napisana. Kasnije je čitao tu dramu i kraljevski se zabavljao; bila je jednako loša kao i njegova poema. Ali to jutro on nije tako mislio. Pažljivo je spremio poemu u torbu i korakom konkvistadora otputio se u školu. Idući ulicama opazio je da su vrtovi nekako literarniji nego prije; izgledali su stvarnije. Profesorica hrvatskog jezika pohvalila je Obične vrtove ističući “neobično snažan osjećaj za boje”. Prisjećajući se toga osjeti u ritmu srca hladno gađenje. Čak je rekla da su vrtovi baš takvi kakvima ih je opisao. “Baš takvi, Clown”, rekla je i zatreptala svinjskim očicama prilijepljenim tik ispod niskog, ali izgledom neosporno poštenog čela, iz čijeg se podnožja nesklapno spuštajući dizao kukasti nos izuzetno jake konstrukcije i obimom divljenja vrijedan, a koji je posredno ukazivao na njezin u osnovi agresivno nekritičan karakter. Da, upravo takav karakter! Jer kako bi inače Obične vrtove, to nedoraslo ekspresionističko vitlanje, mogla ocijeniti kao izvanredne? 

Kakav je to bio dan! Za vrijeme velikog odmora čitav se je razred sjatio oko njega; prvi puta doživio je negativnu stranu slave. Natezali su ga, gurkali su ga; svatko je htio da mu napiše pjesmu… danas, u tridesetoj, jedva da i novine pročitaju… naginjali su njemu svoje prazne pustinjske glavice, žudno su pružali ručice i preokretali riblji ljigave očice željno očekujući pjesničku riječ; od uzbuđenja su disali na škrge koje su optočene finim preponama ljuske mladalački svjetlucale… danas, a danas, ah danas… a on, Cezar, ustobočen ispred katedre gleda u masu svojih razrednih obožavalaca, u masu budućih uspješno promašenih egzistencija, i sve ga nešto iznutra na mahove stegne, nešto neodređeno srhovito, štrcavo…

…upravo u to neodređeno tamno, a koje je s protjecanjem godina i njegovim samoudubljivanjem u nj postajalo sve neodređenije i tamnije, dakle, zamisli ti sad, u to – čini se definitivno zamračeno – pokušavao je prodrijeti prije nekoliko dana onaj nemušti, inače frojdovski nastrojen, gigant psihijatrije iz Centra za mentalno zdravlje koji, usput nabačeno, nema ni pojma o antipsihijatriji na primjer, i kojem je najsvetiji, a od strane društva blagoslovljeni zadatak da duševno posrnule vrati u radni proces, kako bi na opće zadovoljstvo što neprimjetnije i što svrsishodnije bezbolno glatko funkcionirali… jutro je, a ja se toliko naprežem!…

… ipak, misli Cezar, nije mog razred toliko loš, nije baš totalno bez veze, u njemu su barem svi veseli, i ne samo to; eto, uzmimo Marka, on je najbolji u preskakanju konja, zato ga i zovemo Konj; Branislav je super u matematici i čita knjige gotovo isto tako mnogo kao i ja… sada na srednjoj školi predaje fiziku… a što je najsmješnije, kad odgovara gradivo… tada smo svi odgovarali stojeći… vidi mu se na hlačama velika izbočina… njemu ni dan-danas, a prošlo je punih sedamnaest godina, nije sasvim jasno zašto je Branislavu kad bi ogovarao mali tako čvrsto stajao… ipak, misli suhonjavi poeta, nije moj razred tek neka bezvezarija, gledaj ih samo kako se raduju mojoj poemi!; u sveopćem metežu čestitanja, u kolopletu razdraganih tjelesa, neispavani, ali orni i prisebni slavljenik, onako sve kao slučajno, zaneseno-pjesnički nemarno pipka svježa brdašca ogrudjelih-već-djevojaka, jedrih četrnaestogodišnjestasajućih ženolikih pupova, a one mu se blistajući očnim žeravicama polunevino smiju raspojasano cokćući vlažnocrvenkastim jezicima o oštrozdrave, bezobrazno bijele sjekutiće, šireći svilnato-providne nosnice u brzom ritmu damaranja vrelih krvovoda hedonistički osustavljenog srčanog sistema koji ne zna za odmor do umora, i pružajući strastvenomašuće zelepetano šumne ruke ni same ne znajući gdje, a ćuteći samo oh-stapajuće zajedništvo mladosti, dana dječje radosti, oproštene ludosti… 

Kakav je to bio dan! Stvarno se je slavno osjećao okružen svojim oduševljenim razredom, iako ga je nešto iznutra na mahove stezalo, nešto neodređeno srhovito, štrcavo…; nešto što je neprimjetno mutilo slavlje. Nešto o čemu tada još nije mogao imati čak ni običan pojam. Dani su i dalje vijugavo dijalektički nizali svoju raznobojnu nisku; gotovo svakodnevno bezbrižno intonirani razredni drugovi recitirali su po školskim hodnicima početne stihove njegove prve poeme. Još i sada možda, za pretpostaviti je, u školskom zraku trepere ovakvi biseri:

U noći

dok zeleni vrtovi spavaju

i dok se psi zavijanjem časte,

u prvoj gredici slijeva

vesela mrkvica raste.

Zagasito vitkom rukom protare čelo. Promeškolji se u sjedištu. Oivičeni vrtovi puni hrane brzo su promicali.

Clown

Milko Valent

Eto ti života, frende. Mokar, pa osušen. A onda opet prljav.

Ej, čovik! Je, tebi govorim. Znam te ja. Ti si oni šta gleda svit kroz rešetke i misli da vidi dalje od drugih. Ja prolazim između tih rešetki svaki dan, a ne mislim ništa. Samo gren.

Vidiš ovu ogradu? Za tebe je prepreka. Za mene — samo malo gimnastike. Ti vidiš granice, ja vidim prolaze. I zato, kad me pogledaš, ne gledaj u me ka u metaforu. Ja sam samo mačka, gren svojim putem, dok ti još uvik stojiš i pokušavaš svatit šta to znači.

I da znaš — nemoj mi reć da sam “slobodna”. Niko nije slobodan. Ni ti, ni ja. Samo šta ja to ne dramatiziram. Samo nastavim hodat.

Isprevrtao je nježno, možda čak odsutno, 17-20 tamnih maslina. Onda je tek jednu pojeo. To je bio doručak koji ipak treba poštovati ako se zna da je rijetko kada bilo što pojeo prije pet popodne. 

Al-Gubbah

Milko Valent

ŠEPURINE

Žena je za tu večer imala dogovor sa svojim curama, ja sam se s dečkima našao već u kasnim popodnevnim satima. Uobičajena iako s godinama sve rjeđe prakticirana shema: Dinko, Domo, Ivan i ja, devetka, pobjednik ostaje na stolu. To nam daje dovoljno vremena i da pijemo i da blebećemo i da se hihoćemo, a uvijek možemo i samo šutke piti i gledati dvojac koji igra, iako je vrijeđanje zbog loših poteza privlačnije i stoga učestalije. Dinko i Domo su, također već uobičajeno, ubijali ateističkog Boga u Ivanu i meni, tako da smo nas dvojica bili osuđeni na blebetanje u nastavcima. Pri čemu smo se pristojno nalijevali pivom jer je tu večer Domo bio dežurni vozač.

Kad smo se opasno približili kraju četvrtog piva i nedostatku tema za blebetanje, malo sam pažljivije promotrio ostale stolove. Počeo sam se čudno osjećati, a ni sam nisam bio siguran zašto. Sve je bilo kao i svaki put kad bismo došli na biljar, ali opet nije bilo. A onda mi je sinulo.

„Ovdje večeras nema ni jedne žene“, rekao sam Ivanu.

Ivan je otpio preostali gutljaj i rekao: „I bolje.“

S tim se nikako nisam mogao složiti. Zadnji put sam s ovolikom gomilom muškaraca bio u jednoj prostoriji kad sam bio u JNA i to mi nije ostalo u dobrom sjećanju. Rekao sam to Ivanu, na što je on odvratio kako sam već trebao zaključiti da je ovo mjesto na koje muškarci dolaze kad žele pobjeći od žena.

„Inače ih zna biti barem nekoliko“, pobunio sam se.

„Da, i to nije normalno“, složio se Ivan.

Iako znam da sam talentiran za uočavanje očiglednog, i samog sam sebe malo iznenadio kad sam mu na to rekao da ja uopće ne bježim od žene i otvoreno ga pitao zna li on nekog tko bježi. Pogledao me lagano iskosa, kao da sam se na trenutak pretvorio u glasnogovornika Vlade RH, a onda vratio pogled kuglama na stolu i rekao da serem, da naravno da bježim, kao što i on bježi. Uopće nisam kužio o čemu priča. Odjednom sam osjetio kako se između nas otvara ponor nerazumijevanja. Otprilike kao da sjedim s nekim tko me pokušava uvjeriti u korisnost presađivanja bubrežnih kamenaca.

Pokušao sam na brzinu preskočiti na drugu stranu. Možda bježim od žene, samo što toga nisam svjestan? Ne, nisam bježao, još jednom sam zaključio. To me svejedno nije spriječilo da s perverznim užitkom nastavim s pitanjima na zadanu temu. A što ako me moja žena toliko indoktrinirala da si uopće ne mogu priznati da bježim od nje? Da upravlja mojim umom? Igram li zbog toga tako loše biljar? Bio je to jedan od najlošijih izgovora svih vremena i nije mi bilo drago što sam ga se baš ja dosjetio. Bio sam dovoljno pametan da to prešutim. Ali nisam prestao poricati bježanje od žene. Ivan me zbog toga nagradio pogledom koji je bio pun nevjerice, bijesa i stisnutih zubi. Ustao je polako, bez riječi i teškim se korakom uputio prema WC-u, kao da je pun žive, a ne mokraće. Budući da ne viđam često tako dramatične odlaske na WC, bio sam impresioniran i nekoliko trenutaka preplavljen mješavinom ponosa i divljenja zbog koje sam gotovo zaboravio da više nisam bio u Ivanovoj milosti.

Uskoro se vratio s dva piva i nešto boljeg raspoloženja. Pružajući mi jedno, rekao je da nije ništa loše ako muž nekad pobjegne od žene, da i žene to rade, samo ne idu na biljar ili u garažu, već na kavu ili u šoping, ali da je to u biti isto. „Nema u tome ništa loše“, naglasio je pomirljivo još jednom, čime je samo istaknuo ono čega sam ionako bio svjestan: meni potpuno neupotrebljivu priliku da se složim s njim.

„Ne kažem da je loše, samo mi nije jasno zašto bih bježao od žene. Ja sam mislio da se mi družimo zato što nam je dobro dok se družimo, a ne da bismo pobjegli od žena. Tim više što neki od prisutnih i nemaju žene“, rekao sam bez razmišljanja i namjere da ga provociram.

„Želiš reći da te žena nikad ne živcira?“ pitao je, dok su se nevjerica i stisnuti zubi vraćali u njegov pogled.

Tad sam ipak odlučio malo razmisliti. Nisam mogao reći da me žena nikad ne živcira jer bi to bila laž. Ali kad sam se pokušao sjetiti kako i kada me je zadnji put naživcirala, nisam se mogao sjetiti. To ni meni nije bilo normalno. Uskoro sam skužio da se počinjem lagano živcirati što se ne mogu sjetiti što me živcira kod žene.

Razmišljanje je trajalo predugo i, tako tipično za mene, nije nikamo vodilo. Učinio sam tada što bi i svatko drugi nemaštovit na mom mjestu, uzvratio pitanjem: „A šta tebe živcira kod žene?“

„Ne znam“, zavrtio je glavom. „Gluposti uglavnom“, dodao je slegnuvši ramenima.

„Dobro. Na primjer?“

„Šta ja znam. Prigovara mi da sam neuredan, da su moje stvari po cijelom stanu, a u ormaru je zauzela 90 posto ladica i polica. Njezina šminka može zauzimati svaki kvadratni milimetar kupatila, ja ne smijem ostaviti praznu pivsku bocu na kuhinjskom stolu. Takve stvari. Ne kažem da se to događa svaki dan, ali kad je živčana ili u PMS-u, onda obavezno takve gluposti.“

Kužio sam u kojem pravcu trebam razmišljati. Ovo s PMS-om činilo se obećavajuće. Pokušao sam se sjetiti zadnjeg ženina PMS-a. Opet ništa. Osjećao sam kako nešto nije u redu, ali nikako nisam mogao shvatiti što. Naravno da nisam bio toliko glup da kažem Ivanu kako moja žena nema PMS, ali ništa drugo mi nije padalo na pamet. Počeo sam se meškoljiti u stolcu, otresati s veste i hlača imaginarne mrvice. Gledano sa strane, to je moralo izgledati opsesivno-kompulzivno. Zaključio sam da najbolje što se u toj situaciji može napraviti jest otići u WC.

Dok sam pišao, zaključio sam da treba odustati od traženja ženinih ispada i navika što me živciraju i posvetiti se smišljanju pristojnog objašnjenje za loše pamćenje koje me je tako predano sramotilo u prijateljevim očima. I kako je pritisak u mjehuru padao, stvari su polako sjedale na svoje mjesto. Trenutak prosvjetljenja zatekao me kako uzalud pritišćem dozator tekućeg sapuna. Digao sam pogled u zrcalo iznad umivaonika: imao sam na licu onaj blesavi bingo-osmijeh.

„To je zbog seksa“, rekao sam slavodobitno, spustivši se na stolac.

Ivan je pogledao mene, strop, svoje šake koje su čvrsto stisnule rukohvate i na kraju procijedio: „O čemu ti pričaš?“

Onda sam mu ispričao kako sam čitao o nekom istraživanju o utjecaju emocija na pamćenje. Neka važna i slavna američka psihologinja, kojoj sam, podrazumijeva se, zaboravio ime, osmislila je gotovo banalan ali istodobno i genijalan eksperiment: u trgovačkom centru jedna je ekipa nasumično kupcima dijelila poklone, a druga je ekipa u naizgled nevezanoj anketi ispitivala kupce o njihovu zadovoljstvu prije kupljenim proizvodima. Rezultati su pokazali da su oni kupci koji su neposredno prije ankete dobili poklon zadovoljniji svojim automobilima, televizorima, mikserima i drugim kućanskim aparatima, da njihovi automobili i aparati bolje rade i da trebaju manje popravaka nego kontrolna skupina kupaca koja nije dobila poklon. Iz svega toga je zaključeno da se sretni ljudi lakše dosjećaju pozitivnih iskustava nego negativnih.

Ivan je nekoliko trenutaka šutio. Bilo mi je jasno da ne dijeli moje oduševljenje spoznajama suvremene psihologije, iako ne i zašto. Onda se polako okrenuo prema meni i zabio pogled ravno u moje zjenice, kao da na njima testira vjerodostojnost cijele te priče sa slavnom psihologinjom za koju nitko nikada nije čuo. Nisam ni trepnuo.

Onda se osmjehnuo i upitao: „Znači, ti si kupac, seks je poklon, a žena je mikser?“

Poluglasno sam podrignuo u znak odobravanja, digao pivo u zrak i, raznježen cijelom tom scenom obnavljanja narušenog povjerenja, rekao: „Za miksere koji se rijetko kvare!“

Uljuđenije je izrugivati se životu negoli ga oplakivati.

Seneka

U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo

Krešimir Pintarić

— Ej, ti doli! Šta radiš, a? Nisi valjda zaspa uza lanternu?

— Ma vježban, da mi mozak opet poteče.

— Aha… a ja mislia da si riknija od dosade.

— Nisan još, al blizu san. Tribalo bi mi jedno ladno pivo.

— E, da mi je svaka želja taka, cili bi svit bija sritan.

— Ma pusti svit, svit je lud. Ja ću ostat ovde, u ladu. Ti gori, ja doli, more između.

— Ajde, živija ti meni, filozofu s rive!

— I ti, moreplovče bez pravca. Vidimo se opet kad se dan malo oladi.

Došao sam u Šepurine, i jebiga, ostao bez teksta. Kako ono kažu: slika govori više od tisuću riječi.

Mjesto izgleda kao da se skupilo samo od sebe, kao da su se kuće gurale jedna uz drugu da se sakriju od vjetra i vremena. Stare kamene, s onim plavim ili zelenim škurama što se ljeskaju na suncu kao oči starca koji je previše vidio. U sredini stoji crkva, sv. Jelene ili sv. Roka, svejedno, sve te crkve mirišu isto – na vosak, sol i davno izrečene molitve.

Zvonik se diže iznad svega, a s njega se nekoć spustio onaj ludak, taj „Leteći čovjek“ – Faust Vrančić. Prvi padobran, kažeš? Možda. Ili samo prvi tip koji se usudio skočiti, dok su svi ostali stajali dolje i mislili: „Eto još jednog koji je poludio.“

Ajde, slikaj ako moraš. Samo nemoj mi palit blic, more ti je puno refleksija, ne triba mu još i tvoja.

Šepurine? Aaaa, to ti je moj teren, zlato. U Šepurinama ti dan traje taman koliko triba — da se protegneš, prođeš dvi ulice, popneš se na zid, i pogledaš svit s visine. Ako postoji raj za mačke, ima balkon s pogledom na Šepurine.

— Mačka, imaš taj pogled — kombinaciju mudrosti, prezira i čistog egzistencijalnog umora. Pogled kakav imaju konobari u kolovozu.

— A je, lipo si to reka, pametnjakoviću. Samo, razlika je — konobari to rade za napojnicu, a ja za mir. Nisan ja umorna, ja san prosvijetljena. A vi ljudi to zovete egzistencijalnom krizom.

Kada sam zatražio bocu crnog vina, šanker me je pogledao prestrašeno. Nije navikao na ekskluzivne narudžbe. Ignorirao sam njegovo neiskustvo i mirno platio. Zatim sam se organizirano udobno smjestio između dva Apaurina, natočio crvenu tekućinu u plastičnu čašu i potegao kao razularena Sahara. Od već ukomiranog susjeda užicao sam otprilike polovicu džointa i posvetio se video-programu. Opažao sam samo neke crtice, točkice i tu i tamo pogdjekoji muzički instrument. U stvari vrtio sam svoj film o crnopurpurnim instinktima. Pio sam s izvora i mislio o Azri. Pijanstvo me je toliko zahvatilo da nisam ni trepnuo kad se moj susjed pobljuvao na svoje hlače od crnog velura. Poluprerađeni grašak s njokima, pretpostavljam, cijedio se lijeno niz nogavice. Apaurin je tiho vozio slow-motion snimak. To je trajalo neko vrijeme, a kada je momak izvadio žilet za žile i počeo ga uporno promatrati prevrćući ga užasno sporo u svojim bijelim providnim rukama, znao sam da je definitivno odlučio pojačati feeling. Shvatio sam da je vrijeme za jednu krepku šetnju, bio sam uostalom već smiren i spreman, ne toliko pijan da ne bih mogao uživati u čarima proljetne noći. Ponio sam polupraznu bocu kako bi i asfalt osjetio dah s izvora, kroz staklo vino je ljeskalo crninu. Kada sam izlazio kišni psi nisu se niti pomakli, jer takav je njihov stav. Buljili su u monitor koji je rigao kolorirani mrak. Svog kolegu možda su samo okrznuli tamom iz svojih fiksiranih pogrebnih zjenica, jer oni su oduvijek znali da smrt nije pitanje izbora. Znali su da će svatko od njih u nekom trenutku morati napraviti pokret nježan poput guščjeg perja i djelotvoran poput sudbine. Ja sam bio iz potpuno suprotne vrste, one koja do perja dolazi na puno teži način. Nisam vjerovao ni u što, čak niti u to, kao što su vjerovali kišni mladi psi, da je smrt sloboda i da samo treba prepoznati onaj neumitni trenutak kada ona kaže da. S druge strane, veseli i jednostavni eros kao žilava snaga, kao stvaralački princip svemira bio je moja kob. Ne zla, ne dobra, nego naprosto kob (pojmovi dobra i zla tek su kratkovjeka civilizacijska tekovina). Želim reći da sam naprosto živio odnosno barem pokušavao živjeti u skladu sa sobom, a eros je takva snaga koja perje, zapravo fino lebdenje u polusvijesti, mora i želi dosegnuti kroz manijakalno trošenje. Mačke koje su plačno poput ljudskih beba zavijale, sigurno se na ovo ne bi nasmijale. Možda bi se samo malo zacerekale.

Al-Gubbah

Milko Valent

Od centra mjesta, kamo god kreneš, put te vodi uz more. Uvijek uz more. Uređen, tih, s bezbroj malih molića i plaža od oblutaka koje šuškaju pod nogama kao da šapuću: polako, ništa ne gori. Na kraju mjesta, prema Luci, Vala — velika uvala, gotovo pješčana, uokvirena šumom. Najpopularnija plaža na otoku, ako se uopće može govoriti o popularnosti tamo gdje sve još diše kao da je vrijeme zaboravilo kretati naprijed.

U blizini je, naravno, sve je ovdje u blizini, i Ribarski dvor — stari riblji restoran u kojem se jede kao da je more još svježe u tanjuru. Ako te želudac vuče dalje, do Luke, tamo te čeka konoba Maslina, stolovi na korak od mora, vino koje te uspava, i tišina koja vrijedi više od svakog jelovnika.

U samom srcu sela, „na Šepurini“, konoba Bare — mjesto za kavu, piće, i možda pizzu, ako te posluži sreća i nema gužve. A odmah iza ugla, Šepurine Bar — zaklonjen, miran, s onim osjećajem da si baš tamo gdje trebaš biti, i po danu i po noći. S druge strane lučice, ispred kuće fra Ante Antića, skoro sveca, kafić s terasom i pogledom koji te razoruža. Sjedneš, naručiš nešto hladno, i gledaš selo kako se pretvara u razglednicu dok sunce tone — kao da se sve polako sprema na spavanje, a ti si, barem na trenutak, dio tog sna.

Ukočen od konzumiranja raznovrsnih elemenata šetao sam vrlo pažljivo. S vremena na vrijeme potegao bih iz boce. Ipak, negdje oko pošte osjetio sam se besramno živahnim. Zavukao sam se u neku vežu, odložio već praznu bocu na prvu stepenicu i počeo drkati metodično i sporo kao lunatik. Zaneseno sam mislio na Azru. Dok sam svršavao intenzivno sam predočio sluzave bale kako klize niz njenu bucmastu bradicu. Mjesečinu sam prosuo po grliću boce i ostavio je tako ovjenčanu na stepenicama možda zauvijek usnulih građana. Taj čin dodatno je razvedrio moj eros, znao sam da moram biti s Azrom. Nastavio sam šetnju. Neki pijani albatros zamolio me za malo vatre. Dao sam mu čitavu kutiju šibica, jer znak je lošeg ukusa ako onaj koji nema što izgubiti nije darežljiv. Zar ne, Azra?! Mjesec je to potvrdio i nacrtao mi Azrin lik na svijetlom noćnom nebu. Imala je bijele dokoljenke. To je bilo sve.

Al-Gubbah

Milko Valent

Šepurine su blizu kopna, vidiš ih kao da ih možeš dohvatiti pivom iz ruke. Dođeš taksi-brodićem iz Srime kad te volja — danju, noću, u zoru kad se pijanci rastaju sa sobom. Platiš više nego Jadroliniji, naravno, ali jebeš to. Nema čekanja, nema reda, nema službenih lica u bijelim košuljama što ti mjere dah. Ostaviš auto tamo gdje i pripada, na parkingu, jer na otok s njim ionako ne možeš. Brod te vozi po mirnom moru, a kad si jedan od onih rijetkih sretnih gadova što spavaju uz obalu, kapetan ti pristane točno pred kućom. Bez ceremonije, bez pozdrava. Samo more, tišina i ti koji izlaziš, noseći bocu u ruci kao da nosiš sve što vrijedi.

Ajmo direktno: najvažnije kod Junga nije teorija. Nije ni njegova brada, ni to što je pio čaj s Freudom dok nisu počeli bacat psihoanalitičke stolce jedno na drugo. Najvažnije je putovanje prema sebi. Ili kako bi on rekao, individuacija. A kako bi ja rekla – put do toga da skužiš da si i kreten i svetac u isto vrijeme.

Jung nije bio tip koji ti kaže: “Evo, uzmi ovu dijagnozu i jednu tabletu dnevno.” Ne. On ti je bacio ključ od podruma tvoje psihe, rekao “sretno”, i otišao crtati mandale. Za njega, ti si cijeli univerzum u haosu – unutra imaš sjaj i blato, anđele i luđake, sve u jednom pakiranju s rokom trajanja.

E sad, to nesvjesno – to je njegov playground. Kaže on: “Ispod svega što znaš da znaš, postoji gomila govana koju si zaboravio, potisnuo ili se pravio da ne vidiš. I sve to, dragi moj, upravlja tobom kad najmanje očekuješ.” Ljudi to zovu sjena. To je onaj dio tebe koji želi psovat šefa, zeznut prijatelja, pojest cijelu pizzu u 2 ujutro i poslije se pravit da je sve okej. Jung kaže – upoznaj sjenu. Zagrli je. Inače će ti jednog dana doć s bejzbol palicom.

Tu su i arhetipovi – kolektivne slike, likovi iz mitova, bajki, filmova... i tvojih snova. Nisu to gluposti. To su tvoji unutarnji glumci. Imaš ratnika, mudraca, ljubavnicu, klauna, đavla, kraljicu i pijanca. Svaki od njih dođe na red, ovisno o situaciji. Jung kaže – upoznaj ih sve. Jer ako ih ne prepoznaš, pretvoriš se u statista u vlastitom filmu.

I onda – snovi. Jung ih nije ignorirao ko što ljudi ignoriraju e-mail od banke. Ne, on ih je analizirao kao da u njima stoji šifra tvoje psihe. Svaki penis u snu nije nužno penis – nekad je most, nekad je mač, nekad samo loš simbol jer si jeo ljuto prije spavanja. Jung je čitao snove kao da su Biblija napisana podsviješću.

Na kraju, najvažnija stvar: ti nisi gotov proizvod. Nisi ni kraj ni početak – ti si proces. Jung kaže da čovjek cijeli život ide prema samom sebi. Ne da postane savršen, nego cjelovit. Sa svim svojim mrakovima, neurozama, željama i nadama. Nema prečaca. Nema self-help fraza. Samo ti, tvoj mrak i lampa koju ti je Jung ostavio. Zapali i idi. Ili ostani u mraku. Tvoja stvar. Ali znaj: unutra je zlato. Samo prvo moraš kopat kroz blato. I to ti je Jung. 

Lik je bio lud – ali onaj dobar, korisni tip ludila. Onaj što ti u snu pokaže mudrog starca, sjenku tvoje ličnosti i boginju koja te izluđuje jer je zapravo tvoja anima. Jung nije liječio – on je ljude slao na unutarnje putovanje, na ekspediciju kroz džunglu vlastite glave. Vjerovao je da svatko u sebi ima jednog majmuna, Isusa, dva demona i jednog lika iz mitologije koji samo ponekad izađe van kad previše popiješ. Freud mu je u početku bio kao stariji frend koji te povede na prvi džoint, a onda se naljuti kad počneš zamišljati zmajeve. U početku su kliknuli – "ajmo zajedno razvaliti nesvjesno!" – ali kad je Jung rekao da libido nije samo seks nego životna energija svega i svačega, Freud je puk’o. "Kako misliš nije sve zbog kurca?!" viknuo je, i prekinuo kontakt. Jung je onda spakirao kofere i otišao razgovarati s unutarnjim bogovima na švicarsko jezero.

Pisao je knjige kao da mu se psiha pretvorila u strip – "Crvena knjiga" izgleda kao da ju je radio Gandalf na gljivama. Simboli, snovi, mandale, demoni – Jung je crtao i pisao kao klinac s temperama koji je pročitao previše Biblije i previše Nietzchea. Najluđe od svega – ljudi su ga slušali. Danas svaka treća Instagram čarobnica spominje svoju "sjenu" i projektira "arhetipskog ratnika" u bivšem. Jung je postao tata svih psiholoških hipstera. Tip nije znao što je podcast, a danas ga pola terapeuta citira kao da je novi prorok, samo s više fusnota.

I to je, moj čovik, Jung – šaman s diplomom, čudak s vizijom, doktor koji ti ne da tabletu, nego ogledalo.

– Šta sad? 

– Ništa. Popij nešto, uzmi bilježnicu, nacrtaj svoj kaos. Jung bi bio ponosan. Ili bi te poslao na analizu. Ovisi sanjaš li o vuku... ili bivšoj s repom.

– A, jebiga.

Crkva sv. Roka stoji tamo još od 1620., kao tvrdoglavi kamen što odbija nestati. Ima taj svoj barokni oltar – raskošan, previše ukrašen, kao da se netko iz Venecije napio i rekao: „Ajmo napravit nešto što će trajat.“ I trajalo je. Sjaji pod svijećama kao starica pod biserima, i kad uđeš unutra, osjetiš onaj miris starog drveta i voska, pomiješan s tišinom što te na trenutak spusti na koljena, čak i ako ne vjeruješ ni u što.

Uz crkvu su kopali i našli starohrvatsko groblje, iz devetog i desetog stoljeća. Ljudi koji su davno otišli, ali još uvijek šapuću kroz zemlju i kamen. Iskopali su i ulomke s pletenim ornamentima, tragove ruku koje su davno znale više o životu nego svi naši ekrani zajedno. Sve to tamo, u malom selu, između mora i tišine – prošlost koja ne traži da je pamtiš, samo da je osjetiš dok prolaziš.

Aleksandra Wojtaszek, "Fjaka"

Znaš ono kad dođeš na Jadran i misliš da ćeš se preporoditi — a završiš na suncu, nauljen i sam sebi smrdiš? E, to je otprilike početna pozicija ove knjige. Samo što Aleksandra Wojtaszek ne ide tamo tražit selfie s palmom, nego da ispod te morske mirisne koprene pronađe — sve ono što smo svi sakrili ispod stola: povijest, rat, tranziciju, nogomet, i onaj vječni hrvatski „a šta ćeš, takav je život, ajmo popit još jedno”.

Zove se Fjaka. Ali ne daj da te to zavara. Ovo nije priručnik kako spavati poslije ručka dok ti komarci pjevaju serenadu. Ovo je više kao kad popiješ treće pivo, gledaš u praznu čašu i kažeš: „Znaš šta, brate, sve je ovo jedna duga siesta između katastrofa.”

Wojtaszek je Poljakinja, što je već smiješno jer se bolje snašla u hrvatskom mentalitetu nego pola Hrvata. Ima oštro oko — vidi kako se narod pretvara da mu je dobro, dok mu ispod kože ključa nostalgija, rat, i zaboravljena obećanja. Ali ne moralizira, ne glumi doktora duše. Ne, ona sve to promatra sa smiješkom — kao kad gledaš starog psa kako spava na suncu i znaš da mu je svejedno za svijet, samo da mu ne diraš mjesto.

Imaš tu nogomet, politiku, turiste što snimaju sve osim istine, i domaće koji prodaju „autentičnost” u staklenkama maslinova ulja po 20 eura. I sve to začinjeno nekom lakom melankolijom i rakijom. To ti je fjaka — ali ona prava, kad ti se ne da živjeti, a ipak se smiješ.

U njenim rečenicama ima znoja, smijeha, ironije. Čitaš i misliš: „Pa da, jebate, netko je konačno rekao ono što svi znamo, ali se pravimo da ne znamo.” Ona ne prodaje raj, nego pokazuje koliko je teško održavati ga u funkciji kad klima uređaj propušta, a prošlost ti lupa po vratima. Na kraju zatvoriš knjigu i osjetiš da bi rado otišao na more, ne da bi se odmorio — nego da sjedneš s nekim lokalcem, naručiš gemišt, i kažeš: „Znaš šta, prijatelju, ova Poljakinja nas je prokužila.”

Zaključak: Ako ti je dosta ozbiljnih eseja i umiljatih turističkih priča, Fjaka je kao hladno pivo na betonskom zidiću: nije elegantno, ali te pogodi točno gdje treba. Čista, inteligentna zajebancija s mozgom.

Fotograf je glumac koji savršeno kontrolira trenutke u kojima će njegov svijet obratiti na njega pažnju i trenutke u kojima će se praviti kao da ga nema. Sammallahti razgovara s psima, o tome s udivljenjem piše John Berger, on je čuvar njihovih tajni. S mačkama je, naravno, drukčije. Mačke su divlje zvijeri, i treba se sroditi s njihovim mirom, s prijezirom koji pokazuju prema pripitomljenom, poraženom svijetu.

Rijetki su fotografi koji se izuzimaju od pravila da je životinje zapravo nemoguće fotografirati. U životinjama je razlika između čovjekova oka i fotografskog objektiva.

...zašto je muka živa fotografirati mačku

Miljenko Jergović

Ovako, Aleksandra Wojtaszek u knjizi "Fjaka" završava svoju priču o  Hrvatskoj: “A kad me obuzme čežnja tijekom dugih krakovskih mjeseci, zazivan fjaku kao kakvu čaroliju jer, premda je to stanje duha svojstveno Dalmaciji, vjerujem da je svatko tko ju je jednom iskusio uvijek nosi u sebi. Dovoljno je osjetiti makar slabašan tračak sunca koji oplahuje lice, zauzeti malko udobniji položaj nego inače i zamisliti kako valovi Jadrana zapljuskuju obalu. A potom se rasplinuti u ništavilu i tijekom te tri minute više se nikad ne vratiti.”