KNJIGA MUDROSTI, I

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: ne znaš ni odakle je došao ni kamo ide 

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: da u pravu si a o kome si to maloprije govorila

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: o onom malom brbljavcu  ne znaš da se jučer potukao 

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: ma što mi kažeš  nisam imao pojma 

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: izvukao je deblji kraj mala corky ga je dobro odalamila po njonji

NAHERENA MORNARSKA KAPPA:  današnja djeca su zbilja grozna u naše doba mi smo se znali zabavljati zar ne

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: ovi novi klinci su sve bezobzirniji a što je najgore postaju sve veći i snažniji kažu da će uskoro svi prijeći u petu kategoriju

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: za sve je kriva genetika ne bi me začudilo da se par tih malih monstruma udruži i skokne u susjedstvo što veće to bolje

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: misliš ne vjerujem slabo bi se tamo proveli

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: to sigurno

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: ali da bi napravili štetu u to nema sumnje

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: ho ho ho znaš da su me kad sam bio mali zvali uragan

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: daa

NAHERENA MORNARSKA KAPPA:  genetika ništa drugo

JESTIVA KOŽICA RAJ CHICE: ja ipak mislim da je to od ove umjetne hrane 

NAHERENA MORNARSKA KAPPA: da i to je moguće

Zovem se Emile Momo Ajar i time se ponosim. Nije to došlo odjednom, bio je to rezultat dugotrajnog rada. Kad mi je moj urednik ponudio, da nakon projekcije filma „Prirodna katastrofa – priča o malom Aliju“, napravim intervju s Muhammadom Alijem, nisam ni trenutka dvojio, iako me pomalo drmala zebnja da će Ali, koji je uživao u pozornosti kamera i medija, doći s ustima prekrcanim eksplozivom samohvale, pa sam sam sebi uputio nekoliko anonimnih telefonskih poziva da se pripazim i da si omogućim evakuaciju mjesta. Ali onda sam rekao sebi - to što si malo dezintegriran, to je upravo tvoja ljudska crta. Nemoj biti pizda, Emile. Zagrizi govno. Od toga nastaju remek djela.

Otvorio sam vrata tiho, da ga ne prestrašim, nisam znao kakvu facu da napravim, a nisam znao ni kakvu će on napraviti facu. Baš smiješno, ali prvo što sam opazio bila je njegova faca; prokužio sam da uopće nije prisutan. Bio je sasvim drugdje; tako je bio sretan. Imao je oči koje idu daleko, daleko, sa šeširom koji mu nikako ne stoji. Na faci mu osmijeh kao da mu je netko javio neku dobru vijest, kao da opet ima dvadeset kuka, očekujući zvonce za početak runde; da, bio je još jedanput mlad. Nisam znao što da radim, jer ga nisam htio srditi. Sjeo sam u jednom kutu na pod, i gledao ga spuštene glave; to je bilo sve što sam mogao učiniti za njega. Na sreću, Ali se poboljšao i čim je ušetao u studio, osjetio sam olakšanje. Bezgranično olakšanje. Ja sam govorio pomalo engleski. Nismo se razumijeli, pa sam odmah osjetio da ćemo se dobro slagati. Činio mi se sasvim drugačijim od mene, što je značilo da ćemo se razumijeti. Ponudio me mojim viskijem i ostavio mi bocu. Htio sam nazvati room service da budem siguran je li to uistinu On, ali nisam htio riskirati. Ovako se nikad neće saznati prava istina, a možda je tako i bolje.

Dobro nam došao, šampione!

Hvala što si me pozvao. Morao sam pobijediti mnoge bilmeze prije nego si me ugostio u svom studiju. A potukao sam takve bilmezčine kao što je Liston i to dva puta, kad je bio u naponu snage, pa brzog Floyda Pattersona, pa onu kornjaču Fraizera koji je nekoć vukao junce u židovskoj klaonici, pa životinju Foremana kojem su klistirali mozak, a da političke bilmeze i ne spominjem. I evo me. Vraćam se u opticaj. Ja sam ljepotan! Ja sam svjetski prvak i ja sam Amerikanac! Ja sam kralj svijeta! Ja sam najveći! 

Svejedno, zamalo da vas nisu strpali u zatvor.

Ovo neka ostane između tebe i mene. Ne želim da za to itko živ zna. Znaš, u banci imam 100 milijuna šuštavih zelenih novčanica koje čekaju advokate, i ako učiš povijest, vidjet ćeš da rijetko koga s tolikim parama šalju u zatvor. U ovoj zemlji teška srca stavljaju novac u zatvor. 

I tako ste im izmigoljili?

Bio sam dobar, nema što.

Je li vama boks sve u životu? Da pojednostavim, da li ste osim boksa razmišljali i o nekim drugim opcijama?

Razmišljao sam, naravno da jesam. I još uvijek razmišljam. Postoje i ugodnije stvari u životu nego mlatiti ljude. Boks je posao; moj posao je bio da prebijam ljude i to sam dobro radio; najbolje. Kad budem zakonski punoljetan, tj. kad se riješim Parkinsa i pamet mi se opet vrati možda ću biti terorist, kidnapirat ću avione, i uzimati taoce, kao na telkaču, da bih tražio nešto, još ne znam što, ali to svakako neće biti pljuska. Bit će nešto pravo, onako, znaš, veliko, je l? Za sada ti ne bih mogao reći što bi to trebalo tražiti, jer još nisam dobio profesionalnu orijentaciju.

Zaradili ste velik novac od boksa. Možda je malo neumijesno, ali zanima me što radite s njim; što vaše žene i vaša djeca rade s njim?

Ponekad se pitam što da radim s lovom, jer sve ne možeš kupiti. Razmišljam da pošaljem kurvine sinove i njihove mame u luksuzne hotele u Vegas, gdje će biti zaštićeni od života, a kasnije bi mogli postati državnici u posjetu Bijeloj kući, ili članovi većine koja izražava svoju podršku, ili čak važni faktori uspjeha. Sigurno ću jednog dana i ja otići u Vegas. Mogao bih si kupiti i novi telkač koji sam vidio u izlogu, starog su mi sinovi ukrali, iako oni to ne zovu tako. Mislio sam na sve to, ali nije me bilo baš volja da se bavim poslovima. Onda sam pozvao plavog klauna i zajedno smo se neko vrijeme zabavljali. Onda sam pozvao bijelog klauna i on ti je sjeo kraj mene, i svirao mi tišinu na svojoj miniviolini. Dođe mi da prijeđem na njihovu stranu i da ostanem s njima zauvijek. 

Kako je to biti Muhamed Ali, najveći boksač teške kategorije na svijetu?

Dobro.

Tko je za vas najbolji?

Tu opće namam dilemu; najbolji je Muhamed Ali. Odmah do njega je Cassius Clay, ali taj je imao robovsko ime pa ga ne mogu staviti u istu ravan. Više puta sam to rekao, ponovit ću i sada: Ja sam astronaut boksa. Joe Lewis i Dempsey su samo piloti na mlaznim avionima.

Dobro, jednu dilemu smo riješili; zanima me jeste li i najbrži?

Mogu udariti prije nego što vijest o tome stigne do Boga. Da, jesam. Čak i moji najzagriženiji kritičari priznaju da sam najbrži boksač teške kategorije koji je ikad ušao u ring.

Kako ste uspijevali održati formu na tako visokoj razini, postoji li neka tajna u vašem režimu treniranja koju ste spremni podijeliti s nama?

Dobro pitanje. Odlično pitanje. Koja je tajna? Nema tajne, treba se samo seksualno disciplinirati. Naučio sam iz iskustva da je za boksača bolje ako trenira, recimo, tri ili četiri tjedna bez seksualne aktivnosti, bez svoje žene. Ako je boksač u stanju da progura šest tjedana, proći će kroz određene kondicijske stadije. Prvi tjedan je najgore, ali ako izdrži, dospjet će dotle da uopće neće osjećati potrebu za seksom. Tada postaje jači i dolazi u bolju formu. Sve mu se vraća; refleksi, vid, pravilan ritam. Postojano dobiva na snazi. Pluća mu imaju veći kapacitet i duže može trčati. Po mom mišljenju, što duže provodi bez seksualnog života, a pravilno živi i trenira, to bolju kondiciju stječe. Boksaču koji tako izbiva šest tjedana, kosti otvrdnu i ojačaju. Pun je energije. A onda se majka priroda pobrine za njega i u noćima odmora olakša ga polucijama. Kad do toga dođe, znaš da si u pravoj formi. 

Nije valjda sve u seksualnoj disciplini?

Jedem prikladnu hranu, ne pijem, ne pušim. Ne jedem masno, a otkako sam postao musliman, ne jedem svinjetinu, šunku ili slaninu. Vjerujem da uz takvu dijetanu ishranu postajem brži.

Odlučili ste promijeniti ime i promijeniti vjeru. Sada ste praktikant mističnog islama. Dan nakon pobjede nad Listonom objavili ste da se pridružujete kontroverznoj vjerskoj i političkoj organizaciji Naciji islama. Zašto?

Zato što nisam htio biti Židov. Nemam ništa  protiv Židova, neka im Bog oprosti. Stalno nešto međusobno plaču, ti bi to morao znati. Čak su napravili i zid za to. Osim toga, oni su lihvari i već dvije tisuće godina drkaju, a da ti pravo kažem, nisam ja raspeo Isusa, iako sam nekima sumnjiv. Logično je dakle, da sam postao musliman. 

Kako ste postali sunit? Jeste li imali neku viziju, ili nešto slično?

Jako se dobro sjećam tog trenutka u svom životu, jer je bio kao i svaki drugi. Kod mene je život svakog dana isti, ali ima dana kad se još trubastije osjećam.  Dugo vremena nisam znao da sam musliman, jer me nitko nije vrijeđao. 

Kad ste to saznali?

Imao sam već šest ili sedam kuka, i prilično me zdrmalo. Srećom, kasnije sam upoznao Parkinsa; s njim mi je sad malo lakše.

Nije valjda da vas je toliko pogodilo?

Trebao bih krenuti od početka. Ali. Početka nema. Rođen sam, svatko dolazi na red, a poslije toga sve je samo pripadnost. Počeo sam kužiti u svojoj trećoj ili četvrtoj godine. Prije toga, čovjek nema pamćenja i živi u neznanju.

A boks? To je došlo kasnije?

Boks je došao par godina kasnije. Šetkarao sam gradom, šale radi, dan je bio vedar i sunčan, kad sam se zaustavio, na uglu 32-e ulice i Green Ellisa, i počeo pripovijedati svoj život. Na policijskoj stanici zamjenik šerifa Durham me ozbiljno opomenuo. „Razbit ću ti njušku ništarijo jedna“, rekao mi je kao da sam učinio nešto kažnjivo. Iz stanovitog razloga sam se ustrtario i počeo trenirati boks kako mi zamjenik šerifa ne bi razbio njušku i uništio reputaciju najzgodnijeg klinca južno od Chicaga.

Iz pouzdanog izvora saznao sam da ste se na putu od kuće do dvorane Columbia, često znali izgubiti. Kako to? Dajte malo pojasnite. 

Imao sam već deset ili oko deset kuka, i pokušao sam se snaći, znao sam da izgledam stariji od deset kuka i da se sviđam kurvama koje nemaju nikoga. Želio sam opet vidjeti onu blond i lijepu mačku koja friško miriše, onu koja se zove Nadina, ili tako nekako. Imala je minicu i čizme sve do gore. Imala je jako dobre oči i jedanput se ogledala oko sebe, uzela me za ruku i išli smo u kavanu na West Sideu koje danas više nema jer su u nju bacili bombu. Lijepo sam se češljao, namirisavao se parfemom iza ušiju, i po podne odlazio do Corettine slastičarnice, ili na željezničku stanicu u West Sideu koja je isto tako dobra. Tamo ima žena koje se snalaze cijeli dan, a uvijek bi me jedna ili dvije došle pogledati i rekle: „Oh, što je cukren ovaj mali.“ Ponudile bi mi mentol liker u kavani u 18 ulici. Bila je jedna koja me je milkila, a ponekad bi mi, kad bi prolazila, spustila lovu u džep. 

U bogatoj karijeri rijetko ste gubili.

Nisam nikad izgubio namjerno, osim od svoje prve žene, a poslije i od druge, i od treće. Nisu znali kako da me se riješe, nisu imali načina. Postao sam legenda. Neka zagonetka, čovjek izvan zakona, možda terorist, prgavac, gad, makro. Postao sam legenda koju je trebalo razmontirati. Od silnih pobjeda  sam se udebljao, pa su se pobojali da ću postati pretežak za svakog tko sa mnom uđe u ring. Očito sam bio premlad za takvu kilažu.

Ali poraz je pratitelj i najvećih šampiona. Zanima me kakav je to osjećaj?

Loš.

Kako ste se osjećali nakon svog prvog poraza?

Osjećao sam se gore nego ikad. Legao sam na zemlju, zatvorio oči i pokušavao vršiti vježbe da umrem, ali beton je bio hladan i bojao sam se da ne zaradim nekakvu bolest. Emile, čuvaj se ladnog betona.  Znam neke koji se u ovakvom slučaju futraju svakakvim drekovima, ali ja neću životu lizati rit da bih bio sretan. Ja se neću ulizivati životu, nek ide u govna. Nas dvoje ništa ne osjećamo jedan za drugoga. 

U profesionalnoj karijeri imali ste 61 meč. Nije bilo lako primiti u glavu i tijelo sve one udarce, zar ne?

Pitaj Parkinsa; da nije bilo tih udaraca ni on ne bi sad bio podstanar u mojoj glavi. I sada vidim jedan takav fantomski udarac. Zadala mi ga je ona kornjača od Joe Fraizera. Ide ravno prema mom želucu, ali odjednom skreće u rebra. To je bol kao kod neizdržive zubobolje koja sijeva kroz kosti, kičmu sve do potiljka. Stojim tako naslonjen na konopce dok Joe šalje nove brzojave da slijede razorni udarci sa strane.

Ali nisu tu u pitanju samo udarci?

Nisu. Udarci doduše protresu rebra, srce, pluća, želudac, bubrege, ali radi se o svjedocima koji te promatraju. Dok padam krajičkom oka vidim preplašena lica, razrogačene oči, rulju što srlja prema ringu. Od njihovih pogleda lomiš se kao prozorsko okno kad padne na pločnik. Kao da stojiš na rubu propasti i gledaš u ponor. Oko mene je bila takva tišina da sam čuo gotovo negdje drugdje nekog drugog kako konačno govori nešto drugo.

Je li istina da ste bili potajice načeti reformatorskim, mesijanističkim tendencijama?

To su mi napakirali, a zapravo radilo se o onome što se naziva obična svakodnevica. Objesila se o mene, uhvatila me za oči, za grlo, za popularni organ. Nije uzmicala ni pred kakvim žrtvama, bacala je bombe i šepirila se na gomili leševa, s lulom među zubima i s mitraljezom u šakama.  Obična se svakodnevica zvala Kalašnjikov i nije štedjela svoju municiju. Isto je bilo i s mogućnostima bakteriološkog rata i uništenjem ozonskog zaštitnog sloja, kako bi se olakšao napad na Oca u cilju uzajamnog uništenja.

Kako se danas nosite s tom, kako je nazivate običnom svakodnevicom?

Ponekad me još muče državnici. Evo, npr. gospodin Pussy. Znao je dakle da postoji, istinski, čvrsto. Ima vrlo lijepu glavu za birače i masmedije i na ekranu, uz dobru rasvjetu, ostavlja dojam životnosti. Za neko vrijeme ima ga još sasvim dovoljno, a to je sve što traži. Kad god ga vidim osjetim želju da kihnem, kako bih ga uplašio. Ali ako kihnem, postavit će na njegovo mjesto odmah nekog drugog isto takvog, a ja ću biti otkriven i optužen zbog reformističkih i mesijanističkih tendencija.

Odbili ste ići u rat. Zašto?

Zato što me uhvatila panika, probili su moj obrambeni sistem, prodrli u njegovu unutrašnjost, izbezumio me publicitet koji me istjerao iz svih mojih skrovišta. Bojao sam se za svoju majku, za svoje dijete koje se još nije rodilo, ali sam ga dobro sakrio. Odbio sam dakle ići, ali to je samo pojačalo moju vidljivost. Rekli su da sam reklamer i da iskorištavam samog sebe, što je posljedica dugotrajnog prakticiranja masturbacije. Osim toga, htjeli su me poslati u zrakoplovce, pa da s velike visine masakriram civilno stanovništvo. Mogao bih satima pričati o tome, zato jer je sve to skupa smiješno. Prije toga nisam znao da ta državica uopće postoji.

Spočitavali su vam da niste patriot i da vam je sasvim svejedno jesu li ljudi Afrikanci ili Arapi ili Židovi. Kalif Kalifata Ornija, nazvao vas je nezahvalnim i antinarodnim elementom i zaprijetio da će donijeti zakon po kojemu će vam biti zauvijek zabranjeno boksati u Kalifatu. Bili ste doslovno žigosani kao izdajnik.

Svi narodi imaju svoje dobre strane i zbog toga postoje osobe koje zovu povijesničarima, koji sve to proučavaju i istražuju. A što se tiče kalifa, da, državnik je učinio sve što je mogao. Oni ti uvijek pokušavaju prvo remontirati moral. Ja čak i ne znam što znači riječ antinarodni. Ako to znači nešto protiv rata, onda je moj stav antinarodni. Zacijelo su odavna sumnjali da sam ja začetnik svega toga.

Začetnik čega?

Začetnik pobune. Političari su se uplašili da će muslimani organizirati napade na meso i poskidati svu svinjetinu s ražnja.

Ipak nisu vam svi okrenuli leđa. Mnogi su vas tada podržali, iako to nije bilo popularno?

Javili su mi telefonom prijatelji na veoma visokom položaju da su pokušali sazvati konferenciju na vrhu kako bi me ostavili na miru. Ali vrh je zatajio. 

U svakom slučaju bili su to teški trenuci u vašem životu nakon što vam je oduzeta titula, a prijetio vam je i zatvor.

Prvo što treba reći je to da sam ja bio progonjen, premda nisam Židov. Gotovo je sa židovskim monopolom. Ima i drugih ljudi osim Židova koji imaju pravo biti progonjeni. Drugo, izgubio sam glavu. Vidio sam stvarnost, koja je najjače halucinogeno sredstvo. Potpuno sam se dezintegrirao, ali oporavila mi se desna ruka koja drži naliv pero, i počeo sam pisati, jer dok pišem privremeno izbjegavam navalu psihički neodgovornih elemenata. 

Nešto ste napisali?

Sve to nije ispalo tako loše. Počeo sam pisati, znaš da sam se dopisivao sa Jean-Paul Sartreom. Napisao sam Muhamedovu Knjigu mudrosti, kao nadopunu Kuranu. Svaki ozbiljni vjernik bi je trebao imati. Evo Emile, znam da si nevjernik, nema veze, i ja sam nekad bio kršćanin, ali poklanjam ti jedan primjerak

Zanimljivo. Mogu li je pročitati?

Pa tome i služi.

Da naravno. Rado ću je pročitati. Više od tri godine bilo vam je zabranjeno boksati. Što ste radili za to vrijeme?

Smjestio sam se u jednu javnu kuću, „Zlatne rukavice“, gdje su bile tri djevojke koje su primale po pedesetak posjetilaca dnevno. Budući da su sve mušterije bili Afrikanci, nisu ih mogli optuživati zbog rasizma. Na taj način mogao sam se vjerodostojno upoznati sa životom prostitutki i Zlatnih rukavica. Imao sam neprilika s policijom, zato što je progonila kurve i zahtijevala jedan dio autorskih prava. Povrh toga, komesar policije zaradio je obavljajući ćudorednu kontrolu kapavac i strahovito se raspalio na mene, jer ako je istina da sifilis ponekad daje dobre rezultate, kao u slučaju Heinea, Nietzschea, Baudelairea i tolikih drugih, triper nikad nije ni za koga ništa učinio, to je jednostavno bila umjetnost radi umjetnosti. 

Dopustite da vas sada citiram: Ja zastupam svoj narod,  crni siromašni narod, kao i bijeli i crni siromašni narod u getima. Kada tako kažete, zvuči kao da zaista to i mislite. Jeste li ikad simulirali? Mnogi će reći da ste tijekom svih ovih godina dotjerali simulaciju tako daleko i usvojili je s toliko upornosti i postojanosti. Što više, oni koji tako tvrde, kažu da su vas razotkrili.

Dobro, ali svi simuliraju, jer ako ne simulirate, proglase vas asocijalnim, neprilagođenim ili poremećenim. Mogao bih reći da je sve ovo simuliran život u svijetu koji je savršeno pseudo, ali to bi se s moje strane shvatilo kao nedostatak zrelosti. 

Sljedbenik ste časnog Alije Muhameda, crnog čovjeka koji se zalagao za jedinstvo i napredak, koji je s ulice pokupio tisuće beznadnih narkomana i izmijenio im život, pokazao im cilj, dao im programe. Zaželio je slobodu, pravdu i jednakost za crne.  Kako ste se upoznali?

Otišao je u ono vrijeme u Amsterdam i vratio se odande s priručnikom: „Kako proizvoditi bombe u kućnoj radinosti s prijeko potrebnim predmetima“, ili tako nešto. Jedne večeri posjetio me je u mojoj sobi. Grizla ga je savjest. Ne znam što on sebi zapravo predbacuje.

Zato što vas nije nagovorio da studirate medicinu?

Vidim da si se dobro pripremio za intervju. Odakle ti taj podatak? Da, rekao je: Morao sam te nagovoriti da studiraš medicinu, ali nisam vjerovao da si sposoban izdržati sedam godina. 

Kako je prošao taj vaš prvi susret s Muhamedom?

Bacio je malo kupusa na moj krevet. Ovdje uzmite ovaj priručnik. Proizvodite bombe – vikao je. Bacite ih. Ubiti. Razarati. Dignite sve u zrak, tako ćete pokazati da stvarno vjerujete u ono što govorite. Ali učinite nešto! Za Boga miloga, prestanite se razmetati!

Da, bili ste prilično glasni u to vrijeme?

Imao sam već dvadeset i nešto kuka i urlao sam na sva usta. Imao sam olimpijski talent za galamu. Sve sam prebacivao na društvo i čak sam prekovremeno radio na tom zadatku. Nisam progonio sam sebe: društvo je mene progonilo. Mislio sam tako prekinuti s tim da se osjećam genetski, atavistički, psihološki: postajao sam sociološki. Ali budući da sam nesposoban nanositi zlo čak i klasnom neprijatelju, nisam bio sposoban ni za što. Samo sam galamio. 

I u svojoj kući?

Kod kuće sam fin dečko, ali čim izađem vani udaram na sva zvona. Ako si tih, nećeš daleko dogurati. Slušaj Alija.

Je li vam sada žao što niste otišli na studij medicine?

To nije važno. Ako ti sada kažem da sam žarko želio postati liječnik, ne bi to bilo zato što sam želio liječiti bolesne. Nego radi shvaćanja nekih stvari. Radi istraživanja. Biologija, genetika, te frke. Da znam odakle to potječe.

Što to?

Mozak. To je očita greška prirode. Stvaranje mozga je čin mržnje.

Za sam kraj, predlažem da krenemo na opušteniju temu. Na svom prvom gostovanju po Americi, Beatlesi su došli da vas gledaju dok ste trenirali za meč s Listonom. 

Polovica hipijevaca iz Miamia dopratila ih je, uključujući i Kinga. Sav taj svijet vrištao je i ponašao se kao da je lud. Čak se i King smijao i četiri ili pet njegovih suplemenika koji su s njim doplaninarili. Bilo je to 1963. Ili 64? 

18.02.1964!

Točno. Sedam dana poslije pretukao sam onog velikog ružnog medvjeda. Toga dana, kad su ta četiri šašavca došla u dvoranu, nisam išao ni pišati niti štogod klopnuti. Htio sam biti tu, da budem prvo što će ugledati. Prišla su nam četiri momka duge kose, u nečistim majicama. Nikad prije nisam vidio klince kao što su ta četvorica, odmah sam kužio da nisu iz mog kvarta. Bili su novi novcati, ispod čekića. Bili su bez veze. Onaj najmlađi, pogledao me je kao da nikad prije ovako nešto nije vidio, i onda me zapitao: A zašto si ovako odjeven? Dobacio sam sam sebi: Ne daj se izazivati. Onda me je i drugi škicnuo i zapitao: Ti si onaj što mlatiš ljude? Nismo iz istog kvarta, to ti je. Malo prije toga diskutirao sam s jednim afričkim pometačem kojeg nisam poznavao, ali koji je bio crn. Došao je iz Louisville, jer i tamo ih ima. Popušili smo cigaretu i gledao sam ga malo kako mete trotoar, jer je to bilo najbolje što je mogao učiniti. 

Jeste li pušili? Zar ti tvoja religija ne zabranjuje da pušiš?

Tražio sam i druge načine da se normaliziram i uklopim u stvarnost. Ali da se vratim na Beatlese, upitali su me jesam li siguran da ću tući Listona. Pada u osmoj rekao sam i odverglao im pjesmicu koju sam bio sastavio. Kitovi su me slušali kao da sam važan. Nije da se hvalim, ali kužio sam da djelujem na njih. Čak sam se i zanio i više se nisam mogao zaustaviti. Nisam se više mogao zbremzati, toliko sam ih zanimao. Sve sam se više zanosio i jednostavno nisam mogao prestati govoriti, jer sam se ustrtario da me, ako zbremzam, više neće htjeti slušati. Govorio sam kao kralj, a najsmiješnije je da su me slušali kao da nikad nisu čuli nešto slično. Prema načinu kako su me slušali, kužio sam da se nisu naviknuli na život, pa sam im pričao kako sam kao klinac hasao sladoled od vanilije. Onaj zgodan je rekao svojim prijateljima nešto politički, ali nisam dobro kužio, jer sam još bio mlad, a politika nije za mlade. Ne znam što im sve nisam rekao i želio sam nastaviti i dalje pričati...

I vi ste nešto upitali…

Onog zgodnog. Poslije je postao mršav, s dugom kosom, i naočalima…

Johna Lennona. Upitali ste Johna da li se ljudi uvijek tako ponašaju, aludiram na sve ono vrištanje i ludilo koje ih je pratilo, kad netko postane zvijezda. Što vam je odgovorio?

Najprije je poker njih počeo govoriti međusobno na engleskom, na jeziku koji ne kužim, a onda mi je rekao: Šampione, što si slavniji, to se s više nerealnosti suočavaš. Ako si ti realan, onda su oni nerealni. Jesi li siguran – upitao sam ga. Ništa nisam apsolutno siguran – odgovorio je – nismo na svijetu da budemo sigurni.

Nakon tog vašeg susreta svijetom je kružila ona poznata fotografija iz ringa.

Da. Poker njih ušao je u ring i pretvarali su se kao da su boksači. Ispružili su se na kanafas kao da su nokautirani, kao da su pod djelovanjem nečeg jakog i tako pozirali za fotografiju na kojoj sam ja stajao nad njima. Natpis je glasio: „CASSIUS SMAZAO BEATLESE“. Vladalo je dobro raspoloženje, popušili smo po jednu i svi smo se osmjehivali, ali su imali posla pa su me potapšali po ramenu i zdimili. Dali su mi jedan komadić papira i njihovim prezimenom i adresom. 

Poslije ste se čuli?

Čuli smo se, iako je Lennon zbrisao jer je dijete razvedenih roditelja pa je bio sklon bijegu. Neprestano smo održavali vezu i zadnje što sam od njih čuo bio je onaj slučaj kad je Lennon na dražbi htio prodati moje zakrvavljene boksačke gaćice – one koje sam imao u meču s Henryjem Cooperom. Poklonio sam ih za uspomenu Michaelu Abdulu Maliku, crnom borbenom studentu iz Trinidada koji ih je zamijenio za svu kosu s glava Lennona i njegove žene Yoko.

Što je bilo s tim gaćicama?

Prodane su na dražbi da bi se namaknuo novac potreban u borbi za svjetski mir.

Koliko je to novca trebalo doprinijeti svjetskom miru?

Nikad nisam saznao koliko su moje gaćice donijele, ali je Lennon izjavio da mu je drago što je krv Henryja Coopera upotrijebljena u plemenitu svrhu. 

Prvače, hvala ti puno.

Hvala. Dobro si se borio.

Imao sam samo sreće.

Emile, čuvaj se ove košare za papir, ove pepeljare, ovog stola: njihova nepomičnost šćućurena za napad najočevidnija je varka: oni će skočiti, vjeruj mi, oni će svakog trenutka skočiti. Čuvaj se. Sve se pretvara, ništa nije vjerodostojno, niti će ikad biti vjerodostojno, dok god nismo, dok god ne budemo svoji vlastiti tvorci, svoja vlastita djela. Vjeruj mi: ja sam već bio vjerodostojan kad je Homer urlao. 

(Urednik mi je dobacio da mu u zgodnom trenutku začepim gubicu, ali nema zgodnog trenutka da se Aliju začepi gubica).