foto.aut.klagenfurt.

Dođe, recimo, Ante Tomić svom izdavaču, pa raspoložen odmah s vrata kaže da ima ideju za novi roman. Bit će hit, klasični Tomić, veselo će naš poznati pisac, pazi sad: slika tupe provincijske Hrvatske kroz priču o načelniku maloga mista na dalmatinskom otoku, smjernom katoliku, poduzetniku i vlasniku obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva, koji cijelu općinsku delegaciju zajedno s tajnicom i mišćanskom klapom povede na turistički sajam u Klagenfurt, pa pijani završe u bordelu La Cocotte, gdje ga tri austrijske kurve jakog istočnoeuropskog naglaska navuku na šampanjac i seks, pa ovaj u sitan noćni sat, dok ga ogromni neki bugarski gorila otpozadi čeličnim stiskom palca i kažiprsta drži za šiju, račun plati – službenom općinskom karticom.

– Odlično! Sjajno! – pljesne rukama izdavač. – Kako ide, dokle si stigao?

– Do drugog poglavlja, kad novinari otkriju da je Toni…

– Toni? – prekine ga izdavač.

– Da, općinski načelnik – jednostavno objasni naš pisac. –Toni. Ante, Toni.

– Štajaznam, zvuči mi neuvjerljivo – sarkastično ga bocnu izdavač. – Zašto ne Duje? Ili Mate Mišo?

– Dobro, ne seri, to je zasad samo radna verzija – uvrijeđeno će naš pisac. – Svakako, u drugom poglavlju novinari otkriju da načelnik Toni u La Cocotteu ne samo da je sve platio službenom karticom, nego je službenom karticom te noći plaćao čak tri puta, ukupno hiljadu i petsto šezdeset eura. A on se stane braniti kako je zapravo htio platiti svojom privatnom, ali je pobrkao kartice. Jel mi dobra ta?

– Čekaj, ako sam dobro razumio, rekao je da je tri puta zaredom pobrkao kartice? – prekaljeni se Tomićev izdavač učas pretvori u istražitelja USKOK-a. – Kako je to moguće?

– Tako što je glup. On je načelnik općine.

– Ako je pobrkao kartice, kako je ukucao točan PIN? Tri puta zaredom? Nitko ne može biti toliko glup da kaže tako nešto.

– O, može – preduhitri ga Ante. – Toni, naime, novinarima objasni da ima isti PIN na službenoj i privatnoj kartici.

– Ima isti PIN na službenoj i privatnoj kartici?

– To on kaže – požuri naš pisac, pa se nasmije. – Prvo „čudo u Poskokovom Klagenfurtu“.

– Prvo?! – vidno je kopnio entuzijazam na izdavačevu licu.

– Aha. Ali kako sam ja ipak Ante Tomić, naš je načelnik Toni tup, ali dobar u duši, pa trošak iz bordela prebije tako da svojom privatnom karticom sutradan plati hotel za svih dvanaest članova općinske delegacije. I pokaže novinarima račun: točno hiljadu petsto šezdeset eura!

– U cent isti kao račun u bordelu? – izdavaču preko lica prijeđe sjena očaja.

– Aha. Drugo „čudo u Poskokovom Klagenfurtu“.

– Ali ne može ti načelnik baš biti toliko glup! Ne smije! – pobuni se ovaj.

– O, može i smije – zacakli se Anti oko. – Ali kako je to ipak Hrvatska, naš je načelnik dobar, ali tup, pa kad novinari pošalju kopiju računa u taj austrijski hotel, otamo im odgovore…

– …da niti su oni izdali taj račun, niti njihovi računi tako izgledaju – dovrši izdavač.

– Da, kako si pogodio? – iznenadi se Ante.

– Čudo u Klagenfurtu – rezignirano promrmlja potonuli izdavač, pa se trgne. – Dobro, i?

– Šta i?

– To je to?! A kraj?

– Kraj? Naravno, kraj: imam upravo savršeni kraj. Klasik. Bolji od Muškarca bez brkova.

– Reci – loše izdavač odglumi zainteresiranost.

– Slušaj: nakon cijele afere, u malome mistu bude pučka fešta, ribarska noć, srdele, klape, Mladen Grdović, kurac-palac, a lokalna udruga načelniku Toniju svečano dodjeli, pazi sad, nagradu za zasluge u promociji mista! A? Šta kažeš?

– Vidi, Ante… – umornim glasom započne izdavač.

– …I još mu uruče trofej za „okretanje najviše žena“…

– Ante.

– …“Numero uno“ za najboljeg galeba i jebača.

– Ante!!!

– Šta je?

– Priča ti je glupa.

– Ali ne razumiješ…

– Vidi, priča ti je nepodnošljivo plitki i bolno neuvjerljivi zbir svih najgorih općih mjesta i klišeja. Nitko na svijetu, pa čak ni plošni dalmatinski načelnik neobična imena Toni, nije toliko glup – sasiječe Antu Tomića nemilosrdni urednik. – Nedostaje ti još samo da se, nemam pojma, na fešti u konobi načelnikova OPG-a na kraju pojave tri austrijske turistice jakog istočnoeuropskog naglaska i u sitan sat zatraže račun.

– Nevjerojatno, kako si pogodio?

Čudo u Klagenfurtskoj dragi

Boris Dežulović

Dvorana grbova, poznata i kao Wappensaal, nalazi se u Landhausu u Klagenfurtu, Austrija. To je impresivna dvorana ukrašena sa 665 grbova velikaških obitelji, djelo poznatog koruškog baroknog slikara iz 18. stoljeća, Josefa Ferdinanda Fromillera.

Landhaus u Klagenfurtu je povijesno značajna građevina koja se nalazi između Heiligengeistplatza i Alter Platza na rubu najstarijeg dijela centra Klagenfurta u Austriji. Izgrađena je između 1574. i 1594. godine kao dio širenja i utvrđivanja grada.

Tijekom kasnog 15. i ranog 16. stoljeća, Koruška se uglavnom oslanjala na vlastite snage. Habsburški knezovi, koji su kao carevi boravili u Beču ili Pragu, bili su uglavnom odsutni iz regije. Umjesto toga, teret suočavanja s osmanskim upadima i pobunama pao je na Landstände.

Nakon požara 1514. godine, Klagenfurt je bio gotovo potpuno uništen, a Landstände su odabrali ovaj grad za obnovu i utvrđivanje kao novu prijestolnicu Koruške. Grad je dobio vodu iz jezera Wörthersee putem kanala, koji je također služio kao transportna ruta za građevinski materijal za nove zgrade.

Danas, Landhaus ostaje simbol koruške povijesti i tradicije i služi kao sjedište Koruškog državnog parlamenta

Copilot

ja nisam skladatelj ja sam strpljivi ornitolog volim promatrati ptice ali nikad nijednu nisam dodirnuo kad sam bio dječak otac je kupio tri papige u plavoj bijeloj i crvenoj boji izložio ih je u zelenoj krleci pod portretom maršala pétaina kako bi se odužio maršalu što mu je spasio život u verdunu pokušao je naučiti papige da izgovaraju liberté égalité fraternité jer je bio uvjeren da će ga maršal jednog dana posjetiti otac je svakog jutra uvježbavao svoj zbor papiga a ja sam imao osjećaj da mu se papige rugaju majka kaže da sam od njega naslijedio ljubav prema pticama ali ne i glazbeni talent tri su papige nadživjele mog oca dočekale su onaj dan kad je maršal pétain uspostavio vichyjevski režim a onda su izletjele iz zelene krletke slijepe i pretile srušile su se na klavir i počele teturati po bijelim i crnim tipkama oslobađajući u svakom staračkom raskoraku jednu prekrasnu disonancu tada sam shvatio da moja zadaća nije pronaći novu melodiju moja zadaća je pozorno promatrati ptice sa osmatračnice u prašumi jer u svakoj ptici nalazi se jedna melodija liberté égalité fraternité koje je moj otac tražio najviše volim golubove koji se četvrtkom uvečer spuštaju na žice dalekovoda koje podsjećaju na križaljku razapetu nad ulicama tada počinje skladanje jer žice su notno crtovlje a golubovi note i zadaća skladatelja je precrtati konstelaciju ptica na žicama u kajdanku pri čemu samo treba obrnuti boje bijeli golubovi trebaju postati crne note a trake crnog neba bijela tišina

Aleatorika disanja

Sebastian Antonio Kukavica