foto.hrv.kornati.

 

"Bio sam u Kyotu prije puno godina, kad je Exorcist imao premijeru. Kada dođete u Kyoto izgleda kao još jedan u nizu industrijskih gradova, nešto kao Long Beach u Kaliforniji. Nema tu ničeg naročito pamtljivog, dok ne dođete do ograđenog starog grada... Tu se nalaze palače iz 11. stoljeća, čak i ranije, ovaj prostor je poput vremenske kapsule. I ljudi su mi tamo rekli da moram vidjeti zen vrt. Pomislih si, 'što je to dovraga zen vrt'? Otišao sam tamo. To je komad zemlje s pograbljanim pijeskom. I na tom pjesku je nekoliko kamena. Svaki od kamena nalazi se negdje na tom moru pijeska. Uokolo su neke klupice gdje ljudi se mogu sjesti, kontemplirati. Sjeo sam i ja. Nije bilo puno ljudi tamo, možda 20-ak. Svi su bili jako tihi. Pomislih si - 'Ma što je ovo? Pa to je samo kamenje poslagano na pijesku'.

No, ako se predate ovom prostoru, dogodit će se sljedeće...
I tako gledam ja to kamenje, pokušavam shvatiti u čemu je štos, gdje je tu privlačnost? Zašto je to kamenje tako poznato?

Nitko ne zna tko ih je postavio i kada. I onda vam ta misao počne zaokupljati um... U idućem trenutku shvaćate da su ovi kameni kao razdvojeni kontinenti koji nikad neće biti jedno. Uvijek će biti ovako razdvojeni. Kao kontinenti Zemlje.

Ali onda počnete uviđati da su zapravo i kao ljudi. Kao obitelji koje žive same.

Onda počnete shvaćati da je ovo zapravo ljudska priroda... da smo svi ovdje sami. Bez obzira koliko smo bliski s obitelji ili prijateljima, u ovom svijetu smo ipak sami.

I evo, dok pričam o tome upravo mi se ponovno događa to.

Dakle, bio sam tamo svega kojih 15-ak minuta prije no što sam počeo plakati. Suze su mi slijevale niz obraze. Toliko duboko me dotakla ta jednostavna slika koja je dočaravala udaljenost s kojom svi mi živimo, udaljenost između sebe i drugih ljudi. To me jako ganula tada, ali osjećam to duboko i dan danas.

Nikad neću zaboraviti to iskustvo koje sam imao u Kyotu. Želim ponovno to iskusiti. Prošlo je sigurno više od 40 godina otkad sam bio tamo, ali ne prođe niti jedan dan da mi se pred očima ne vraćaju slike tog iskustva kojeg sam imao.

Prošao sam cijeli svijet, ali u mislima se uvijek vraćam u taj mali zen vrt, u kojem nema ničeg osim pograbljanog pijeska i kamenja..."

Leap of Faith

William Friedkin

Postoji jedan japanski koncept kojeg je ili vrlo lako ili vrlo teško opisati. Zove se wabi-sabi. A što je to wabi-sabi? To je nešto... nešto smješteno ravno na tanku granicu između umjetničke ideje, filozofije života i osjećaja pojedinca. Da, možemo dati jednostavnu definiciju, ali ista može biti samo početak istraživanja nečega čime je prožeta gotovo sva japanska kultura, a mogli bismo od nje puno naučiti. Dakle, u svojoj srži wabi-sabi je "savršenstvo u nesavršenom".

Odlomljeni komadić na starom čajniku, to je wabi-sabi. Ali što je s linijama drveta na starim vratima, jesu li i one wabi-sabi? Itekako. Onda bi to bila možda i mahovina na samotnom kamenu? Magla koja se polako diže uz rijeku? Odraz Mjeseca u jezeru? Da, da, sve to je wabi-sabi!

I istina je, wabi-sabi je nešto što postoji na liniji između umjetnosti, filozofije, ali i općenito oduševljenja životom. Ne idealizmom, jer ideali ni ne postoje, već životom, objektima, scenama koje su prolazne. Život je prolazan, kao i zraka sunca koja se u jutarnje sate lomi preko zavjese i probire predmete sinoć ostavljene nepospremljene na stolu u radnoj sobi.

Autor Andrew Juniper, koji se intenzivno bavi japanskom kulturom, kaže da je wabi-sabi "intuitivno uvažavanje prolazne ljepote u fizičkom svijetu koja odražava nepovratni tok života u duhovnom svijetu". I blizu je gospodin Juniper, svi smo blizu esencije wabi-sabi koncepta ako mu damo priliku.

Nema pravila. Nitko ne kaže da se wabi-sabi mora odnositi samo na pejzaže, objekte ili pak ljude. Cijeli fizički svemir, dodajmo mu komotno i svemir emocija, ideja i želja, može biti wabi-sabi. Zašto? Jer wabi-sabi je uživanje u pogledu, prisutnosti, divljenje jednoj prolaznosti, prihvaćanje te prolaznosti, radost trenutka što smo ovdje i u poziciji da se divimo tome nečemu. Wabi-sabi je jedna efemerna kontemplacija o ljepoti koja to možda postaje tek s vremenom, dok blijedi, dok gomila dodatni šarm. Stara knjiga vrijednog znanja, prašnjave stranice, potrošene korice... možda je tek sad stasala, vrijedi više, jer govori nam dublje o vremenu čije prednosti i nedostatke tek uviđamo.

Ali i ta stara knjiga će proći, na kraju će nestati i pretvoriti se u prašinu, kao i mi skupa s njom. Prolaznost pak ovdje nije nešto zbog čega bismo tugovali ili klonuli duhom. Mi smo dio prolaznosti, ali i promatrači njenog učinka i neumoljivosti.

Termin wabi-sabi sastavljen je od dva kanji znaka (odnosno "Han" ili kineski znak). Drugi dio je stariji, sabi (寂) datira još iz 8. stoljeća te se njime označavala pustoš, ali pustoš u pjesničkom smislu. Negdje oko 12. stoljeća "sabi" je evoluiralo do toga da je počelo predstavljati nešto što bismo mogli nazvati "radosnu kontemplaciju" prema nečem što je staro, potrošeno... Sabi je predstavljalo ljepotu izblijeđenog, već pomalo uvenulog. Sabi tako može također značiti i "staro i elegantno" ili "hrđavo", uz jedan dodatak, važan dodatak koji se ne može prevesti. Uz "sabi" mora ići dojam smirenosti, spokoja...

Riječ "wabi" (侘) pak dolazi kasnije, u 15. stoljeću, a odnosi se na novu estetiku, senzibilnost koja je usko vezana uz japansku ceremoniju čaja. Drugim riječima - to je jedna opća atmosfera te uporaba određenih predmeta za vrijeme ovog procesa. Wabi također predstavlja samoću, melankoliju, ali opet ne na negativan način, već u smislu uvažavanja spokojnog života, daleko od urbane buke i nemira.

A onda su se spojili wabi i sabi u wabi-sabi (侘寂). Kad su bili sami teško ih je bilo prevesti... sad je možda već i nemoguće. Za Japance wabi-sabi se ne prevodi jer to je osjećaj, koncept, a ne nešto što bi se moglo prepričati. Wabi-sabi je suština klasične japanske estetike, od aranžiranja cvijeća, književnosti, poezije, filozofije do ceremonije ispijanja čaja i zen vrtova.

Wabi-sabi nema nikakve veze s modernom prekomjernom potrošnjom i konzumacijom. Wabi-sabi promiče jednostavnost, ali i autentičnost u svemu.

Kako smo i nekoliko puta već spomenuli, čajna ceremonija je jako važan dio cijelog koncepta. Japanska čajna ceremonija (u točnom prijevodu - "put čaja") tradicionalni je način pripremanja i posluživanja čaja u Japanu. Koristi se posebna vrsta zelenog čaja u prahu, a sama ceremonija obuhvaća obrok i dva služenja čaja te traje približno četiri sata.

Ambijent je od najveće važnosti. U prostoriji se ne smiju nalaziti nikakvi suvišni predmeti, distrakcije. Poželjno je pak da se nalaze "nesavršeni" predmeti, a mogu biti i slomljeni te naknadno popravljeni (to je nešto što je također vrlo zastupljena ideja). Ceremonija mora mora dovesti do osjećaja sklada, čistoće, poštovanja i spokoja. Ta ceremonija se zato ponekad naziva i wabi-cha ("cha" znači čaj na japanskom).

Najprestižnije čajne ceremonije u Japanu danas se vrše s čajnicima koji su stotinama godina stari. I sve nepravilnosti su dobrodošle - vjeruje se da predmet mora biti unikatan kako bi imao svoj šarm, a ne da je kopija od kopije...

Očekivano, wabi-sabi koncept je jako prisutan u japanskoj likovnoj umjetnosti kao i u književnosti, zapravo u svim umjetničkim formama.

Shakuhachi, tradicionalna japanska flauta, također utjelovljuje wabi-sabi ideale. Struktura same flaute je jednostavna: gruba bambusova cijev, otvorena na oba kraja, s pet rupa i donjim krajem napravljenim od korijena stabljike bambusa. Čak i ako se čini nesofisticiranim, shakuhachi je ipak inženjersko, zanatsko i umjetničko djelo. 

Budući da žive na prostoru s puno potresa i tsunamija, odnos Japanaca prema prirodi je uvijek bio važan. Ne čudi da prirodu poštuju onoliko koliko je se i boje. Ovo divljenje pronalazi oblik reprezentacije u ikebani, koja potiče prirodnu veličanstvenost u jednostavnosti. Budući da wabi-sabi definira ljepotu u svojoj prolaznoj prirodi, jedan cvijet u vazi savršeno utjelovljuje ovaj koncept. Temeljena na skladu između asimetrije, dubine i prostora, ikebana donosi ljepotu čiste cvjetne kompozicije.

Zatim imamo bonsai, poznata japanska minijaturna stabla. Ista često imaju teksturirano drvo, fragmente mrtvog drveta i biljke sa šupljim deblom, a sve s ciljem da se naglasi prolaznost vremena i ljepote prirode.

Kintsugi je pak stara japanska tehnika za popravak predmeta, koja se sastoji od popravljanja mjesta lomljenja lakom pomiješanim ili posutim zlatnim prahom. Umjesto bacanja razbijene ili oštećene keramike, ova umjetnost daje drugu priliku zdjelama, šalicama ili vazama koje su uljepšane ovim minucioznim radom. Ovaj fokus na ponovnu upotrebu i popravak povezan je s konceptom mottainai, odnosno izbjegavanja otpada (što je danas važnije nego ikad).

Kintsugi se također koristi i kao metafora otpornosti kad se govori o ljudima. Čovjek može doživjeti traumu, biti oštećen i onda se ponovno "roditi" - snažniji, ljepši, smireniji...

Svakako valja spomenuti i japanske vrtove koji su često idealni primjeri wabi-sabi filozofije i strukture. Jedan od poznatijih je vrt ispred Hrama mirnog zmaja u japanskom gradu Kyoto. Vjeruje se da je izgrađen u 15. stoljeću te je od onda održavan u identičnoj strukturi...

Zanimljivu priču vezanu uz taj vrt imao je poznati filmski režiser William Friedkin (najpoznatiji po filmu Exorcist iz 1973. godine). U dokumentarnom filmu "Leap of Faith: William Friedkin on The Exorcist" iz 2019. opisao je svoj posjet Kyotu prije mnogo godina...

Friedkinova priča idealno se uklapa u wabi-sabi koncept. To zaista može biti "samo pijesak i kamenje", ali u isto vrijeme to može biti i scena koja će nam život promijeniti zauvijek.

Marko K.