foto.hrv.zadar.

Nakon što se slegla prašina vremena (priznajem, obiteljske zavjere nikad nisu donijele ništa dobroga), SEX (Sitnotisak express, op.a.) nam je podario najiščekivaniji književni događaj godine – bogato ukrašenu zbirku Harryjevih pisma iz njegove osobne korespodencije s Alfredom Hitchcockom, koju je započeo u doba kad se ovaj čovjek koji je previše znao, prebacio s radija na vizualni medij, kojega je odlučio „deflorirati“ (njegov izraz, op.a.), i tako utrti put novom umjetničkom pravcu; korespondencije koja, gotovo literarnom dramatičnošću, govori o događajima iz Hitchcockova fascinantnog života i koja za čitavog njegova vijeka nije bila prekinuta, osim jednom, zakratko, u vrijeme kada je već slavni majstor imao nekakve nevolje s Harryjem. Mnogi opće poznati narativi dobivaju novu dimenziju, a „službene“ činjenice se ovdje razotkrivaju na najneočekivaniji način. Za nas je osobito zanimljiv maestrov posjet Zadru, u kojemu se, po službenoj verziji, divio najljepšim zalascima sunca na svijetu, što je turistička industrija iskoristila za jedan od svojih zaštitnih znakova. Posjet je Hitchcock planirao obaviti diskretno, predstavljajući se, tobože kao strani dopisnik, no to mu nije prošlo, pa je brzo odustao od te sulude ideje. U pismu - kojega je Hitchcock namjeravao napisati gospodinu i gospođi Smith (potonja je trebala glumiti plavokosu naivku u njegovom budućem filmu), no kad je sjena sumnje prešla pored njegova pisaćeg stola, predomislio se i naslovio ga na Harryja, - plastičnije nego ikad, daje naznaku sukoba mračnih sila u vlastitoj nutrini, te vrlo ekspresivno, u par crta, opisuje, senzibilitetom oslobođenim skrupula pretjerane ozbiljnosti, svoj kratkotrajan boravak u Zadru. Nakon što u hotelu Topaz nije uspio pronaći uže zadovoljavajuće čvrstine koje bi podnijelo sav teret njegovog korpulentnog tijela, o čemu se, uzgred rečeno, do sada, nije ništa znalo, vrtoglavo je prešao s malog trga u ulicu što vodi ka mostu. Prešavši pješački most, veličanstveni filmaš nastavio je hodati, ne znajući gdje je sjever, a gdje sjevero-zapad, što je savršeno odgovaralo njegovom osjećaju za orijentaciju. Ni sam ne znajući kako, zatekao se na jednoj od predivnih gradskih plaža. Legenda kaže da je uživao u pogledu na zalazeće sunce, no sada je toj izmišljenoj priči došao kraj pa je red da završimo s jednim citatom iz „Prodavača prošlosti“, remek djelom Jose Eduarda Aqualuse: Dat ću vam nemoguću istinu, a vi mi dajte običnu i uvjerljivu laž.

Da čitateljima ne bi ostali dužni, evo kako najdramatičnije trenutke u svom životu opisuje osobno Alfred Hitchcock.

(Čitateljima skrećemo pozornost da je navedeni citat od riječi do riječi prepisao gore navedeni J. E. Aqualusa u svom romanu „Žene mojega oca“, a kako je on, došao do njega, možemo samo nagađati).

„U tom sam se trenutku htio baciti u more. Na plaži, nekoliko metara od mora, naišao sam na čovjeka koji je posve gol čučao i srao. Taj mi je čovjek spasio život. Ja sam elegantan samoubojica. Neću se valjda baciti u kanalizaciju da se utopim. Trčao sam duž plaže dok mi umor nije svladao bijes. A onda sjeo. Čini mi se da sam u krivom filmu“.

 

anorganska rezignacija rafiniranih intelektualnih humaniziranja ušuljala se u repoliku vincentovu pužnicu a tamo u predanosti zamotanog prostora oguljeni smijeh druida pucketa poput žara 

sin morski

Kod ove epizode na ovome mjestu, kada je riječ o posjeti pape Aleksandra III Zadru, nema smisla diskutirati o faktu koji se iznosi u Enciklopediji kao fakat na temelju Barona, jer upuštanje u diskusiju na ovome mjestu, koliko god je to glupo, ipak slabi uvjerljivost same argumentacije. Pravdamo se u Enciklopediji da li se pjevalo ili ne u Svetoj Stošiji godine 1077. Komično.

Marginalije o gradovima i ljudima,

Miroslav Krleža