Venecija više nije grad za život.  Oni koji ostanu – pate.  Oni koji odu – nose je sa sobom.  Oni koji se vrate – nikad se više ne uklapaju.  I zato danas grad izgleda kao savršena žena koja zna da je svi žele, ali više nikoga ne pušta preblizu. Željeznička stanica Venecija Santa Lucia sjedi na Velikom kanalu kao žena koja zna da je lijepa i boli je briga što ti kasni vlak. Građena četrdesetih i pedesetih, u vrijeme kad su ljudi još vjerovali u beton, dim i obećanja budućnosti. Danas je to mač s dvije oštrice: izađeš s perona, vidiš vodu, gondole, sunce kako udara po fasadama – i gotov si. Stanica ti nestane iz glave brže nego dobra odluka nakon treće čaše vina. A šteta, jer Santa Lucia je prometna zvijer s dušom. Ljudi prolaze kroz nju kao stoka kroz klaonicu turizma, vuku kofere, psuju u tišini, gledaju u mobitele kao da će im ekran objasniti gdje su pogriješili u životu. Nitko ne staje. Nitko ne gleda. A zgrada stoji tamo, mirna, dostojanstvena, kao da kaže: “Vid...