Kubanski šahovski Mozart, kako su ga znali zvati, sjedio je za pločom kao da mu je kraljevstvo dosadilo. Bio je utjelovljenje elegancije. Njegove figure nisu koračale – klizile su. Gledati Capablancu kako igra šah bilo je kao slušati klavir koji ne svira note, već priča priču. U njegovim partijama gotovo da nije bilo znoja. Nije bilo komplikacija, nije bilo napetosti. Samo čista logika, jasnoća i savršeno tempiran kraj.  Ali problem s lakoćom je taj što lako prijeđe u lijenost. Capablanca je pobjeđivao jer je bio prirodno bolji od svih ostalih. Bio je šahist koji nije učio teoriju, jer je "nije trebao". Bio je šampion koji se nije pripremao za mečeve, jer je "znao da je bolji". I jedno vrijeme, to je bilo dovoljno. Do trenutka kad više nije. Jer svijet se mijenja. Dolazi nova generacija, gladna, uporna, zagrižena. Ljudi poput Aleksandra Aljehina, koji su proučavali svaku Capablancinu partiju, tražili pukotine u njegovoj perfekciji i nisu ga se bojali. Capablanca se ...

  ENGLISCHER GARTEN Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao, nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokušaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilično rano München za stalno boravište. Jednog se proljetnog popodneva otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Münchenu sam na dulju šetnju, nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti. U Englischer Gartenu, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve ti š e i ti š e staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, ku ć i, jer je bio umoran, a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će ga odvesti ravno ku...