Ako imaš dvadesetak godina—i ako nisi iz Zadra, iz Dalmacije, iz Hrvatske, ili iz one starinske škole košarke što se prinosila kao sveta voda—Pino ti je vjerojatno samo ime koje izgleda kao nadimak iz neke stare dalmatinske priče, ništa više. Sjena iz prošlog stoljeća. Ako ti je tridesetak—možda si negdje usput načuo za njega. Nekakav stari majstor, neki lik iz vremena kad su se utakmice gledale na crno-bijelim televizorima, kad su tribine bile preblizu, a košarka imala miris drva i znoja, ne plastike i reklama. Ako si prešao četrdesetu—e onda je tanka linija. Možda si ga jednom vidio. Možda si kao klinac stajao na tribinama dok je već bio stariji, ali još uvijek brži od pola lige. Možda si čuo starije kako pričaju o njemu kao o nečemu što se neće ponoviti. Ali ako imaš pedeset i više—ako si iz one generacije što je živjela košarku kao vjeru, ako si odrastao s loptom pod rukom i radio u ritmu radijskih prijenosa—onda znaš. Nema šanse da ne znaš. Znaš da je to bio jedan ...