London, ’65. Četiri momka se vraćaju iz Amerike, razvaljeni turnejama, slavom i novcem koji im se lijepi za džepove kao žvaka za potplat. U Americi su im svi pjevali hosane — Dylan im pušta neku svoju folk-propovijed, Elvis im daje osmijeh kao da ga je kupio na rasprodaji, a oni ruše rekorde na Shea Stadiumu pred 55 tisuća duša koje ni ne čuju glazbu od vlastitog vrištanja. Divota. Ili pakao. Ovisi tko priča. A onda se vrate kući i — naravno — netko se sjeti da bi trebalo snimiti još jedan album. Za Božić, jer Brian Epstein i George Martin vole tradiciju. Kao purica i bakalar, tako i Beatlesi i božićni deadline. Pa se dečki zatvore u studio, napušeni toliko da bi i biljka bila ponosna. Lennon otvara treće oko, Harrison četvrto, a Paul poručuje da mu je dosta alkohola i da se seli u jazz-beatnik zonu — što god to značilo. Ringo sve to promatra i misli: “Ok, izgleda da snimamo album. Valjda.” I negdje između para dima i salveta punih polupjesama, počne ispadati Rubber Soul ....

  Rimljani su, kažu, niknuli ovdje oko 50. prije Krista, kao što pijanci niknu oko šanka netom prije zatvaranja — brzo, odlučno i s previše samopouzdanja. Podigli vojni logor, uredan, ukočen, ravan kao misao čovjeka koji nikad nije sumnjao u vlastitu snagu. Nazvali ga Iulia Aemona. Sve zvuči važnije kad mu daš rimsko ime. Legio XV Apollinaris držala je to mjesto, tvrđavu od cigle i volje, kao da će zauvijek ostati njihova. Ali povijest se uvijek smije takvim planovima. Dođe 452. godina, Attila digne ruku i Huni ravno pregaze sve — Emona, snove, zidove, sve te žbukane kuće bojene u drske boje. Kasnije su došli Ostrogoti i Langobardi, kao loši nasljednici koji dođu u već opljačkane stanove, pa se i oni malo posluže. A Emona, sa svojih 5.000 do 6.000 duša, samo je nestala u dimu vremena, iako je nekoć djelovala kao grad u kojem se sve zna — sustav odvodnje, cigle u redovima, boje na fasadama. Sve uredno, sve rimski posloženo, sve konačno, barem na papiru...