Larry i Magic, dva tipa što su igrala košarku kao da se bore za posljednju cigaretu na svijetu. NBA je tada bila neka polumrtva kanta, liga na infuziji, teren pun znoja i očaja, a sve gledalo više poput treće smjene u tvornici nego spektakla. I onda – bam – stignu njih dvojica, kao dva pijana proroka koja se svađaju oko toga tko će platiti sljedeću rundu, a zapravo dižu sve na noge. Bird, blijed kao padobransko platno, izgleda kao da je izašao iz nekog zabačenog bara u Indiani gdje poslužuju samo kavu i povremene tuče. Magic – nasmiješen, širok, topao – čovjek koji bi ti ukrao srce i novčanik, ali tako šarmantno da bi mu još i rekao “uzmi i sat, prijatelju”. Kad su se sudarili na terenu, to nije bila igra, to je bio ljubavni roman s previše testosterona i premalo nježnosti. A publika je gutala sve to. Liga, dotad prašnjava i jadna, počela se smijati, kašljati, pa disati, pa trčati. I između njih, to rivalstvo – ta slatka, prljava mržnja pomiješ...

  London, ’65. Četiri momka se vraćaju iz Amerike, razvaljeni turnejama, slavom i novcem koji im se lijepi za džepove kao žvaka za potplat. U Americi su im svi pjevali hosane — Dylan im pušta neku svoju folk-propovijed, Elvis im daje osmijeh kao da ga je kupio na rasprodaji, a oni ruše rekorde na Shea Stadiumu pred 55 tisuća duša koje ni ne čuju glazbu od vlastitog vrištanja. Divota. Ili pakao. Ovisi tko priča. A onda se vrate kući i — naravno — netko se sjeti da bi trebalo snimiti još jedan album. Za Božić, jer Brian Epstein i George Martin vole tradiciju. Kao purica i bakalar, tako i Beatlesi i božićni deadline. Pa se dečki zatvore u studio, napušeni toliko da bi i biljka bila ponosna. Lennon otvara treće oko, Harrison četvrto, a Paul poručuje da mu je dosta alkohola i da se seli u jazz-beatnik zonu — što god to značilo. Ringo sve to promatra i misli: “Ok, izgleda da snimamo album. Valjda.” I negdje između para dima i salveta punih polupjesama, počne ispadati Rubber Soul ....

  Rimljani su, kažu, niknuli ovdje oko 50. prije Krista, kao što pijanci niknu oko šanka netom prije zatvaranja — brzo, odlučno i s previše samopouzdanja. Podigli vojni logor, uredan, ukočen, ravan kao misao čovjeka koji nikad nije sumnjao u vlastitu snagu. Nazvali ga Iulia Aemona. Sve zvuči važnije kad mu daš rimsko ime. Legio XV Apollinaris držala je to mjesto, tvrđavu od cigle i volje, kao da će zauvijek ostati njihova. Ali povijest se uvijek smije takvim planovima. Dođe 452. godina, Attila digne ruku i Huni ravno pregaze sve — Emona, snove, zidove, sve te žbukane kuće bojene u drske boje. Kasnije su došli Ostrogoti i Langobardi, kao loši nasljednici koji dođu u već opljačkane stanove, pa se i oni malo posluže. A Emona, sa svojih 5.000 do 6.000 duša, samo je nestala u dimu vremena, iako je nekoć djelovala kao grad u kojem se sve zna — sustav odvodnje, cigle u redovima, boje na fasadama. Sve uredno, sve rimski posloženo, sve konačno, barem na papiru...