Phil Jackson, rođen u nekoj zabitoj rupi Montane na današnji dan’45-e., tip što je imao više prstenova nego prosječan gangster zlatnih lanaca. Igrao se s loptom, a onda ju je počeo kroti kao nekakvog divljeg konja. Nije to bio onaj klasični trener s pločicom i zviždaljkom. Ne. On ti je ulazio u glavu. Palio tamjan, mumljao istočnjačke mantre, gledao u tipove kao da im čita karmu iz očiju. I jebeno je funkcioniralo. Jedanaest puta digao je pehar iznad glava svojih momaka, jedanaest puta preveslao ligu punu egoističnih milijunaša. Dok su drugi trenirali bicepse i taktiku, Jackson je trenirao njihove duhove, lomio ih kao stare konje i lijepio natrag zajedno s mistikom prerije i zen-kanonima. Čudan lik, stvarno. Mješavina šamana i košarkaškog gurua, malo Isus, malo vrač, a opet dovoljno hladan da ti bez treptaja kaže: igraš s tim egom ili ga zakopaj . I igrači su ga slijedili jer znali su — taj luđak iz Montane zna kako doći do kraja puta, do mjesta gdje se šampanjac razlijeva, a s...

  Brod se dovuče do Kaprija kao pijanac do šanka – s treskom, škripom i onim “ajde, još samo ovaj put” uzdahom motora. Na rivi već stoji ekipa. Tri lokalna lika, svaki s pivom u ruci i pogledom koji kaže: “Evo opet brod pun turista i budala.” Jedan tip u potkošulji viče nešto kapetanu, ali nitko ga ne sluša jer svi su zauzeti iskrcavanjem vrećica, bicikala, djece i onih famoznih kutija u kojima uvijek nešto kvrcka. More lagano pljuska, galeb vrišti kao da se dere na nekoga. I taman kad misliš da je sve gotovo, da je brod pustio svoju misiju, eto jedne babe koja se odlučila sjetiti baš sada da ima još tri borše u skladištu. Svi čekaju, nervozni, a lokalci se smiju – njima je to standardni cirkus, subotnja predstava. Sve ide sporo, svi kasne, i nikoga zapravo nije briga. Ti si samo još jedan putnik koji je stigao, s osmijehom ili bez njega. A otok te gleda i šapće: “Smiri se, pajdo, ovdje vrijeme ne zna za vozni red.” Škola na Kapriju nakon četrdeset godina opet otvara vrata. Jedn...