Ljudi dolaze na Kornate zbog nečega što ne mogu dobiti drugdje. Bizant je dobivao pregled. Hodočasnici su dobivali svetost. Svjetioničari su dobivali samoću. Mi danas dobivamo — što? Fotografiju, možda. Osjećaj da smo negdje bili. Sat mira sa vjetrom u kosi.  I to je dosta. To je bilo dosta i njima. Kornatski razlozi za dolazak se ne mijenjaju previše kroz stoljeća. Mijenjaju se samo forme. Suština ostaje ista — čovjek dolazi na kamenu tvorevinu u moru da nešto pronađe u sebi što drugdje nije mogao pronaći. A ako ne pronađe — dobro, uvijek postoji riba za ručak i vino u Kapetanovoj kući. To je kornatski utješni plan B, i ne treba ga podcijeniti. Dok smo plovili, netko mi je gurnuo u ruke pomorsku kartu Nacionalnog parka. Onu pravu, s brojkama i koordinatama i imenima, i s tolikom količinom sitnih točkica da izgleda kao da je netko kihnuo tintom po Jadranu. Osamdeset i devet komada kamenja, svaki sa svojim imenom. I ja sam sjeo, u onaj hlad ispod tende, i počeo čitati kao da ...