Postovi

WOODY ALLEN

Slika
  Rođen sam kao Allan Stewart Konigsberg , što je ime koje zvuči kao da te roditelji žele zaštititi od života — ali ne previše. Bronx, 1935. godina, Mount Eden bolnica. Kad kažeš “Mount Eden”, zvuči kao da se radi o planini vrline. Vjeruj mi, nije. Moj prvi pogled na svijet bio je neon i nervoza, što je, kad razmisliš, i ostatak mog života. Moji roditelji... ah, moji roditelji! Nettie i Martin — knjigovođa i konobar. Dvoje ljudi koji bi se posvađali i oko toga iz kojeg smjera izlazi sunce. Ako sam naučio nešto iz njihove veze, to je da je ljubav moguća… ali samo ako nemate svjedoke. Govorili su jezicima mojih predaka: njemački, hebrejski, jidiš… ja sam u početku brbljao njemački, što je već bilo dovoljno da na igralištu izgledam kao mali egzistencijalist koji razmišlja o Kantovoj etici umjesto o igranju skrivača. Odrastao sam u Midwoodu , Brooklyn. Ako niste bili tamo — zamislite kvart gdje ti susjed posuđuje šećer, ali samo ako potpišeš potvrdu. Imao sam mlađu sestru, Letty, koja...
Pročitajte više

KREŠIMIR ĆOSIĆ

Slika
  U Zadru i danas njegovo ime odjekuje – Krešimir Ćosić. Lik koji nije samo zabijao koševe nego je nosio neku čudnu svjetlost oko sebe. Vizionar, kažu… ma znaš što, on je samo vidio dalje od ostalih jer si je dopustio da bude čovjek, a ne još jedna uniformirana figura što sluša tuđe naredbe. Bio je intelektualac, vjernik, diplomat – ali ne na onaj sjajni, ispeglani način. Nego na način tipa koji ti uđe u prostoriju i odmah znaš da je previše živ da bi stao u ijednu ladicu. Hodao je svojim putem, ponekad tvrdoglavo, često protiv struje, kao da ga je vodio neki unutarnji metronom koji svira ritam samo njemu čujan. I zato u Zadru o njemu govore kao o mitu. Ali taj mit ima meso, krv, znoj. Bio je jedan od najvećih, ne zato što je visok, ne zato što je slavan, nego zato što je čovjek od kojeg je svaka generacija mogla nešto naučiti. Krešo je rođen u Zagrebu. ’48. godina, studeni, hladno jutro, valjda. A onda ga kao dvogodišnjaka odvuku u Zadar, grad koji će ga pretvoriti u legendu. Ču...
Pročitajte više

GIUSEPPE (JOSIP) PINO GJERGJA

Slika
  Ako imaš dvadesetak godina—i ako nisi iz Zadra, iz Dalmacije, iz Hrvatske, ili iz one starinske škole košarke što se prinosila kao sveta voda—Pino ti je vjerojatno samo ime koje izgleda kao nadimak iz neke stare dalmatinske priče, ništa više. Sjena iz prošlog stoljeća. Ako ti je tridesetak—možda si negdje usput načuo za njega. Nekakav stari majstor, neki lik iz vremena kad su se utakmice gledale na crno-bijelim televizorima, kad su tribine bile preblizu, a košarka imala miris drva i znoja, ne plastike i reklama. Ako si prešao četrdesetu—e onda je tanka linija. Možda si ga jednom vidio. Možda si kao klinac stajao na tribinama dok je već bio stariji, ali još uvijek brži od pola lige. Možda si čuo starije kako pričaju o njemu kao o nečemu što se neće ponoviti. Ali ako imaš pedeset i više—ako si iz one generacije što je živjela košarku kao vjeru, ako si odrastao s loptom pod rukom i radio u ritmu radijskih prijenosa—onda znaš. Nema šanse da ne znaš. Znaš da je to bio jedan ...
Pročitajte više

The BEATLES: "With the Beatles"

Slika
  Osam mjeseci nakon Please Please Me , novi album — With The Beatles — sleti na svijet kao crna ploča s bijelim srcem, i odmah sve eksplodira. Nema singlova, nema trikova, samo čisti zvuk četvorice momaka koji su se usudili vjerovati da mogu sve. Još uvijek miriše na podove studija, na umor, na smijeh, na čaj s mlijekom i nikotin. Drugi album, i jedan od najvažnijih.  Ali, budimo pošteni — koji njihov album nije bio važan?  Svaki je bio poput nove droge, novi trip, nova faza svijeta koji se prepravljao po njihovim notama. Ovaj, With The Beatles , bio je trenutak kad je Beatlemanija počela cviliti kroz zidove spavaćih soba, kad su cure padale u nesvijest, a dečki shvaćali da moraju pustiti kosu i kupiti gitaru ako žele ikada poljubac. Bio je to trenutak kad je ludilo postalo legitimno. Ali nije to samo bilo vrištanje tinejdžerki i novinari koji se gube u frazama. To je bio album gdje su se Beatlesi oslobodili . Skinuli su dječačke uniforme i poče...
Pročitajte više

JOSE RAUL CAPABLANCA

Slika
Kubanski šahovski Mozart, kako su ga znali zvati, sjedio je za pločom kao da mu je kraljevstvo dosadilo. Bio je utjelovljenje elegancije. Njegove figure nisu koračale – klizile su. Gledati Capablancu kako igra šah bilo je kao slušati klavir koji ne svira note, već priča priču. U njegovim partijama gotovo da nije bilo znoja. Nije bilo komplikacija, nije bilo napetosti. Samo čista logika, jasnoća i savršeno tempiran kraj.  Ali problem s lakoćom je taj što lako prijeđe u lijenost. Capablanca je pobjeđivao jer je bio prirodno bolji od svih ostalih. Bio je šahist koji nije učio teoriju, jer je "nije trebao". Bio je šampion koji se nije pripremao za mečeve, jer je "znao da je bolji". I jedno vrijeme, to je bilo dovoljno. Do trenutka kad više nije. Jer svijet se mijenja. Dolazi nova generacija, gladna, uporna, zagrižena. Ljudi poput Aleksandra Aljehina, koji su proučavali svaku Capablancinu partiju, tražili pukotine u njegovoj perfekciji i nisu ga se bojali. Capablanca se ...
Pročitajte više