Kubanski šahovski Mozart, kako su ga znali zvati, sjedio je za pločom kao da mu je kraljevstvo dosadilo. Bio je utjelovljenje elegancije. Njegove figure nisu koračale – klizile su. Gledati Capablancu kako igra šah bilo je kao slušati klavir koji ne svira note, već priča priču. U njegovim partijama gotovo da nije bilo znoja. Nije bilo komplikacija, nije bilo napetosti. Samo čista logika, jasnoća i savršeno tempiran kraj.  Ali problem s lakoćom je taj što lako prijeđe u lijenost. Capablanca je pobjeđivao jer je bio prirodno bolji od svih ostalih. Bio je šahist koji nije učio teoriju, jer je "nije trebao". Bio je šampion koji se nije pripremao za mečeve, jer je "znao da je bolji". I jedno vrijeme, to je bilo dovoljno. Do trenutka kad više nije. Jer svijet se mijenja. Dolazi nova generacija, gladna, uporna, zagrižena. Ljudi poput Aleksandra Aljehina, koji su proučavali svaku Capablancinu partiju, tražili pukotine u njegovoj perfekciji i nisu ga se bojali. Capablanca se ...