I skrcavanje je bilo kao kad izbaciš mačke iz vreće. Talijani su prvi. Naravno da su prvi. Skakali su preko rubova broda kao da ih tamo dolje čeka besplatna pizza. Kapetan je vikao nešto na hrvatskom što nitko od njih nije razumio, ali ton je bio jasan . Nisu ga poslušali. Talijani ne slušaju hrvatske kapetane iz principa.  Ja sam izašao zadnji. Kao i uvijek. Naučio sam odavno da izlazak zadnji ima svoje prednosti. Nema guranja. Nema nekog klinca koji ti razbije koljeno svojim ruksakom. Nema treninga strpljenja pod pazuhom nekog Nijemca koji te sipa svojim znojem. Samo lagano, staloženo, kao čovjek koji je prihvatio da nema kamo žuriti. I onda — Mana. Prvi utisak je kamen. Naravno. Sve u Kornatima je prvi utisak kamen. Ali kamen na Mani je drugačiji. Grublji. Više izlomljen. Kao da je netko taj kamen tukao stoljećima dlijetom pa ga onda ostavio da se sam sredi. Boja je bijelo-siva, negdje prelazi u žućkasto, negdje u onu blago ružičastu koju kamen dobije kad je vjekovima i...

  Branko Mijatović. Zajedno smo derali školske klupe prije stotinu godina. Danas je čovjek s tisuću lica i sve mu treba. Umirovljeni nastavnik tjelesnog koji više nema koga tjerati na krugove, pa sad tjera samog sebe. Kiropraktičar koji ti krcka kralješke dok ti oči ne pobjegnu prema stropu. Diler morskih iluzija na komadu papira. U ovoj državi, ako nemaš tri posla, kao da si mrtav. A Branko je živ. Itekako. On je onaj tip koji bi ti prodao pijesak u Sahari, ali bi ti ga pošteno spakirao u vrećicu i usput ti besplatno namjestio iščašeno rame. Čovjek s manirom. Branko govori jezike. Sve jezike. Ne onako kako se govore u školama, nego onako kako se govore na rivi. Engleski mu izlazi na nos, talijanski na uho, njemački na usta, a francuski negdje sa strane, kao da ga ispljune. Ne zna gramatiku ni na jednom od njih, ali to nikoga ne zanima. Ljudi ne kupuju gramatiku. Ljudi kupuju osmijeh, mahanje rukom i onaj slamnati šešir koji izgleda kao da mu je izrastao iz glave. Rusi mu daju nova...