Ljubljana na prvi pogled izgleda kao grad koji je netko upravo izglancao za posjet punice - Plečnikovi mostovi, uredne fasade, zmajevi koji poziraju turistima kao manekeni na honoraru. Ali dovoljno je skrenuti iz glavne šetnice u prvu sporednu ulicu i grad ti pokaže drugo lice: ono išarano, drsko, neispeglano. Ulična umjetnost u Ljubljani nije incident nego navika. Grafiti tu žive uz obalu Ljubljanice, po podvožnjacima, na trafostanicama, uz studentske domove i fasade koje su odustale od dostojanstva - poruke, lica, političke podbadalice i čista razuzdana boja, sve nacrtano bez pitanja i bez isprike. U gradu koji se voli predstavljati kao baršunasta srednjoeuropska razglednica, sprej je ostao jedan od rijetkih iskrenih oblika javnog govora. Ima u tome i tradicije, ne samo huliganstva. Ljubljana je grad koji je iznjedrio umjetničke pokrete navikle raditi bez dozvole i protiv struje, pa se ta škola neposlušnosti jednostavno prelila na zidove. Grafit ovdje nije ukras nego komentar -...

  Na zadarskoj rivi mul (gat) ne stoji kao ukras nego kao dokaz da kamen ima bolju memoriju od ljudi. Po njemu su defilirali mornari, vojnici, ribari, pijanci, udovice, sezonski filozofi i sva ona sitna ljudska sirotinja koja misli da će je more nekako oprati od povijesti. Neće. More samo vrati sol u ranu da peče poštenije. A Zadar je grad koji je dobio po zubima ozbiljno. U Drugom svjetskom ratu bombardiranje ga nije samo načelo nego ga je gotovo samljelo. Saveznička bombardiranja 1943. i 1944. razvalila su velik dio stare urbane jezgre, kuće, ulice, crkve, skladišta, navike, iluzije. Kad se prašina slegne, grad više nije isti grad, nego čovjek kojem su zakrpali odijelo, ali mu oči ostale stare. Mul to zna. Gatovi uvijek znaju. Oni prvi prime udar vojske, panike i bijega. Lanterna na kraju mula svijetli kao netko tko je preživio previše sprovoda da bi još imao velike riječi. Njezino svjetlo pada po kamenu koji je gledao odlazak Talijana, dolazak novih vlasti, poslijeratnu obnovu, ...