To nije spomenik u klasičnom smislu. To je rupa u kamenu koja je naučila disati. Val udari, zrak prođe, ton izađe, i odjednom shvatiš da cijeli grad ima pluća, samo što ih većina ljudi koristi uglavnom za kukanje, naručivanje kave i loše ljubavne izjave pred ponoć. Najljepše kod Morskih orgulja je to što nisu uljudne. Ne sviraju kad ti hoćeš. Ne sviraju ono što poznaješ. Ne zanima ih tvoj ukus, tvoje raspoloženje ni tvoja potreba da od svega napraviš razglednicu. More im dođe kao pijan, genijalan glazbenik bez radnog vremena: nekad šapće, nekad stenje, nekad zvuči kao da se stari bogovi svađaju u cijevima. A ljudi stoje gore, gledaju zalazak sunca i ponašaju se kao da razumiju umjetnost, iako bi pola njih izgubilo unutarnji mir da im konobar kasni tri minute. Nema izvođača koji se klanja. Nema bisera znoja pod reflektorom. Nema kulture kao društvenog parfema. Ima samo more koje udara u obalu i kamen koji, umjesto da šuti kao što kamen obično radi, odluči pjevati. To je već ozbilj...