Prva svijeća na austrijskim adventskim vijencima zatreperi kao nervozni pušač na hladnom balkonu. Zemlja se pravi fina, tiha, duhovna — a ispod stola već zveče čaše kuhanog vina i sitniš za kobasice. Sve miriše na cimet, borovinu i laganu kolektivnu krivnju što opet nismo postali bolji ljudi, ali brate — tek je prva nedjelja. Vijenac sjedi na stolu kao mali zeleni boksač, sav od zimzelenih grana, nabildan simbolikom i s četiri svijeće koje čekaju svoj red kao gosti u birtiji pred fajrunt. Prva gori skromno, još se pravi da je suzdržana. Ostale tri šute, gledaju i planiraju kako će kasnije zapaliti cijelu stvar. Ta priča o iščekivanju? Stara je kao i potreba da djeci objasniš da vrijeme prolazi sporije kad ga mjeriš plamenom. Neki tip, davno, složio je drveni prsten, nabio svijeće i rekao: “Evo vam kalendar, ali s vatrom.” Austrijanci su to pogledali, klimnuli glavom i rekli: “Dobro, ali mi ćemo to obložiti jelom, simbolikom i keksićima.” Svake nedjelje nova svijeća, novi osjećaj ...

  Kad su Beatlesi prestali biti Beatlesi, Lennon nije jednostavno otišao kući i rekao: “Eto, dosta posla.” Ne. Njemu je trebalo nešto protiv čega će se boriti. Čovjek je bio stvoren da prkosi. Ako mu svijet ne da zid za udarati, sam će ga nacrtati. Prvo se bacio u politiku. Anti-ratni pokreti, hipiji, cvijeće, plakati — sve to. I naravno, Lennon ne radi ništa polovično. Napiše “Give Peace a Chance”, himnu koja zvuči kao da ju je napisao klinac u pidžami, ali zato je i upalila — jer na kraju dana, mir često zvuči jednostavnije nego što ga odrasli žele napraviti. Lennon zakupjuje billboarde širom svijeta: "War Is Over! If You Want It". Optimistična poruka od čovjeka koji je znao da rat nikad ne sluša poruke. Ali svejedno, lijepo je zalijepiti svoj san na zid visok šest metara. ’71. se pojavi na koncertu za Johna Sinclaira, ljevičarskog tipa koji je završio u zatvoru jer je previše glasno govorio protiv sistema. Lennon je to volio — ne zatvaranje, nego prkos...

  Larry i Magic, dva tipa što su igrala košarku kao da se bore za posljednju cigaretu na svijetu. NBA je tada bila neka polumrtva kanta, liga na infuziji, teren pun znoja i očaja, a sve gledalo više poput treće smjene u tvornici nego spektakla. I onda – bam – stignu njih dvojica, kao dva pijana proroka koja se svađaju oko toga tko će platiti sljedeću rundu, a zapravo dižu sve na noge. Bird, blijed kao padobransko platno, izgleda kao da je izašao iz nekog zabačenog bara u Indiani gdje poslužuju samo kavu i povremene tuče. Magic – nasmiješen, širok, topao – čovjek koji bi ti ukrao srce i novčanik, ali tako šarmantno da bi mu još i rekao “uzmi i sat, prijatelju”. Kad su se sudarili na terenu, to nije bila igra, to je bio ljubavni roman s previše testosterona i premalo nježnosti. A publika je gutala sve to. Liga, dotad prašnjava i jadna, počela se smijati, kašljati, pa disati, pa trčati. I između njih, to rivalstvo – ta slatka, prljava mržnja pomiješ...

  London, ’65. Četiri momka se vraćaju iz Amerike, razvaljeni turnejama, slavom i novcem koji im se lijepi za džepove kao žvaka za potplat. U Americi su im svi pjevali hosane — Dylan im pušta neku svoju folk-propovijed, Elvis im daje osmijeh kao da ga je kupio na rasprodaji, a oni ruše rekorde na Shea Stadiumu pred 55 tisuća duša koje ni ne čuju glazbu od vlastitog vrištanja. Divota. Ili pakao. Ovisi tko priča. A onda se vrate kući i — naravno — netko se sjeti da bi trebalo snimiti još jedan album. Za Božić, jer Brian Epstein i George Martin vole tradiciju. Kao purica i bakalar, tako i Beatlesi i božićni deadline. Pa se dečki zatvore u studio, napušeni toliko da bi i biljka bila ponosna. Lennon otvara treće oko, Harrison četvrto, a Paul poručuje da mu je dosta alkohola i da se seli u jazz-beatnik zonu — što god to značilo. Ringo sve to promatra i misli: “Ok, izgleda da snimamo album. Valjda.” I negdje između para dima i salveta punih polupjesama, počne ispadati Rubber Soul ....

  Rimljani su, kažu, niknuli ovdje oko 50. prije Krista, kao što pijanci niknu oko šanka netom prije zatvaranja — brzo, odlučno i s previše samopouzdanja. Podigli vojni logor, uredan, ukočen, ravan kao misao čovjeka koji nikad nije sumnjao u vlastitu snagu. Nazvali ga Iulia Aemona. Sve zvuči važnije kad mu daš rimsko ime. Legio XV Apollinaris držala je to mjesto, tvrđavu od cigle i volje, kao da će zauvijek ostati njihova. Ali povijest se uvijek smije takvim planovima. Dođe 452. godina, Attila digne ruku i Huni ravno pregaze sve — Emona, snove, zidove, sve te žbukane kuće bojene u drske boje. Kasnije su došli Ostrogoti i Langobardi, kao loši nasljednici koji dođu u već opljačkane stanove, pa se i oni malo posluže. A Emona, sa svojih 5.000 do 6.000 duša, samo je nestala u dimu vremena, iako je nekoć djelovala kao grad u kojem se sve zna — sustav odvodnje, cigle u redovima, boje na fasadama. Sve uredno, sve rimski posloženo, sve konačno, barem na papiru...