U Bangkoku mi je srce tuklo kao stari frižider u jeftinom motelu — tuk tuk tuk — nisam spavao tri noći, nisam spavao ni u snovima, sve se gibalo, vrelo, sklisko, azurno i neljudsko. Pio sam Chang pivo do zore, jeo sam ljepljivi rižin kaos.   Bura je došao s tamnim naočalama, razmrljanim pogledom i prepun džepova — sve tablete, bilješke, katapulti za um. Rekao je: "Idemo vlakom. Kanchanaburi. Smrtna pruga. Japanski duhovi. Most preko rijeke Kwai." Nasmijao sam se jer nisam imao razloga da kažem ne. Vlak je došao kao zmija limenih kostiju, zveckajući i pušući iz čeljusti. Ušli smo. Prozor bez stakla. Vrućina koja grize. Miris kiselog znoja, pečenih banana, nečijeg sna. Sjeli smo, i vlak je počeo da se giba — sporije od sjećanja, brže od vjere. Vagon je drndao kao da je građen od ostataka svih drugih vlakova svijeta — metal izubijan, prozori bez stakla, ventilatori koji se vrte kao pijani leptiri. Sjeli smo na tvrde klupe od bambusa, ispod mene znoj, pod nama kotači koji režu ...