Gradska vijećnica u Kranju je kao bračni par koji se odavno prestao svađati oko toga tko je glavni. Sastoji se od dvije zgrade naslonjene jedna na drugu. Jedna je starija i ima šarm, druga je mlađa i ima ulaz. Kao i u svakom pravom braku, sav ugled pokupi ona prva, a posao obavlja druga. Starija kuća stoji na uglu i ima toranj sa satom. Satovi na vijećnicama su uvijek bili malo licemjerni: odbrojavaju vrijeme gradu koji je stoljećima dolazio na sjednice kasno i odlazio s njih rano. Ispod tornja je klasicistička loža sa stupovima, elegantna i uspravna, kao gospodin koji je obukao frak da bi otišao po kruh. A u toj loži, umjesto klupe za umorne činovnike, stoji kameni rimski sarkofag, pronađen u Šenčuru. Tu priča postaje dobra. U sarkofagu su ležala dvojica, a jedan od njih je u ruci držao kovanicu iz četvrtog stoljeća prije Krista. Čovjek je otišao na onaj svijet s novcem u šaci. Dvije tisuće godina kasnije svijet je izmislio parlamente, ustave i komunalne doprinose, a osnovna ide...

    Kranj je grad koji je dao ime cijeloj pokrajini, a onda pustio da slavu pokupi netko drugi. Kranjska, Carniola, sve te stare karte i carske titule nose njegovo ime. A turisti projure pored njega na putu za Bled kao pored rođaka kojem duguju novac. Kranj se ne buni. Gorenjci se ne bune. Gorenjci samo zapamte. Grad stoji na konglomeratnoj terasi, na mjestu gdje se Kokra ulijeva u Savu. Prostor je kao stvoren za ljude koji ne vjeruju susjedima: stijena, dvije rijeke i strmi rubovi na sve strane. Ovdje su sjedili Kelti, pa Rimljani, koji su mjesto zvali Carnium. Poslije su došli Langobardi i Slaveni i ostavili za sobom groblja pune nakita i oružja. Arheolozi ih i danas kopaju s onim sretnim izrazom lica koji čovjek inače ima samo kad nađe novčanik u starom kaputu. Svatko tko je prošao ovuda vidio je isto: dobra pozicija, teško se do nje dolazi, ostajemo. Stari grad je mali, i to mu je vrlina. Prođeš ga za pola sata, ali se zadržiš tri. Tu je gotička crkva svetog Kancijana i us...

  Rimljani su, kažu, niknuli ovdje oko 50. prije Krista, kao što pijanci niknu oko šanka netom prije zatvaranja — brzo, odlučno i s previše samopouzdanja. Podigli vojni logor, uredan, ukočen, ravan kao misao čovjeka koji nikad nije sumnjao u vlastitu snagu. Nazvali ga Iulia Aemona. Sve zvuči važnije kad mu daš rimsko ime. Legio XV Apollinaris držala je to mjesto, tvrđavu od cigle i volje, kao da će zauvijek ostati njihova. Ali povijest se uvijek smije takvim planovima. Dođe 452. godina, Attila digne ruku i Huni ravno pregaze sve — Emona, snove, zidove, sve te žbukane kuće bojene u drske boje. Kasnije su došli Ostrogoti i Langobardi, kao loši nasljednici koji dođu u već opljačkane stanove, pa se i oni malo posluže. A Emona, sa svojih 5.000 do 6.000 duša, samo je nestala u dimu vremena, iako je nekoć djelovala kao grad u kojem se sve zna — sustav odvodnje, cigle u redovima, boje na fasadama. Sve uredno, sve rimski posloženo, sve konačno, barem na papiru...