foto.hrv.zadar.3

 

Pokušavam biti ravnodušna. Ne želim nikakvu karijeru, nemam ambicije. Prekinula sam veze sa svojima. Želim sve zaboraviti. Ostat ću ovdje dok mi sunce ne sprži kožu, dok mi mozak ne ispari, dok mi misli ne izvjetre. Šetam po plaži ponekad satima i meditiram. Djeca se igraju sa školjkama. More lomi goleme valove uz prasak kao da ruši četverokatnice, a moje misli na kraju dođu do nulte točke. Ništa, nula. Ne razmišljam o ničemu. Tako je najbolje. Gustave je jako miran, ozbiljan, savjestan, to mi je dovoljno. Pravi controll freak, kod njega je sve po špagu, ali baš mi to treba. Takav lik da se o meni brine. Da se o svemu brine. On mi zapravo nije bitan, da budem iskrena prema sebi, tek je sporedni lik u mom životu. Ali takvi su najopasniji, s vremenom ti se zavuku pod kožu. Ravnodušnost. Je li ona moguća u današnjem svijetu? Jesam li u stanju biti ravnodušna? Bojim se, ponekad, da to nije moguće.

Milena

Rade Jarak

Ostao sam bez posla i po milijunti put, kao po dužnosti, rekao ocu ono što mu zapravo niti ne želim govorit. Potajno se mrzim zbog toga. Izigravam osobu poput njega. Prošlo je nekoliko dana, otac je bio u tihoj panici, ja lud, pa sretan, malo živčan i izmožden, da bi onda jedno jutro nazvao i suptilno mi gurnuo u facu broj od lika po imenu Kamanjo.

Upregnut sam, opravdavam se, radit ću bilo što, rekao sam na početku svome ocu. Kamanjo je vlasnik restorana. Super. Prat ću jebene čaše ako treba, samo da se skrpam.

Zovem ga oko podne, dogovaramo sastanak najkasnije u tri. Sjednem u bus. Slažem taktiku za Kamanja. Imam dvije varijante za njega, dva ljubavna ugriza. Jedan je očajan, radit ću ti sve i prat podove ako treba, drugi je nekakav marketing – izbrbljat ću sve fraze i pojmove koje znam, sve na ovom svijetu što na bilo koji način može u restoran.

Dok hodam približava se žena za koju pomislim da je moja bivša terapeutkinja. Potom mlađa žena upadljive bunde s djetetom. Blago joj se. Šeće s djetetom po šumi. Restoran se nalazi podno hotela od tri zvjezdice. Parking je skoro pun.

Ulazim unutra. Namjerno otvaram glas ozbiljnom konobaru: tražim Kamanja! On mi pokaže osobu koja sjedi cijelo vrijeme točno ispred mene i pilji.

Rukujemo se i sjedam nasuprot Kamanja. Ima u njemu sigurno sto i pedesetak kila preko kojih je navučena i raskopčana bijela Ralph Lauren košulja. Lice izmoždeno, proćelavo, gruba brada, podočnjaci jezivi, pogrbljen kao da na sebi vuče zadnje tri generacije obitelji. Vadim duhan na stol. To ti neće trebat, reče Kamanjo. Kod njega se ne puši, nedavno je sina kuvara potjerao u Split zbog jedne jedine cigarete, kaže da momak dole sadi organsku hranu u nekom selu. Bolje za njega, pomislim i naručim kavu.

“Šta bi ti?”, pita me. Kažem da bi radio i krenem se smijat. A šta? Mogu konobarit ili ti mogu napravit nešto od marketinga, jebiga, znaš da se vremena mijenjaju i sad sve ide u digitalno.

Kamanjo u sekundi mijenja oblik iz onog teškog, maljavog patrona; njegovo izobličeno lice ode u polusmiješak, ton iz grubljeg u lakoću. Mijenja se kompletna atmosfera u restoranu, osoblje je sada opušteno. Ja prestravljen, zbunjen i paraliziran. Držim šalicu nepomično u zraku oko dvije minute. Kamanjo mi djetinje uzbuđeno priča o svojem velikom poslovnom planu za koji mu trebam.

Karmine, tu je lova za nas, reče Kamanjo. Groblje je svega dvjesta metara odavde. Treba nam samo dobra reklama, ja napisat a on me poslat u najveće zadarsko pogrebno poduzeće da s njima napravim deal. Preznojavam se i pitam ga od koga/čega restoran živi? On mi vješto dobaci: dok nas dvojica ovdje srčemo kavu, vani se u ribi guštaju popularni bivši predsjednik, popularni bivši general i aktualni ministar. S njima je neka pjevačica. Pokazuje mi slike elite: tenis, jahta, žene, hrana po stolovima. Vauuu. Bit će šuške, mozak mi radi na turbo pogon i kupujem od ljubaznog Kamanja sedmicu dana da sve u glavi posložim i stavim na papir. Nećemo samo karmine, smislit ću ja paletu eventova za našeg Kamanja. Prije rastanka, pita me za oca. Nešto probrljam, krenia u teretanu simte tamte. Kakav je u glavi, reče Kamanjo, to se broji. Nije sasvim čist, odgovaram samopouzdano.

Rastajemo se, konobar mi oblači jaknu, osjećam se ko primadona. Pozdravljam Kamanja sa slatkim smiješkom na licu. Prestani pušit, reče on za kraj našeg prvog poslovnog sastanka.

Izlazim vani, dok hodam onaj put je još ljepši. Smotam si jednu s guštom dok hodam.

Portret - Otac, sin i Kamanjo

Tomo Luetić

Vidim kišu. Cmolji već danima i potapa one dijelove gdje nisam. Kasnije uranja u mene

ili ja u nju i to uvijek završi na isto. Spreman sam – uzimam stari, iznošeni, sivi baloner,

stavljam ruku u džep i izvlačim mrvice duhana, slušalice nabijam u uši, Cohena na srednje,

šešir, čizme. Šećem gradom dok se ne natopim. Kasnije biram kvartovske birtije. Ulazim

u njih kao da sam svaki dan tamo. Nekad me dočekaju OK, nekad ne. Ne brine me to,

prolazno je.

Četiri godišnja doba

Miloš Popović

Otkako je Ivica postao Ivan, pa se učlanio u Stranku, pa postao potpredsjednik Stranke i rezerva saborskog zastupnika za njihov kraj te se vinuo do zamjenika ministra, i posao mu krenuo nikad bolje. Od diplomiranoga ekonomista i pripravnika postao je kadrovski direktor pa generalni direktor te, po napucima poduzetnih vremena, i vlasnik Firme u kojoj je radio. Bilo je to za vrijeme rata, nije se Kata pačala u to, Bože sačuvaj da bi što i pitala. Mater ne može ni zamjeriti poput drugih.

Žalila je samo što sve rjeđe navraćaju u selo, osim kad je Stranka Ivana poslala da joj o izborima osigura koje mjesto više. Nikad vremena, žalili bi se govoreći kako jedva čekaju zeta, kad im već Bog nije dao sina. Snaha Katina, Marija, pomagala mu u firmi voditi papire, moraš tu imati čovjeka od povjerenja, a unuku Katinu, Marylin, nazvanu po onoj glumici, dali su u škole. Ako je Kata Ivicu mogla iškolovati filarenjem, što ne bi on svoju malu za što god poželi? Htio Ivan da postane dobra ta nekakva menadžerica, platio bi on njoj te jako visoke stranjske škole, ali neće ljepota babina nego kako hoće, pa kao nešto studirala jezike i taj neki što kažu dizajn po tim Europama, pa joj na kraju negdje u centru Grada otvorili butik. Kako ga otvoriše, tako ga ubrzo i zatvoriše, a Merici dodijeliše direktorsko mjesto u tatinoj Firmi. Ionako će biti njezina. Kad se ima, lako je odabrati.

Svojih tijela gospodari

Božica Brkan

Jako sam sretan i ne treba mi ništa. Ne treba mi čestitati rođendan. Sretan sam jer imam Kikija. Svako jutro iz jutarnje vreve, iz svjetla ulice, sa svojim Kikijem polako ulazim u mrak prolaza. Privikavam se na igru svjetla i sjena na visokom stropu. Buka postaje prigušena. Sad već bolje razlikujem tonove koje stvara gitarist ispod prljavog izloga. Sjedi na hladnom betonu, pored nogu prazna kutija. Na drugom kraju, na stepenicama starija žena nerazgovjetno mrmlja i klati se prednjim dijelom tijela u ritmu koji stvara gitarist. Prorijeđenu sijedu kosu zavezala je gumicom u rep.

Kiki je stalno pored mene. I danas se muči s pitanjem koje mu je sinoć zaplesalo pred očima. Treba li još i sutra istim putem? Ima li to uopće ikakvog smisla? Sve teže prolazi taj put. Muče ga izgažene marte i zglobovi. Tako kaže. Od prolaza do pakla, zatvoreni krug. Već su mu upali obrazi i pojavile se ljubičaste mrlje na nosu. Tijelo po malo otkazuje. U uglovima usana tamna sjena od jutarnje žgaravice. Na hlačama i danas ljepljivi ostaci jučerašnjeg sendviča. Polovicu sam ja dobio. Putem mi diktira svoje zapetljane misli i slutnje koje mu se roje pred očima. Čudne, neumivene i nepočešljane misli. Teško je pronaći početak tom zapetljanom klupku njegova života.

Glavnu ulogu u svom životu dobio je slučajno. Ne zna treba li biti zahvalan ili nesretan zbog toga. Kome biti zahvalan? Zahvalan za jutarnju žgaravicu i mučninu, za osjećaj gađenja i ravnodušnosti kad vidi svoj odraz u prljavom izlogu. Zahvalan što još ima snove. On je nevidljivi stanovnik mračnoga i hladnoga stana. Svakoga jutra izlazi iz mračnog haustora. Iz kratke, suncem okupane ulice ulazi u mračni prolaz u centru grada. Pod rukom mu je knjiga. Usprkos svemu on čita i sanja. Još uvijek ne zna odakle dolaze ti snovi i taj osjećaj laganog dodira i mirisa. Dodir je lagan poput prozirnog ženskog šala koji ga dotakne i on se probudi. Isti osjećaj pojavi se i u trenutku kad pogleda u lice žene na fotografiji. Neki davni i zaboravljeni osjećaj. Često mi govori o tome. Svakodnevno raspetljava čvorove svog života. Dolazi do niti koje su na samom početku i koje ja baš i ne razumijem. U tom trenutku zastane. Sunce mu osvijetli bore na čelu i one postaju oštrije, a pogled mračniji.

U uskom, mračnom i hladnom prolazu društvo zbija redove. Toplije je kad smo zajedno. Borimo se protiv uznemirenosti, protiv straha, protiv samoće. Ispod praznih izloga pijemo crno vino iz plastičnih boca. U mraku svijetle naši snovi i žar cigarete.

Mučnina

Nada Vukašinović

Bili smo prva velika teroristička grupa koja je izvela napad tijekom Noći vještica. Nije nam bilo jasno zašto se nijedna druga teroristička organizacija nije toga prije sjetila. Noć vještica pruža savršen paravan za naš plan. Svi ćemo se obući u klaune, nas šestorica, u iznajmljenu kamionu za selidbe naši će identiteti biti zaštićeni od bilo kakva nadzora. Ove godine Noć vještica pada u petak. Tulumi će se održavati po cijelom gradu, i znali smo da trebamo posvuda očekivati pijance i površno osiguranje.

Obučeni u klaune parkirali smo kamion ispred zgrade Federalnog suda. Dijelovi našeg plana koji su se odnosili na korištenje noći kao zaklona i na naše kostime značili su da će posredna šteta biti minimalna. Tako nam je bilo draže. Nismo bili teroristi koje je zanimalo ubijanje velikog broja ljudi. Željeli smo nanijeti štetu imovini, ali ako se u toj zgradi nađe neki zaštitar, pa hej, šteta, jako tužno.

Kante za smeće pune umjetnog gnojiva koje su bile smještene u stražnjem dijelu kamiona učinile su svoje i svele zgradu Federalnog suda na krhotine. Nažalost, procesija limuzina koja je prevozila tinejdžere na službeni ples prolazila je pored kamiona baš kad je vremenski prekidač detonirao naboj. A zaboravili smo uzeti u obzir i samostan, prepun opatica, koji je bio preko puta naše mete. I njega je raznijela detonacija. A zatim je tu bilo i Društvo za humanost i Sklonište za beskućnike s druge strane zgrade koje nismo primijetili. Oh, pa, to je sve dio cijene koju moramo platiti da bismo osvetili Veliku vladu i Prava homoseksualaca.

Kada se zgrada srušila, mi smo bili u svojem omiljenom kafiću, koji je bio udaljen nekoliko ulica, i uživali u rundi martinija s votkom Absolut Citron. Naše žarko našminkane usne obavijale su se oko zašećerenih rubova čaša sa stalkom ostavljajući na njima mrlje kazališne šminke. Barmen Greg je martinije napravio savršeno, s trunkom bitera i zašećerenim limunom umjesto masline. Dok su zvukovi vozila hitne pomoći punili naše uši, podigli smo čaše da nazdravimo rušenju dekadentne zapadne civilizacije i dobro obavljenu poslu.

Apsolutni Boudinot

Ryan Boudinot

Mutno vidim obrise ulice gdje sam najprije stanovao, plave zgrade, balkona, sjećam se svoje hladne sobe, motora koji sam vozio, ali njezinog lica, boje očiju, glasa, nekakvog mirisa, ništa, praznina. Nikakvih sjećanja vezano uz tu ženu nemam.

Kruže priče o njoj kako pozna ovoga i onoga, kako ima najveću zbirku fotografija, objavljuje knjige, piše filmske kritike. Ali o tome kako izgleda, nitko nema pojma!

Pojavi se na mreži u neke mračne sate, malo pogleda, nešto napiše i nestane.

Dvije godine mi već ta žena šalje poruke, priče, pjesme, fotografije. Čak mi je i neke knjige poštom slala.

Ne stižem sve to čitati. Javila mi se poput duha, niotkuda i rekla da se znamo. Sve je znala o meni, adrese na kojima sam stanovao, mjesta na koja sam izlazio, prijatelje, čak i detalje poput boje košulje i prsluka koji sam imao na nekom zajedničkom dočeku Nove godine.

U početku je sve izgledalo nekako dječje, bezazleno. Priznajem bio sam znatiželjan i bilo mi je zanimljivo. Vraćala me u godine mladosti koje sam proveo u gradu i više nisam bio siguran jesu li to moja sjećanja ili samo njezine priče o gradu i ljudima.

Zapravo ja ni danas nisam siguran tko je ona, koliko ima godina, što radi, gdje živi? Gledam njezine fotografije, istražujem crte lica, vrtim film unazad. Sjećanje je zapravo prilično nepouzdano

Tri Priče

Nada Vukašinović

“Svega ima, nema čega nema, a još se, k tome, i sve ponavlja. Kako je, tako je. Uvijek može gore", reče Branko Ombreux. "Fenomeni nas ne trebaju uzrujavati. Bilo ih je i bit će ih, raznih. Neka cvjeta tisuću cvjetova, rekao je Mao Ce Tung, dopustivši pluralizam mišljenja u komunističkoj Kini." 

 

Lati sumnje

 

"Mao Ce Tung jest govorio o pluralizmu mišljenja", zareplicirala je Ulma Cynai, "ali posve sigurno nije govorio o ‘tisuću’ nego o stotinu cvjetova. To je dokazano." 

"Nemoguće!", usprotivi se Ombreux. "Znate li vi koliko Kineza ima? Kolika im je država, kolika vojska? Naši gradovi njima su sela, a naša sela ni zamijetili ne bi u krajoliku pustom. Naša jezera njima su lokve, naše rijeke potočići, a planine krtičnjaci. Kad se rađaju, rađaju se u milijunima milijuna, a kad umiru, isto tako. Za Kineze, jedna stotina predstavlja skoro pa ništa, kao nama nekih 0,00000023 nečega! Zato je krajnje nevjerojatno da je Mao Ce Tung govorio o ‘stotinu cvjetova’."

"Griješite, kolega (kolega?). Zar mislite da je Mao Ce Tung doista htio uvesti pluralizam mišljenja u Kinu? I to tada, pedesetih godina? Ne, to je bila samo propagandna caka namijenjena inozemstvu, želio je svoj režim pokazati demokratskijim nego što je doista bio. A da mu se vlastiti narod ne bi zabunio, da ne bi zabludio u rečeni pluralizam, proizveo je Mao Ce Tung tu minornu brojku sto. Kao da netko kod nas uvodi demokraciju pa kaže: ‘Neka cvjeta 0,00000023 cvjeta!’ A to nije ni pola latice."

"Nisam baš, sustručnjakinjo (?), uvjeren u to što govorite. Jer sve ovisi o cvijetu. Poneki imaju pravo mnoštvo latica, i do tisuću komada. Drugima je pak latičje u toj mjeri ustreptalo da se latice ne daju prebrojati. Tako da je Mao Ce Tung mirne duše umjesto ‘neka cvjeta tisuću cvjetova’ mogao reći ‘neka trepće tisuću latica’!" "Da, ali zaboravljate na cvjetove kakvi su orhidejini; oni i nemaju pojedinačnih latica nego jednu jedinu veličanstvenu i također ustreptalu lat! Tako da je Mao Ce Tung mirnoga, neustreptalog srca mogao reći: ‘Neka cvjeta lat!’ I to bi onda bila ona jedna jedina lat koja obuhvaća sve lati, sve latice svijeta." 

Cijelo to vrijeme nizanja zaumnosti Branko Ombreux i Umla Cynai sjedili su u sjenici neimenovanog povrtnjaka. U sjenicu tad paradoksalno dopješači jedan vrabac i reče vlastitim kontraaltom: "Vuuuš!" Umla Cynai shvati to kao mig da za svoje prekobrojne projekte zatraži sufinancijsku pomoć od strane raznoraznih europskih fondova, a Branko Ombreux posta lepršav, poput leptira koji je najednom shvatio da nije samo običan crv unakarađen fabulozno kičastim krilima. Shvatio, shvatio pa odlepršao.

*** Gore opisanim odlepršanijem, svijet je dospio u krizu autorstva koja se manifestirala na svim razinama. 

Pametni zub - Zakučastije od dobrostivosti

Igor Stojaković

Odmah na početku filma putem titla dobivamo informaciju da je film snimljen prema scenariju koji je napisan i odobren od strane sjevernokorejskog režima, a da su snimanje organizirali i nadzirali državni činovnici. Ideja scenarija bila je snimiti svakodnevni život jedne “normalne” obitelji - majke, oca i mlade učenice. Primanje učenice u pionire pritom bi bio važan životni događaj koji razbija monotoniju ugodne svakodnevice, a filmu daje dramatski vrhunac. Naravno, Manski nije došao snimati propagandni film, ali nije uspio pronaći ni najmanji manevarski prostor za snimanje ičega drugog osim Potemkinovih sela. Stoga je odlučio snimiti jedinu dostupnu istinu, a to je sâm proces snimanja. Držao je kameru stalno upaljenom i snimio “making of” filma kojeg je trebao snimati: umjesto članova obitelji, protagonisti su dvojica komičnih i strašnih činovnika, lokalnih “Kubricka”, koji likovima prije svake scene daju upute što da govore, gdje da stoje ili sjede, kako da se ponašaju, kojim gestama i mimikama da se služe... Tim putem saznajemo da tvornice u kojima roditelji “rade” nisu prave tvornice, da škola u koju kćer ide nije prava škola, stan u kojem žive nije njihov stan, pa čak ni članovi obitelji vjerojatno nisu u nikakvom krvnom srodstvu. Svaka lokacija je filmski set, svaka scena je parodija same sebe, a jedino iskreno što vidimo u filmu je strah na licima likova koji slušaju upute režimskih redatelja.

Službeni scenarij već je sam po sebi jeziv, a nevjerojatno je vidjeti do koje mjere ide groteskni mehanizam laži. Ipak, premda je koncept zanimljiv, zapravo nije dovoljno razrađen da bi nosio dugometražni film. Već nakon deset minuta shvaćamo logiku filma, a ostatak filma selimo s lokacije na lokaciju gdje se uglavnom ponavlja ista scena: dvojica redatelja daju upute, a likovi ih nemušto prate. Naravno, Manski nije bio u mogućnosti snimiti ništa drugo, niti bolje upoznati i prikazati svoje protagoniste, ali onda se postavlja pitanje – ako nije bilo materijala za dugometražni film, zašto ga onda snimiti i poslati u distribuciju? Odgovor na to pitanje vjerojatno je više vezan uz zapadnu filmsku industriju. U prilog filmu ne ide ni činjenica da Manski podcjenjuje svoje gledatelje pa korištenjem patetične glazbe i međutitlovima dodatno forsira željenu emociju i podcrtava očitu poantu. Nakon projekcije, kolegica Petra Belc dobro je primijetila koliko je porazno da autor koji tematizira filmsku manipulaciju i sam pribjegava upravo tim metodama. 

Potemkinov seoski turizam

Luka Ostojić

Kad je B.-a ostavila djevojka, sve je bilo vrlo kulerski. Ona je bila jako fina cura koja je majstorski znala manipulirati njegovim teškim karakterom. Takvoj curi jednostavno ne možete reći ni “a” ni “be”, a da nemate grižnju savjesti bar mjesec dana. Stoga je korpu podnio kulerski. Kako je to uspio ni sam nije točno znao. Možda se skulirao zato jer je ona baš tad išla na put na Madagaskar, tko zna kako bi se sve završilo da su bili u istom gradu. Kad se vratila nakon tri mjeseca i slon bi se u međuvremenu skulirao. Nakon toga odmah je otišla za Hong Kong pa na Filipine.

Međutim, dogodio se jedan čudan detalj, prilično apsurdan. Kad je dobio korpu, ona je iz njegovog stana – koji se kasnije sve više pretvarao u ćumez – odnijela svoje stvari, naravno. Nekoliko kufera s odjećom, umjetničke slike i nekoliko vrećica punih knjiga, filmova i muzike. Ali je u toj selidbi zaboravila šešir.

Šešir, potpuno obična stvar. Slamnati, pepito. Bezvezna stvar, budimo iskreni. Ali…

Nazvala je B.-a i zamolila ga da potraži taj šešir jer joj je jako važan. On ga je našao, no iz nekog ludog razloga nije želio da joj ga vrati. Možda je želio da mu ostane za uspomenu, možda iz kaprica, da joj bar malo napakosti. I tako je to išlo.

Nazvala je B.-a još jednom, a to je bilo zadnji put.

- Jesi li našao šešir?

- Jesam.

- Vrati mi ga.

- Neću.

- Kako “neću”?

- Lijepo. Neću.

- Daj mi ga!

- Ne dam!

Klik.

Klik.

Dani su prolazili i godine. Madagaskar, Hong Kong. Filipini, Shangaj, New York, Pariz.

Uspjela je tajno da nabavi ključ od njegovog stana. Duplikat ključa. To je bio nevjerojatan podvig koji graniči s najvećom fantazijom. Ali ona je bila sposobna ženska. Osim toga borila se za svoj šešir.

Stizala je u Hrvatsku iznenadnim, brzim letovima Air Francea, Japan Airlinesa, ili Pan Ama. Odsjedala bi u hotelu Pinija, uzela duplikat ključa i dolazila uvijek noću, jer je B. spavao kao top. Radila je temeljite premetačine njegovog kaveza kao nekada UDBA ili KGB. Bordižala je posvuda, otvarala ladice i bacala papire na pod, preturala ormare, rasjekla donju postavu na fotelji, zavlačila se pod krevet. Za to vrijeme je B. spavao. Ponekad bi se prevrnuo u snu, teško uzdahnuo, ponekad bi zahrkao, ali nikad se nije probudio. Međutim, ona nije mogla da nađe taj jebeni šešir, negdje ga je – možda čak i slučajno – jako dobro sakrio.

Nije mogla da ga nađe.

Pred jutro bi sve stvari vratila natrag na mjesto i on ne bi ništa skužio kad bi se probudio. Otišla bi natrag u hotel na kroasan i bijelu kavu. Ali šešira nigdje nije bilo. Pouzdano je znala da ga nije prodao ili dao nekome. Morala je da ide dalje po svijetu, zbog karijere. Na kraju je odustala od potrage.

Otprilike sedam godina kasnije slučajno su se sreli u nekom kafiću. Ona je otišla na tržnicu da kupi mladi luk, jaja i hren, i naglo je poželjela popiti kavu. Iznenadila se kad je ugledala B.-a. Stajao je uz šank i do njega na šanku bio je slamnati šešir.

Prišla mu je i rekla: Dobar dan.

– Dobar dan – odgovorio je. Dah mu je smrdio na alkohol.

– Ispričavam se – rekla je – možeš li mi, molim te, vratiti šešir?

Pogledao ju je i rekao: Možeš ga uzeti... Izvoli.

Ona ga nesigurno uzme. – Hvala i doviđenja – reče. Otišla je odmah. Šešir je bio pohaban i sasvim otrcan. Sličio je na dječku igračku zaboravljenu na smetljištu.

Kasnije i B. iziđe iz kafića. Nebo je bilo plavo kao palačinka.

Slamnati šešir

Rade Jarak

Dvadesetšest mi je,

čitaj šest.

U našem stanu ručak

počinje tek u tri, nekad u četiri,

a nekad ga i nema, samo pureća  

šunka na rastopljenom maslacu

u praznoj kuhinji, na stolu posutom

mrvicama, sunce probija 

kroz prljave prozore.

Puno nas je, ali svi želimo,

zamišljamo da smo sami, da ne trebamo

zaključavati vrata wc-a,

da ne trebamo jutrima hodati na prstima,

da ne trebamo paziti kakvu muziku

slušamo ili kakve filmove gledamo.

Ponekad se i nađe kakav duh,

uglavnom na praznim, raspuklim zidovima,

vješalicama bez košulja, bilježnicama bez

ijednog ispisanog slova, ne lebdi ali se zna

zavući u snove i odnositi moje roditelje u

njihove rodne krajeve.

Mi, obitelj

Luca Kozina

Sedite, poštovani. Znate, Vaš je deda bio, ako mogu tako da kažem, čovek na svoju ruku. Video sam ga samo jednom. Pozvao me je u petak, tražeći da se sretnemo u nedelju. Pokušao sam da mu objasnim kako to ne dolazi u obzir i kako ne radim nedeljom, ali on je decidirano odbijao svaku drugu mogućnost. Ponavljao je kako će mi pokazati uverenje o potpunoj duševnoj prisebnosti i kako će ga svakako priložiti, a sve u nameri da njegova volja ne bude dovedena u sumnju od strane onih naslednika koji bi se mogli naći izneverenim po pitanju zaostavštine. Ubedio me je, znate, svi mi ponekad pravimo ustupke. Vi ste mlad čovek, razumećete s vremenom. Istrajavao je na tekstu testamenta, te me je ovlastio da ga pročitam nad njegovim otvorenim sandukom. Na tome, da sanduk bude otvoren, eksplicitno je insistirao. Sad, vi znate da je on preminuo od tumora na mozgu i da je juli mesec pa... Kako hoćete. Meni je to, znate, zazvučalo dosta bizarno i ne mogu da kažem kako sam ga sasvim razumeo. Ali, i to je deo nezahvalnog posla kojim se bavim. Šta ćete... Dakle, ovako počinje: „Ja, đubre M. S., ostavljam svoju kuću sa svim onim što se u njoj nalazi, ponavljam, s apsolutno svim onim što se u njoj nalazi, svom unuku M. V. Njemu određujem mali uslov – potrebno je da prvo popodne i noć između nedelje i ponedeljka po mom skapavanju provede sam u kući koju mu namenjujem. Svi ostali pravni naslednici, moja deca i unuci, isključeni su iz zaostavštine. Ukoliko bi se ma ko od njih žalio povodom moje poslednje volje, te ukoliko bi pokrenuo parnicu za utvrđivanje nužnog dela koji mu zakonski pripada, upozoravam sve i prilažem proračun o vrednosti ukupnog poseda. Ako takvog bude, neka se namiri prodajom zemlje ili ušteđevinom koju posedujem. Osim ovoga, neka svima bude jasno da sam, ja, đubre, M. S., bio iz korena svestan u trenutku zaključenja ovog akta, te kao dokaz prilažem psihijatrijske nalaze koji će to potvrditi. Na svu sreću, više se nećemo videti. Amin.“ Eto, sad ste i Vi čuli. Ovlastio me je da organizujem sahranu, da obavestim jedino Vas i zabranim sveštenicima da, kako je rekao, „priđu groblju“ za vreme pogreba. Sve mi je unapred platio. Pošten je čovek bio, taj Vaš deda.

Deda je bio đubre. Rekao sam mu to. Igrali smo šah. Zapravo, simulirali smo partiju. Bio je nesposoban da zadrži misao. Ono što je on poznavao bila su pravila. Premalo za bilo šta. Držao je u ruci pešaka kom smo mi deca, dok smo bili deca, otkinuli glavu. Odgrizli glavu. Pretvarao se da misli. To me je i dovelo do toga da mu kažem, to večito pretvaranje, travestija pravog pokušaja. Pogledao sam ga u oči i rekao mu. Onda smo razgledali. Jedan mimo drugog. Bio je prljav. Mesecima nije očistio pod. Neuredan. Zapušten. Ni nalik kompletnom čoveku. Grejao je isključivo kuhinju i spavaću sobu. Ostale prostorije bile su ledene, poput praznih štala u kojima je preostao dah stoke. Često sam mislio kako je tu kuću nemoguće srušiti, kako je nemoguće savladati nešto toliko teško. Onako polupijan spustio je pešaka na pogrešno polje. Privukao je stolicu stolu i uneo mi se u lice. Mrzeo sam taj odurni, jeftini losion za brijanje koji je kupovao u trafici ispred zadružnog doma. A brijao se jedino nedeljom. Te nedelje, on je izgovorio:

Misliš da ja to ne znam?

Ustao je i oteturao se do svinjca, noseći kantu s pomijama. Zaudaralo je iza njega. Nikada ga više nisam video. Živog.

Espirando

Srđan Srdić

Ja i moj dida smo šetali rivom kraj trajektne. Prema nama je išla kolona od miljon svita. Oni su mavali sa šakama i drečali su: „Doli vlada!… Doli banda razbojnička!… Jedite govna!… Narod vas je izabra, narod će vas i srušit!“ Plus su mavali sa tramsparemtima. Na tramsparemtima je pisalo: „Smrt vladajućoj mafiji!… Ostavka! Ostavka!!!… Oćemo kruva i slobode!… Skini nan se s vrata, majmune!… Dosta nan je vašeg zuluma i lupeštine!“ Ja sam dida pitao: „Koja je ovo ekipa, dida?“ Dida je rekao: „To su ti raspižđeni građani, unukiću! Dogulila in je pokvarena vlast, pa sad oće da sruše strahovladu i tiraniju! Bereš?“ Ja sam rekao: „Berem!“ Dida je rekao: „Aj fala ti dragi bože da su se i Hrvati konačno probudili! Ima bit da in je baš dobro privršilo miru!“ Ja sam pitao: „Zašto kažeš konačno, dida?“ Dida je rekao: „Zato jer pošto su Hrvati poznati ka šotokucini! Pri bi krepali, nego se pobunili protiv vlasti… Al sad su, za pošteno reć, skroz lipo živnili! Jedino ne znan oćel in svi ovi tramsparemti stat u portapak!“ Ja sam pitao: „Kakvi portapak? Pa di idu?“ Dida je rekao: „U autobus za Beograd!“

Bilježnica Robija K. - Pucanje filma

Viktor Ivančić

Ona mama od balibanice Lidije je bila kod tete Mirje u voćarni. Lidijina mama je iskobečila oči: „Osan eura za kil tikvica?! Osan eura?!“ Teta Mirja je njoj rekla: „Ja samo prodajen, mila! Ne određivan ti ja cjene!“ Lidijina mama je dreknila: „Jebenliin osan bogova, da in jeben! Pa ta banda će nas u grob otirat!“ Teta Mirja je rekla: „A kako je tek meni! Po cili dan san među voćen i povrćen, a ne mogu si priuštit njanke jednu karotu!“ Lidijina mama je rekla: „Moja Lidija je već godinu dana na kruvu i parizeru! A odsad joj neću moć kupit ni to!“ Teta Mirja je rekla: „A oni debeli prasac iz vlade govori da ako je skupo da možemo doma sami peć kruv! Jel moš to virovat?!“ Lidijina mama je zarežala: „E znaš šta, ja ovo više ne mogu trpit! Pun mi ih je kurac!“ Teta Mirja je rekla: „I meni isto!“ Lidijina mama je okrenula se da će poć i viknila je: „Saću tin razbojnicima jebat sve po spisku!“ Teta Mirja je rekla: „Čekaj me, iden i ja sa tebon!“

Bilježnica Robija K. - Pucanje filma

Viktor Ivančić

U potrazi za nekim vrjednijim znanjima nerijetko odlazimo daleko u povijest vodeći se pretpostavkom da su neke velike istine, shvaćanja ljudskog postojanja i življenja kroz isto, možda u svojoj osnovi toliko jednostavne da velika ideja može biti nadograđivana stoljećima, ali u svojoj esenciji ostaje ista.

To ne znači da je današnje doba lišeno genijalnih umova, giganti svakako hodaju među nama i mi smo dio njihove generacije, ali rijetko se događa da će itko od njih biti u stanju nastupiti s posve novom idejom koja bi potpuno mijenjala našu stvarnost. No, kroz dugu ljudsku povijest zasjale su upravo takve ideje, transformativne, koje kad su jednom dobile pristup ljudskom sjećanju više nas nikad nisu napustile. Fascinantno je koliko su iste i dalje oko nas iako možda i ne idemo za tim, bilo da je riječ o mitologiji, potrazi za svrhom, a svakako se mogu vidjeti i u religijama koje su danas dominantne.

Ako bismo pak poželjeli ići jako daleko, koliko daleko možemo zapravo ići? Gdje da nađemo prvog velikog mislioca iz čijeg će uma ideje prostrujati ravno u naš iako nas dijele stoljeća, možda i tisućljeća? Mogli bismo pratiti put velikih religija, kronološki unatrag. Ali jasno nam je da prije no što su se i one pojavile postojao je itekako aktivan ljudski um koji je i onda tragao za načinima da si objasni sve što se oko njega događa.

Prvog filozofa teško ćemo pronaći, svakako ne poimence, ali znamo gdje je bio, čak otprilike i teme kojima se bavio. Bilo je to skoro dvije tisuće godina prije Platona i Sokrata, a od njihovih dana intelektualne ostavštine već nas također dijeli više od dva milenija.

Dakle, morat ćemo se vratiti i do 4000 godina unatrag, na mjesta gdje su se rađale prve ljudske civilizacije. Moramo se vratiti u drevnu Mezopotamiju, prostor današnjeg Iraka.

Još sredinom 19. stoljeća tamo su se vratili arheolozi u euforičnoj potrazi za dokazima koji bi potvrdili priče iz Biblije. Umjesto toga pronašli su nešto još starije, nešto što će vjerojatno i oblikovati priče iz Svete knjige koja ih je motivirala, ali nešto što će kasnije biti i inspiracija od Homera do Tolkiena, samim time i tolikih slika koje nam se i danas u mašti javljaju pred očima.

Engleski arheolog Austen Henry Layard 1839. je godine iskopao više od 25 000 glinenih ploča iz ruševina Ninive. Između ostalog tamo je pronašao i ploče na kojima je bio ispisan, u nizu pjesama, grandiozni Ep o Gilgamešu.

Bila je to priča - za razliku od mnogih drugih - o stvarnom čovjeku, kralju Gilgamešu koji je vladao gradom državom Uruk (oko 230 km jugozapadno od današnjeg Bagdada). Dakako, kao što ćemo i vidjeti, priča ima brojne elemente nadnaravnog i mitološkog, ali kad pogledamo "iza" toga bit će nam jasno što ona zapravo predstavlja - možda i prvi sačuvani zapis ljudske filozofije.

Očekivano, nemamo autora, jer priču su sastavljali mnogi kroz narodnu predaju. Zapravo sam Ep o Gilgamešu vjerojatno je u potpunosti "zaokružen" tek više stoljeća, i do tisuću godina nakon što je stvarni kralj živio i vladao, ali priče koje su pripisane njemu, u prenesenom značenju temeljni su stupovi i naše egzistencije, načina na koji doživljavamo svijet, život, ali i smrt.

Jer toliko toga što nas okružuje, sva naša moderna tehnologija, malo mijenja naše "originalne postavke" - živimo, učimo, nastojimo shvatiti i na kraju umiremo. U tom smislu naši preci iz Uruka i drugdje zapravo i nisu bili toliko drugačiji od nas. I njima je život bio velika misterija i trudili su se razumjeti ga, ali i svoja shvaćanja nekako prenijeti generacijama koje dolaze jer će se suočavati s jednim te istim pitanjima. Zašto ne, recimo, baš kroz fantastične pustolovine kralja koji se opire zaboravu?

Ispričat ćemo priču o Gilgamešu. Ona je puna prekrasnih i jako maštovitih detalja, ali u toj žurbi do srži ideje naravno da ćemo morati preskočiti toliko toga. No, koga zaintrigira zasigurno će poželjeti ići dublje, možda pročitati i cijeli ep.

Gilgameš je zapravo priča o životnoj transformaciji, putu od kaosa i tiranije do mudrosti i spokoja. Moglo bi se reći da je optimalna priča za samog čovjeka kao vrstu, ono čemu ista stremi, ili bi bar mogla, mada znamo koliko puta se opako spotakla.

Gilgameš je bio, priča nam priča, poprilično okrutan vladar. Baš pravi prototip tiranina. Imao je svu moć i njome radio što mu se prohtje. Između ostalog donio je zakon prema kojem bi mogao imati i "probati" svaku ženu u njenoj prvoj bračnoj noći. Na takve i druge načine nametnuo se kao apsolutno dominantna figura pred kojom su svi morali strepiti.

Ratobornog i okrutnog Gilgameša morao je netko zaustaviti, a ako to neće moći čovjek, morat će bog, u ovom slučaju božica. Vidjevši toliko raspojasanog Gilgameša božica Aruru shvatila je da se nešto mora učiniti. Ali što? Ima li smisla "prkositi" Gilgamešu samo da bi na njegovo mjesto došao drugi nalik njemu? To neće dati željene rezultate. Stoga Aruru dođe na zanimljivu ideju da Gilgamešu stvori... rivala. Stvorila je novo biće po imenu Enkidu koje je živjelo u šumi u blizini utvrđenog grada Uruk.

Psihologija novijeg doba imala bi štošta za reći o Enkiduu, jer iako ga drevna priča opisuje kao "divljeg čovjeka" teško se može reći da je Enkidu bio "čovjek". Bio je više nekakvo mitološko biće - velik i snažan, s tijelom od čovjeka, ali s rogovima, nogama i repom od bika.

Enkidu je, kao što smo i rekli, živio izvan gradskih zidina, u divljini... u nepoznatom, prostoru gdje vladaju životinje, neprijatelji, zli duhovi...

Enkidu je stvoren da bi bio podjednako snažan kao i Gilgameš - jer nitko drugi nije mu mogao parirati. Zapravo, opet gledajući cijelu priču kao alegoriju, božica je stvorila Enkidua kao onaj dio koji je samom Gilgamešu nedostojao. Ne možemo reći da je to svijest, jer ipak je Enkidu više žestoka šumska pojava nego nešto razborito, ali jest jedina "vatra" koja se može suočiti s vatrom Gilgameša.

U freudovskom smislu Gilgameš se u potpunosti odao svom idu - vode ga impluzivne želje za strašću, dominacijom, želi seks, novac, moć... Njegov superego - koji bi trebao balansirati njegove želje, označavati ih kao tabu kad se previše otmu kontroli - gotovo da u potpunosti spava dok njegov narod pati zbog toga. Id vlada, ali superego (Enkidu) je upravo probuđen i ima namjeru probiti vrata grada...

Bilo je neminovno. Jednog dana Enkidu je morao doći i taj sudbonosni trenutak izgledao je kao što bi se moglo i zamisliti. Susreli su se na ulicama grada, taj bahati kralj koji vjeruje da ima pravo na sve, i ta šumska zvijer koja gori od želje da ga uništi. Izbila je borba, surova borba koja se vodila kroz cijeli grad, sve je tutnjilo od njihovih krikova i udaraca.

Na kraju zapravo nitko nije pobijedio - tehnički Gilgameš jest savladao Enkidua, ali bio je to zapravo kraj od iscrpljenosti, od jednakosti njihove goleme snage. Jednostavno su se potrošili i na kraju obojica pali.

I što sad? Jel to finale? O ne, pa priča tu tek počinje. Nakon iscrpljujuće borbe Gilgameš i Enkidu postali su najbolji prijatelji, nerazdvojni. Kako i ne bi kad su zapravo "jedno", ali lekcija je i šira od toga. Toliko puta i danas ćemo sresti rivale koje smo u stanju poštivati tek kad otkrijemo da su ravni nama, od modernih boraca u ringu do poznanika koji su nam možda inicijalno bili iritantni dok nismo u njima prepoznali dio sebe.

I što je dalje bilo s Gilgamešom i Enkiduom? Postali su snažan tim koji je kretao zajedno u brojne pustolovine. Između ostalog namjerili su se da će zajedno ubiti Humbabu, "čudovište s tisuću lica" koje je čuvalo obližnju šumu. Bili su uspješni, sami su postali mitološka sila kojoj više nitko nije mogao stati na put... ili se tako barem činilo.

Jer bogovi su jednom utjecali na transformaciju Gilgameša, stvorivši mu Enkidua, pa ih ništa ne sprečava da to učine i ponovno. Jer pojavila se božica Ishtar koja se, kaže nam priča, romantično počela interesirati za našeg sad prosvjetljenog i "uravnoteženog" kralja Gilgameša. On nije bio nešto naročito oduševljen pošto je od ranije znao kako božica Ishtar "operira" - znala bi namamiti ljubavnike, do te mjere da izgube glavu za njom, a onda ih grubo odbaciti. Naoružan svojim superegom Gilgameš ju je odbio što ju je, očekivano, jako naljutilo. Do te mjere da mu je na grad Uruk poslala moćnog Bika s nebesa, da mu uništi grad, usjeve, ljude...

Za Gilgameša i Enkidua, dvojac koji se do sad već istaknuo u ubijanju kojekakvih čudovišta, ovo je bio još jedan u nizu. Ubili su moćnog bika kojeg je poslala božica. Ali ona je božica - ili u prenesenom značenju: sudbina. A protiv sudbine nijedan kralj ne može. Ubila je Enkidua, onog koji mu je nakon svog tog vremena praznine i gnjeva dao smisao.

Gilgameš je bio prestravljen. Osjećao je kao da je umro dio njega, ali još i više - po prvi put osjetio je paničan strah od vlastite smrti.

Jasno, priča ovdje Enkidua prikazuje kao lika koji služi kao lekcija na više načina. Gilgameš je sazrio, više nije raspušteni gramzljivac koji bez razmišljanja samo želi ugoditi sebi. Pronašao je neki veći smisao, izvan sebe, ali što kad i taj smisao, oslonac, jednog dana nestane? Kako se boriti s tolikom prazninom koja ostaje kad nam umre netko bitan koji je imao toliki utjecaj na nas?

Gilgameš, još uvijek moćan i nepokolebljiv, nikako se ne može miriti s takvom sudbinom. Ako je smrt toliko strašna onda jedini način može i mora biti da je se nadvlada, suzbije, da se samu smrt progna. Krenuo je na veliko putovanje odlučan u namjeri da pronađe odgovore i načine kako ostvariti svoju novu želju - postati besmrtan.

Homerova Odiseja svakako je inspirirana putovanjima na koje je krenuo Gilgameš jer na svojem putu proći će toliko izazova, toliko fantastičnih mjesta. Prešao je sam kozmičke planine daleko od svega, susreo je na svom putu ljude-škorpione, vidio je grmove na kojima raste drago kamenje. Putovao je ispod planina, uspio je pobjeći izlazećem suncu.

Na kraju je stigao... na sam kraj svijeta.

Tamo ga je dočekala još jedna božica, Shiduri. Objasnila mu je da uzalud traga jer svi ljudi moraju umrijeti, ali baš zato mogu i trebaju živjeti prije no što smrt po njih dođe. Moraju uživati u životu koji imaju i napraviti nešto od njega. Lijepo zvuči, ali Gilgameša to ne zanima. Nije prošao cijeli svijet da bi mu na kraju netko rekao da je smrt neminovna!

Uporan je. Traži da mu se pokaže kako zavarati smrt, jer mora biti načina, jednostavno mora. Dobro, na kraju je i Shiduri već postao dosadan i pristala je dati mu šansu, zapravo znajući da daljnji put na koji ga šalje bit će još jedna lekcija koju Gilgameš mora naučiti.

Kad već tako želi pokazat će mu put prema čovjeku po imenu Utanapishti. Tko je on i zašto njemu? Razlog je i više nego prikladan - naime, Utanapishti je besmrtan. Bogovi su mu podarili besmrtnost, u neku ruku kao nagradu jer je gospodin Utanapishti za vrijeme velike poplave izgradio brod na koji je ukrcao po dvije od svake životinje i tako ih spasio od poplave koja je progutala svijet. Zvuči poznato, zar ne?

Našao ga je Gilgameš i, naravno, odmah ga počeo gnjaviti da mu otkrije tajnu besmrtnosti, kako bi i on mogao to postati. Nije dobio ono čemu se nadao, Utanapishti mu je zapravo ponovio što i Shiduri koju je sreo na kraju svijeta. Nema smisla, dragi Gilgamešu, svi moraju umrijeti pa tako i ti. Ali ne, Gilgameš je nepokolebljiv. Jasno, ako tvrdoglavošću uspio nagovoriti i božicu, što ne bi i ovog besmrtnog starca?

Uspjelo mu je, još jednom. Kaže Utanapishti da možda postoji način... ali morat će se dokazati. Predočio mu je izazov. Pokazao mu je mjesto na koje mora otići i tamo pred bogovima pokazati da sedam dana i sedam noći neće zaspati. Mora pokazati tu veliku snagu volje. Gilgamešu to isprva zvuči skoro pa prelako, no čim je stigao na određeno mjesto mu se jako prispavalo...

Očito mu nije suđeno da se dokopa besmrtnosti? Shrvan činjenicom da nije ispunio zadatak moli starca da mu da još jednu, zadnju šansu. Dobro, reče starac, i otkrije mu da na samom dnu oceana postoji jedna biljka koja, ako je uspije izroniti i odnijet sa sobom natrag u svoj grad, dat će mu besmrtnost.

Zaroni Gilgameš, pronađe biljku na samom morsku dnu i ponosno se vraća kući. Ali putem će mu se plan još jednom izjaloviti. Dok je odmarao odjednom se pojavila zmija i pojela mu je biljku, njegovu zadnju šansu da postane besmrtan... Inače - zmija, arka koja spašava životinje u poplavi, žena (božica Ishtar) koja ga navodi na grijeh? Sve ovo zvuči jako poznato i baca jedno posebno svijetlo na biblijske priče, ali i mnoge nakon.

Poraženi Gilgameš sad se vraća, skroz s ruba svijeta, natrag, u svoj grad... I kad je napokon stigao, kad je iz daljine ponovno ugledao svoj prekrasni Uruk, sve mu je odjednom bilo jasno. Shvatio je da su svi bili u pravu koji su mu putem govorili da traži nemoguće. Gilgameš se u potpunosti pomirio sa svojom smrtnošću i shvatio je što uistinu želi - želi iskoristiti ovaj život koji je pred njim da bi radio velike stvari, da bi bio dobar vladar svom narodu, da bi ispravio sve što je griješio ranije, a kad jednog dana smrt dođe i po njega, jedino tako može i mora biti.

Odlučio je stoga cijelo svoje iskustvo pomno zapisati, na glinene pločice, koje je dao zakopati ispod gradskih zidina, kako bi ih jednog dana neki novi ljudi pronašli, čuli njegovu priču i spoznaju, jer ista će značiti njima koliko je i njemu.

To je velika priča, ep o kralju Gilgamešu. Savladao je sve, a prije svega samog sebe, da bi uistinu mogao postati velik i mudar. Zvuči pomalo kao kliše, zar ne? Svakako, ali ne u ovom slučaju - jer sve nakon epa o Gilgamešu zapravo je kliše koji vuče svoju osnovu iz njegove priče!

Ep o Gilgamešu uistinu je jedan od najvrjednijih zapisa koje čovječanstvo ima. Dakako, tek nakon otkrića istog u 19. stoljeću mogli smo vidjeti da je sama priča sve vrijeme bila s nama, jer se zrcalila u toliko drugih priča koje su se proširile svijetom. Ali osnovna misao ostala je ista kroz sva ova tisućljeća. Čovjek jest smrtan i čovjek jest grešan, ali da bi se izdignuo iz vlastite nevaljanosti, da bi nadišao čak i vlastitu smrt, prvo mora nadići samog sebe.

Toliko ljudske filozofije počinje upravo ovdje. Neobuzdane želje i mudri spokoj. Panična potraga za smislom i smirenost nakon što se smisao ukaže. I svako putovanje je posebno, osobno i drugačije, iako smo u suštini svi malo nalik Gilgamešu pa i naši životi njegovim putovanjima. Otići ćemo na kraj svijeta u potrazi za smislom i na kraju se, ako budemo imali sreće, vratiti tamo gdje smo oduvijek i bili, sebi samima, uvidjevši da se u nama nalaze odgovori na sva pitanja i dileme, a da je život vrijedan, naročito kad ga znamo živjeti, kao što je i smrt vrijedna kad prihvatimo na ispravan način da ćemo umrijeti.

Drevne priče kao što je Ep o Gilgamešu, a stariju ovakvog kalibra nikad nismo pronašli, toliko su važne za naše postojanje jer usmjeravale su nas kroz tisućljeća, kroz sve uspomene i padove ljudske vrste, da bismo na kraju možda i mi ugledali prekrasne zidine Uruka, bilo ovdje, na Zemlji, u sebi, ili negdje daleko u svemiru, i vidjeli koliko sve ovo ima smisla.

Ep o Gilgamešu i naš osobni povratak u Uruk

Marko K.