foto.hrv.split.

 

Tu je bila čitava povijest Kluba: najstarija fotografirana jedanaestorica iz 1911., jedanaestorica koja je 1927. osvojila prvo državno prvenstvo, momčad koja je 1944. istrčala u ime partizanske vojske na teren na turniru savezničkih armija u južnoj Italiji. Najveći dio onog što je u nogometu ove zemlje bilo velikog i vrijednog moglo se vidjeti na tom zidu. I cijela njena povijest: kraljevski grbovi i crvene zvijezde, diktatori i uniformirani moćnici. Tu je bila generacija iz pedesetih za koju se tada govorilo da je nakon Honveda iz Budimpešte druga najbolja momčad istočnog svijeta. Tu je bila fotografija moćne ekipe iz sedamdesetih koja je u pet godina osvojila osam naslova. Tu su bile fotografije iz europskih polufinala, poraza od Tottenhama i Leedsa, uspomene na nikad dosanjani san Kluba da kući donese i neki kontinentalni trofej. Fotografije su nudile i kratki kurs povijesti. Na jednoj se vidi momčad Kluba koja igra protiv ekipe dalmatinskih Talijana odjevenih u majice autonomističkih boja, plave i žute, s tri leopardove glave na klupskom grbu. Na drugoj su igrači Kluba u kraljevskom jugoslavenskom dresu s bijelim dvoglavim orlom na prsima, tamo negdje dvadesetih. Na slici s ratnog turnira u južnoj Italiji igrači Kluba na prsima su imali crvenu zvijezdu veličine lubenice. Kasnih šezdesetih godina na klupski su se dres krišom vratile hrvatske crvene i bijele kockice, a onda u sedamdesetima nestale. Na jednoj od predratnih slika igrači su se fotografirali u društvu kraljice Marije. Jedna visoka vertikalna slika prikazivala je maršala Tita kako predaje pehar dugokosom kapetanu Kluba: po kapetanovoj glam frizuri vidio si da je iz polovice sedamdesetih. Na osobito istaknutoj fotografiji vidio si igrače Kluba u uniformama i s kapama troglavicama nalik na one španjolskih Republikanaca. Prgin se približio da pročita legendu: bila je snimljena 1944. na Malti, a između igrača Kluba i njihovih britanskih protivnika stajao je nasmiješeni maršal Montgomery.

Prgin je tako lutao pogledom po fotografijama, promatrao ovratnike s vezicama, poluduge gaćice do koljena i britanske avijatičarske kožnjake kad je iza sebe začuo zveckanje čaša. Konobarica odjevena u crveni prsluk ušla je u trofejnu sobu gurajući kolica sa čašama aperitiva. – Smetam? – upitala je. – Ni govora – odgovori Prgin i krene k izlazu. Iz hodnika su se čuli glasovi uzvanika koji su pristizali.

Minuta 88

Jurica Pavičić

Što je Split i tko su Splićani?

- Moramo učinit distinkciju ... Svi falijemo kad govorimo o Splitu i Splićanima. Split, sam za sebe ... on nije ništa. To je fantazma, geografski pojam koji se može i širit i sužavat. Atenjani su, recimo, svoju Atenu malo kada zvali Atenom. U službenim prilikama, kada bi htjeli istaknuti što je to Atena, oni su govorili „grad Atenjana”. Isto tako treba postupati i sa našim gradovima. Split je samo onda kad je grad Splićana. Danas govoriti o Splitu kao gradu Splićana, to je nemoguće. Da budem zoran, Venecija se svela na 24 hiljade stanovnika, ona je prazna. Kad bismo mi Splićani doselili u Veneciju, bi li to bila Venecija? Ako bi doveli naš šušur, naš jezik, drugu spizu, druge pisme, druge beštimje ... Oni kanal bi se osušija, on bi umra! Da budem još bliže, recimo, da Split danas nasele Srbi, ili da ne budem tako drastičan, da ga nasele Kosovari i da dođe ovdi 200 iljada Kosovara, bi li to bija Split? To ne bi bija Split!

Šta je mulac?

- U izvornom smislu riči, mulac je dite kojemu se ne zna otac ili mater i otac nisu bili registrirani, ženjeni. Međutim, u prenesenom smislu, mulac je rič ka „berekin”. To je jedna opaka rič koja je prešla u dragost. Nekada je bacala dite vanka regula, ali smo je pretvorili u jednu lipu rič. Od te riči mulac, za čopor tih mulaca, dolazi i rič mularija. Ta splitska mularija, živeći u imperatorovom prostoru, u ruševinama carske palače, ali i među pantaganama di se miša imperatorski sjaj i mižerija, tuga i siromaštvo Geta ... To je mišanca koja daje jedan čudan soj ljudi.

Kada počinje intelektualna i društvena promjena u gradu?

- Do početka 20. stoljeća Split živi jednim ustaljenim ritmom, može se reć, srednjevjekovnim. Tek odlaskom naših studenata u Prag, Graz, Padovu, dolaze neka nova saznanja. Šta je naročito važno, donose šport! Studenti koji su donili i veslanje i vaterpolo, balun, tenis, „lawn tenis” su ga zvali ... Oni su uspravili toga Splićanima koji ka mulac nikakve igre nije ima. Sta je pogrbljen ... Naučili su ga odit, mislit ... Šport je odnija Split u svit. Naučili su geografiju, šta su oteli, šta su vapori i šta su ferate. Splićani su, ka pomorci, bili vezani brodima i morem. I danas, fala Gospi, imamo jako primitivne te veze feratom i putevima sa zaleđem ... Splićani su znali di je Triešt, znali su za Nju Jork, ali tek Prvi svjetski rat otkriva tamo neke Slavonije, Panonije, di raste žito i di i u ratu ima spize. To je bilo golemo iznenađenje da ima biloga kruva tamo negdi u Slavoniji. S druge strane, i socijalizam je svoje učinija. Izgradile su se velike tvornice, Jugoplastika, škver, radili su se veliki stambeni blokovi, svit se privlačija ... Grad je posta mnogoljudan i izgubija neke svoje stare ritmove.

Kakvu ulogu igra ulica u životu Splićanina?

- Ulica je bila sve. Za razliku od tih gori di se živi u zatvorenim prostorima, mi Mediteranci inače, a pogotovo ovde, živimo na ulicu. Ulice, pjacete, trgovi, su pozornice di mi igramo cili dan. Za mene je glavna karakteristika mediteranskoga života, dalmatinskog, a pogotovo splitskog - ulica ka teatar. Mi cili dan igramo igru. Sve šta se događa na ulici je jedan teatar. Moj veliki prijatelj, pokojni Šanto, je bija jedan kolosalni glumac koji se uklapa u igru. Recimo, da objasnim anegdotom. Šanto se najidija na Borisa Dvornika jer ga dugo nije doša vidit. Ima je doma jednu veliku ruzinavu rašpu, znaš ti šta je rašpa? Turpija! Rašpa je pojam. S rašpom je „strašni anarkista” Lucheni ubija krajicu Eližabetu, probija je (talijanski anarhist Luigi Lucheni u Ženevi je 1898. godine ubio suprugu cara i kralja Franje Josipa I, austrijsku caricu i ugarsko hrvatsku kraljicu Elizabetu, poznatiju kao Sisi, op. ur.) ... I on da će ubit Borisa ka šta je Lucheni ubija kraljicu. Nije prošlo puno i Boris se pojavija na dnu dvora. Čim ga je vidija, Šanto trče u kužinu, nađe rašpu i gre prema njemu da će ga ubost. Boris, koji je isto tako Splićanin, zna šta ga čeka al nema više nazad. Sta je, raširija se, i zapiva Šantovu najdražu pismu „Tiho pojte”. I Šanto u trku vidi da ovome fali šekondo (drugi glas, op. ur.) pa ga zagrli i nastavi pismu s Borisom, a rašpa pade. Eto, to je ta igra koja se vječno igra ... Od dolaska do odlaska uvik se izmišljaju nove scene di se improvizira ta naša splitska komedija d'arte.

Miljenko Smoje