foto.hrv.zagreb.2/zoo

“A u pizdu materinu,” mrmljao je poluglasno čovjek u tramvaju poprativši svaki puta psovku dubokim uzdahom. Nakon izvjesnog vremena suputnicima to dozlogrdi te jedan od njih priupita neznanca: “Dobro koji vam je đavo čovječe, što psujete neprestano?” – “Kćer mi se sutra udaje za Hercegovca” – Na to će cijeli tramvaj s dubokim uzdahom: “A u pizdu materinu.”

Ovo je tek jedan od mnogih viceva i anegdota o Hercegovcima koji se danas masovno kolportiraju Zagrebom. U njima je ovaj tip Hrvata, i to Hrvata u jakom, štoviše, u najjačem smislu, predmet nemilosrdne poruge. To ruženje međutim, ruženje je sa sistemom. Osobine zbog kojih je Hercegovac izvrgnut ruglu brižljivo su odabrane i nepogrešivo se sklapaju u fantom sliku apsolutnog negativca. Na meti je najprije uljez. Hercegovac je to od rođenja. Već tada mu naime pod jastuk stavljaju plan grada Zagreba, tog ekskluzivnog cilja svih njegovih budućih životnih težnji, mjesta koje on, da bi ispunio svoje životno poslanje ima osvojiti i kojim mora u potpunosti zavladati. Ali on, taj uljez ostaje u očima velegrađana nepopravljivi primitivac, nedoučeni provincijalac koji na tamna odijela s kravatom navlači bijele čarapice pretvarajući sebe u pripadnika plemena white socks , kako ga prekrštava metropolski sleng. Svojoj odioznosti ne zna, ovaj slaboumnik, doskočiti drugačije no da u džepu drži magnet – kako bi usprkos svemu bio privlačan, barem tako nam pripovijeda vic. No, daleko od toga da je naš Hercegovac tek bezazlena provincijalna budala. Naprotiv, u vicevima se često poantira njegova brutalnost. Što je prvo što će učiniti Hercegovac nakon prometne nesreće koju je prouzročio svojim BMWeom? Zaklopit će mobitel.

S finom zagrebačkom curom stvar stoji sasvim drugačije. Ona Hercegovca odabire jer je oduvijek živjela s njim, jer je on, odnosno ono što on reprezentira, dio njenog najintimnijeg životnog iskustva. Sav onaj primitivizam, nasilnost, zatucanost, grabežljivost, sve ono dakle što je u vicevima projicirano u uljeza iz Hercegovine, nije ništa drugo do naličje njene zagrebačke obiteljske idile, šlajerom hipokrizije prekrivena ugnjetačka stvarnost njena kršćanskog morala, sirovi svakidašnji sadržaj fiktivne finoće njenog velegradskog odgoja. Zato je Hercegovac samo u vicu došljak. U svojoj biti i u našoj stvarnosti on je oduvijek bio rođeni, premda nepriznati Zagrepčanin. Nije Hercegovac dakle nikakav musavi rabijatni deran iz provincije, on je originalni fačuk naše metropole. Njegovo je rodno mjesto, da upotrijebimo teške Matoševe riječi o Zagrebu i Zagrepčanima, “očajna nemoć polugrada, polukulture, poludruštva, koje se u nekim svojim pojavama zove polusvijet” Sva zla pripisana u vicevima njemu i smještena podrijetlom u daleku Hercegovinu, autentična su zla glavnoga grada. Ovu istinu uostalom ništa tako dobro ne iznosi na vidjelo kao sam citirani vic. Upravo su Zagrepčani ti koji u njemu psuju ko kočijaši.

Barikade/Agrameri lete u nebo

Boris Buden

Prasac krmka psuje: “Svinjo!”,

Konj magarca: “Životinjo!”,

Od žirafa do ameba –

Pas bi svakom majku jeba.

Tele kravu kozom zove,

Vol sve drži za volove,

Kokoš pljuje pijetla druga,

Štakoru se pacov ruga.

Pametuju lude krave,

Sovama se tukci prave,

Zavitlava jarac ovna:

“Vidi rogatoga govna!”

Vuk lisici spušta sočno:

“Đubre jedno krvoločno!”

Ugor ciplu pismo sprema:

“U usta te jebem nijema!”

Žaba gadi pelikana:

“Stoko jedna napuvana!”

Kameleon kupusaru

Prebrojava svaku šaru.

Gusjenicu golać gosti:

“Nemaš kičmu, nemaš kosti!”

Nilskog konja vepar časti:

“Pogledaj se, vrećo masti!”

Gavran svraki manu naša:

“Crna si ka zdrug ustaša!”

Trlja napala škarpinu:

“Mrš u Moskvu materinu!”

Kraj bifteka mulam visi:

“Poludjelo meso ti si!”

Biftek na to tek primijeti:

“Ti si siša sa pameti!”

Život teče Našom Lijepom,

Svak svakoga mlati repom,

Svak svakome lupa pljuske,

Maglu pušta, hvata guske.

Za izdaju i za nerad

Živad krivi srodnu perad,

Sva se stoka čudom čudi:

“Nije valjda da smo ljudi!”

Životinjsko ludilo

Predrag Lucić

Moja sestrica Damjana je noćas se upiškila u krevet. Mama je ujutro sidila u kužini sa mrgudnom facom. Ona je pila kavicu i uzdisala je. Ja sam sidijo do nje i žnjopao sam kakao sa baškotom. Onda je u kužinu ugibao moj tata. Njega je na stolu čekala čikara sa kavicom. Tata je srknijo jedan jači guc i rekao je: „Uh, dobraaaa…“ Onda je tata zapalijo španjulet. Onda je mama njemu rekla: „Damjanica se sinoć upiškila u krevu!“ Tata je rekao: „Na bava kua? A zašto?“ Mama je rekla: „Neam blage! A pre je ona velika da bi činila pod sebe!“ Onda sam ja rekao: „Upiškila se zbog priče!“

Mama je okrenila se prema meni i pitala je: „Kakve priče?“ Samo tata je u roku odma uletijo: „Aj jedi taj kakao i ne pizdi! Ko tebe šta pita!“ Ja sam mami rekao: „Tata je sinoć Damjanici priča priču pri spavanja!“ Mama je pitala: „Koju priču?“ Tata je meni podviknijo: „Oš više prestat balit, pantagano? E, kako se čovik zajebe u životu! Napravi dite, a dobije cinkaroša!“ Ja sam mami rekao: „Priča joj je priču o Crvenkapici!“

Tata je sidijo na krevi kraj Damjanice i pričao je. Ja sam ležao na drugoj krevi i slušao sam. Tata je govorijo: „I onda je strašni vuk uletija u kolibu i izija je baku!“ Damjana je pitala: „A Clvenkapicu?“ Tata je rekao: „Crvenkapica je uspila uteć! Onda je trkala u selo da zovne upomoć lovca Luku!“ Damjanica je pitala: „I?“ Tata je rekao: „I onda je lovac Luka ubija Crvenkapicu!“ Damjana je zinila: „Kako?“ Tata je rekao: „Lipo! Repetira je dvocjevku i sprašija joj metak u glavu!“ Damjanici je uzletila zbunjoza: „A nije ubija vuka?“ Tata je rekao: „Nije! Ubija je Crvenkapicu! A sa vukom je posli otiša na piće!“

Damjana je piljila u tatu sa razrogačenim očima. Onda je ona rekla: „Mama je juce plicala da je lovac Luka ubija vuka!“ Tata je njoj rekao: „E, to je bilo juče! Al danas je HDZ izabra Turudića za državnog tužioca! Znači, sve se minja! Vuk ostaje živ!“ Onda sam ja sa druge kreve pitao: „Ko je ti Turudić, jebate?“ Tata je rekao: „Turudić je lovac Luka! Samo u prenesenon značenju! Bereš?“ Ja sam rekao: „Ne berem!“ Tata je rekao: „Kako ne bereš, jebaga patak! Kad lupež postane zadužen da lovi lupeže, pozitivni likovi najebu! Kapito? Nema šanse da Crvenkapica preživi bajku! Čiča miča, gotova priča!“ Damjanica je zinila: „Clvenkapica je mltva?“ Tata je rekao: „Totalno! Bog joj da pokoj!“

Mama je koljački gledala u tatu. Onda je ona rekla: „Jebešmi mater ako ti nisi bolestan u glavu!“ Tata je okrenijo se prema meni i rekao je: „Eto, jesi sad zadovoljan, gubo cinkaroška?“ Ja sam šutijo i njupao sam kakao sa baškotom. Tata je meni rekao: „Kad Plenković donese zakon protiv zviždača, neš moć tako srat! Jerbo će te čekat tri godine bajboka!“ Samo onda je mama dreknila: „Tebe bi tribalo poslat u pržun, debilu!“ Tata je raširijo ruke: „Šta san ja kriv?“ Mama je viknila: „Pa nemoš ditetu kroz bajku prepričavat dnevnik, jebaga bog! Takoš joj ditinjstvo pritvorit u horor! Viš da joj je od straja popustila bešikica!“ Tata je raširijo ruke: „Nije joj popustila zbog mene! Nego zbog opće situacije!“

Mama je ostala sa zinutim ustima. Tata je srknijo guc kave iz čikare. Onda je on rekao: „Mora se dite malo očeličit, bogati! Neće živit u Švedskoj, nego u Hrvackoj!“ Mama je dreknila: „Čeliči ti svoju pokojnu mater, a ne moju ćer! I šta sa tin oš reć? Da u Švedskoj lovac ubiva vuka, a u Hrvackoj Crvenkapicu?“ Tata je rekao: „Tačno to! U Švedskoj ima šanse za bajku, a u Hrvackoj nema!“ Mama je podviknila: „Pa si to iša Damjanici tumačit pri spavanja?“ Tata je dignijo bradu: „Nećemo malu odgajat pod staklenin zvonom! Važno je da dica na vrime popiju životnu lekciju!“

Bilježnica Robija K.

Viktor Ivančić

Neki se ljudi/žene vole izlagati pogledima… pogledima provocirajućim, fiksirajućim, besramnim, drskim, ispodočnim. Ja se pogledima odupirem. Vlastitim pogledom. Na svijet, a i doslovnije.

Pa se, bolećiva od glasomanije, jer je neizvjesnije, više volim izlagati glasovima…

Šuma je moj sirenski zov, a ja sam mu, koja živim na njenom rubu potpuno izložena…
I nije da nisam pokušavala othrvati mu se, nije da se nisam nebrojeno puta uvjeravala… dobro Tess, rano je jutro, odrasla si osoba, ne treba ti to, nemoj, ne idi u šumu, zaboravi to, preboli, eto ti knjige, evo ti novine, tu ti je kava, jastuci… sveži se za njih, umreži se za svijet, sklupčaj se, predi malo pod plahtama…

Šuma je bila jača.

Pa sam se nakon godina bezuspješnog otimanja, jogunjenja, protestiranja… na koncu potpuno predala.
Položila sam oružje pred noge one koja leži bestidna pod nebom, i podajem se njenom vilinskom zovu, svakodnevno i bespogovorno… istovremeno potpuno onemoćala i potpuno svjesna sebe;
svog ubrzanog daha, pokretnih nogu, bila, svoje brzine…
Pa kao da mi moje posvemašnje predavanje, slabost i ovisnost o njenoj čaroliji, šuma ipak vraća, ostavljajući mi vlastitu snagu i brzinu i neuhvatljivost razbacane iza panjeva koje prelijećem, i ja ih onda trpam u džepove i osluškujem kako šušte i zveckaju, dok istuširana i mirisna, potpuno očišćena od šume, poslije koračam svijetom koji se mirno smjestio izvan njenih začaranih rubova.

Jučer dok sam trčala, poželjela sam položiti svoje lice u njenu mahovinu, isto onako kako ga polažem u pamuk nečije košulje…

No noge kad su jednom u trku više ne slušaju glasove iz glave, noge su uvijek svoje i uvijek trče bezglavo, i glava je ta koja slijedi noge…

Mahovina me ostala željna.

Samosanacije

Suzana Matić