foto.aut.graz.

...lift nije radio, krenuli smo pješice do petog kata gdje su Mungosi imali zajednički stan, točnije brlog. Dok je otključavao, Naruyoshi nam je, bez posebne ozlojeđenosti, pričao kako se na otocima regije Okinawa organiziraju za turiste bitke mungosa sa zmijama, zmijama koje oni zovu habu. Na priču se odmah nadovezao Kenta i rekao da ćemo sada svi za kaznu što ih zovemo Mungosima morati popiti habu sake, okinawsku rakiju koja sadrži otrov te zmije, venom. U hodniku je zavladao muk, bili smo malo previše umorni za takve šale. Kenta se odmah pojavio s rakijom, na njoj je bio crtež crnog džezera sa saksofonom, saksofon se uvijao kao zmija, a note su iskakale iz njegove čeljusti! Živio Kenta, živjeli Mungosi! – povikali smo u glas.

Sake – neka naša, domaća rakiještina koja nikad nije vidjela Japana – donio je bistrinu. Jutarnje sivilo sve je gušćim oblacima pritiskalo prozorska stakla, a onda je počela padati kiša, pa snijeg. Otišao sam u kuhinju, na brzinu pojeo ostatke pečenih jaja koje sam našao na štednjaku u tignju i otvorio frižider. Unutra je bila samo tegla feferona, fuj! Začuo se šum TV-ekrana, Mirko i Yasuhiro pričali su o Abeu. Yasuhiro se sjetio da nam nikada nije pokazao film u kojem Abe stoji kraj rijeke, ispod željeznog mosta, i svira dok mu na biciklu prilazi masovni ubojica i silovatelj, glavni junak filma. Ušao sam u sobu i sjeo kraj Naruyoshija. Dok je vrtio vrpcu i tražio početak scene, Yasuhiro je pričao kako je Abe umro već iste te godine kad je snimljen film, 1978. Nije imao ni trideset godina, uzeo je 97 tableta brovarina, sedativa koji inače, objašnjavao je Yasuhiro stručno, ima blago hipnotičko djelovanje, ali je u većim količinama otrovan.

Makovo zrno

Neven Ušumović

 

Welden po vlastitim je zamislima podigao i 1829. godine otvorio prvi javni zadarski perivoj (današnji Perivoj kraljice Jelene Madijevke). Kao pasionirani botaničar, već prve godine svog boravka u Zadru obišao je i botanički istražio skoro cijelu Dalmaciju i Crnogorsko primorje, a kao pionir u tom istraživanju otkrio je i neke nove biljne vrste. Surađivao je s drugim botaničarima, te pisao za njemačke časopise o svojim botaničkim istraživanjima, ali i o parkovnoj umjetnosti, posebno o engleskim pejzažnim perivojima. U pismu regensburškoj "Flori" napisao je kako je u Zadru uspio ostvariti davni san o izgradnji perivoja za javnost, a još k tome posvećenog flori Dalmacije u koju je bio zaljubljen. Perivoj je podigao na najvećem bastionu zadarske tvrđave, kojem je sačuvao brežuljak u sredini s kojeg se pruža pogled na grad i okolicu. Unutar zadarskog perivoja podigao je i veliki kamenjar mediteranskog bilja koji je nažalost uništen krajem 19. stoljeća.