foto.hrv.šibenik.

“Čouječe, ofde je prfa liga!”, objašnjavao nam je Edi iz dijaspore, “Hrfatska je zakon!”. Ne ide mu baš hrvatski, ali uklopio se, barem ovih par dana otkako visi s nama. Ima love, ima auto i puca se kemijom. Takvi se uvijek uklope.

Edija je dovukao Met. Met se inače zove Mate, ali su ga u Australiji zvali Met pa mu ostalo. Liči na Isusa.

Njemu je Hrvatska isto zakon. “Fak Ostrelija!”, govori kad je napušen ili pijan. Poslije se žali kako mu je dosadno.

Smeta mu monotonija, a i hrvatski dativ ga malo jebe. Met se vratio zapravo. Tu je već par godina pa kuži stvari. Trenutno su kod Stipe. Sređuju spid.

A meni dosadno. Pokušavam razmišljati. Ništa. Da sam iz dijaspore, vjerojatno bih razmišljao o smislu života, o prirodnim ljepotama ili nečem trećem. Ovako sam osuđen na ništa. Ljepša budućnost više nije u modi.

U Edijevoj novoj Astri progresiv, a ja bi house. Ja bi nešto lagano, ali u manjini sam. Oni su nabrijani. Oni su avioni. Kroz njih teče Edijeva keka spida (Stipe će bit na koki, barem dva dana).

– Hrfatska je zakon, čouječe! – ponavlja Edi.

– Je, Edi, prva liga je Hrvatska.

– Ode san petnaest dana i svaki dan mi je lud. Tog nema u Ostreliji. – Fak Ostrelija! – Met je došao na svoje.

– A kakfi je to parti di idemo?

– U Makarskoj, na plaži. Bit će masu rulje, bit će zakon – ja se uvijek trudim objasniti drugima da je sve OK.

Nemam pojma zašto.

– Oće bit sure!

– Oće, Edi, bit će sura ko u priči! – evo opet.

Parti je bio dosadan. Možda zato što sam bio čist. Možda zato što je polovica “publike” bila čista. Možda zbog rolling-stonesa s okolnih brda koji su se dokotrljali u grad da “skupu šta ženske”. Parti je najbolja opcija.

Edi je bio lud. Edi je redao misaone orgazme. Samo misaone. Domaće sure vole rolling-stonese, a Ediju su stonsi lekcija iz povijesti.

Astra se zaustavila kraj repetitora na brdu iznad Grada. Tu se, na petsto metara nadmorske visine, Met i ja spuštamo travom nakon partija. Edi mota. Gledam more gdje mi se diže. Kurac mi se diže, samo ga gledam.

Ne osjećam se blaženo, ne osjećam se ushićeno, ne osjećam se nadahnuto. Uopće se ne osjećam. Samo ga gledam.

Kontemplaciju mi prekida lik s pištoljem – stražar s repetitora.

– Šta je, momci, šta se radi?

Ja sam čist. To znači zadužen za odnošaje s javnošću.

– A, evo, momak je iz Australije pa smo ga malo doveli da baci oko na kanal. Kaže da u Australiji nema ovakvih pogleda.

– Eeee, niko nema ovo šta mi imamo! Mislija san da je kogod doša sa curon, ali san vidija da vas je troje, a meni je gori dosadno po cili noć bit sam.

Bio je pijan. Priča mu nije zanimljiva. Bio je u ratu. Gledao je prijatelje kako ginu. Prošao je milijun i jedno sranje koje više nikog ne zanima. Sad radi kao portir jer nije imao vezu. On svaku večer gleda more. Više mu se ne diže.

Hoće pričat i ne odustaje. Mora završit tu svoju priču, a te priče nikad ne završe. Čak ni kad ih više ne čuješ. Želi naći ženu kojoj ne smeta to što mu se ne diže. Želi klince. Mlad je. Tek mu je trideset i pet. Ne drogira se. Samo pije. Tu i tamo se potuče zbog neke žene. Misli da ih to pali.

Edi je još pod dojmom. Deprimira ga samo nedostatak sura pa se uključuje bez uvoda.

– Jesi ti bio u rat? – Edi je iz dijaspore pa ga pale ratne priče.

Sad se portir nada da će dobiti priliku da ispriča priču još jednom.

– Jesan, od početka. Proša san i Slavoniju i Dubrovnik i Knin.

– Čouječe, fi ste meni face. Fi niste imali voda, niste imali kruh, niste imali sigare, jebote, a dobili ste rat. U Ostreliji klinsi dođu u Mekdonalds i ne žele kečap, ne žele ovo, ne žele ono. Jebeš djeca bez kečap! Fi niste imali ništa a dobili ste rat.

– Je, je, ništa nismo imali – ovaj ništa ne kuži.

– Ali, čouječe, sigare. Ja bi ubio ovaj svoj za sigare! Kako si ti uspio u rat bez sigare!?

Portir je zbunjen. Zbunjen, razvojačen, sjeban i s pištoljem.

– Je li ti to mene zajebaješ?

Edija san gurnuo natrag u auto.

– Ma pusti budalu. Napija se pa priča sranja – kuliram tipa i guram Edija u auto.

– Mater mu jeben, dođe iz Australije pa nas zajebaje ovde.

Tip se smirio nakon pola sata. Nakon priče o klincu od devetnaest godina kojeg je mrtvog nosio do stacionara. Tamo su mu rekli da ga stavi sa strane i zapiše broj da ga ne isporuče na krivu adresu.

U Astri se ugasio progresiv. Stali smo kraj groblja. Groblja u Dalmaciji služe da bi na njima u kasne sate mogao u miru zapalit. Met ne priča. Ja šutim. Edi priča o grafitima. Time se bavi u slobodno vrijeme. Crta grafite i bježi od murije. Tako mu raste adrenalin.

Progresiv opet dere. Astra se spušta zajedno s nama. Edi ne odustaje.

– Čouječe, znaš ti koji je to lud film. Crtaš grafit i pušiš sigaru. Onda bižiš od polisije, ali ne basiš sigaru. Ništa ne moš bez sigare!!

– Je, Edi, ludilo.

– Zamisli kako je tek bilo ovom gore. Čouječe, šta bi ja da da san bija tamo. Zamisli, jebote, pusaš iz kalašnjikov i pušiš sigaru. To je orgazam, čouječe! Onaj tip šta je basio atomsku na Hirošimo sigurno je pušio sigaru i pritiska batn! Sto posto!

Edi je pričao do Grada. O cigari kao smislu života. O cigari prije i poslije seksa. O cigari prije i poslije ručka. O cigari kao takvoj. Taj tip se ne može popišati bez cigare. Ali rat, rat s cigarom – to je propustio.

Izišao sam na plaži. Zapalio cigaru. Edi je u pravu. Puno je lakše podnijet sranje kad ti je cigara u ustima.

Gledam more. Nit se penje, nit se spušta. Bonaca.

Pušiona

Denis Lalić

 

bacač prozora kroz prozor lijepo ovdje živi rascvjetanu sudbinu a tamo negdje u šećernoj gravitaciji arsenove svete krave poput tamnocrvenih škuna plove put nebesa