foto.hrv.otok.molat.

Pedesetak milja prije Unutarnje postaje naišli smo na kolibu od pruća, jedan nagnut i tugaljiv jarbol, s kog su vijorili neprepoznatljivi dronjci nečega što je bio nekakav stijeg, te uredno položenu hrpu drveta. To se nije očekivalo. Izašli smo na obalu, i sa naslaganim cjepanicama našli komad drvene ploče s nekakvim izblijedjelim tekstom napisanim olovkom. Kad smo ga odgonetnuli glasio je: "Drvo za vas. Požurite. Priđite oprezno." Postojao je i potpis, ali bio je nečitak - ne Kurtz - neka puno dulja riječ. Požurite. Kamo? Uzvodno? "Priđite oporezno." NIsmo to činili. Ali upozorenje se nije moglo odnositi na mjesto gdje bismo ga mogli naći tek nakon što priđemo. Gore nešto nije bilo u redu. Ali što - i u kojoj mjeri? To je bilo pitanje. Ozlojeđeno smo komentirali imbecilnost takvog telegrafskog stila. Grmlje oko nas nije ništa kazalo, a nije nam dalo niti da baš daleko vidimo. Razderana zavjesa od crvenog kepera visjela je na vratima kolibe, i tužno nam klepetala u lice. Boravište je bilo napušteno; ali mogli smo vidjeti da je ondje nedugo ranije živio neki Bijelac. Ostao je grub stol - ploča na dva stupića; gomila otpada počivala je u mračnom zakutku, a kraj vrata sam podigao jednu knjigu. Izgubila je korice, a stranice su joj od listanja došle u stanje iznimno prljave mekoće; ali hrbat je bio s ljubavlju svježe prošiven bijelim pamučnim koncem, koji je još djelovao čisto. Radilo se o iznimnom nalazu. Naslov joj je bio Razmatranje određenih pitanja pomorstva, od nekog čovjeka, Towera, Towsona - tako se nekako zvao - mornaričkog majstora Njegovog Veličanstva. Štivo je djelovalo posve suhoparno, s ilustracijama nacrta i odbojnim tablicama s brojkama, a primjerak je bio star šezdeset godina. Postupao sam s tim čudesnim antikvitetom s najvećom mogućom nježnošću, da mi se ne raspadne u rukama. U njoj je Towson ili Towser predano razmatrao silu kidanja brodskih lanaca i konopa, te ostale slične stvari. Ne naročito očaravajuća knjiga; ali na prvi pogled se dalo u njoj vidjeti usredotočenost pristupa, iskrenu obuzetost pravilnim načinom obavljanja posla, zbog čega su te stranice, domišljene pred toliko godina, sjale svjetlošću koja nije bila samo stručna. Taj me prostodušni stari mornar svojim pričama o lancima i vitlima natjerao da zaboravim džunglu i hodočasnike uz slastan osjećaj da sam naišao na nešto nedvojbeno stvarno. To što je takva knjiga bila ondje samo je po sebi bilo čudesno; ali još su me više zaprepastile olovkom unesene zabilješke na margini, koje su se očigledno odnosile na tekst. Nisam mogao vjerovati svojim očima! Bile su šifrirane! Da, djelovale su šifrirano. Zamislite si čovjeka koji sa sobom vuče knjigu takve vrste u ovu zabit pa je proučava - i unosi zabilješke - i to šifrirane! Radilo se o začudnom misteriju.

Srce tame

Joseph Conrad