HRVATSKA (CROATIA): SILBA

Hrvatska ima 1246 otoka, otočića i hridi. Zamisli to – tisuću i nešto komada kamena rasutih po Jadranu, kao da je Bog prosuo šaku šljunka dok je gledao prema Italiji.

Od toga: 79 pravih otoka, 525 otočića, 642 hridi – one oštre gadure što čekaju da ti izgrebu brod i ego.

Najveći? Cres. 405.7 km². Ogroman. Pravi debeljko Jadrana. Da se izgubiš na njemu, trebat će ti GPS, kompas i malo sreće.

A Silba? Silba je 29. po veličini – 14.3 km², taman da staneš i prošetaš cijeli otok u jednom danu, ako imaš dobre cipele i loš plan.

26 kilometara obalne linije – to ti je više nego dovoljno da se sunčaš, kupaš, loviš ribu i svađaš sa susjedima gdje čija mreža počinje. Nije velika. Ali je tvrdoglava. Kao pas koji neće iz dvorišta, iako su mu vrata otvorena. Silba nije tu da impresionira površinom. Tu je da te zadrži mirisom borova, zvukom jarbola i kamenom što se ne da vremenu.

Silbanski Grebeni. Zvuči kao nešto što bi ti doktor dijagnosticirao, ali zapravo – to su tri mala, tvrdoglava otoka, usred ničega. Leže točno na pola puta između Škarde i Silbe, u nizu, kao da su ih bacili iz aviona po sistemu: jedan, dva, tri.

Zovu ih Zapadni, Srednji i Južni. Redom. Logično. Bez poezije. Ali pazi: iako ih zovu grebeni, nisu to one podvodne oštre zmije što ti trgaju brod. Ne. To su pravi otočići. Samo što nemaju nikoga da za njih viče pa su ostali s grebenom u imenu.

Visoki su oko 50 metara – dovoljno da ti se zvrti ako pogledaš dolje. Strmi, bez milosti. Kamen koji ide ravno u nebo. A oko njih – duboko more, plavo do boli, bez dna, bez laži.

Osim između Zapadnog i Srednjeg – tu ti je jedan prolaz, dubok 6-7 metara, taman da baciš sidro, skočiš u more, i zaboraviš da išta drugo postoji.

More tamo čisto kao ispovijed. Bistro, hladno, stvarno. Kao da te netko oprao iznutra. I nitko ti ne smeta. Samo ti, brod, tišina i sunce što te gleda kao svjedok.

Ukupno – 0,3 kvadratna kilometra. Znači ništa. To možeš obići u japankama prije nego ti se pivo ugrije. Ali Grebeni ne traže veličinu. Oni traže poštovanje.

Bio sam uz Kaligulu za cijelog tog pohoda i mučio se da mu održavam dobru volju. Tužio se na nesanicu i govorio da ga neprijatelj njegov vazda mori morskom bukom, a po noći mu dolazi i prijeti svojim trozubom. Ja mu rekoh: "Neptun? Da sam ja što si ti, ne bih trpio da se na mene kosi taj bezobraznik. Zašto ga ne kazniš onako kako si kaznio Nijemce?" On me pogleda nemilo i zapita: "Zar ti misliš da sam ja lud?" Ja se nasmijem nervozno: "Lud, Cezare? Ta ti si najpametniji čovjek na svijetu." "Znaš, Klaudije", reče on povjerljivo, "vrlo je teško biti bog u ljudskom liku. Često sam već mislio da ću poludjeti. Kažu da je vrlo dobro liječenje kukurijekom u Anticiri. Što misliš ti o tom?" Ja odgovorim: "Jedan od najvećih grčkih filozofa, ali se ne sjećam sada koji, liječio se baš kukurijekom, da još jače razbistri pamet. No ako pitaš mene, velim ti: Ne uzimaj ga! Tvoja je pamet bistra kao izvor voda." "Jest", odgovori on, "no ja bih želio spavati noću više od tri sata." "Ta su tri sata zato jer si prerušen u smrtnika", rekoh. "Neprerušeni bogovi i ne spavaju nikako."

Tako se on utješio, a sutradan je digao vojsku u bojnom redu prema moru: strijelci i praćari sprijeda, za njima Nijemci oboružani sulicama, zatim glavne rimske čete, a Franci kao zalaznica. Konjanici na oba krila, a opsadne sprave, bacači i zidoderi, na prudovima. Nitko nije znao što će se zbiti. Kaligula odjaše u more Penelopi do koljena i reče: "Neptune, stari neprijatelju, brani se! Izazivam te na smrtni boj. Nisi li ti izdajnički razbio brodovlje moga oca? Okušaj svoju moć na meni, ako smiješ!"

Dovaljao se malen valić. Kaligula ga udari mačem i nasmije se prezirno. Onda zapovijedi juriš. Strijelci uzmu strijeljati, praćari odapinjati praćke, suličari bacati sulice, pješaci zagaziše u more do pazuha i zasjeckaše po valićima, konjanici zaplivaše malo u more udarajući sabljama, bacači i zidoderi stadoše hitati kamenje i željezom okovane grede. Kaligula se izveze na ratnom brodu na more, izvikujući budalaste izazove Neptunu i pljujući daleko s broda. Neptun nije ni pokušao da se brani ili da išta uzvrati, samo je jednog momka uštinuo jastog a drugoga žecnula meduza.

Kaligula dade najzad zatrubiti na okup, i zapovijedi momcima da zbrišu s mačeva krv i pokupe plijen - školjke na žalu. Svaki je morao skupiti pun šljem i zgrnuti na gomilu. Onda ljuske poslagaše u sanduke da budu poslane u Rim za dokaz o nečuvenoj pobjedi. Vojnicima je to bila velika lakrdija, a kad je Kaligula nagradio svakog vojnika sa četiri zlatnika, zakliktaše mu na sav glas. Za spomen toj pobjedi sagrađen je vrlo visok svjetionik, koji je otada na veliku korist mornarima na tim opasnim vodama.   

Ja, Klaudije car i Bog

Robert Graves

 

Bila je to jedna od njegovih posljednjih vožnji. Putnički katamaran otišao je. Potonuo. Nestao ispod površine kao dobar plan u rukama birokrata. Kao da se brod sam dogovorio s morem: "E, dosta je bilo." Lokacija? Nedaleko mjesta gdje se dan ranije nasukao. Dakle, prvo je zapeo, pa razmislio 24 sata, pa rekao "Ajmo mi to završiti kako spada."

Ime mu je bilo Princ Zadra. Ironija se sama piše. Potonuo je u subotu u 16:07. Ne 16:05, ne 16:10. Točno. Kao da je imao sat. U blizini jučerašnjeg blama — pardon, nasukavanja.

Sad svi nešto "poduzimaju aktivnosti". Osiguravaju lokaciju da ne procuri gorivo, skupljaju papirnate mape, zovu ronioce, pišu izvješća. Tegljenje, vađenje, pripreme. Svi rade. Nitko ne pita brod što misli o svemu.

Jer brod je gotov. Brod je rekao svoje. A more? More šuti, kao i uvijek. Samo prekrilo još jednu priču koja će završiti u novinama, u fusnoti, između oglasa za akcijske cijene ulja i čokolada.

Silba, mali kamenčić bačen u Jadran od strane nekog boga koji je očito imao višak vremena i viška vina. Tamo nema auta. Nema ni bicikala. Samo ljudi, psi, mačke, i one babe koje sve znaju jer su ovdje bile prije rata, prije rata prije onog rata, i prije još jednog rata, kad se ratovalo zbog srdele.

Na Silbu sam došao jer mi je Zadar izbio dušu kroz nos. Gužva, buka, previše pametnih ljudi s premalo pameti. Rekoh sebi: "Ajde, idi negdje gdje su ulice pješčane, gdje je more bistro kao suza... i gdje konobar još uvijek psuje pod nos jer si naručio kavu s bademovim mlijekom."

Silba te dočeka kao pijani rođak: malo šepa, malo miriše, malo viče "di si, rođače!", a onda ti ponudi domaću rakiju koja ima okus po terpentinu i djetinjstvu. Nema prometa, ali zato ima komaraca. Brate, da ti kažem, komarci na Silbi su kao mafija – dolaze u tišini, naplate što im duguješ i nestanu. Jedan me gricnuo na nožnom palcu i tri dana nisam znao jesam li živ ili mi je to halucinoza od sunčanice.

Hrana? Pa, ako voliš ribu – super. Ako ne voliš ribu – postat ćeš vegan po sili zakona. Ali ajde, imaš tog jednog barba Juru koji peče lignje s toliko ulja da bi se mogao podmazati tanker. Uglavnom, jedeš i misliš: "Ma boli me briga za kolesterol, neka ide sve u krasni..."

Silba je i otok ljubavi. Tako kažu. Ja sam tamo ljubio – komarce, sunce, hladno pivo iz dućana, i jednu fjumanku što me naučila plesati uz Azru pod zvijezdama. I onda je otišla bez pozdrava. Klasika. Valjda ju je progutao trajekt ili sloboda. Zvala se Tanja. Ili Tatjana. Nisam siguran. Možda sam krivo čuo, jer mi je sunce već bilo ispeklo uši, a treće pivo je radilo na koordinaciji kao pijani tamburaš. Imala je haljinu boje lavande i hod kao da je došla sa snimanja francuskog filma koji nitko nikad nije vidio, jer je previše dobar da bi ga prikazivali.

"Ti nisi odavde," rekla je.

"Ni ti," rekoh ja.

"Kako znaš?"

"Jer imaš pogled koji traži izlaz."

Nasmijala se. "Ti si pjesnik?"

"Ne. Samo sam jako loš lažov."

I tako je krenulo. Prva piva – smijeh. Druga piva – dodiri. Treća piva – istine koje inače ne izgovaraš dok te netko ne uhvati bez obrve i bez ponosa. Rekla mi je da je pobjegla iz Rijeke jer su je tamo svi znali. A ovdje, kaže, može biti što hoće. Pa je odlučila biti zračna vila. Ili nešto slično. Nisam pitao.

Sunce je zalazilo kao da zna da nam treba atmosfera. A onda je izašlo drugo – ono unutarnje. Znaš ga. Kad si zaljubljen, makar samo na jednu noć, imaš sunce u trbuhu koje sja i kad je ponoć i kad si ogreben i kad znaš da će nestati čim zagrmi stvarnost.

Šetali smo do Torete, onog čudnog kamenog tornja u sred ničega. Uspon kao život – strm, težak, i kad stigneš gore, shvatiš da si se popeo samo da bi imao gdje sjesti i gledati more. Poljubila me. Ili sam ja nju. Možda smo se sudarili. Svejedno. Osjetio sam sol, vino, i nešto što se ne zaboravlja lako. Možda samo ukus ljeta.

Ujutro – nestala. Bez poruke. Bez tragova. Samo jedan filter cigarete na stolu i narukvica od školjaka u mom džepu. Kapetan mi je rekao: "To ti je Silba, sinko. Dođe, uzme ti dušu, poljubi te, i ode s trajektom." Nisam tužan. Ali jebiga, volio sam je. Barem jednu noć. Barem između treće pive i izlaska sunca.

Sve u svemu, Silba je kao žena s ožiljkom – nije savršena, ali te natjera da gledaš dva puta. I kad odeš, kad si opet u busu za Bokanjac s ljudima koji smrde na poraz i dezodorans, pomisliš: "Vratio bih se. Tamo na otok. Tamo gdje se ne žuri. Gdje te sunce udara kao loš šef, ali te bar udara s osmijehom."

I da, ako ideš – ponesi kremu za sunčanje i ne budi šupak. Silba ti ništa nije dužna, ali će ti sve dati ako je pogledaš pravo, bez mobitela, bez glume. Samo ti, znoj, sol – i jebeni mir.

Bio je kapetan. Bar je tako govorio. Nitko ga zapravo nikad nije vidio na brodu, ali kad si dugo na suncu i vidiš čovjeka u mornarskoj majici, slamnatim šeširom i s lulom u ustima – to ti je kapetan. Ako nije, onda laže bolje nego vlast.

Zvao se Mate, ali svi su ga zvali Kapetan. Imao je bradu kao da u njoj žive lastavice i oči koje su nekad gledale daljine, a sad gledaju bocu loze. Nije pio da zaboravi. Pio je da se sjeti.

"Plovio sam, momče," govorio mi je dok smo sjedili ispod bora, gledali more i pili nešto što je mirisalo na rakiju, ali peklo kao istina. "Od Trsta do Tanger-a, od Bakra do Buenos Airesa… A onda sam stao. Na Silbi. I nikad više nisam krenuo."

Pitao sam ga zašto baš Silba. Rekao je: "Jer ovdje more ne laže. A ni ljudi. Dobro, lažu, al’ to su male, slatke laži, znaš? Ono, tipa 'sutra ćemo popravit čamac' ili 'vratit ću ti onih 20 eura'."

Kapetan nije imao brod. Imao je barku. Koja je bila više rupa nego brod. Govorio je: "Plovila bi ta još, samo da nije luda. Ka i ja."

Smijao se sam sebi kao čovjek koji zna da se ne treba shvaćati ozbiljno, jer će te život već shvatiti preozbiljno kad mu se prohtije. Pričao mi je o ljubavima. "Jedna u Marseilleu, jedna u Baru, jedna u Makarskoj. I sve su me ostavile zbog muškaraca koji su znali kad zašutit."

Ja šutim. On me pogleda i kaže: "Zato te volim, sinko. Šutiš ka da znaš istinu."

Jedne večeri, pod zvijezdama koje su bile razbacane po nebu kao opušci po njegovoj verandi, reče mi: "Znaš, nisam ja stao na Silbi. Silba je stala na meni. I rekla: 'Ajde, dosta je. Sjedni. Pij. Gledaj more.' I ja sam poslušao."

I tako Kapetan sjedi. Ponekad nekome pomogne oko motora, ponekad uzme turiste na vožnju oko otoka, ali uglavnom – sjedi i čeka da ga život više ništa ne pita. Ima mir. I bocu. Kad sam odlazio, stisnuo mi je ruku i rekao: "Nemoj trčat, sinko. More nigdje ne trči. A vidi ga – uvijek stigne."

Eto ti ga. Kapetan. Bez broda, bez putovnice, ali s pogledom koji je preplovio svijet. I sa Silbom koja mu sjedi u krilu kao stara mačka – ponekad prede, ponekad ogrebe, ali nikad ne ode.

Silba je raj. Ajde, uvjetno rečeno. Jer čim iskoračiš s broda, s desne strane dočeka te prizor koji ti doslovno opali šamar realnosti. Ne metaforički. Doslovno. Kao da ti otok želi reći: "Neće sve biti razglednica, prijatelju."

Ruglo. Nema bolje riječi. Nekadašnje dječje odmaralište Bačka – Apatin stoji ondje kao pijani stric na svadbi – nepozvan, neugodan i nemoguće ga je ignorirati. Nije u funkciji već 30 godina. Tri desetljeća. Dovoljno da se svaka cigla umori od života. Danas je to betonska olupina, prepuna grafita, smeća i padajuće žbuke. Umjesto sportskog centra – centar za propadanje. Umjesto smijeha djece – zvuk razbijenog stakla pod nogom. Umjesto budućnosti – ruševina koja gleda ravno u more i pravi se da je to u redu.

Višeetažna zgrada, nekoć puna života, danas je hotel za štakore. Dvije zvjezdice – jedna za broj katova, druga za broj ljudi koji su pokušali nešto promijeniti i odustali. Na boku zgrade mural jedrenjaka, ispran vremenom, kao da pokušava podsjetiti na nešto plemenito. Na pročelju mornari – pogledi puni nade, zamrznuti na fasadi koja se raspada pod njima. Ironija piše sama sebe.

I da, tu je i mural "Welcome to Silba". Srdačno, nema što. Ali realno, kad vidiš to u ovom kontekstu, izgleda više kao sprdnja nego kao pozdrav. Kao da ti netko napiše "dobrodošao" na limeni poklopac septičke jame.

Ljudi su pokušali. Mještani. Inicijative, priče, sastanci. Svi su nešto htjeli. Ali birokracija, ravnodušnost i obična hrvatska sporost sve su sahranili prije nego što su zabili prvu lopatu. I sad to tamo stoji. Kao rana na čelu otoka koji zaslužuje bolje.

Jer Silba ima dušu. Ima ljude. Ima prošlost koja zaslužuje poštovanje. A ovo – ovo je greška koja traje predugo. I svi to znaju. Samo nitko ne zna tko će prvi reći: "Dosta."

Zamisli Đonija Štulića na Silbi. Čovjeka koji je jednom rekao sve što smo htjeli reći, ali nismo znali kako. Čovjeka koji je zapalio mikrofon i nestao iz svega — prije nego što je to postalo cool. Sad ga stavi na ovaj otok, gdje vrijeme šeta bosonogo, gdje nema automobila, ni love za novi asfalt, ni politike — bar ne one koju ne možeš sprati morem. Urbana legenda govori da je Štulić baš ovdje, na Silbi, provodio ljeta u doba kad je Azra gorjela najjače. Najplodnije razdoblje, kažu pametni. Kad su hitovi izlazili kao da ih je more samo pisalo. Neki kažu da je "Marina" rođena ovdje, među borovima i zidićima, negdje između zalaska i žmiganja sunca na pučini. Je li istina? Samo on zna. 

Ali jedno je sigurno: Silba ti uđe pod kožu. Ne moraš biti pjesnik ni kantautor da te natjera da pišeš stihove po salvetama. Ne moraš biti ni Štulić — ali pomoći će ako nosiš barem dio toga bunta u sebi. Jer otok ti nešto napravi. Usisa te. Isključi ti buku iz glave, ali pojača ono unutra. I onda si gotov. Ili počneš pisati, ili počneš živjeti drukčije. Ili oboje.

Silba nije scenografija. Ona je suigrač. Mjesto koje ne pokušava biti nešto više — ali zato postaje sve ono što ti fali. I zato su neki najveći stihovi možda nastali upravo ovdje, bez svjetala reflektora. Samo čovjek, gitara i otok koji sluša bolje nego itko.

Đoni hoda stazom kroz borovu šumu, u japankama starijima od turističke zajednice. Na leđima ruksak pun bilježnica i cigareta. Na glavi šešir protiv sunca i ljudi. Nitko ga ne prepoznaje. Ili se prave da ga ne prepoznaju, jer osjećaju da je bolje tako. On sjedne na kamen, gleda prema pučini i mumlja sebi nešto o Marksu, Zagrebu i tome kako su svi sve prodali.

Možda navečer izađe na pivo. Možda i ne. Možda zasvira u hladu neke napuštene terase, ali samo ako nitko ne gleda. Jer ovdje nitko ne traži koncert. Ovdje je tišina glazba, a galeb kritičar. I nitko nije spreman na bis.

Đoni na Silbi ne traži ništa. Ne traži oprost, ni slavu, ni povratak. Samo mjesto gdje ljudi šute kad treba, i govore kad imaju nešto za reći. A to se ovdje još uvijek cijeni. Ovdje ga nitko ne pita "kad ćeš se vratiti". Jer znaju da čovjek koji je otišao s razlogom, ne vraća se zbog nostalgije. A i što bi se vraćao? Da gleda kako su svi koji su ostali – postali reklama za ono protiv čega su nekad pjevali?

Na Silbi Đoni može biti samo čovjek. Ne mit, ne naslov, ne uspomena. Samo čovjek s gitarom, pivom i pogledom koji kaže: "Ne treba mi ništa. Samo da me ostavite na miru." I to je možda najljepša stvar koju mu ovaj otok može dati.

Unutra – grafiti. Škrabotine. Zapisi ludih, pijanih, odbijenih, prosvijetljenih na pogrešnim drogama. Zidovi ne pričaju – vrište caps lockom.

“BOG JE BIO OVDJE AL JE IMAO DOGAĐAJ NA FEJSU.”

Ispod toga falus s aureolom. Klasično. Desno – štakor u odijelu s aktovkom, piše: “RATNI PROFITER”. Ispod njega – miš sa srednjim prstom i poruka: “JESAM MALI, AL BOLJE LAŽEM OD TEBE.”

Pod je prekriven pepelom, razbijenim staklom i mrtvim snovima s mirisom petroleja. Netko je na stropu napisao: “IZLAZ JE GORE”. To je laž ili test.

U kutu, stari madrac. Fleka na njemu ima oblik Isusa, ali kad se bolje pogleda, više liči na Milana iz trećeg B koji je nestao s dvije litre rakije i željom da postane DJ.

Kuća ne čeka obnovu. Kuća se raspada s ponosom. Zida se ironija, a žbuka je ogorčenje. Ovo nije zgrada – ovo je testament.

I piše na zidu, velikim crnim slovima: “AKO ČITAŠ OVO, I TI SI PROPAO.” Ali ispod toga – crveni sprej, noviji: “ILI TEK POČINJEŠ.”

15 kvadratnih kilometara, toliko ima Silba. Taman da se izgubiš i opet nađeš za jedno popodne. Na najužem dijelu tog otoka nalazi se i jedino naselje, pa ti je sve jasno – ako ti dosade susjedi, preostaje ti pričati s golubovima.

Ali, kad već moraš biti negdje, Silba nije loš izbor. To more, to jebeno plavo, tirkizno, čisto kao savjest djeteta koje još nije prohodalo. Plaže? Ne znaš da li da se skineš i zagnjuriš ili da klekneš i zahvališ svemu svetom što ovo postoji. Otok pješaka, kažu mještani — jer tu auta nema. Samo noge, sunce i vrijeme koje ne zna trčati. Tu se živi, bez galame. Bez žurbe. I bez gluposti.

Usred svega, otok skriva dvorce s visokim zidinama i crkve koje izgledaju kao da mole za još jednu šansu. Nije čudo, jer ovdje su ljudi stoljećima gledali u horizont i pitali se što sve more skriva. Većina njih završila je kao mornari, skačući po brodovima kao da traže izgubljeni smisao. Vraćali su se kući s pričama, "šoldima" i povremeno s boljim kostimima nego što ih nosi sveti Nikola.

Danas Silba ima 2570 sunčanih sati godišnje, što je više nego ti treba da prepečeš i zadnji problem iz glave. Klima? Luda. More? Prelazi iz tirkiznog u božansko. Plaže skrivene kao državne tajne, šume guste, i ti u sredini svega, konačno bez potrebe da stalno nešto “postižeš”.

Silba ti ne nudi puno – samo mir, prirodu, i osjećaj da si, za promjenu, na mjestu gdje ništa ne moraš. I to je, brat bratu, sve što ti stvarno treba.

 

Vrijeme na Silbi ne ide. Ono sjedi. Zavalilo se negdje u hladu, zapalilo cigaretu i odlučilo da neće nikamo. I ti, htio-ne htio, moraš po njegovom. Prvih dana te to izludi. Gledaš sat, planiraš, pokušavaš "organizirat dan" kao da si još uvijek u gradu. A onda, negdje između treće kave i druge sjene bora, pustiš.

Počneš zaboravljati datume. Dani se više ne zovu ponedjeljak i utorak, nego "dan kad sam plivao do onoga kamena" ili "dan kad sam pojeo previše smokava". Sunce ide gore-dolje, ali ne javlja se. Nema alarm, nema obaveze. Sve što si mislio da moraš — ne moraš.

I onda shvatiš: cijelu si godinu jurio kao idiot da bi ovdje sjedio u tišini i osjećao se – jebeno živ. Vrijeme te ne prevari. Samo ti pokaže koliko si glup kad misliš da si važniji od ritma mora, vjetra i mirisa borova. A kad ti jednom legne taj ritam u kosti – gotovo. Silba te ima. I vratit ćeš se. Ne zato što moraš, nego zato što znaš da nigdje drugdje ne postoji baš takav mir, u kojem te nitko ništa ne pita.

Na Silbi živi 290 ljudi. I svaki od njih zna gdje si bio jučer, s kim, i što si popio. Ali to nije ono paranoično "gledaju te kroz zavjese" — to je više "ako ti pozli, netko će znati prije nego ti sam". A brojka raste, jer stranci, uglavnom oni sijedih glava i debelih mirovina, kupuju stare kamene kuće i odlučuju: "E, ovdje ću umriti ali s osmijehom." I ne možeš im zamjeriti. Ima logike u tome da umjesto doma za starije biraš komadić raja s pogledom na more i cvrčke koji te uspavljuju bolje od tableta.

Ljeti sve eksplodira. Dođe tih par tisuća turista, pa Silba umjesto šapata počne brujati. Gužva na šetnici, red za sladoled duži od mise, dijete viče da mu se jede nešto "normalno", a mama pokušava objasniti da nema dostave s Wolta. I sve je to dio igre.

Ali znaš što se ne mijenja? Nema zločina. Nema krađa, nema prebijanja, nema "incidenta". Zašto? Možda zato što na otoku svatko svakoga zna, možda jer ne možeš pobjeći ni ako hoćeš. Ili jednostavno zato što je ljudima ovdje dobro. Kad si okružen ljepotom, kad te sunce peče, ali s ljubavlju, i kad ti prva susjeda pokuca da ti donese smokve, nemaš potrebu nikoga opljačkati. Osim možda za još jednu porciju riblje juhe – ali to se rješava s osmijehom i čašom vina.

Nema svađa. Nema tučnjava. Nitko nikome ne razbija bocu o glavu jer je netko pogledao njegovu curu krivo ili zauzeo "njihov" stol. Čak ni pivske boce ne završe u grmlju. I znaš da je mjesto posebno kad se to dogodi u sezoni, dok je sunce toliko jako da ti doslovno ispeče ego. Nema ni smeća – eventualno pokoji zaboravljeni ručnik i sendvič bez vlasnika. Kao da neka čudna, ali jako učinkovita sila lebdi nad otokom i šapuće ljudima: "Smiri se. Pogledaj oko sebe. Ajde, malo diši."

Silba ima tu neku čaroliju — ne onu iz bajki, nego onu koja ti se zalijepi za kosti kad sjedneš i shvatiš da ti ništa ne fali. Oblik joj je kao osmica, kao pješčani sat, kao podsjetnik da vrijeme tu curi drukčije. Naselje je točno u sredini — taman da vidiš kopno s jedne strane i beskraj pučine s druge, a sve to bez da napraviš više od 200 metara. Doslovno: dvije strane svijeta u tri minute hoda. S kopna vidiš civilizaciju. S pučine vidiš slobodu. A između toga – ti, pivo u ruci, i galeb koji bulji u tebe kao da zna nešto...

Gledam to more. Zeleno. Tirkizno kažu. Plavo. Čisto. Nerealno čisto. Toliko čisto da te naljuti. Kao da se trudi biti ljepše od tebe. Kao da zna da si mamuran i pun grijeha pa ti sad pokazuje što znači biti čist. 

To more se ne trudi. Samo je tu. Leži. Ljeska se. I kaže ti, bez riječi: "Ti si mali, moj prijatelju. Ti si znojna fleka na mojoj obali." I to ne kaže zlobno. Više onako – konstatacijski. Jer zna da će biti tu kad te više ne bude. A ti? Ti si turist. Ili još gore – onaj iz Zadra.

Uđeš u to more i ono te primi kao da mu je svejedno. I je mu svejedno. Ne pita te za diplome, Instagram, porijeklo. Samo te obmota. U sekundi zaboraviš sve loše odluke. Kao da si sprao masnu tavu nakon fritaje.

A valovi? Ponekad stignu, ponekad ne. Nema pravila. Kao poezija kad te stvarno stisne – nekad ti dođe, nekad ništa. I ne moliš. Čekaš. Ili popiješ još jedno.

I svi ti ljudi oko mene, bulje u to more kao da će im ono nešto reći. A ono šuti. I smije se. Zna da ti ništa ne treba govoriti. Jer ako ti ono ne kaže sve odmah – zaludu su ti sve knjige.

Sjedim. More diše. Ja dišem. I u toj tišini shvatiš da je to najpošteniji razgovor koji si imao cijeli tjedan.

 

 

Silba se prvi put pojavila u knjigama kad su još ljudi mislili da je Zemlja ravna i da žene izazivaju oluje samo ako ih krivo pogledaš. Piše se da je tamo negdje 827. godine bila dio zadarskog paketa. Znaš, ono – stari Zadar imao svoj menadžment, a Silba je bila samo još jedna točka na excel tablici.

Onda dođe 1073. – zadnje godine vladavine Petra Krešimira, tipa s titulom dugačkom kao tramvajska linija. I njegova seka Cika, prva opatica sv. Marije u Zadru (da, žena je vodila show, respect), izgleda šapnula braci da joj fali malo otoka za meditaciju ili štogod, pa joj ovaj dao Silbu. Ili je to bilo 1027.? Tko će znati. Povijest je pijana, kao i većina onih koji je pišu.

Vremena prolaze, Venera se par puta okrene, i eto Mlečana. Ta fina talijanska gospoda s dugim nosovima i još dužim prstima – oni uzmu Silbu, a 1639. je uvališe nekom kapetanu po imenu Frane Soppe za 12.350 dukata. Za tu lovu danas ne možeš kupiti ni garažu u Zagrebu, ali tada si s tim mogao imati svoj otok.

Nakon Soppea, nekako, možda preko karata, možda preko kreveta – Silba završi kod Morosinija. Mletačka gospoda, nosili perike i govorili kao da cijelo vrijeme nešto gutaju. Oni drže otok sve do 1800-neke, ali im postane tlaka. Mislim, realno, kad ti posjed leži preko pola Jadrana, a ti sjediš u Veneciji i razmišljaš kako da izbjegneš koleru, nije ti do berbe smokava na Silbi.

Zato, 1770. godine – čuj ovo – oni se dogovore sa Silbljanima: “Ajde vi nama svake godine 2000 lira, pa se vi igrajte seljaka koliko hoćete.” I tako ljudi plaćali. Zvali su to “četvrtina”, jer je to bio četvrtinski dio plodova. Demokracija u kmetstvu, što ćeš.

Onda, 1838. godine, stvar se zakomplicira. Dođe neki Marko Ragusin iz Velog Lošinja – tip koji je očito u Americi prodao muda pod bubrege i vratio se pun kao brod. On kupi Silbu od Morosinija za 28.500 austrijskih lira, jer eto, kad imaš keš, kupuješ otoke. Standardna priča.

Ali Ragusin nije bio Morosini. Njemu nije pasalo da mu ljudi uplaćuju novac kao Netflix pretplatu. Ne, on je htio konkretno – masline, smokve, grožđe. Donesi mi to, daj u ruke. Nema love, samo plodovi!

Silbljani, koji su već bili navikli na chill, dignuše obrve. Počne frka. Tužbe. Parnice. 13 godina se natezali po sudovima – duže nego što traje većina brakova.

Na kraju, Ragusin digne ruke i kaže: “Jebite se, evo vam otok.” Silbljani ga kupe nazad, svatko plati koliko ima zemlje, a ukupno skupe 5.025 bavarskih talira. Da, Bavarskih. Jer, što je povijest bez dodatne konfuzije s valutama? 

19. ožujka 1852. – dan kad je Silba službeno rekla: “Dosta je bilo!” I to ne onako poetski, nego pravno. U Zadru, kod nekog bilježnika s imenom kao da piše romane – Valerije de Ponte – potpisan je ugovor. Ragusinu lova, Silbljanima sloboda.

Došla vijest na otok, i ljudi popizdili od sreće. Ne zato što su mrzili Ragusina – iako, ruku na srce, nije bio ni najdraži susjed – nego jer su napokon postali gospodari vlastitog šljunka, maslina i krtog grožđa.

I tako Silba napokon posta svoja. A danas? Danas ti tamo sve mirno, par barki, galeb sere po molu, i nitko više ne pamti Ciku ni Morosinije.

Ali pričati će se opet. Kad netko dođe i ponudi novi život. Ili 5000 kriptovaluta.

I što ćeš kad si otočanin, a emocije ti navru? Odeš u crkvu, naravno. I tako, odlučiše da sv. Josip postane njihov spiritualni bodyguard. Svake godine, 19. ožujka – misa, "Oče naš", "Zdravo Marijo", amen. Kao da su rekli: "Stari, svaka ti čast, ti si naš čovik. Ti si lik koji nas je izveo iz kmetstva. Ti si naš duhovni odvjetnik." I to traje i danas – zavjetni deal s nebesima, bez klauzula.

A kako je selo nastalo? Nitko nema pojma. Narod priča da su prvi doseljenici zbrisali od nečega (ili nekoga) i šćućurili se na sjeverozapadnoj strani današnje varošice. Tamo gdje je sad crkva sv. Ivana – stara, krhka, ali tvrdoglava kao bakina volja. Kažu, to je bila njihova centrala za molitve, krizme i eventualne planove za preživljavanje.

Vjeruje se toj priči jer su tamo prve kuće niknule. Sad su to samo ruševine, ali ako dobro pogledaš, možeš još vidjeti obrise zidova – podsjetnike da je i tada bilo ljudi koji su se budili uz galebove i umirali pod suncem bez klime.

Još dublje u tu šumu kamenja, na mjestu gdje je kasnije stajao zatvoreni i već propali samostan Male Braće sv. Frane, nekoć je bio samostan pustinjaka sv. Antuna s crkvom sv. Marije. Što se s njima dogodilo? Netko je ugasio svijeće 1412. i nikad ih više nisu upalili.

Onda dođe jedan nadbiskup – neki Bolli, ime mu zvuči kao da prodaje sir – i reče: "Ajmo mi tu napraviti nešto novo." I tako nikne novi samostan, ovaj put za Franjevce trećeg reda. Malo kasnije, eto ti Male Braće – valjda su imali bolju ponudu. Svi ovi redovi, a nigdje happy houra.

Braća Paulina, Mate i Šime – lokalni dečki, krv i kamen Silbe – uskočili s lovom. Crkva posvećena 1750. godine. Nadbiskup Karaman reče: “Blagoslovljeno!” i svi su rekli amen, pa se vratili kopati vinovu lozu i ogovarati susjede.

I tako ti to ide. Otok raste, vjera diše, a ljudi se svako malo sjete kako su jednom, 1852., rekli gospodaru: “Hvala, doviđenja, sad smo mi gazde.” I slavili to s Josipom, vinom i molitvom.

Početkom devetnaestog stoljeća, samostan na Silbi otišao je kvragu. Nije prvi, neće biti ni zadnji. Rasklopili ga kao loše posložen ormar iz Ikee i prodali ga – kome drugome nego Paulinima. Silbljanska familija s prstima u svemu, osim možda u miru.

Ali nisu svi Paulini bili škrtci. Kad su se dočepali crkve, rekli su: “Evo vama, narode. Poklanjamo vam ovu crkvu. Ali s malim slovima: imate godinu dana da je popravite ili vam opet uzimamo ključeve.” I znaš što? Ljudi to stvarno i napravili. Zakrpali zidove, obrijali pauke, izmolili koju zdravu i evo ti crkve spašene.

Na jugu sela – to ti je tamo gdje sunce udara prvo u glavu pa u srce – diže se zvonik kao prst uperen prema nebu. I kraj njega – velika župska crkva svete Marije. Sedam oltara, sve skockano, uredno, s ukusom. I još orgulje. Da, frende, orgulje. Kad zasviraju, i galebovi zastanu u zraku. 

A sad, da ne misliš da je to jedina svetinja – na Silbi imaš šest crkava. Šest! Malih, većih, sve stare kao prvi grijesi. U njima visi šest Rudolfinovih slika, i jedna – vjerovao ili ne – Ticijanova. Da, onaj pravi, iz Venecije, što je slikao pape i careve, sad mu jedna slika visi na zidu crkve na otoku gdje magarac još ima glavnu riječ.

Kod župske crkve, kao šećer na kraju, nalazi se velika gusterna. Da, gusterna – spremnik za kišnicu. Ali ne bilo kakva. Ovo je spomenik. Napravljena u čast 50 godina vladanja Franje Josipa I, cara i kralja, čovjeka čija je brada imala svoju poštansku marku. Kad je gusterna otvorena, sigurno su popili više vina nego vode.

I sad – deset minuta hoda prema jugu, kroz mirise lavande i stare šale – stoji crkva sv. Marka. Velika, ozbiljna, s grobljem koje ne možeš ignorirati. Neki grobovi tamo izgledaju bolje nego nečiji stanovi. Kad umreš na Silbi, barem znaš da ćeš počivati s klasom.

Od župske do sv. Marka, poravnano kao da je sam Bog držao metar, poredano ti je sedam kapelica. Sve bijele, čiste, mirne. I u svakoj – dvije postaje križnog puta. Tako znaš da si na pravom putu, i kad ideš kod mrtvih.

A onda, iznad vrata crkve sv. Marka, urezano nešto što je kao Facebook status iz 1600-i-neke. Piše: SIGNOR MIO, HO DIMOSTRATO A VOI ET HO ADEMPUTO IL DESIDERIO MIO IO ANTONIO VENTURA, DELLA PRESENTE FABBRICA ANNO DOMINI MDCXXXVIII. DIE XXIII MENSIS JUINI.

To ti je, prevedeno s pjesničkog talijanskog, Antun Ventura – lokalni majstor – rekao: “E moj Gospode, evo, napravio sam ti ovo. Bio mi je gušt. 23. lipnja 1638.” Čovjek potpisao kao da je otvorio pizzeriju, a ne crkvu. Respekt.

E sad, priča o Venturi ide dalje. Nije on samo bio neki lokalni entuzijast koji je sagradio crkvu jer mu je bilo dosadno. Ne, frende. To je bio čovjek koji se našao nasred mora, pod olujom, pod Silbom, taman ispred drage što je današnjim jezikom poznata kao Pocukmarak – što doslovno znači “Pod svetim Markom”, jer naravno da Silbljani sve zovu kako vide.

Ventura je na brodovima Manzeram – koji su tada bili kao Ferrariji mora – vozio pravo bogatstvo. Toliko blaga da ti se zavrti u glavi. A more reklo: “Nećeš, stari!” i proždre sve to. Krc! U valove.

I taman kad je sve krenulo nizbrdo, Ventura digne pogled prema nebu i reče ono što svi kažu kad zagusti: "Bože, ako mi vratiš pare – gradim ti crkvu."

I vidi vraga – more se smiri kao pas kad mu pokažeš kobasicu. Ventura baci mreže po dnu mora, i gle čuda – izvuče nazad blago. Kažu, sve do zadnjeg dukata. I onda, kao pravi čovjek riječi, izgradi crkvu svetog Marka, točno tamo gdje ga je more skoro progutalo.

Ali nije to sve. Sakristiju – onaj bočni dio gdje se spremaju svećeničke stvari – dao je napraviti na staroj bizantskoj kapeli. I danas je zovu Grčka kapela. Ostala tamo, tvrda kao povijest.

U njoj, kaže se, visio je drveni križ s naslikanim Isusom. Još uvijek se čuva. Malo je izgreban, ali stoji, tvrdoglavo. Kao da ni vrijeme ni vlaga ne mogu protiv njega. I stvarno, ako dobro pogledaš vidiš ostatke starije zgrade – pravi fosil jednog drugog doba. To ti je podsjetnik da su tu i Bizantinci imali svoj stage prije nego što su svi pobjegli glavom bez obzira. 

A sad idemo skroz natrag, kad je sve počelo.

Najstariji stanovnici Silbe živjeli su oko crkve svetog Ivana – već smo rekli. Ali ima i predaja. Kaže da su još u doba kad su Hrvati sjeverne šume mijenjali za sunce i ribu, prve tri obitelji koje su se naselile bile: Ćuplija (danas ih zovu Čupičić),  Magan (Maganići su izumrli oko 1650., nestali kao i većina starih loza), Mirvan. Oni su bili prvi. Pioniri. Sagradili prve kuće, iskopali prve bunare, i vjerojatno se prvi posvađali oko međe.

Kasnije, negdje u 16. stoljeću, dolaze novi ljudi. Spuštaju se s kopna, iz Hrvatskog primorja – Senj, Jablanac i ta ekipa. Moguće da su bili Uskoci – oni što su bježali pred Turcima i voljeli nož više nego molitvu. Spustili se, naselili uz obalu i oko luke Žalić – to je tamo gdje danas stigneš trajektom i dobiješ najskuplju kavu u svemiru. 

A sad još jedna priča o imenu, jer Silba je otok gdje i kamen ima nadimak.

Na sjeveroistoku sela stoji draga zvana Zaniski – "niski žal", ali nekad se zvala Lupeška dražica. Jer su tamo dolazili bjegunci iz Podgorja, tražeći zaklon. Došli u tu dragu, gladni, bosi, puni priča i problema. Ali lokalci ih nisu gledali kao izbjeglice. Ne. Zvali su ih lupeži. Razbojnici. Kažu da su ih više mučili nego pomogli. I tako, draga dobila ime po nevolji. Povijest uvijek piše tko prvi dođe, ne tko najviše pati. 

Usred šumice, gdje bi čovjek očekivao vilenjake, jogu ili barem nekog nadrkanog ježa — stoji daščara. Sklepana. Ništa nije ravno, sve ukrivo. Krov drži volja i neka molitva iz '84. Na limenom natpisu, rukom ispisano: THAI MASSAGE

Ali slova su rađena četkicom koja je vidjela previše. "THAI" djeluje optimistično, "MASSAGE" već sumnjičavo. 

Unutra – zavjesa od zavjesa. Viseće stvari. Aroma tamjana i nesigurnosti. Madrac na podu izgleda kao da je došao s dužničkog ropstva. Na zidu poster Tajlanda iz nekog kalendara, samo što netko flomasterom nacrtao nos orlu i napisao: “BOBAN WAS HERE.”

Masažerka? Stariji gospodin u japankama, s naočalama za čitanje i majicom na kojoj piše “NO STRESS – JUST PRESS”. Kaže da zna pritisnuti meridijane, ali isto tako zna popraviti frižidere. Tvrdi da ga je učila neka Tajlanđanka u Frankfurtu. Ili je bila Mađarica. Ili možda mačka. Nije siguran.

U kutu Bluetooth zvučnik pušta zvukove kiše i udaljenog gonga, ali sve prekida SMS notifikacija i alarm od Pelješkog mosta.

A vani — stabla crnike se njišu, galebovi podsmjehuju, a netko krišom vadi telefon da fotka ovo čudo.

Jer THAI MASSAGE u ovoj šumici nije usluga. To je konceptualna instalacija. To je privremeni raj za izgubljene kičme i još izgubljenije duše. To je... iskustvo.

Plaže? Aha, ima ih. Šljunčane, pješčane, one koje trebaš pronaći s GPS-om i molitvom. Dođeš, legneš, pogledaš u plavetnilo i misliš: "Ovo je to. Ovako se umire dostojanstveno." Onda ti neki zagrebački fakin baci frizbi ravno u mozak i ti se sjetiš da si još uvijek među živima.

 

 

 

Skakavac sjedi na crvenom cvijetu kao da je vlasnik scene, kralj vibracija, DJ na afteru gdje su svi već odavno zaboravili ime partija. Noge sklopljene u pozi koja kaže: “Bio sam u ratu s galebovima, ne pričam o tome.”

Cvijet je crven, ali ne romantično — više kao šamar u lice realnosti. Boja krvi, boja greške na ekranu, boja tabana koji je stao na Lego kocku. I taman usred tog boje-krv-cvata — skakavac. Zelen. Napet. Kao vojnik s PTSP-om i filozofskom diplomom.

On ne jede. On kontemplira. Gleda u daljinu kao da je u sred serije koju samo on razumije. Na leđima mu tragovi putovanja — malo blata, malo peludi, možda i nečiji stih.

Crvene latice pod njim se tresu lagano, kao da znaju da na cvijetu sjedi nešto što nosi više trauma od lokalnog pjesnika u trećoj čaši pelina.

Napisano bi bilo: “Skakavac na crvenom cvijetu.” Ali zapravo je: “Život na rubu, s pogledom na propast, i osmijehom iz inata.”

A vjetar lagano puhne. Latica se zatrese. Skakavac digne jedno ticalo, kao antenu da uhvati smisao. Ništa ne dolazi. I dalje sjedi. Majstor praznine. Zen sa šest nogu.

 

Silba – drugi najšumovitiji otok u Hrvatskoj. Odmah iza Mljeta. Znači, kad bi se otoci natjecali tko ima više stabala po kvadratu, Silba bi bila srebrna. Ali ponosna. Nije zlato, ali svejedno zna pružiti hladovinu bolju od riječi.

Zato je raj za planinare. Ma ne one s gojzericama od 300 eura i štapovima s GPS-om. Nego one ljude koji žele hodati i misliti. Ili ne misliti. Samo ići. U tišini, u šumi, uz mirise borovine i soli.

Najpoznatija ruta? Ide prema vrhu koji zovu Varh – jer naravno, na Silbi se sve zove točno onako kako jest. Vrh. Varh.

I kad dođeš gore – vidik te opali. Nema drugog izraza. Ne gledaš samo more. Gledaš sve. Sve ono što si ostavio dolje: terete, gluposti, poreze. A ispred tebe – plavetnilo koje se ne raspravlja s tobom.

Šuma iza, horizont ispred, a ti u sredini. Znojan, ali sretan. 

 

E sad, Toreta. To ti je toranj nasred otoka, a priča ide ovako: neki kapetan, Petar Marinić, digao je to čudo 1872. godine da mu cura ima gdje čekati brod. Prava romansa, zar ne? Naravno da je sve otišlo u kurac – cura se udala za drugoga, Petar nestao kao pamet na vrućini, a godine prošle. Klasična priča: ljubav, brod, propast.

Ali, kad se konačno vratio, naletio je na grupicu cura, i jedna od njih – ista ona koju je davno volio, samo mlađa. Zapravo, bila je to njena kći. I tu dolazi twist: Petar je nije pustio da ode. Oženio je curu koja je mogla biti njegova unuka i kažu da su živjeli sretno. Možda i jesu. Ili su bar pili dovoljno vina da zaborave sve drugo. 

Kafići na Silbi? Ima ih taman koliko treba. Nisu to neki fensi lokali s jelovnicima na pet jezika i cijenama koje vrijeđaju inteligenciju. Ne. Tu ti konobar zna što piješ već drugi dan, a treći te više ni ne pita – samo klima glavom i nosi. U hladu borova, pod krnjim suncobranima iz devedesetih, sjede likovi koji ne govore puno, jer su sve već rekli prošlih ljeta.

Turisti navale svake godine kao da su otkrili novi Mykonos. Dođu blijedi, puni snova i Instagrama, a odu crveni i zbunjeni, s deset komaraca na nozi i pitanjem "Zašto mi je ovdje bilo bolje nego na Majorci?" Zato što Silba ne glumi ništa. Ona samo jest. I baš ju briga voliš li je ili ne.

A starci... eh. Sjede pod smokvama, gledaju more kao da se s njim svađaju već pedeset godina i još nisu gotovi. Neki šute, neki komentiraju sve što prođe, a svi zajedno znaju više o životu nego ti i tvoja diploma zajedno. I neće ti to reći. Samo će ti jednom dobaciti: "Lipo je, dok je." I to je to. Mudrost sažeta u četiri riječi i jedan gutljaj prošeka.

Crkva Gospe od Sedam Žalosti…sivi zidovi, malo oljušteni, kao lice propalog boksača koji još misli da može u ring. Prozori vitraji što se prave da nose svjetlost, a u stvarnosti bacaju samo šarene mrlje po podu, kao da je netko prosuo votku od borovnice. I unutra miris voska i starog tamjana, miješa se s onim tihim šaptanjem baba koje šuškaju krunicu kao da navijaju za neki klub koji nikad ne pobjeđuje.

A Gospa – ona tamo na glavnom oltaru – drži tih svojih sedam žalosti kao da su sedam rata kredita. Gleda te ravno u oči i pita: "Pa dobro, sinko, što si opet zajebao?" A ti stojiš, mašeš rukama i lažeš sam sebi da ćeš ovaj put biti bolji.

I onda, izađeš van, sunce ti udari direktno u oči, i shvatiš: možda su sve crkve na svijetu zapravo birtije bez šanka. Samo što ovdje, umjesto konobara, imaš svećenika, a umjesto računa na kraju – dobijem osjećaj krivnje gratis.

 

Zaboravi bicikl. Ljeti na Silbi nitko ga ne smije voziti. Pitaš se zašto? Jer su ulice uske kao tolerancija konobara pred kraj smjene. Dva bicikla kad se sretnu, netko mora birati između zida i brze ispovijedi. I zato – nema bicikla. Nema zujanja, nema zvonceta, nema "pardon, gospođo" ili "makni se, prdonjo" dok letiš niz kaldrmu.

Jedino što smije protutnjati su ovi mini-traktori. Ne kamioni, ne skuteri, nego mala, simpatična čudovišta s prikolicama, vozeći kruh, pivo i sve ono bez čega bi otočki život stao kao žarulja bez struje. Mini-traktor je na Silbi institucija. Sve ostalo – hodaj, znoji se, i zahvali Bogu što barem nema semafora.

Crkva izgleda kao da je na dijeti – gola fasada, bez ukrasa, samo vrata i zid. Stoje tu ozbiljno, čekaju vjernike, a ispred njih motor što se pravi važan, kao da je stigao dostaviti pizzu ravno nebesima. Djeluje kineski, električni, marka tipa Moto EV (barem tako piše na kutiji, kao reklama za instant spasenje). Nije to nikakav sveti Ferrari ni Harley, nego vozilo koje izgleda kao da bi se raspalo čim ga blagosloviš s previše svetom vodom.

Bumbara boli kurac za sve. Sjedi na cvijetu, sav žut od peluda, izgleda kao da se upravo vratio s lude noći u birtiji gdje se točilo pivo na akciji. Krila mu plava, masna, sjaje se na suncu, kao jakna nekog propalog rokera.

Cvijet se trudi biti važan – crven, mali, teatralan – "vidi mene, vidi mene!" A bumbara baš briga, zabio glavu unutra i siše što ima, kao tip koji jede kebab u tri ujutro na pločniku, sav mastan i sretan.

Okolo lišće zeleno, uredno, sve kao iz kataloga. Ali bumbar ne zna za kataloge, ne zna za estetiku, on zna samo za sisanje i zujanje. On je radnik, pijanac, filozof i ljubavnik u isto vrijeme.

I gledaš ga takvog, sav umazan, i skužiš – čovjek i bumbar nisu toliko različiti. Samo što bumbar nikad ne mora otplaćivati kredite ni trpjeti šefa. On samo leti, i kao pravi sisavac siše i jebe cvijeće. A mi, mislimo da smo pametniji sisavci.

 

 

 

Veliki gadan pauk plete mrežu. Ali ne bilo kakvu mrežu — ovo je mreža egzistencijalnog očaja, samoprijekora i perverzne administracije.

Pauk je dlakav. Ne onako "dlakav kao medvjedić" nego "dlakav kao stari šef računovodstva u razvodu". Ima osam nogu, ali koristi samo tri jer je ostatak dao u podstanarstvo. Na šestoj nozi nosi tetovažu: "Ne vjeruj muhama". Četvrta noga ima atrofiju jer se previše družila s nihilizmom.

Mreža koju plete nije mreža — to je Linkedin za kukce. Svaka nit nosi preporuku, svaka kap rose referencu. “Mužjak skakavac, solidan u skokovima, ali slab u emocionalnoj dostupnosti.” U donjem lijevom kutu mreže stoji natpis: "Powered by trauma."

Plete i mumlja sebi u bradu, iako nema bradu, ali ima volju. “Sve je laž, sve je ples hormona i navike. Ja pletem, dakle jesam. Ili nisam. Ili sam samo CRM sustav u krizi identiteta.”

Mrlja se približava. Muha. TikTok influencerica. Nosila je prstenje na očima i citirala Nietzchea iz pogrešnih razloga. Pauk je zategnuo nit, ispravio sve četiri kičme i šapnuo: "Dobrodošla u korporativni onboarding, mila."

Ugriz je brz. Ironičan. Zatvara se krug. Nitko ne izlazi iz ove mreže bez ponude u PowerPointu.

 

 

Dane je imao šezdeset i kusur. Što znači da je imao više godina nego zuba, i više priča nego strpljenja. Živio je sam, u kući kraj crkve, s pogledom koji bi se u Zagrebu naplaćivao po kvadratu. Na Silbi nije plaćao ništa. Osim tišinom.

Bio je ribar, ali ne onaj s pričama o tunama i olujama. Više onaj koji svako jutro baci vršu jer zna da mora nešto raditi da dan ne pojede njega. Jednog ljeta došla je Ana. Crvena kosa, velike sunčane naočale, knjiga u ruci. Tipična gradska cura koja traži "mir i autentičnost", što god to značilo.

Smjestila se u kući nasuprot Danine. Prvih par dana nije ništa rekla, samo ga gledala kako pere ribe na zidiću. On nju nije gledao. Bar ne dok je ona gledala njega. Jednog dana, priđe mu. Pita ga zna li gdje se može kupiti svježa riba. On samo digne obrvu i kaže: "Na vrši. Ako znaš čekat."

"A ako ne znam?"

"Onda si došla na krivi otok."

I tako je počelo. Ona je dolazila svakog jutra. Nekad s kavom, nekad s pitanjima, nekad s tišinom. On je i dalje bio on – tvrd, škrt, i malo smrdio na srdele. Ali tu i tamo, nasmijao bi se. Što se na Silbi vodi kao ozbiljna emocionalna veza.

Jedne večeri, kad je zapuhala bura i sve izgledalo kao da će se raspasti, ona ga pita: "Jesi ikad bio zaljubljen?"

Dane gleda more. Pa dlanove. Pa kaže: "Jesam. Ali sam bio mlad i glup. Sad sam samo glup."

Ujutro, nje nije bilo. Otišla. Nije rekla zbogom. Nije ostavila poruku. Samo knjigu. Na naslovnici pisalo: “Plovidba bez karte.”

Dane nije ništa rekao. Niti tog dana. Niti sljedećih. Samo je nastavio bacati vršu. I kad su ga pitali je li ulovio što, znao bi reći: "Nešto malo. Ali dovoljno da znaš da si još tu."

 

Galebovi. Izgledaju kao ekipa koja čeka otvaranje pekare ujutro – svi nadrkani, svi gladni, svi zure u more kao da će im more ispeći ribu i servirati je s limunom.

Jedan stoji naprijed, važan, kao vođa sindikata: “ajmo dečki, još malo pa otvaraju.” Ostali se guraju po kamenju, šire krila bezveze, kao da se pokazuju – kao frajeri koji se diče novim tetovažama.

More dolje šapće, valovi plješću o stijene, a galebovima je svejedno. Njih zanima samo sljedeći zalogaj, sljedeća pizdarija za ukrasti, sljedeća vrećica čipsa iz ruke nekog jadnog turista.

I dok ih gledaš, skužiš da su oni zapravo najiskrenija stvorenja na svijetu – jedu, seru, galame, i boli ih kurac za sve. A ti sjediš, analiziraš ih  a zapravo si samo galeb bez krila.

 

U 17. stoljeću, dok su još carevi sanjali vječnost i žene rađale po planu prirode, Silbljani su već gazili more jedrima. Vozili su se na jedrenjačama koje su zvali Marsiliane – zvuči skupo, zar ne? Kao da su stigle iz Monte Carla, a ne iz zaljeva gdje galeb sjedi na kanti.

Onda je došlo 18. stoljeće, i brodovi su postali još veći, moćniji, tvrđi – kao da je netko rekao: “Ajmo sad ozbiljno.” I tu dolaze dvije kraljice silbanskog brodarstva: Manzere i Kastrere.

Manzere – ime dolazi od manzo, što znači vol. Jer su te mrcine vozile upravo to – volove, pun brod mesine i mišića. Bili su to brodovi s tri jedra, pravi morski tenkovi. Imalo ih se 38 komada.

Kastrere – manje, ali oštre. Dva jedra, više od 60 komada plovilo je Jadranom. Oni su rezali valove kao brijač mušteriju.

A sve to, da znaš, išlo je u Mletke. Jer gdje bi drugo završili volovi nego tamo gdje su ljudi nosili perike, a brodovi parkirali tik do palača?

Ali onda – tragedija. Dođu ti Francuzi. U tom trenutku, početkom 19. stoljeća, Francuska je bila kao pijani susjed koji ti sruši ogradu jer misli da mu je vrt. I što naprave? Sredili su cijelu flotu. Uništiše sve to bogatstvo. Kao da nikad nije ni postojalo.

A vidi ironije – Silba je bila jača od Lošinja u brodarstvu. Da, dobro si čuo. Prije nego je Lošinj počeo bacati sidra i hvaliti se kapetanima, Silba je imala flotu, kapetane, mornare koji su mogli pojest nevrijeme za doručak.

More je bilo njihov kapital, njihova oranica. Brod – njihova njiva. I nije se loše živjelo. Pučanstvo bilo sito, djeca odjevena, žene s više nakita nego mudrosti.

I to ti potvrđuje stara izreka – ona što se više ne piše, nego šapće na rivi: “Silba zlatom šiva, i u njoj se raj uživa.”

Zvuči kao reklama za resort, ali to ti je bila realnost. Raj, da, ali ne onaj s ležaljkama. Raj gdje te sunce peče, ali ti se brod puni. Raj gdje vjetar reže, ali jedro stoji. Raj gdje je svaka kuća imala mornara i svaka tuga svoj pogled prema pučini.

Više od petine stanovnika Njemačke, čak dvadeset jedan posto njih, ne može sebi priuštiti sedam dana ljetovanja na moru. Pokazali su to rezultati istraživanja kojega je proveo Eurostat, statistički ured Europske unije. Vođa ljevičara Dietmar Bartsch ocijenio je tako rezultate "tužnim podatkom": "Svatko bi trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan na godinu."

Stoga je porazan podatak da novca za jedan jebeni tjedan na moru nema čak četrdeset dva posto Hrvata, odnosno točno dvostruko više nego Nijemaca.

Tužan je podatak još tužniji zna li se kako je Hrvatima, za razliku od njemačkih ili čeških proletera, more praktički pod nosom. Do tamo odakle siroti Hrvat ne može na more, Nijemac i Čeh već su vozili dvanaest sati: na njihovoj karti Europe Hrvat u Zagrebu živi drugi red do mora. Zato valjda u Hrvatskoj nema nikoga da kaže kako je to “tužan podatak” i kako bi “svako trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan godišnje”.

Zašto je, kako bi Hrvati rekli, tomu tako? Žao mi je što tu stvar morate na ovaj način saznati, ali ne postoji nježniji način da vam to kažem: tomu je, što bi Hrvati rekli, tako iz razloga toga što na moru nikad niste ni bili predviđeni. Hrvat, takozvani “domaći turist prigradski obični”, nije za more. Ili, svakako preciznije, more – barem ono Jadransko, takozvano “hrvatsko” – nije za Hrvata.

Nikad zapravo nije ni bilo.

Pod “nikad” podrazumijevam, jasno, posljednje trideset i tri godine slavne hrvatske državne nezavisnosti, samosvojnosti i samnasvojemosti, hrvatsko dakle “ikad” i “oduvijek”. Kažu li vam pak roditelji da su jednom nekad i oni godišnji odmor provodili na Jadranu, i to čak dva tjedna – da ste se, štoviše, i vi sami kao ovolicna djeca brčkali u tome, kako se zove, hrvatskom moru – ne znači nužno da lažu. Zaista su bili, i zaista ste bili. Bila je to, međutim, povijesna greška, zlo vrijeme kada se nije smjelo reći da si Hrvat. A Hrvat, ponavljam, ne ide na more. Odlazak Hrvata na godišnji odmor u nekakvo radničko odmaralište na Jadranskom moru bio je upravo pakleni srbokomunistički plan rashrvaćivanja Hrvata.

Ne računajući to jugoslavensko utjerivanje hrvatskog kontinentalca u sinje more, živ je Hrvat to more posljednji put vidio na onoj slavnoj slici Otona Ivekovića iz 1905. Ono što je nacionalna kunsthistorija cijelo stoljeće tumačila kao “Dolazak Hrvata na more”, zapravo je bio “Odlazak Hrvata s mora”. “Adio, more!”, kažu tako Klukas, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat na Ivekovićevoj slici, gledajući more gdje se njima penje i zajedno sa sestrama Tugom i Bugom trpajući na konje dušeke, ručnike, maske, peraje i ružičaste flamingose. “Zbogom, sinje more, i reci svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.”

Kako vidimo, more nema funkciju destinacije za godišnji odmor domaćega turista običnog prigradskog: “sinje more” tu je tek kako bi “svijetu reklo da svoj narod Hrvat ljubi”. Kako će sinje more to svijetu reći? Tako što će svijet doći njemu: milijuni stranih turista – onih osamdesetak posto Nijemaca i Čeha, ili devedeset posto Skandinavaca, koji to mogu priuštiti – s hrvatskog se sinjeg mora vraća tako tegleći pun kufer magnetića za frižidere, patkica, licitarskih srčeka i Modrićevih dresova, svjedočeći svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.

Odlazak Hrvata s mora

Boris Dežulović

Tratica i Carpusina – dva imena koja zvuče kao da bi mogla biti likovi iz stare sapunice ili stara ljubavna prepirka. A zapravo – to su ti plaže, i to ne bilo kakve. One su prirodni nastavak Žalića, sa sjeverne strane, kao rep od pjesme koju još ne želiš završiti. I kad staneš tamo i pogledaš – vidiš da su Žalić, Tratica i Carpusina zapravo jedna velika šljunčana plaža, samo što se ljudi vole praviti da je svako kamenje zaseban svijet.

Tri imena, ali jedno tijelo – šljunak pod nogama, more na dohvat, i galeb na krovu. To ti je kao kad pokušaš podijeliti jedno srce u tri dijela. Možeš, ali svejedno lupa u istom ritmu.

Ima ih još. Sve je tu, sve što ti treba – od pijeska do tišine, od plićaka do sarkofaga. Doslovno.

Najpoznatija? Sotorišće. 

Pješčana, topla, plitka – kao stvorena za djecu, roditelje i sve one koji vole kad im more dođe do koljena i ostane tamo. Tu se ne pliva, tu se brčka. I gradi kule od pijeska koje more ruši svakih pet minuta, kao podsjetnik da ništa nije vječno.

A onda ideš u Pocukmarak – da, ta uvala s imenom kao da si previše popio pod zvonikom. Tamo na par metara dubine leži prava mala senzacija: antički rimski sarkofag. Da, sarkofag. Kao da si zaronio u prošlost i našao grobnicu u plićaku.

Savršeno mjesto za ronjenje i filozofiju. Možeš se spuštati dolje, gledati kamenje starije od Krista, i pitati se zašto je rimski mrtvac izabrao baš Silbu za počinak. Ili nije birao. Možda je samo pao s broda. Tko zna.

Ali ako ti je dosta ljudi, djece, i ručnika koji ti ulaze u teritorij – onda ideš dalje. Na sjeveru – uvala Pernastica. Skrovita, tiha, kao da je napravljena za bijeg od svega. Na jugu – Dobra Voda i Nozdre. Do tamo možeš pješice, ako voliš znoj, ili brodom, ako voliš udobnost. Tamo nema mjuze. Nema kafića. Nema gužve. Samo ti, stijena, i sunce koje ti se smije jer si dovoljno lud da dođeš tamo.

Znaš onu pticu što stoji na stijeni kao da joj je sve jasno u životu, dok vjetar dere, a more joj lupa po nogama? E, to ti je sredozemni vranac. Crn kao ustaša iz noćne more, a samouvjeren kao pijanac koji raspravlja s prometnim znakom. Ovaj vranac je još mlad, perje mu je još sivkasto.

Ne zna pjevati. Nema pojma što znači biti simpatičan. Ne leti visoko kao orao. Ne krade pomfrit turistima kao galeb. Ali zaranja, i to duboko. Nestane ispod površine kao da ga je more progutalo. Pomisliš da je riknuo, a on izroni trideset metara dalje s ribom u kljunu i pogledom „Šta ima, meštre?“

Raširi krila široko, šire od mora, šire od misli, i samo stoji, ni ne trepće, kao da je vječnost našla parking na toj stijeni. Krila mu vise kao mokre deke na konopu iza stare kuće, one gdje žive ljudi što više ne sanjaju, a možda ni ne spavaju. I tako stoji, stoji, nepomičan, tiši od tišine, s perjem što kaplje slanom vodom.

Ne visi po jahtama, ne ulazi u kadar influencerima. Nije ptica za razglednice. Više voli oronule molove, hrđave barke i one zaboravljene uvale gdje se pije iz plastične boce i svira stara Azra s kazetofona. Tamo gdje ribe nisu velike, ali se ne predaju bez borbe.

Gleda te tim svojim čudnim očima, kao da zna sve tvoje tajne i nije impresioniran. Noge mu izgledaju klimavo, kljun kao šilo, ali stav – nepokolebljiv. Sredozemni vranac ti je kao onaj stari čangrizavi tip u birtiji koji pije pelinkovac bez leda, ne razgovara ni s kim, ali kad ga pogledaš – znaš da je vidio i preživio puno. Ne sere. Ne glumi. Ne smije se. Nema vremena za gluposti. Samo sjedi i pamti, a možda i zaboravlja. I znaš da je bio svuda, prošao granice koje ni karte nemaju, gledao kako ljudi lažu i umiru pod istim nebom pod kojim su se prije toga zaklinjali.

 

Ne tražim jato. Jato te odvede gdje svi idu. A ja idem tamo gdje nitko ne vodi. Tamo gdje stijena reže val, gdje riba bježi, gdje nema imena ni staze ni uputa.

 

Ne letim visoko. Let je za one koji misle da će pronaći nešto novo odozgor. Ja sam sve vidio s površine. I ispod nje.

 

 

Ne tražim ljepotu. Ljepota se pojavi kad je ne tražiš. U mrlji ulja na vodi. U mreži koja se raspala. U starom ribaru koji ništa nije ulovio, ali sve zna.

 

Ne sušim krila zbog izgleda. Sušim ih jer su mokra. Jer sam bio dolje. Jer se mora. A sve ostalo – estetika, poza, smisao – dolazi poslije, ako uopće dođe.

 

Zaronio sam 36 sekundi. Jedna riba, tanka kao istina u političkoj kampanji. Ipak, pojela se. Nisam izbirljiv. Nemaš luksuz da biraš kad loviš u stvarnom svijetu. Na suhom, biraju oni s novcem. U vodi – biraju brži.

 

Stajao sam na stijeni dok su ljudi bježali. Nisam junak. Nisam ni glup. Samo nemam kamo ići. Grmljavina je samo buka. Prava oluja je iznutra. 

Vidim jato. Maše. Zove. Ne idem. Jato vodi kud svi idu. A ja sam od onih koji stoje kad svi lete. Ne zato što sam hrabar. Nego zato što imam svoj ritam. I ne prilagođavam se tuđem bubnju.

Silba ima dva lica, kao svaki pravi otok koji zna igrati na kartu vremena. Jedno gleda na zapad, drugo istočno. Dvije luke – kao dva plućna krila što udišu valove i izdišu brodove.

Zapadna – zovu je Žalić. Tamo dolaze putnički brodovi, oni veliki, ozbiljni, što dovode turiste s perajama i mještane s vrećicama punim luka i kave. To je glavna pista. Ali, znaš kako to ide – kad vjetar poludi, kad jugo odluči da mu je dosta mira, onda ni Žalić ne može. I tad se brod skloni istočno – u Mul. Mul je mirniji, manji, ali zna primiti gosta kad treba. Katamaran zna tamo uploviti kao da je zadnji spas.

U Žaliću je 1992. sagrađeno novo pristanište. Beton, čelik, sve po PS-u. Moderno, stabilno, da ti brod ne zadrhti pri pristajanju. Jer staro pristanište – ono iz prošlog stoljeća – otišlo kvragu u velikom nevremenu. More ga je pojelo kao zadnji zalogaj. Ostali su samo komadi starog mula što još vire iz mora – kao prsti utopljenika, tihi podsjetnik da more uvijek uzima svoje, kad mu puhne.

Mul, istočna luka, ima drugu vibru. Nema glamura. Tamo su vezani čamci domaćih. Barkajoli, ribari, ljudi što su ujutro s mrežom, a navečer s bevandom. To je njihova stanica, njihova dnevna soba.

A iza lukobrana, kad dođe ljeto i sve zamiriše na sol i turizam, vežu se nautičari. Dolaze sa svih strana, više parfema nego soli, više aplikacija nego kompasa. A Mul ih primi. Ne s osmijehom, ali s tolerancijom.

I tako, dvije luke. Jedna za dolaske, druga za ostajanja. Jedna za najave, druga za bijeg. Silba diše između njih – kao žena s dvije cigare u ustima: jednom udiše stvarnost, drugom pušta snove.

 

Ovca na krznenom tepihu prirode, gleda drvo s izrazom lica kao da su joj upravo rekli da je život samo dugačak ponedjeljak.

Djevojčica s bocom i ovca na konopu, kao pas u lošem stand-up skeču. Ovca gleda bocu kao da je šank, “daj još, mala, nisam ti ja vegan, ovo je moj viski od mlijeka.” Djevojčica ozbiljna, kao konobarica koja već treći put donosi piće istom pijancu i misli: kad ćeš više doma? 

Nalazim se pred napuštenom kamenom kućom. Vrućina udara kao da je sama CIA pustila projekt sunca da testira našu slabost. Kuća zjapi otvorena. Bez vrata, bez duše. Ipak... osjećaš je. Ima to nešto. Zidovi kao da dišu. Ne zrak. Ne vlagu. Nešto starije. Nešto što zna da si ovdje.

Ulazim. Pod puca pod nogama. Negdje ispod crijepa čujem šaptanje — možda gušter, možda duh partizana koji nikad nije saznao da je rat gotov. Na zidu čavao bez slike. Na podu stari đon. Netko je ovdje živio. Ili još uvijek živi, ali u nekoj paralelnoj verziji kuće koja ne priznaje linearnost vremena.

Na stolu (da, još uvijek stoji, kao neki relikt iz vremena kad su ljudi još imali ambicije) — stara boca rakije. Prazna. Naravno. Na Silbi ništa ne preživi, osim sunca.

Sjedam. Osjećam kako me kuća gleda. Prozori prazni, bez stakla, ali s nečim... prisutnim. Tko god je zadnji ovdje bio, nije otišao. Nego ispario. Možda se pretvorio u paučinu. Možda u uspomenu. Možda je jednostavno shvatio da nigdje drugdje ne možeš živjeti besplatno.

Zidovi govore. Na jeziku koji ne postoji. Slušam ih. Kažu mi da iznad krova živi galeb koji zna gdje su zakopane sve tajne otoka. Kažu mi da će, ako dovoljno dugo sjediš, kuća pokušati razgovarati s tvojim bubrezima. Smijem se. Nema veze. 

Izlazim. Vanjski svijet izgleda isto, ali više ništa nije isto. Na zidu netko je napisao: “Vratit ću se.” Možda se i jesu. Možda nikad nisu ni otišli. 

Jedino što sigurno znam je: ako ti ova kuća išta kaže, nemoj odgovoriti. Jer kad jednom progovoriš s ruinom, tko zna tko zapravo priča.

Jedna vrana stoji na dimnjaku. Crna. Mirna. Statua iz noćne more dječjeg psihijatra. Druga odletjela — bez zvuka, bez razloga. Samo je nestala, kao porez na plaću.

Gledam je. Tu jednu. Ovu što je ostala. Ili je ostavljena? Razlika je tanka kao zid između razuma i trećeg dana bez sna. Gleda prema nebu, kao da je nešto rekla toj drugoj. Ili joj ništa nije trebala reći. Možda su već sve znale. Vrane ionako ne troše riječi. Samo djeluju. Kao stare ljubavi i državni udari.

Dimnjak je star. Puca po spojevima. Na njemu sjedi taj crni komandant tišine. Gleda sve. Zna sve. Ova kuća ispod nje – prazna. Ostavili su je ljudi, ali nisu uzeli priče. Priče su ostale u zidovima, kao plijesan, kao znoj.

Možda se ta druga vrana neće vratiti. Možda je otišla negdje iznad Paga, u paralelni svemir gdje ptice nemaju nostalgiju. Ili možda leti ravno prema centru svemira, s točno jednom idejom u glavi: ne vraćaj se.

A ova koja je ostala?

Ona zna da povratak nije opcija. Samo kazna.

 

Lijepa mi je ova fotografija, ima dušu. Betonski bunar, star, izbrazdan, obrastao mahovinom i prošlim životima. Stoji, tvrdoglav, ne miče se iako ga vrijeme šamara već desetljećima.

Oko njega trava, cvijeće, crveni cvjetovi – pijane usne, žuti – umorne oči. Sve šareno, veselo, a on stoji kao stari čuvar birtije – šuti i gleda, zna sve priče, sve pijanke, sve ljubavi i sve kletve što su ljudi izgovorili dok su izvlačili kantu vode.

Ima nešto tužno i smiješno u toj sceni – beton i cvijeće, tvrdo i nježno, staro i mlado, pijanstvo i mamurluk u istoj slici. Fotka je iskrena, bez šminke. To je baš ono – život u svom najjednostavnijem obliku: komad kamena i par cvjetova koji mu prkose.

I kad je pogledaš...sve je zapravo isto: ljudi dođu, cvjetaju, propadnu, a bunar ostaje i smije se, jer zna da će netko uvijek opet doći po vodu.

 

 

Hodam tim centrom. Kažu da je to centar. Nema ceste. Nema auta. Samo ljudi u sandalama, mačke koje te ignoriraju i vjetar koji misli da je bitan. Sve je sporo. Previše sporo. Ako išta umre ovdje, umrijeti će od dosade ili sreće, nisam siguran.

Svi izgledaju kao da su se odmorili i prije nego su došli. Starci sjede ispod smokava, puše bez žurbe, kao da pušenje produžuje život. Neki klinci nose gitare, ne znaju ni jednu pjesmu do kraja, ali vjeruju da je dovoljno što je nose.

S lijeve strane prodaju sladoled, s desne vino u bocama koje izgledaju kao da su ih napunili još kad je Tito imao puls. Turisti se smješkaju bez razloga. Kao da ih je sunce resetiralo. Svi pričaju tiho. Nitko ne viče. Nitko se ne gura. Nema nervoze, nema "ajde, požuri", nema ničega što podsjeća na stvarni život. Pomalo jezivo, kad razmisliš.

I ja šetam. Bez cilja, jer ovdje ciljevi ne postoje. Samo smjerovi. Svaki vodi ili na more, ili u hlad. I to su jedine dvije opcije koje imaju smisla.

 

 

Mul – to ti je onaj porat na istočnoj strani što gleda na Olib, praktičan, brate, bez trunke šarma, kao jebeni šalter na moru.  Nema poljubaca, nema serenada galebova, samo beton, dizel i vrisak konopa.

Ali kad krene bura… e, onda je Mul kao loš brak. Svađaš se s vjetrom, vičeš, držiš se za stup kao pijanac za šank, a valovi ti udaraju u rebra i podsjećaju da si budala što si se uopće pojavio tu.

Ljudi skaču po rivi, kese lete kao pijani leptiri, a babe psuju u tri smjera istovremeno – boga, vjetar i jadnu Jadroliniju.

Danas je bonaca. More ravno kao stol u birtiji ponedjeljkom ujutro – prazno, mirno, ni mušice da se posvađaš s njom. Mul izgleda kao da je zaspao s cigaretom u ustima, ali ništa ne gori, sve samo tinja.

Galeb sjedi na stupu i gleda te s onim “ti si idiot, ja sam car” pogledom. Barka dolazi polako, bez drame, bez cviljenja. Sve ide glatko, nitko ne psuje… prava dosada, brate.

 

Par kamenih gromada i cura stisnuta u kutu, traži hlad ili možda mir od cijelog svijeta. More šuti, igra se ogledala, a klupa malo dalje zjapi prazna – čeka nekog romantika, ali romantici su odavno izumrli, sada samo turisti sjede i jedu sendviče.

Cura u sjeni zida, cigareta bi joj dobro stajala, knjiga još bolje, a pivo – savršeno. Ali, što će ti savršenstvo kad imaš mobitel i 4G mrežu.

Gledajući tu scenu, skužiš da luka nije samo beton i brodovi – nego i mala ljudska skrovišta, džepovi mira u kojima svatko nađe svoju sobu tišine.

 

More glatko, plavo, kao da ga je netko polizao do sjaja. A na njemu barke i jedrilice – stoje svaka u svom filmu. Jedna žuta, kao da je obukla kabanicu da je svi primijete: "evo mene, važna sam, gledaj me." Ostale bijele, fine, sterilne, kao doktori na godišnjem – samo im fali stetoskop da provjere puls vala.

A ispred njih mala barka s likom koji drži pentu, čovjek izgleda kao da ga je netko poslao po kruh, a završio usred marine fashion weeka. On radi, a oni leže, sidra bačena, sve mirno, bonaca, sve kao u prospektu turističke agencije. Samo što prospekt ne kaže da te guzica boli od tvrde daske i da more zna biti gad kad se naljuti.

Iza, u daljini, planina šuti, kao stara publika koja je sve to već vidjela: jahte, barke, more, sunce, i ljude koji misle da su važni jer imaju jarbol. A zapravo – sve je to ista predstava, isti cirkus, samo drugi plakati.

Jedrilica usred mora, bijela i mirna, kao friško oprana košulja koju nitko ne želi nositi. Na njoj par ljudi, prave se važni, zure u horizont kao da je tamo odgovor na sve njihove kredite. More mirno, nebo široko, a oni stoje na palubi i glume kapetane vlastitog života – iako znamo da će se prvi posrati od straha kad zapuše bura.

Ali onda skužiš – čim se vrati na obalu, lik s broda opet će stajati u redu u Konzumu, kupovati toalet papir na akciji i psovati blagajnicu jer mu nije upisala bodove na karticu. A brod će čekati, bijel i čist, da opet glumi slobodu.

 

Luka – Žalić, brate… to ti je ona na zapadnoj strani, dva operativna dijela, kao bar sa dva šanka. Jedan se proteže sto metara, dug, tvrd i hladan, gat koji zna što znači čekati, trajekt, katamaran, ribara ili samo galeba koji sere s visine.

Drugi dio, onaj od trideset i dva metra, kratak, taman da staneš i popiješ piće, dok ti more šapće: "ajde, što si tako ozbiljan?".

A ostatak luke? Parking za barke. Namijenjen komunalnom vezu, što je samo ljepši način da kažeš: "ovdje sidre barke koje nikad ne isplove." Mali drveni čamci vezani užadima koja više liče na stare opanke, naginju se, cvile, škripuckaju, kao pijanci koji se naslanjaju jedan na drugoga da ne padnu.

U luku dolazi jugo, tramuntana, buretina, i svaka od tih beštija protutnji kroz nju kao lokalni pijanac što se dere da ga je žena izbacila. Ali luka stoji, šuti i puši svoju sol s horizonta, jer zna da je svaka oluja samo još jedno pijanstvo koje će proći.

I onda ti tamo, predvečer, kad sve utihne, čuješ kako drvo šapće betonu, kako lanac priča moru, i shvatiš da je luka zapravo – raj, ali u radničkoj verziji, raj gdje sidra vise kao lampioni, a mjesec toči vino u prazne boce.

Odlaziš sa Silbe i znaš — sve te stvari ostaju iza, ne pitaju te ništa, ne mašu ti, samo stoje. 

Horizont se širi, plavetnilo se prelijeva u nebo, more diše duboko i nosi me dalje, dalje od obale što tone u daljinu. Otoci su sjenke na rubu svjetla, mirni, uspavani, kao da bdiju nad putovanjem. U toj tišini osjetiš kretanje, osjetiš kako si mali i slobodan, kap u beskraju, a opet dio cijelog tog plavog daha svijeta. Odlazak je samo još jedan val, još jedno otvaranje puta.

 

Sunce se topi na rubu mora, crvena kugla nestaje polako kao da se smije cijelom svijetu, a trajekt reže valove i nosi me dalje, dalje prema Zadru, prema svjetlima što će uskoro zasjati u noći. Silba ostaje iza, mali komad sna na vodi, otočko srce što se udaljava sve više dok zastava treperi, a vjetar puni pluća do pucanja. Na palubi tišina, samo šum mora i motor što bruji duboko, kao ritam u prsima. I sve je nekako beskrajno jednostavno: nebo, more, put.