foto.hrv.otok.silba.

Bio sam uz Kaligulu za cijelog tog pohoda i mučio se da mu održavam dobru volju. Tužio se na nesanicu i govorio da ga neprijatelj njegov vazda mori morskom bukom, a po noći mu dolazi i prijeti svojim trozubom. Ja mu rekoh: "Neptun? Da sam ja što si ti, ne bih trpio da se na mene kosi taj bezobraznik. Zašto ga ne kazniš onako kako si kaznio Nijemce?"

On me pogleda nemilo i zapita: "Zar ti misliš da sam ja lud?" Ja se nasmijem nervozno: "Lud, Cezare? Ta ti si najpametniji čovjek na svijetu."

"Znaš, Klaudije", reče on povjerljivo, "vrlo je teško biti bog u ljudskom liku. Često sam već mislio da ću poludjeti. Kažu da je vrlo dobro liječenje kukurijekom u Anticiri. Što misliš ti o tom?"

Ja odgovorim: "Jedan od najvećih grčkih filozofa, ali se ne sjećam sada koji, liječio se baš kukurijekom, da još jače razbistri pamet. No ako pitaš mene, velim ti: Ne uzimaj ga! Tvoja je pamet bistra kao izvorvoda."

"Jest", odgovori on, "no ja bih želio spavati noću više od tri sata."

"Ta su tri sata zato jer si prerušen u smrtnika", rekoh. "Neprerušeni bogovi i ne spavaju nikako."

Tako se on utješio, a sutradan je digao vojsku u bojnom redu prema moru: strijelci i praćari sprijeda, za njima Nijemci oboružani sulicama, zatim glavne rimske čete, a Franci kao zalaznica. Konjanici na oba krila, a opsadne sprave, bacači i zidoderi, na prudovima. Nitko nije znao što će se zbiti. Kaligula odjaše u more Penelopi do koljena i reče: "Neptune, stari neprijatelju, brani se! Izazivam te na smrtni boj. Nisi li ti izdajnički razbio brodovlje moga oca? Okušaj svoju moć na meni, ako smiješ!"

Dovaljao se malen valić. Kaligula ga udari mačem i nasmije se prezirno. Onda zapovijedi juriš. Strijelci uzmu strijeljati, praćari odapinjati praćke, suličari bacati sulice, pješaci zagaziše u more do pazuha i zasjeckaše po valićima, konjanici zaplivaše malo u more udarajući sabljama, bacači i zidoderi stadoše hitati kamenje i željezom okovane grede. Kaligula se izveze na ratnom brodu na more, izvikujući budalaste izazove Neptunu i pljujući daleko s broda. Neptun nije ni pokušao da se brani ili da išta uzvrati, samo je jednog momka uštinuo jastog a drugoga žecnula meduza.

Kaligula dade najzad zatrubiti na okup, i zapovijedi momcima da zbrišu s mačeva krv i pokupe plijen - školjke na žalu. Svaki je morao skupiti pun šljem i zgrnuti na gomilu. Onda ljuske poslagaše u sanduke da budu poslane u Rim za dokaz o nečuvenoj pobjedi. Vojnicima je to bila velika lakrdija, a kad je Kaligula nagradio svakog vojnika sa četiri zlatnika, zakliktaše mu na sav glas. Za spomen toj pobjedi sagrađen je vrlo visok svjetionik, koji je otada na veliku korist mornarima na tim opasnim vodama.   

Ja, Klaudije car i Bog

Robert Graves

Više od petine stanovnika Njemačke, čak dvadeset jedan posto njih, ne može sebi priuštiti sedam dana ljetovanja na moru. Pokazali su to rezultati istraživanja kojega je proveo Eurostat, statistički ured Europske unije. Vođa ljevičara Dietmar Bartsch ocijenio je tako rezultate "tužnim podatkom": "Svatko bi trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan na godinu."

Stoga je porazan podatak da novca za jedan jebeni tjedan na moru nema čak četrdeset dva posto Hrvata, odnosno točno dvostruko više nego Nijemaca.

Tužan je podatak još tužniji zna li se kako je Hrvatima, za razliku od njemačkih ili čeških proletera, more praktički pod nosom. Do tamo odakle siroti Hrvat ne može na more, Nijemac i Čeh već su vozili dvanaest sati: na njihovoj karti Europe Hrvat u Zagrebu živi drugi red do mora. Zato valjda u Hrvatskoj nema nikoga da kaže kako je to “tužan podatak” i kako bi “svako trebao imati priliku otići na godišnji odmor barem jedan tjedan godišnje”.

Zašto je, kako bi Hrvati rekli, tomu tako? Žao mi je što tu stvar morate na ovaj način saznati, ali ne postoji nježniji način da vam to kažem: tomu je, što bi Hrvati rekli, tako iz razloga toga što na moru nikad niste ni bili predviđeni. Hrvat, takozvani “domaći turist prigradski obični”, nije za more. Ili, svakako preciznije, more – barem ono Jadransko, takozvano “hrvatsko” – nije za Hrvata.

Nikad zapravo nije ni bilo.

Pod “nikad” podrazumijevam, jasno, posljednje trideset i tri godine slavne hrvatske državne nezavisnosti, samosvojnosti i samnasvojemosti, hrvatsko dakle “ikad” i “oduvijek”. Kažu li vam pak roditelji da su jednom nekad i oni godišnji odmor provodili na Jadranu, i to čak dva tjedna – da ste se, štoviše, i vi sami kao ovolicna djeca brčkali u tome, kako se zove, hrvatskom moru – ne znači nužno da lažu. Zaista su bili, i zaista ste bili. Bila je to, međutim, povijesna greška, zlo vrijeme kada se nije smjelo reći da si Hrvat. A Hrvat, ponavljam, ne ide na more. Odlazak Hrvata na godišnji odmor u nekakvo radničko odmaralište na Jadranskom moru bio je upravo pakleni srbokomunistički plan rashrvaćivanja Hrvata.

Ne računajući to jugoslavensko utjerivanje hrvatskog kontinentalca u sinje more, živ je Hrvat to more posljednji put vidio na onoj slavnoj slici Otona Ivekovića iz 1905. Ono što je nacionalna kunsthistorija cijelo stoljeće tumačila kao “Dolazak Hrvata na more”, zapravo je bio “Odlazak Hrvata s mora”. “Adio, more!”, kažu tako Klukas, Lobel, Kosjenac, Muhlo i Hrvat na Ivekovićevoj slici, gledajući more gdje se njima penje i zajedno sa sestrama Tugom i Bugom trpajući na konje dušeke, ručnike, maske, peraje i ružičaste flamingose. “Zbogom, sinje more, i reci svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.”

Kako vidimo, more nema funkciju destinacije za godišnji odmor domaćega turista običnog prigradskog: “sinje more” tu je tek kako bi “svijetu reklo da svoj narod Hrvat ljubi”. Kako će sinje more to svijetu reći? Tako što će svijet doći njemu: milijuni stranih turista – onih osamdesetak posto Nijemaca i Čeha, ili devedeset posto Skandinavaca, koji to mogu priuštiti – s hrvatskog se sinjeg mora vraća tako tegleći pun kufer magnetića za frižidere, patkica, licitarskih srčeka i Modrićevih dresova, svjedočeći svijetu da svoj narod Hrvat ljubi.

Odlazak Hrvata s mora

Boris Dežulović