foto.hrv.otok.pašman.

Žena i ja smo na ljetovanju. Ali ako je ovo godišnji, možda sam ipak trebao ljeto provesti na radnom mjestu. Naime, prije tri dana stigli smo na Pašman, na, kako smo tada mislili, dugo očekivani i zasluženi godišnji odmor. Ništa od toga, naravno. Umjesto da se odmaram i uživam u plodovima svog mukotrpnog rada, sjedim i pušim, prilično živčan, ispred biogradskog Doma zdravlja čekajući ženu da završi s pregledom. Ginekološkim. To je upravo nevjerojatno. Barem kada je ona u pitanju. Ta nikada ne ide kod liječnika. Osim, naravno, kada smo na godišnjem. Onda uvijek nešto pođe najgorim mogućim tokom. Prvi dan, nakon što smo se malo odmorili od puta, djelomično raspakirali i došli sebi, krenem u akciju, ali odmah dobijem crveno svjetlo. Kaže, nešto joj nije u redu s pičkom. Mislim, nije to tako rekla, ali to je bio smisao njezinih riječi. Nije da nisam pokušao slomiti otpor, ali sva moja nastojanja nisu postigla apsolutno nikakav uspjeh. Budući da trodnevno liječenje apstinencijom nije donijelo rezultate, odlučila je otići kod ginekologa. Sjajan godišnji, nema što.  

Izlazi. Blista od sreće. Da nisam živčan, bio bih samo zbunjen. Ne razumijem se u ginekološke preglede, ali ne mogu zamisliti nijednu stvar koja bi mogla izazvati, u najmanju ruku, ushit. “Što je?” pitam. “No, što je, je l’ sve u redu?” “Ne”, kaže. Odgovor definitivno nije u skladu s njezinim raspoloženjem. Očekujem nastavak, ali njega nema. Ona i dalje blista, a meni i dalje nije ništa jasno. “Što je onda, što si tako sretna, imaš osmijeh kao da si uskršnji zeko. Jesi rodila ili koji kurac?” “Nemoj psovati. I smiri se”, kaže. Prilazi mi i ljubi me u obraz. Ova je pukla, mislim si. Pogleda me i kaže: “Nije me pregledao”. 

Sasvim mi je jasno da je ova rečenica trebala sve razjasniti, ali nije. “Što to znači?” pitam. “Dao mi je recept. Imam gljivice. Točnije, imamo gljivice.” “Kakve gljivice? Što pričaš? Jesi normalna? Ja nemam gljivice.” Nastojim biti miran ali ne uspijevam, jer osjećam da stvari izmiču kontroli. Pokušavam se uvjeriti da je sve u redu, da će sada uslijediti objašnjenje kojim ću biti u potpunosti zadovoljan. Brojim do deset. Zapravo, odustajem kod tri. Znam da nema nikakvog smisla apelirati na zdrav razum i sustavnost u izlaganju, jer sam svjestan da moja žena počinje ondje gdje prestaje logika. U ovakvim situacijama jedino mogu računati na njezino milosrđe. “Hoćeš li mi lijepo objasniti o čemu se radi”, pokušavam još jedanput, nastojeći da mi glas zvuči ponizno, ako ne i molećivo. “Smiri se. Sve ću ti objasniti. 

Sjedimo na terasi nekog bistroa. Glazba iz zvučnika je ugodno tiha, ali ne dovoljno da ne bih čuo kako je u pitanju ono smeće od Briskebyja. Ali to me živcira samo trenutak. Imam većih problema. Ozbiljno sumnjam u ženino duševno zdravlje. Čini mi se da je izgubila dodir sa stvarnošću. Gotovo sam siguran da jest. I ja polako ludim. A za sve je kriv nekakav ginekolog koji ju je uspio uvjeriti da imam gljivice na kurcu. To je ipak malo previše. Čak i za moj kurac. 

Rekao bih da mi je žena luda. Nekako mi je lakše povjerovati da mi je žena luda nego da imam gljivice na kurcu. “Čuj, bez obzira imao gljivice ili ne, nemoj nikome reći ni riječ o ovome.” “Zašto?” “Jednostavno nemoj i gotovo.” “Ali, zašto?” uporna je. “Zato što ne želim da itko povezuje moj kurac s gljivicama, i obrnuto, a pogotovo ne netko od mojih prijatelja, eto zašto. Nisi svjesna kakvu su zajebanciju u stanju složiti na moj račun. Meni ne pada na pamet takvo što pričati okolo. Vjeruj mi, to su okrutni ljudi. Znam što govorim.” “Nije mi jasno”, ne posustaje. “Zašto im to ne bi rekao? Što je tu tako strašno?” “Što je tu tako strašno? Zapravo ništa. Baš ništa. Sasvim lijepo to mogu zamisliti. Vratim se u Zagreb, one zlikovce u Osijeku da i ne spominjem, pitaju me kako je bilo na godišnjem,  odgovaram im sjajno, dva puta dnevno sam mazao kurac zbog gljivica, a umjesto seksa sam upražnjavao klasično rekuperiranje desnicom, eto kako je bilo. Radije bih im dao glavu na pladnju. A ako im ne kažem to sâm, a oni to doznaju, bit će još gore. Već ih vidim kako mi prilaze, pokroviteljski stavljaju ruku na rame i kažu što je, čuo sam da si se na moru zabavljao premazivanjem kurca ili mislim da ti više neću karati ženu ili nešto slično. Nemoj mi to priuštiti, molim te. Mislim, i sam bih to uradio da sam na njihovom mjestu. Moraš shvatiti da se naši odnosi ne temelje na zajedničkim sklonostima, međusobnom povjerenju ili ljubavi već na vrijeđanju. Ili barem većim dijelom na vrijeđanju.” “Dobro, neću reći nikome iako mislim da je to užasno glupo. Stvarno od svega možete praviti zajebanciju. Lošu, rekla bih.” “Loša ili ne, zajebancija je i ja bih je rado izbjegao.” “Dobro, shvatila sam. A jesi li ti shvatio što trebaš raditi s ovom kremom? 

Rebeka mrzi kada kokoši trče bez glave 

Krešimir Pintarić

U vrijeme kad sam krenuo na dugu šetnju tim pustim predjelima, bijahu to sve same puste goleti. Rasla je ondje samo divlja lavanda.

Propješačio sam taj kraj po svoj širini i, nakon tri dana hoda, našao se na rubu očaja. Utaborio sam se uz skelet jednog napuštenog sela. Nisam već čitav dan okusio vode i morao sam nekako doći do nje. Gledajući onaj skup kuća, doduše porušenih, nalik na osinjak, pomislio sam da bi tu morao biti kakav zdenac ili izvor. Našao sam zdenac, ali je bio presušio. Pet-šest kuća bez krova, nagrizene vjetrom i kišom, kapelica sa srušenim zvonikom, stajahu poredane jedna do druge poput kuća i kapelica u živim selima, samo što ovdje nije bilo ni traga životu. Kopriva je gutala napuštene kuće. 

Morao sam krenuti dalje. Nakon pet sati hoda nisam još našao vode, niti je bilo nade da ću je naći. Posvuda ista suša i golet, ista drvenasta trava. Odjednom mi se učini da u daljini vidim sitnu, crnu, uspravnu spodobu. Pomislih da je to osamljeno stablo. Ipak pođoh, za svaki slučaj, prema njemu. Bijaše to pastir. Oko njega se odmaralo, ležeći na vreloj zemlji, tridesetak ovaca. 

Dao mi je svoju čuturicu da se napijem vode, a onda me odveo do svoje ovčarnice. Čovjek je bio šutljiv, kao i svi samotnjaci, ali se osjećalo da je siguran u sebe i u toj je svojoj sigurnosti ulijevao povjerenje. Pastir je otišao po neku vrećicu i iz nje istresao na stol hrpu žireva. Uzeo ih je i pomno pregledavao jedan po jedan odvajajući zdrave od nezdravih. 

Umirivalo me druženje s tim čovjekom. Sutradan sam ga zamolio za dopuštenje da se još cijeli dan odmaram kod njega. Istjerao je stado iz tora i potjerao ga na pašu. Prije no što je krenuo, umočio je u kantu vode vrećicu u koju je bio strpao žireve. Otišli smo do jednog mjesta na uzvisini. Kad smo tamo stigli, počeo je šipkom - koju je nosio umjesto štapa - bušiti jamice u zemlji. Zatim je u svaku jamicu stavljao po jedan žir pa ga onda zatrpavao. Sadio je hrastove. Upitah ga je li to njegova zemlja. Odgovori mi da nije. A zna li čija je? Ne zna. Misli da je općinska, ili možda pripada ljudima kojima nije stalo do nje. Njega ne zanima tko su vlasnici te zemlje.

Već tri godine u ovoj osami sadi drveće. Da bi se stekla koliko-toliko točna predodžba o tom izvanrednom karakteru, treba imati na umu da je riječ o čovjeku koji je posve sam živio, tako da pri kraju života nije više znao ni govoriti. Ili možda nije smatrao ni potrebnim da govori?

Posljednji put sam ga vidio kad mu je bilo devedeset godina. Zaputio sam se ponovo u onaj pusti kraj. Sve se odonda promijenilo. Čak i zrak. Umjesto suhih i žestokih udara vjetrušine koji su me onda bili dočekali, puhao je sad blag povjetarac pun miomirisa. S visova je dopirao zvuk sličan žuboru vode: bijaše to vjetar što je puhao kroz šumu. Naposljetku, što je bilo začudnije, začuo sam i pravo žuborenje vode iz jednog korita. Vratila se, dakle, nada. Ljudi su bili raskrčili ruševine, srušili ostatke trošnih zidova i obnovili pet kuća. U zaselku je sada živjelo dvadesetosmero ljudi. Bijaše sada to mjesto gdje bi čovjek poželio živjeti. 

Kad pomislim kako je dostajao samo jedan čovjek koji je raspolagao tek običnim fizičkim i moralnim sredstvima da se ta pustinja pretvori u Kanaan, rekao bih da je ljudska sudbina ipak vrijedna divljenja. A kad razmišljam o tome koliko je bilo potrebno postojane velikodušnosti i vrijedne plemenitosti da bi se ostvario taj rezultat, obuzima me silno poštovanje spram onog starog, neukog seljaka koji je uspio privesti kraju djelo vrijedno sama Boga.

Čovjek koji je sadio drveće

Jean Giono