foto.aut.villach.































































































































































































































































Lokacija: Zadar, Hrvatska

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

Bangkok #1: Na asfaltu koji pjeva i gori

Slika
I tako se našao nadomak šaltera turističke agencije Nouvelles Frontieres. Bilo je doba Božićnih praznika. Čim ugrabe nekoliko slobodnih dana, stanovnici zapadne Europe odjure na drugi kraj svijeta, pola svijeta prijeđu avionom i ponašaju se doslovno kao odbjegli robijaši. Michel im nije mogao zamjeriti: i sam je kanio učiniti istu stvar. Odmah je odlučio uzeti paket-aranžman. Evo njegove priče:        Još nije svanulo, no na autocesti sa šest traka koja vodi u središte Bangkoka promet je već bio gust. Prolazili smo pokraj niza golemih zgrada od čelika i stakla, među kojima se našla i pokoja masivna betonska konstrukcija koja podsjeća na sovjetsku arhitekturu. Sjedišta banaka, veliki hoteli, elektroničke tvrtke – uglavnom japanske. Nakon skretanja za Chatuchaak autocesta se vinula iznad obodnih puteva koji opasavaju gradsku jezgru. Među osvijetljenim hotelskim zdanjima počele su se razabirati skupine malenih kuća limenih krovova nasred neiskorištenih zemljišta. Štando...
Pročitajte više

foto.aut.poertschach.

Slika
Nekad mi se čini da su svi u zemlji poludjeli i da ništa ne žele razumjeti. Željeli bi se ograditi od svega toga? Pa ne možeš shizofreničaru nešto dokazati…  Čovjek se ljuti ako nekako osjeća istinu, a umjesto nje treba prihvatiti laž. Kad čovjek živi između istine i laži – već je osakaćen. Cijelog života sam silno želio da bude više razumijevanja, tome sam i težio. A želja da se povučem prisutna je u meni otkad pamtim. To je moj čest lik – usamljeni dječak koji mašta o tome da ode od ljudi što je dalje moguće. Cijeli život sam bježao. Iz sela u grad, iz grada na selo. Bježao sam od dobrih poslova, od svakakvih sastanaka, od svog stola. Pisati također ne volim. Smiješno je to reći. Kamo pak pobjeći? Kako se može izbaviti od toga? To pritišće dušu.  Znate, ovdje me najviše od svega plaše hladni pogledi nekih ljudi. Kao da se iza njih skriva neko duboko nepovjerenje prema dobru. Otkuda ljudima takvo osjećanje svijeta?  To je kao pauk, da? Kao dudov svilac. Isplete si paučin...
Pročitajte više