foto.aut.wien/beč.

Jednoga je dana doktor Schneuzl svoje golemo imanje u Prateru dao u najam Gradu Beču. Time je otvoren put za prevrat. Iznenada su naime potekle subvencije, makar i male, za razne "sekcije" - tenisku, nogometnu, hokejašku - dakle novac poslovičnog poreznog obveznika, o čijoj je uporabi valjalo glasati. Tako su širom otvorena vrata demokratskoj revoluciji. Ona je kao prvo logično pojela doktora Schneuzla.

U godinama dok je bilo više novca na raspolaganju, Schneuzl je odredio da Dragan i Dušan grade dodatne terene, a u drugih bi godina primjerice štedio na pokalima za klupski turnir ili bi preskočio bojenje svlačionica početkom ljeta. Nakon što je ugovor s Gradom Bečom postao poznatim, nekoliko je "mudraca" zaključilo da se mora završiti s tim veleposjedničkim pristupom, makar je Schneuzl zapravo i bio veleposjednik. 

Područje Schneuzlova kluba obuhvaća više hektara, a teniska igrališta i parkovi s cvjetnim nasadima, koji tako oduševljavaju sve posjetitelje, samo su manji dio toga.

Ispod tribina nogometnog igrališta nalaze se mračne odaje s alatom kojim se prije održavao travnjak. Sada je sve mračno i višestruko zaključano, no dakako da postoji skriveno mjesto kuda se ipak može ući, barem u malu pokrajnu prostoriju. Ondje su se u sumraku događali dječji ispiti hrabrosti. Ponekad protrči štakor. Sklapaju se krvna bratstva sve dok se nekom djetetu zbog prljavog čavlića ne zagnoji prst. Sjedeći na hrđavome valjku za travu, Bruno Frehlinger jednom dopusti da mu tri začuđene djevojčice navlače prepucij amo-tamo. No kada Bruno zauzvrat zatraži da i on nešto vidi, djevojčice pobjegnu i otad neko vrijeme s Brunom nisu u dobrim odnosima.

Iza nogometnog igrališta s tribinama nastavljaju se zapuštene livade, kamo je djeci apsolutno zabranjeno ići. Predaleko su. Dopuštena udaljenost je dokle dopire zov. 

Na kraju livada, iza neuređenoga grmlja, nalazi se visoka ograda, konačno kraj Schneuzlova golema carstva. Neposredno iza njega zvoneći juri tramvaj, na putu prema krajnjoj postaji usred Pratera. Djeca na njega bacaju kamenje sve dok ne dođe policija. Munjevito povlačenje u grmlje, preko livada do oronulog nogometnog stadiona, nije teško. Dok idu uz ogradu, djeci žbunje ogrebe lica, ruke i noge, ali upoznaju vanjski svijet, koji se stalno mijenja. Schneuzlovo imanje s jedne strane omeđuje njegova šetnica, koja vodi u Prater. Ondje, odmah iza livade za odmor i pješčanika, stalno prolaze šetači, a nepoznata djeca voze se biciklom ili na koturaljkama. Ta strana ne može ponuditi mnogo. Najzanimljivija strana jest ona duga stražnja, ona zabranjena iza nogometnog igrališta i livada. Jednim dijelom, kao što je već rečeno, tramvaj prati ogradu, no onda se oštro skrečući od nje udaljava. Ostatak je Vanjski Prater, divlji i tajnovit. Vidi se nepoznato drveće, grmlje i livade, ponekad muškarci u daljini igraju nogomet ili netko dresira velike pse. Ondje otraga, u najnepristupačnijemu, najudaljenijem dijelu, jednoga se dana pojavila rupa u ogradi. Otad se djecu više ne može odvući s toga mjesta. Znaju da je napuštanje Schneuzlova imanja najzabranjenija stvar na svijetu. Djeca se danima igraju u okolici, uvijek u blizini rupe. No ostaju unutra.  Jednoga dana Bruno Fehlinger iznenada ustaje, odlazi do ograde i počinje proširivati rupu. "Si lud?" pita ga Karli Quack, "moglo se proći i onako!" Zatim se provlače, dok im se svi ostali šutke dive. Za njima se provlači i Verena, najdivljija od djevojčica. Njih troje nekako izgubljeno stoji na drugoj strani i ne znaju što bi dalje. "Idemo", zapovijedi naposljetku Bruno Fehlinger. Nestaju među drvećem i više se ne vraćaju. Preostali čekaju do sumraka. Zatim se oklijevajući vraćaju do nogometnog igrališta. 

Rupa je ubrzo otkrivena. Kriva je mala Petra, koja majci pripovijeda o muškarcu koji ponekad stoji pred ogradom. "Raširi ogrtač i između nogu ima štap", kaže ona; u tome trenutku u klubu nastaje uzbuna. Majke pozivaju policiju. Muškarci žele naoružani krenuti u ophodnju.

Obavlja se uviđaj na licu mjesta. "O, Bože", prošapće supruga doktora Quacka nakon što je vidjela rupu. Schneuzl pozove Dragana i Dušana da odmah zatvore rupu. Oni se pojavljuju u plavim kombinezonima i s velikim kolutom zelene žice. 

Ograda je ubrzo zakrpana. 

Gospođe ispred klupske zgrade jedinstvene su u mišljenju da se o domarima, čak ni kada ih čovjek poznaje godinama, u konačnici ne zna ništa. "Zatvoreni ljudi", mrmljaju, "zašto još uvjek ne znaju njemački?" Smatraju da bi Dragana trebalo otpustiti "za svaki slučaj". "Tih Jugića ima na lopate".

Jednoga dana Dragan je nestao. Od ogorčenoga doktora Schneuzla, koji ga je naposljetku išao tražiti, poslije se moglo saznati da se preko noći s obitelji iselio iz skrivene kućice i otputovao. Kraj je mjeseca. Dragan je čekao da odradi plaću. Schneuzl nije namjestio drugog domara, navodno zato što nije mogao pronaći odgovarajućega. Dušan se doduše silno naprezao, ali posla je jednostavno previše. Članovi počinju sami polijevati terene, zato što je sredina ljeta, a oni izgledaju poput "Noine pustinje", kako bi rekao Konigsbee. Državni tužitelji i inženjeri, zubari i krznari, morali su uvidjeti da nije tako jednostavno polijevati teniske terene. Dragan  i Dušan pritom su nekako  držali palac na debelom mlazu, tako da bi nastala sitna i široko razvučena rosulja. No to se mora znati. Otmjeni članovi kluba načinili bi lokve na igralištima, na nekoliko ih sati učinivši neuporabljivima. Nakon brojnih pritužbi, Schneuzl zaduži Dušana samo s brigom o terenima i dade mu naputak da sve ostalo zaboravi. Na to zaraste šljunčani put. Poneke su žene pri dolasku doduše neupadljivo skupljale lišće i cvijeće, ali se nijedna nije prihvatila grablji. Članovi shvate da se šljunčani put prije grabljao nekoliko puta na dan. Sada su s jedne strane nastajale male nakupine šljunka, preko kojih su se stariji lako mogli spotaknuti, a s druge strane gola mjesta, gdje se vidjela zemlja ispod njih. 

Tjednima je ostajalo vruće, a raspoloženje je bilo eksplozivno. Ventilator u klupskoj zgradi se pokvario, no Dušan nije mogao odmah doći, zato što je prvo morao zaliti dva terena. Valjalo je hitno promijeniti pijesak u pješčaniku, no za to Dušan nikako nije imao vremena. Situacija je polako postala neizdrživom. Ubrzo je trebao biti održan turnir, zajedno s roštiljem pod lampionima, vrhuncem klupske godine. Nitko nije mogao zamisliti da će to ove godine biti moguće. Tko će objesiti lampione? Tko će postaviti roštilj? Tko će pravodobno pripremiti sve terene? Nakon što je nekoliko članova bojažljivo upitalo Schneuzla bi li se moglo nekako saznati gdje je Dragan, možda preko Dušana, i onda se uime kluba kod njega ispričati, Schneuzl se smekšao. "Vratio se u Banja Luku", promrmljao je neljubazno, "kasno je za kajanje".

Vienna,

Eva Menasse

Beč je predivan. Toliko nevjerojatno čist da te oči bole. Otići iz Rijeke koja izgleda poput godinama neočišćenog svinjca pa ući u bečku podzemnu je šok koji ubija. I na maske se navikneš. Na ulicama vidiš ljude svih boja i u svim oblicima. Ima mnogo invalida. Ulaze u dućane, restorane, kupuju, smiju se, uživaju u životu. Mi naše držimo u kući ili im na ulicama postavljamo nepremostive prepreke. Hrvatska je bešćutna zemlja.

Cijene pića i ića u centru su osjetno niže nego u Opatiji. Svi koji te poslužuju imaju osmijeh na licu. Ljudi su opušteni, nitko nas nije gledao kao da smo mu ubili i oca i mater, sve u jednom danu. Koje olakšanje, čak i nelagoda. Kad izađeš iz Hrvatske, zemlje potpunih luđaka, tu ne mislim samo na predsjednika i Prvu Mamu, Beč ti je nešto kao leden oblog na opekotinu.

Na povratku smo stali u Trojanama da krafnama ubijemo depresiju. Našem je autu prišao slovenski klinac i izderao se na nas jer nam je prednji kotač gotovo dotaknuo crtu parkirnog mjesta. Pripremio nas je. Još malo pa smo doma.

Avanture slijepe kurve

Vedrana Rudan