foto.ita.venezia.

I tako je opet ugledao ono najčudesnije pristanište na svijetu, onu blistavu kompoziciju od fantastičnih građevina koju je Republika nudila zadivljenim pogledima moreplovaca koji su joj se približavali; prozračnu divotu Palače i Most uzdisaja, stupove s lavom i svecem na obali, prekrasno izbočenu stranu bajoslovne bazilike, pogled što puca na gradska vrata i toranj sa satom. Gledajući sve to, razmišljao je kako onaj koji kopnom dolazi u Veneciju na kolodvor ima osjećaj da ulazi u palaču na stražnji ulaz, i da ne valja nikako drukčije dolaziti nego ovako kao on sada, brodom, samo pučinom, u ovaj najnevjerojatniji od svih gradova. 

Stroj je prestao raditi i navalile su gondole, s broda su spustili pokretne stube. Iskrcavanje je moglo započeti. Putnik je dao na znanje da želi gondolu koja će njega i njegovu prtljagu prevesti do postaje onoga brodića što prometuje između grada i otoka Lida. 

Koga ne bi načas podišli srsi, potajna bojazan i strepnja kad prvi put ili nakon dugog vremena stupi u venecijansku gondolu? To neobično plovilo što je iz vremena pučkih balada posve neizmijenjeno došlo do naših dana tako osebujne crne boje kakvu od svih stvari imaju još samo lijesovi - podsjeća nas na bešumne pustolovine kad se čuje samo pljuskanje vode, a još nas više podsjeća na smrt, na odar i sumorni pogreb i posljednje, nijemo putovanje. A jeste li primijetili da je sjedalo na takvoj barci, onaj naslonjač presvučen lakiranom mutnom tkaninom crnom poput lijesa, najmekše, najraskošnije i najzamamnije sjedalo na svijetu? Putnik je to zapazio kada je sjeo do gondolijerovih nogu, nasuprot svojoj prtljazi što je, uredno složena, ležala na kljunu. 

Ovdje u luci bilo je toplo. Zapahnut dahom vjetra široko, zavaljen u jastuk ponad podatnog elementa, putnik sklopi oči uživajući u slatkoj bezbrižnosti na koju nije bio navikao. Vožnja neće dugo potrajati, pomisli; da bar nikad ne prestane! Polagano se njišući, osjećao je kako izmiče metežu i zbrci glasova.  

Kako je samo bivalo sve tiše i tiše oko njega! Ni glasa nije bilo čuti, samo pljuskanje vesla, potmulo udaranje valova o kljun barke, crn i oboružan na vrhu nečim nalik na helebardu. I čulo se još nešto, govor, mrmorenje - šapat gondolijera koji sam sa sobom razgovara, na mahove i kroza zube, a glasove iz njega izvlači rad njegovih ruku. Putnik ugleda i pomalo začuđeno zapazi da se laguna oko njega sve više širi i da plove prema pučini. Bilo je očito da se ne smije previše odmarati, da mora pripaziti kako se izvršava njegova volja.  

- Do stanice vaporeta! - reče i okrene se napola gondolijeru. Mrmorenje je umuknulo. Nije bilo odgovora.

- Do stanice vaporeta! - ponovi i potpuno se okrene te digne pogled na gondolijera, koji se, stojeći iza njega na povišenu mjestu, ispriječio između njega i blijedog neba. Bijaše to čovjek neprijazne, čak i brutalne fizionomije, odjeven po mornarsku u plavo, opasan žutom trakom, s bezobličnim, već otrcanim, smiono naherenim slamnatim šeširom na glavi. Na njegovu licu, kovrčavim plavim brkovima ispod kratkog prčasta nosa, nije bilo ničeg talijanskog. Iako je bio prilično nježne građe tako da se ne bi reklo da mu baš odgovara ovaj posao, vrlo je energično veslao naginjući se svim svojim tijelom na veslo. Nekoliko je puta od napora razvukao usne i obnažio bijele zube. Nabravši crvenkaste obrve, zagledao se nekud iznad gosta i odgovorio mu odlučnim, gotovo osornim glasom:

- Vi idete na Lido.

Putnik mu odvrati:

- Svakako. Ali ja sam uzeo gondolu samo da se prevezem do Trga San Marco. Dalje ću vaporetom.

- Ne možete vaporetom, gospodine.

- A zašto ne bih mogao?

- Zato što ne možete na vaporeto s prtljagom.

Putnik se prisjeti da je to istina. Ušutio je. Ali osorno, naduto držanje tog čovjeka prema strancu bilo je nepodnošljivo i prilično neuobičajeno u ovoj zemlji. Stoga reče:

- To je moja stvar. Možda ću pohraniti prtljagu. Okrenite natrag. 

Zavladao je muk. Veslo je bućkalo, voda je potmulo udarala o pramac. I opet začuje govorenje i mrmorenje: gondolijer je mrmljao nešto kroz zube.

Što da radi? Sam na valovima s ovim neobično nepokornim, nevjerojatno odlučnim čovjekom, putnik nije znao kako da provede svoju volju. A baš bi se mogao lijepo odmarati da nije ovako ogorčen! Zar nije poželio da vožnja dugo potraje, da joj ne bude kraja? Najpametnije će biti da pusti neka stvari idu svojim tokom. Uostalom, ovdje mu je nadasve ugodno. Čini mu se da nekakva tromost struji iz sjedala, iz ovog niskog naslonjača presvučenog crnom tkaninom, dok se on blago njiše od zaveslaja svojeglavoga gondolijera iza svojih leđa. Načas mu prođe glavom pomisao da je pao u ruke kriminalcu, ali nije uspio usredotočiti misli na djelatnu obranu. Više ga je smetala mogućnost da je taj čovjek sve ovo smislio samo da izvuče iz njega što više novca. Neka vrsta osjećaja dužnosti ili ponosa, tako reći sjećanje da treba nešto poduzeti, natjera ga da se iznova trgne. Priupita gondolijera:

- Koliko tražite za ovo?

Gondolijer mu odgovori gledajući nekud iznad njega:

- Platit ćete već.

Bilo je jasno što treba odgovoriti pa putnik mehanički reče:

- Neću ja vama ništa platiti, ama baš ništa, kad me vozite kamo ne želim.

- Vi želite na Lido.

- Ali ne s vama.

- Ja vas dobro vozim.

To je istina, pomisli putnik  i opusti se. To je istina da me dobro voziš. Čak i ako ti je samo do mog novca, i ako me s leđa udarcem vesla otpraviš u Hadovo carstvo, svejedno me dobro voziš.

Ipak, nije se dogodilo ništa slično. Čak su i društvo dobili, čamac pun muzikalnih pirata, muškaraca i žena, koji su pjevali uz gitaru i mandolinu ploveći nametljivo uz samu njihovu gondolu i ispunjavajući tišinu nad vodom svojom koristoljubivom pjesmom za turiste. Putnik im baci nešto novca u šešir ispružen prema njemu. Tad su umuknuli i odveslali dalje. Sve je jasnije opet čuo kako gondolijer  na mahove isprekidano šapuće razgovarajući sa samim sobom. Tako su napokon stigli na odredište njihani valovima vaporeta koji je odlazio u grad. Putnik se iskrca na drveni most uz pomoć starca koji je sa svojom kukom spreman na svakom pristaništu u Veneciji da pomogne putnicima. Kako nije imao sitniša, putnik ode u hotel preko puta pristaništa da promijeni novac i plati gondolijeru koliko bude smatrao za shodno. Pošto su ga u predvorju hotela uslužili, vratio se i zatekao svoju prtljagu na keju natovarenu na kolica, a od gondole i gondolijera ni traga.

- Utekao je - reče mu starac s kukom. - Loš je to čovjek, milostivi gospodine, nema dozvole. To vam je jedini gondolijer koji nema dozvole. Drugi su već bili telefonirali ovamo. Opazio je da ga ovdje čekaju. I zato je utekao. 

Putnik slegne ramenima. 

Smrt u Veneciji,   

Thomas Mann