VENEZIA #1

Venecija više nije grad za život. Oni koji ostanu – pate. Oni koji odu – nose je sa sobom. Oni koji se vrate – nikad se više ne uklapaju. I zato danas grad izgleda kao savršena žena koja zna da je svi žele, ali više nikoga ne pušta preblizu.

Željeznička stanica Venecija Santa Lucia sjedi na Velikom kanalu kao žena koja zna da je lijepa i boli je briga što ti kasni vlak. Građena četrdesetih i pedesetih, u vrijeme kad su ljudi još vjerovali u beton, dim i obećanja budućnosti. Danas je to mač s dvije oštrice: izađeš s perona, vidiš vodu, gondole, sunce kako udara po fasadama – i gotov si. Stanica ti nestane iz glave brže nego dobra odluka nakon treće čaše vina.

A šteta, jer Santa Lucia je prometna zvijer s dušom. Ljudi prolaze kroz nju kao stoka kroz klaonicu turizma, vuku kofere, psuju u tišini, gledaju u mobitele kao da će im ekran objasniti gdje su pogriješili u životu. Nitko ne staje. Nitko ne gleda. A zgrada stoji tamo, mirna, dostojanstvena, kao da kaže: “Vidjela sam rat, vidjela sam fašiste, vidjela sam i influencerice – preživjet ću i tebe.”

Druga venecijanska stanica? Pff. Santa Lucia ima izloge. Nike. Sephora. Još par brendova koji ti obećavaju sreću u kutiji od plastike. Ima bistroe, restorane, fast food, kafiće, sve uredno posloženo da ti uzme novac prije nego što shvatiš da si u Veneciji i da si već izgubio pola budžeta na zrak i pogled.

Ali budimo iskreni. Nitko ne ide tamo zbog arhitekture. Nitko ne razmišlja o urbanizmu. Ideš ravno prema gelato pultu. Kao raketa. Kao grešnik prema ispovjedaonici. Jer nema tog estetskog doživljaja koji može nadjačati sladoled dok ti vlak još koči, a Venecija te gleda ispod oka i šapće: “Dobro došao. Sad ćemo te opljačkati polako.”

Santa Lucia je prva laž Venecije. Kaže ti: “Opusti se, sve je lijepo, sve je pitomo.” A ti joj vjeruješ. I onda izađeš van, sunce, voda, kaos, gužva, život. I shvatiš da si već izgubio.

A tko je zapravo bila sveta Lucija?

Lucija je, prema predaji, došla na svijet u Sirakuzi, na Siciliji, negdje oko 280. godine, u plemićkoj kući s dovoljno novca da se problemi guraju pod tepih i dovoljno bogova da se nitko ne snađe. Otac – nestao. Majka – stalno bolesna. Klasična obiteljska situacija još prije nego su izmislili terapiju.

Lucija je bila zaručena za tipa koji je vjerovao u sve moguće poganske gluposti, vjerojatno i u horoskop, i to je već bio dovoljan razlog da ga netko ostavi. Ali ne, tu dolazi Dioklecijan, progoni, panika, krv, dim i rimska birokracija. U tom kaosu Lucija odluči napraviti nešto radikalno: ode na hodočašće. Ne u spa-centar, ne na more, nego ravno na grob svete Agate, da izmoli zdravlje za majku.

I gle čuda – Agata se ukaže, ne da priča o vremenu, nego ravno u glavu: “Lucija, prestani igrati po tuđim pravilima. Posveti se Bogu.” Majka se, naravno, oporavi – jer u legendama se ljudi uvijek oporave kad treba pojačati dramu – a Lucija kaže zaručniku: “Znaš što? Nećemo se vjenčati.”

Tu kreće pravi rimski show. Zaručnik poludi, jer ništa ne vrijeđa ego kao žena koja kaže “ne”. Prijavi je vlastima. Sud. Optužbe. “Izdajica!” “Nevjernica!” “Opasna jer misli svojom glavom!” A Lucija stoji tamo mirna, kao netko tko zna da je već sve otišlo k vragu, pa nema smisla glumiti.

Muče je. Ne ide. Pale lomaču. Ni to ne ide. Plamen puca, dim se diže, a Lucija stoji kao da čeka autobus. Netko u gomili šapne: “Vještica.” Naravno. Kad ne možeš objasniti ženu – proglasi je vješticom. Na kraju, rimska administracija gubi strpljenje i radi ono što uvijek radi kad ostane bez ideja: odrube joj glavu. Godina 304., 13. prosinca. Kraj priče. Ili početak mita.

Danas je slavna mučenica, svetica s punim radnim vremenom. Kosti su joj završile u Veneciji, jer križari nikad nisu znali otići kući praznih ruku. A ona priča s očima? Da ih je sama iskopala ili da su joj ih iščupali? Nema dokaza. To je vjerojatno netko izmislio jer se zvala Lucija – od lux, svjetlo. A gdje ima svjetla, netko mora spomenuti oči.

Tako je Lucija postala zaštitnica vida, očiju i slijepih. Ironično, jer život joj baš i nije bio pun lijepih prizora. Ali valjda je to poanta: kad svijet ne želi gledati istinu, završiš kao svetica.

U Veneciji ima turističkih atrakcija kao opušaka po pepeljarama: Duždeva palača, Sveti Marko, Veliki kanal, Most uzdaha, Rialto, Salute, Akademija i još hrpa kamenja s imenom i cijenom ulaznice. Sve je to lijepo, stvarno lijepo, ali Venecija nije katalog. To je grad koji te udari po nosu čim skreneš u prvu uličicu. Gdje god da kreneš – bam, palača. Okreneš se – crkva. Trepneš – kanal.

Problem? Svi to žele vidjeti. Svi. Mali milijun ljudi s istom idejom i istom kartom u džepu. Pa stojiš u redovima. Red za palaču, red za crkvu, red za kavu, red za WC, red za smisao postojanja. Više vremena potrošiš čekajući nego gledajući, a kad napokon uđeš, netko ti stane na nogu i pita gdje je izlaz.

Masovni turizam je pogrešan izraz. Ovo je prekomjerni turizam, turistički gangbang grada koji se više ne može obraniti. Stanovnika je sve manje jer normalan život u Veneciji više ne postoji. Ne možeš živjeti u gradu u kojem ti dnevni boravak stalno netko fotografira.

A onda je tu voda. Stara kučka. Venecija tone stoljećima, polako, uporno, kao pijani tip koji se kune da sutra prestaje piti. Nekad je more bilo gotovo dva metra niže. Početkom 20. stoljeća Trg Svetog Marka bio je poplavljen sedam puta godišnje – ništa strašno, tek da opere pločnike i iluzije.

Danas? Klima se raspala, more se diglo, a voda dolazi kad hoće. Godine 1996. trg je bio poplavljen 99 puta. Devedeset i devet. To više nije nezgoda, to je maltretiranje. Turisti navuku gumene čizme, slikaju se, smiju se, stave to na internet i misle da je to dio šarma.

Venecija se danas guši između dvije sile: ljudi koji dolaze i vode koja ne odlazi. Jedni je gaze, druga je potapa. A grad stoji između, lijep, iscrpljen i tvrdoglav, kao stari pijanac koji još uvijek drži čašu jer ne zna što bi s praznim rukama.

Da bi se Venecijanska laguna spasila od vode koja stalno dolazi nepozvana, izmišljen je MOSE. Projekt traje od 2003. godine, što je već samo po sebi sumnjivo – sve što u Italiji traje toliko dugo ili je remek-djelo ili katastrofa, a ponekad i oboje. Ideja je jednostavna, barem na papiru: pokretne barijere, golemi metalni komadi usidreni na dnu lagune, koji se dižu kad plima poludi i more odluči ući u grad bez dozvole.

Te brane leže dolje, mirne, hrđaju u tišini, a onda – kad razina vode prijeđe neku unaprijed dogovorenu crtu – dignu se kao stari boksač koji još ima jedan udarac u sebi. Zatvore prolaz, blokiraju more i kažu mu: “Ne večeras.” I more, barem u teoriji, ostane vani.

U praksi, MOSE je simbol Venecije jednako koliko i gondole: skup, kompliciran, stalno u kvaru i uvijek okružen raspravama, kašnjenjima i aferama. Ljudi se svađaju, političari se bogate, inženjeri objašnjavaju, a voda i dalje pokušava ući, jer voda ne čita projekte.

MOSE je posljednji pokušaj grada koji tone da kaže “još ne”. Nije lijep, nije romantičan, nema razglednica s njim, ali je tu – golemi metalni kompromis između čovjeka i mora. I nitko zapravo ne zna hoće li dugoročno spasiti Veneciju ili je samo držati na životu još neko vrijeme, dovoljno dugo da turisti naprave još par milijuna fotografija.

Postoje cijeli komadi Venecije koje nitko ne gura na razglednicama, nema strelica, nema “must see” etiketa, nema vodiča s kišobranom. Tamo grad još diše. Svaki kut skriva neko malo čudo koje te ne pita jesi li došao spreman. Samo je tamo, kao mačka koja te gleda i odlučuje hoće li ti prići ili ne.

Ako izađeš s utabanih staza, dogodi se čudo: Venecija prestane glumiti Veneciju. Postane tiha, malo prljava, malo umorna i potpuno stvarna. Uličice bez imena, trgovi bez selfija, prozori iza kojih netko stvarno živi, a ne iznajmljuje sobu po noći. To je ona verzija grada koja ne viče nego šapuće – i ako ne slušaš, prođeš pokraj nje kao budala.

Najbolji način da upoznaš Veneciju? Izgubi se. Namjerno. Bez plana, bez Google Mapsa, bez pameti. Hodaš, staneš, gledaš, opet kreneš. Ili se ukrcaš na neki mali brod koji ne izgleda kao turistička atrakcija nego kao da vozi tetu kući s tržnice. Gledaš grad očima onih koji tu žive: ulaziš u male dućane, mirišeš drvo od kojeg se rade gondole, gledaš staklo koje nije kič nego krv i znoj, bisere, čipku, slatkiše od kojih ti zubi zaplaču, tkanine koje pamte bolje dane.

A onda shvatiš da Venecija nije grad nego arhipelag. Hrpa otoka, svaki sa svojim karakterom, svaki sa svojim demonima. Torcello, Sant’Erasmo, Mazzorbo, Lazzaretto Nuova, Certosa, Vignole, Pellestrina… Nema gužve, nema drame. Samo sela, tišina i povijest koja te gleda kao da kaže: “Gdje si bio do sad?”

Tamo hodaš polako, jer nema razloga za žurbu. Gledaš male muzeje koje nitko ne reklamira, arheološke tragove koji pričaju kako je Serenissima nastala prije nego što je postala brend. Djeca voze bicikle, roditelji dišu, svi izgledaju kao da im je život još uvijek normalna stvar. Na Lidu i Pellestrini imaš plaže, ali i zaštićenu prirodu, desetke hektara između mora i lagune, ptice koje ne mare za tvoj Instagram i dane koji se troše vani, kako bi i trebali.

A onda imaš Veneciju na kopnu. Mestre. Forte Marghera. I da, znam, nitko ti to nije rekao da je “romantično”, ali iznenadi te. Šume, parkovi, staze za bicikle, konje, ljude koji još imaju koljena. Urbano planinarenje, zelenilo, zrak koji nije natopljen suvenirima. I stare tvrđave koje su čuvale grad dok je još imao što izgubiti.

To je neka druga Venecija. Bez šminke. Bez filtera. Proteže se između kopna i otoka, puna arheologije, arhitekture i prirode, i nema potrebu da ti se svidi.

Hodanje je u Veneciji zakon. Sve ostalo je kompromis ili izgovor. Šest četvrti, šest sestiera, i sve ih možeš proći na vlastitim nogama, ako te noge još uvijek vole. Grad je manji nego što glumi – od stanice Santa Lucia do Piazza San Marco treba ti pola sata. Trideset minuta. Manje nego prosječna rasprava s konobarom oko računa.

Glavne znamenitosti su označene, strelice postoje, grad ti čak pokušava pomoći. Ali Venecija ima smisao za humor. Ulice se savijaju, nestaju, pojavljuju se tamo gdje ih ne očekuješ. Kreneš ravno, završiš postrani. Imaš GPS, kartu, dobar osjećaj za orijentaciju – sve to padne u vodu brže nego tvoja pamet nakon drugog spritza.

I to je u redu. Zapravo, to je poanta. Prihvati da ćeš se izgubiti. Šetnje uz nepoznate kanale, mali trgovi bez imena, mostovi koji ne vode nikamo posebno – to je prava Venecija. Zalutaš, opsuješ, staneš, pogledaš oko sebe i shvatiš da si upravo pronašao nešto bolje od plana. Gubljenje ovdje nije greška, to je metoda.

A acqua alta? Ne paničari. Grad izvuče svoje male šetnice kao stare trikove iz rukava i svi hodaju po njima kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Ipak, ako dolaziš u jesen ili zimu, pamet u glavu – gumene čizme nisu modni promašaj nego životna odluka.

Venecija se hoda. Sporo. Bez cilja. S malo psovanja i puno gledanja. Sve drugo je gubljenje vremena.

Kao i svaki normalan grad, Venecija ima taksije. Samo što ovdje ne trube nego bruje, ne stoje na semaforu nego skaču po vodi, i ne mirišu na plastiku nego na benzin i ego. Taksiji su gliseri. Brzi. Sjajni. Skupi. Jako skupi.

Vodeni taksi ti daje osjećaj da si netko važan. Vjetar u kosi, grad klizi pokraj tebe, gondolijeri te gledaju s laganim prijezirom. A onda vidiš cijenu. Počinje s nekih 15 eura, što zvuči bezazleno, i onda krene rasti brže nego razina mora. Vožnja od kopnene zračne luke do centra grada? Oko 110 eura. I to bez psihološke podrške.

Naravno, možeš se tješiti da gliser prima do deset ljudi. Ako vas je pet ili više, dodatno se naplaćuje, jer zašto ne. Ali ako si u većoj ekipi, cijena se barem raspodijeli, pa lakše lažeš sam sebe da je to bila “dobra odluka”.

Vodeni taksi je čisti venecijanski luksuz: brz, glamurozan i besramno skup. Nije za svakoga, ali jednom u životu… ili barem dok ne pogledaš stanje na računu.

Vaporetta su radni konji lagune. Nema romantike, nema poezije – to su autobusi koji su završili u vodi i pomirili se s tim. Dok normalni gradovi imaju autobuse koji se guše u prometu, Venecija ih je bacila na valove i rekla: “Plivaj.” I plivaju. Svaki dan. Po kiši, magli, suncu i turistima koji stoje na krivom mjestu.

Njima upravlja ACTV, venecijanska verzija sudbine. Vaporetto te vozi kamo trebaš, ali nikad onako kako si ti zamislio. Spaja svih šest sestiera, presijeca grad, povezuje znamenitosti i razbacane otoke lagune kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

Sustav je podijeljen u nekoliko kategorija, ali turistima su bitne dvije: linije 1 i 2. One idu Grand Canalom, sporim, teatralnim putem. To je najjeftinija kružna tura koju ćeš ikad dobiti, pod uvjetom da ti ne smeta gužva, ruksaci u rebrima i ljudi koji snimaju sve osim vlastitog života.

Ostale linije vode dalje, tamo gdje Venecija još nije potpuno pojela samu sebe. Murano, Burano, Torcello – otoci koji izgledaju kao da su pobjegli iz razglednice i sakrili se malo dalje. I Lido, s plažama i pijeskom, čisto da se sjetiš da grad ima i drugu stranu, onu koja miriše na more, a ne na povijest.

Vaporetto nije glamur. To je nužno zlo. Ali bez njega Venecija ne bi funkcionirala. To je žila kucavica grada koji pluta, kasni, škripi i nekako još uvijek ide naprijed.

Ako nisi stanovnik Venecije, vaporetto će te udariti po novčaniku bez ikakve grižnje savjesti. Jedna vožnja košta 9,50 eura i traje 75 minuta – taman dovoljno da shvatiš koliko si upravo platio i zašto više nikad nećeš olako ući u brod. To nije karta, to je test karaktera.

Zato kupuj karte unaprijed. Ozbiljno. I validiraj svaku na stajalištu, jer kontrolori na brodu nisu romantični likovi iz filma, nego hladni profesionalci koji žive za trenutak kad će ti naplatiti kaznu. Osmijeh im ne pomaže. Isprike još manje.

Ako planiraš voziti se više od jednom dnevno – a hoćeš, jer noge imaju granice – pametnije je uzeti propusnicu. Neograničene vožnje zvuče kao sloboda, a zapravo su samo manja šteta. Jednodnevna košta 25 eura, dvodnevna 35, trodnevna 45, a sedmodnevna 65 eura. Svaka od njih boli, ali manje nego kupovanje pojedinačnih karata i gubitak dostojanstva.

Vaporetto te neće maziti. On je skup, spor i pun ljudi. Ali plaćaš da ostaneš na površini – i fizički i financijski. U Veneciji, to je već nešto.

Svih šest venecijanskih sestiera jesu Venecija, ali svaka četvrt ima svoj karakter, svoj miris i svoje male živčane slomove. Jedna je glasna, druga tiha, treća izgleda kao da je zaspala prije tristo godina i nikad se nije probudila. Grad je ostao složen gotovo isto otkako su Rimljani došli u lagunu i rekli: “Ajmo ovdje kampirati.” I nitko se od tada nije sjetio sve to malo pojednostaviti.

Venecija je posebno ponosna na svoj sustav numeriranja ulica, ako se to uopće može nazvati sustavom. Svaki sestiere ima vlastito numeriranje, kao da su se svi dogovorili da zbune strance. Brojevi kuća ne završavaju na kraju ulice – ne, to bi bilo previše normalno – nego se nastavljaju kroz cijelu četvrt. Tako završiš ispred kuće s brojem 4827 i zapitaš se jesi li zalutao ili ostario prebrzo.

A kad pomisliš da gore ne može, adrese često ni nemaju broj zgrade. Dobiješ ime ulice, ime četvrti i broj četvrti. To je to. Snađi se, prijatelju. Ako pronađeš mjesto, čestitamo – službeno si položio venecijanski ispit zrelosti.

Zato pronalazak adrese u Veneciji nije logistika, to je osobni trijumf. Mali, slatki osjećaj pobjede nad gradom koji se stalno pravi pametniji od tebe. I baš zato ima smisla znati gdje se nalaziš, gdje spavaš, gdje lutaš i gdje se gubiš s namjerom. 

San Marco je Venecija iz slikovnice. Ona verzija zbog koje ljudi dolaze, uzdišu i govore “ovo je kao na fotografijama”, dok im golub skoro ukrade sendvič. Ime je dobio po zaštitniku grada i od prvog dana glumi srce Venecije – i realno, ima pokriće.

Hoćeš velike, svjetski poznate atrakcije? Nema problema. Bazilika, Campanile, Palazzo Ducale – sve ti je tu, na par minuta hoda, kao da je grad složen za lijene bogataše. Okreneš se lijevo – povijest. Desno – još više povijesti. Pogledaš gore – opet povijest, samo skuplja.

Kupovina prije povratka kući? Naravno. Calle Larga XXII Marzo je venecijanska pista za luksuz, mjesto gdje kartice plaču, a izlozi se prave da te ne gledaju. Ako želiš nešto s malo više povijesti, odeš do Fondaco dei Tedeschi – nekad skladište njemačkih trgovaca koji su znali što rade, danas šoping-centar gdje svi znaju točno što rade: troše novac.

San Marco je za ljude koji vole stare zgrade, luksuz i konstantnu gužvu. Ovo je najpoznatiji dio već ionako slavnog grada. Nema mira, nema tišine, ali ima sve ostalo. I odličan je ako mrziš javni prijevoz, jer ovdje možeš sve obići pješice, dok se probijaš kroz masu i uvjeravaš sebe da je to dio iskustva.

S druge strane Canal Grandea čuči San Polo – mali, ali drzak. Dovoljno blizu San Marca da osjetiš miris njegovih palača i skupe samouvjerenosti, ali dovoljno udaljen da ne moraš stalno gaziti po tuđim selfie štapovima. Možda baš zato što je najmanji od svih sestiera, San Polo se ponaša kao grad u gradu. Mali, zgusnut, s karakterom.

Ovdje možeš igrati na dvije strane. Ostaneš blizu Canal Grandea i gledaš sav taj promet po vodi, palače s obje strane kanala, Rialto most kako se pravi važan iznad svega. Ili skreneš malo u stranu, u uske calle koje se odvajaju od glavne arterije, i izgubiš se među sjenama, tihim trgovima i komadima Venecije koji još nisu izlizani od milijun koraka.

San Polo je i raj za one koji putuju želucem. Rialto Market je obavezna stanica: jedan dio voće i povrće, drugi dio svježa riba koja te gleda ravno u oči i pita jesi li dovoljno hrabar. Štandovi rade gotovo svako jutro, osim nedjeljom, do podneva – jer čak i riba u Veneciji zna kad je dosta.

A kad sunce krene padati, San Polo se prebaci u drugu brzinu. Aperitiv prije večere? Naravno. Čaša u ruci, noge bole, život ima smisla. Poslije večere? Noćni život. Ništa divlje, ali dovoljno da zaboraviš koliko si hodao i da pomisliš kako bi se ovdje moglo ostati još koji dan.

Dorsoduro je najjužniji sestiere i ponaša se u skladu s tim – opuštenije, glasnije i s više mladih ljudi koji još uvijek vjeruju da noći traju vječno. U paketu dolazi i Giudecca, otok koji gleda Veneciju sa strane i mudro šuti. Ovdje su neki od najzanimljivijih muzeja u gradu i većina sveučilišta, pa ne čudi da je kvart pun studenata, jeftinijih barova, restorana i noćnog života koji se ne gasi u deset.

Tu je Ca’ Foscari, jedno od najpoznatijih talijanskih sveučilišta za jezike, i Venecijanski institut za arhitekturu. Drugim riječima, puno pametnih ljudi, puno ideja i još više vina. Dorsoduro je mjesto gdje se raspravlja o umjetnosti, politici i životu, obično u krivo doba noći i bez jasnog zaključka.

S vremenom se kvart preobrazio u venecijanski Soho. Imaš Peggy Guggenheim, Punta della Dogana i hrpu manjih galerija koje niču kao gljive poslije kiše – neke dobre, neke sumnjive, sve skupe. Strani kupci drugih kuća odavno su bacili oko na ovo područje, pa Dorsoduro nema onu čistu, staru venecijansku patinu kao San Polo. Više je ispeglan, uglađen, malo internacionalan.

Ali zato nudi lijepe butik hotele, ozbiljne restorane i modernu i suvremenu umjetnost svjetske klase. Ako voliš galerije, duge šetnje uz vodu i sunce koje se ovdje pojavljuje češće nego drugdje u gradu, Dorsoduro je pravo mjesto. Pogotovo zimi, kad Venecija pokaže svoju mirniju, svjetliju stranu.

Iako se Dorsoduro voli hvaliti svojim zbirkama, pravi umjetnički živčani slom Venecije zove se Castello. Okrenut prema laguni, s pogledom koji ima vremena i strpljenja, Castello je tiši, ozbiljniji i puno manje zainteresiran za to da ti se svidi. Dok San Marco vrišti “pogledaj me”, Castello samo slegne ramenima i nastavi raditi svoje.

Ovo je teritorij Venecijanskog bijenala. Umjetnost ovdje nije ukras, nego invazija. Giardini della Biennale sa svojih trideset nacionalnih paviljona izgledaju kao diplomatski rat u boji – svaka država svake dvije godine pokušava dokazati da je baš ona shvatila umjetnost, svijet i patnju čovječanstva. Hodaš dalje, uđeš u Arsenale, i tamo te umjetnost udari još jače, hladnije i ozbiljnije. U Castellu nemaš izbora – Bijenale je svugdje. Čak i kad misliš da si pobjegao, naiđeš na neku instalaciju koja te gleda kao da si ti dio izložbe.

Ali Castello nije samo suvremena umjetnost i konceptualna zbunjenost. Ovdje povijest visi u zraku kao težak miris ulja i soli. Arsenale je bio srce venecijanske moći – mjesto gdje su majstori gradili brodove brže nego što danas gradiš izgovore. Odatle je Venecija kontrolirala mora, trgovinu i pola tada poznatog svijeta. Tisuću godina dominacije, bez selfija.

Kad ti sve to postane previše – umjetnost, povijest, ego – odeš na kraj sestiera, u Parco delle Rimembranze, poznat i kao borova šuma Sant’Elena. Tamo sjedneš, gledaš prema Lidu, dišeš i shvatiš da Venecija ima i tihe trenutke. Castello te ne pokušava zavesti. On te iscrpi, pa te pusti da se sam sabereš.

Cannaregio je najveći sestiere i ponaša se kao takav – bučan, živ, malo neuredan i potpuno stvaran. Blizu je željezničke stanice Santa Lucia, pa stalno bruji od dolazaka i odlazaka: ljudi s kopna koji dolaze raditi, oni koji bježe kući, turisti koji još uvijek imaju nade u sebi i kofere koji udaraju o kamen.

Ovdje se stvarno živi. Za razliku od San Marca, koji glumi razglednicu 24 sata dnevno, Cannaregio ne nosi šminku. Atmosfera je lokalna, opuštena, ponekad gruba, ali iskrena. Idealno mjesto da danju obiđeš poznate znamenitosti, a navečer se povučeš u nešto što barem nalikuje miru – koliko god Venecija uopće zna za mir.

Cannaregio je i povijesno težak kvart. Ovdje je bio stari židovski geto, prvi takve vrste u Europi. Danas je židovska zajednica i dalje prisutna: dvije aktivne sinagoge, muzej, košer restorani i ulice koje pamte više nego što bi htjele. Povijest ovdje nije izložena iza stakla – ona stoji među zgradama, tiha i ozbiljna, dok ljudi prolaze sa vrećicama iz dućana.

Trgovi se ovdje zovu campi. Svi. Bez rasprave. Jedina iznimka je Trg svetog Marka, jer on je poseban, razmažen i povijesno umišljen. On je piazza, ostali su samo… pa, campi. Travnjaci koji odavno nemaju trave, ali ime je ostalo jer Venecija ne voli brisati prošlost, samo je prekriti kamenom.

Ceste? Ne, nema cesta. Imaš calli. Uske, krivudave, često mračne i uvijek kraće nego što misliš. I naravno, i tu ima iznimaka, jer Venecija nikad ne ide do kraja s pravilima. Ona ih postavi, pa ih odmah malo sabotira.

Imena calli nisu izmišljena za turiste. Ona su stara, prljava i iskrena. Zovu se po profesijama koje su nekad hranile grad: Calle del Marangon – ulica stolara. Nema romantike, samo čekić i kruh na stolu. Ili po događajima koje bi većina gradova radije zaboravila, ali Venecija ih je urezala u zid: Calle delle Convertite, mjesto gdje se neka prostitutka pokajala, povukla u samostan i dobila ulicu kao podsjetnik da je život čudan, ali pamti.

Te ulice pričaju priče. Ne vikom, nego sitnim natpisima na zidovima. Ta imena su ispisana na pločicama koje se zovu ninzioletti – mali bijeli znakovi s crnim slovima, nazvani tako jer vise s zida poput listića koji se umorio i odlučio ostati dolje.

Dok hodaš Venecijom, ne čitaš mapu. Čitaš zidove. Svaka calle je fusnota povijesti Serenissime, svaka ima neku staru profesiju, grijeh, zanat ili čudan obrat sudbine zalijepljen uz fasadu.

Venecija ti ne objašnjava gdje si. Ona ti samo kaže kako se to mjesto nekad zvalo. Ako shvatiš – shvatiš. Ako ne – izgubit ćeš se, kao i svi prije tebe.

Santa Croce je venecijanski kompromis s modernim svijetom. Jedini sestiere u kojem automobili i autobusi još uvijek imaju pravo prolaska – barem dok asfalt ne prestane i voda ne preuzme stvar. Ovdje grad skida masku i priznaje da bez kopna ipak ne može. Tu je željeznička stanica Santa Lucia, tu ulaziš u Veneciju ako dolaziš mostom, i tu shvatiš da si prešao granicu između normalnog života i kamene halucinacije.

Ako planiraš bježati iz Lagune na jednodnevne izlete – po Venetu, prema plažama, sjeverno ili južno – Santa Croce je tvoja baza. Praktično, funkcionalno, bez puno romantike. Nitko ovdje ne dolazi da bi se zaljubio, ali mnogi dolaze da bi stigli na vrijeme.

I da, Santa Croce nije najljepši dio Venecije. Ne glumi. Ali ima dovoljno sadržaja da te zadrži. Prirodoslovni muzej smješten u starom Fondaco dei Turchi podsjeća te da je svijet nekad bio čudan i opasan i da su ljudi to voljeli. Trg San Giacomo dell’Orio je živ, šaren i pun lokalaca koji nemaju strpljenja za gluposti. A Palazzo Mocenigo? Muzej mode, parfema i tekstila – i navodno mjesto gdje duh Giordana Bruna još luta, jer naravno da i filozofi u Veneciji ostaju nakon smrti.

Santa Croce je prijelazna zona. Nije razglednica, ali je stvarna. Mjesto gdje Venecija dodiruje kopno i pravi se da joj to ništa ne znači.

"Rođen sam u Veneciji, 1707., u velikoj i lijepoj kući, smještenoj između mosta Nomboli i mosta Poštene žene, na uglu ulice Calle di Ca' Centanni, u župi San Tomà" – Carlo Goldoni 

Lik je, dakle, rođen u Veneciji, što znači da je od starta bio okružen maskama, lažima i ljudima koji glume da su netko drugi. Obitelj mu je rekla: “Studiraj pravo.” On je rekao: “U redu.” I slagao ih. Diplomirao je, uredno, fino – a onda je pobjegao u kazalište jer tamo barem znaš da svi glume i nitko se ne pravi da je to nešto drugo.

Kazalište mu je bilo porok, posao i bijeg. U vrijeme kad je talijanskim pozornicama harala commedia dell’arte – maske, improvizacije, iste fore iz večeri u večer – Goldoni je rekao: dosta cirkusa. Skinuo je maske, uveo tekst, strukturu, likove koji imaju živce, račune i loš dan. Ljude. Prave ljude. I time si je zaradio i slavu i neprijatelje.

Dok su se drugi valjali u površnim zapletima, on je gledao oko sebe. Srednji sloj, građani, krčmarice, ribari, sitni prevaranti, ljubomorni muževi i žene koje znaju više nego što bi “trebale”. Njegovi likovi nisu bili heroji ni čudovišta – bili su ljudi koji griješe, brbljaju, vole, ogovaraju i idu dalje. Govorili su stvarnim, živim venecijanskim dijalektom, a ne salonskim glupostima aristokracije koja je već tada bila sama sebi parodija.

Divio se Molièreu, ali nije bio Francuz. Kod Goldonija nema cinizma do kraja, nema uništavanja likova. On ih voli. I kad im se smije, radi to kao netko tko zna da smo svi u istom blatu. Njegov humor ima optimizam, a ispod njega humanizam – onu rijetku stvar: vjeru da ljudi mogu biti bolji, ako ih se barem malo prodrma.

Napisao je više od stotinu drama. Previše, rekli bi pametni. Ali Goldoni je pisao kao što drugi piju – jer mora. Komedije, tragikomedije, melodrame, sve između. Gostioničarka Mirandolina, Ribarske svađe, Kafetarija, Lažac – sve su to komadi života, ne lekcije s visine. Njegovi memoari danas vrijede kao zlato jer pokazuju kako je kazalište 18. stoljeća stvarno funkcioniralo: puno ega, malo novca i stalna borba.

I naravno – Venecija mu nije oprostila uspjeh. Carlo Gozzi i ekipa su ga razapeli kritikama, jer nitko ne voli tipa koji mijenja pravila igre. Goldoni je spakirao kofere i otišao u Francusku. Ostao je tamo trideset godina. Predugo da bi se vratio, prekratko da bi zaboravio. Umro je 1793. u Parizu, daleko od lagune, ali s glavom punom Venecije.

Goldoni nije bio revolucionar s bakljom. Bio je tiha prijetnja. Tip koji je rekao: “Ajmo biti iskreni.” A to je, u svakom stoljeću, najopasnija stvar koju možeš napraviti.

Venecija nije Disneyland s vodom, iako se mnogi turisti tako ponašaju. To je stvarni grad, s ljudima koji tu žive, rade, psuju i plaćaju račune. I kao svaki ozbiljan talijanski grad, Venecija ima kazne. Samo što su ovdje živci tanji, a tolerancija kraća.

Stvari koje bi drugdje prošle uz slijeganje ramenima, ovdje te mogu koštati kao pristojna večera. Plivanje u kanalima? Loša ideja. To nije romantično, to je prljavo i skupo – kazna ide u troznamenkastim iznosima. Sjedneš na pločnik i odlučiš improvizirati piknik? Grad ti kaže “ne” i pošalje račun.

Hodanje u kupaćem kostimu? Zaboravi. Hranjenje ptica? Ne, jer golubovi ovdje već imaju previše samopouzdanja. Guranje bicikla? Da, čak i ako ga samo guraš – i to se kažnjava. Venecija ne voli kotače, ptice ni ljude koji se ponašaju kao da su na plaži.

Venecija je stara dama. Ima pravila, ima granice i nema strpljenja za gluposti. Poštuj ih i grad će ti pokazati svoju ljepšu stranu. Ignoriraj ih i upoznat ćeš njezinu birokraciju – a to je iskustvo koje nitko ne preporučuje.

Ako želiš kupiti nešto stvarno venecijansko za ponijeti kući, pripremi se na mali rat. Grad je pun dućana koji prodaju maske, bilježnice, “Murano staklo” i sve izgleda prekrasno dok ne shvatiš da pola toga ima dušu plastike i putovnicu s Dalekog istoka. Pa kako razlikovati pravo od lažnog?

Prvo – cijena. Ako je smiješno jeftino, smije se tebi. Pravo Murano staklo ne košta kao magnet za frižider. Ako si pomislio “ovo je super povoljno”, čestitamo – upravo gledaš tvornički proizvod s dobrim PR-om.

Drugo – pogledaj što još prodaju. Pravi obrtnici ne rasipaju pažnju. Oni su monogamni. Jedna stvar, jedan materijal, jedna opsesija. Kožar će imati torbe, možda bilježnice, sve u istom stilu. Majstor maski imati će samo maske. Ne maske, čaše, magnete i majice u isto vrijeme. Kad vidiš dućan koji prodaje sve od čipke do privjesaka – bježi.

I na kraju – pitaj. Stvarno pitaj. Pravi obrtnici obično rade tamo gdje prodaju. Radionica i trgovina su ista stvar, razdvojene možda samo stolom i hrpom alata. Većina njih će ti rado pričati o svom zanatu, pokazati kako rade, gdje nastaje magija, gdje se režu prsti i prolijeva kava. Ako prodavač ne zna ništa osim cijene i “very good quality”, znaš na čemu si.

Mnogi ljudi će ti reći da ne vole Veneciju i gotovo uvijek dijele istu grešku: nisu joj dali vremena. Dođu na jednodnevni izlet, upadnu u gužvu, peku se na suncu, izgube se tri puta u istih pet uličica i odu kući ljuti, znojni i uvjereni da je grad precijenjen. To je kao da s nekim odeš na kavu od pet minuta i onda tvrdiš da znaš kakav je u vezi.

Ako ostaneš dulje, Venecija se promijeni. Ili se ti promijeniš, što je vjerojatnije. Gužva se razrijedi, grad utihne. Uličice postanu logične, ritam se uspori, a Venecija prestane urlati i počne šaptati.

Naravno, to vrijedi za svaku destinaciju, ali u Veneciji je sve ekstremnije. Dijelom zbog prenapučenosti, dijelom zato što većina ljudi dolazi zbog dva ista mjesta: Piazza San Marco i most Rialto. Ako ostaneš samo tu, vidio si Veneciju isto koliko vidiš ocean gledajući u čašu vode.

Idealno? Tjedan dana. Tada grad prestaje biti atrakcija i postaje mjesto. Možeš dodati i koji jednodnevni izlet, čisto da se odmoriš od ljepote. Ako nemaš toliko vremena, pet dana je sasvim dovoljno da uhvatiš ritam grada i njegovih otoka. Tri dana? Možeš obići glavne znamenitosti, malo se voziti brodom i reći da si bio tamo. Ali “doživjeti” Veneciju – njezin mir, njezinu težinu i njezinu čudnu magiju – za to treba više od brzog pogleda.

Ako želiš preživjeti Veneciju bez prodaje bubrega, piješ kavu stojeći. Pravilo je jednostavno: šank je tvoj prijatelj, stol je tvoj neprijatelj. Naruči espresso, pojedi kroasan, nasloni se na šank i nestani prije nego što ti netko ponudi stolicu – jer stol u Veneciji dolazi s kaznom, a ne s udobnošću.

Ako imaš malo hrabrosti i nimalo srama, možeš piti kavu u legendarnim mjestima na Piazza San Marco poput Floriana ili Quadrija za par eura. Da, istim onim mjestima gdje ljudi vani sjede, slikaju se i plaćaju dvoznamenkaste iznose za istu tu kavu, samo s boljim pogledom i tanjim novčanikom.

A ako orkestar svira? Čestitam, upravo si ušao u financijsku zamku. Glazbeni dodatak leti na račun brže nego golub na kroasan. Stojiš za šankom, piješ brzo i gledaš kako drugi plaćaju “doživljaj”.

Venecija te stalno testira. Hoćeš li sjesti ili ćeš biti pametan? Ako izabereš šank, grad te poštuje. Ako izabereš stol – naučit ćeš lekciju.

U Veneciji ima ljepote, povijesti i romantike – ali ima i džeparoša. Puno njih. Drže se glavnih ruta kao pijanac šanka: između željezničke stanice, Rialta i Piazza San Marco. Vole gužvu, vole zbunjene turiste i obožavaju vaporetto pontone, pogotovo stanice, a ni sami brodovi im nisu mrski. Ako imaš ruksak, torbu ili džep – netko je već bacio oko.

Ako si došao autom, još jedna pametna odluka: ne ostavljaj ništa u njemu. Ni “samo na pet minuta”. Venecija ne priznaje tih pet minuta.

Druga stvar: ignoriraj ljude koji te pozivaju da “odigraš igru”. One s kutijama, kartama, kuglicama i previše osmijeha. To nije igra, to je lekcija iz naivnosti, i uvijek je plaćaš ti. Isto vrijedi i za sve što je “besplatno”. U Veneciji besplatno ne postoji – postoji samo “još nisi platio”.

I na kraju, najveći kriminalci grada: galebovi. Bez maske, bez srama, bez kajanja. Ukrast će ti hranu iz ruke, s tanjura, s koljena, iz duše. Mogu zaroniti po sendvič dok ga još držiš i gledati te u oči dok to rade. Ako jedeš vani, štiti hranu kao da je dijamant.

Venecija je prekrasna, ali nije naivna. Ako paziš na džepove, ignoriraš “igre” i poštuješ galebove kao organizirani kriminal – proći ćeš sasvim dobro.

Venecija ne stoji na kopnu. Nikad nije ni pokušala. Ona stoji na drvu, zabijenom u blato, s tvrdoglavošću tipa koji nema gdje drugdje, ali ne planira propasti. I to je već dobar početak priče.

Kad su u 5. i 6. stoljeću barbari krenuli gaziti sve redom, ljudi su pobjegli tamo gdje normalan čovjek ne bi ni šator postavio – u lagunu. Voda, mulj, komarci i potpuni kaos. Tlo mekano kao loša isprika. I sad ti na tome izgradi grad. Ajde, pametnjakoviću.

Ali ovi su imali ideju. Nisu kukali. Otišli su po drvo. Puno drva. Iz Dalmacije, iz Istre, iz Veneta, s Krka, iz okolice Zadra, iz planina gdje stabla rastu sporo i inate se vjetru. Ariš, hrast, topola – drvo koje ne cvili kad ga gurneš u blato do vrata.

Zabijali su ta stabla jedno po jedno, tisuće njih, ravno u mulj, dok nisu napravili šumu ispod mora. Bez dizalica, bez inženjera s diplomama, samo znoj, psovke i osjećaj da je povratak na kopno loša ideja. Na to su bacili kamen, pa mramor, pa još kamena – i rekli: “Evo, sad je grad.”

I sad dolazi najbolji dio. Drvo, potopljeno stoljećima, nije istrunulo. Jer nema kisika. Voda ga je zapravo spasila. Vlakna su se mineralizirala, otvrdnula, pretvorila u nešto između drveta i kamena. Danas ti stupovi drže palače, trgove, crkve i milijune turista koji nemaju pojma po čemu hodaju.

Venecija “pluta” već više od tisuću godina. Ne miče se. Samo stoji tamo, na drveću iz Dalmacije, na inatu iz Veneta i na ludoj ideji da se može preživjeti i kad sve izgleda izgubljeno.

Drvo pod vodom, bez kisika, ne trune. Ono se inati. Očvrsne. Postane skoro kamen. Kao i Venecija sama.

Ta su debla dovozili splavari niz rijeku Piave iz šuma Cansiglio i Cadore, iz Belluna. Hrast, kesten, akacija. Nema plastike, nema metala, nema “ajmo probati nešto novo”. U Veneciji se piloti moraju raditi od drva. Sve ostalo je zabranjeno, osim ako vlast ne kaže drukčije, a to se događa rijetko i s puno papira.

Ti drveni stupovi ne služe samo da grad ne potone. Oni su i prometni znakovi. Zovu se bricole. Numerirane su, jer kad padne magla – a hoće – GPS može slobodno otići k vragu. Brodovi moraju slijediti linije koje bricole crtaju po vodi. Bijela boja na stupu kaže: “Ovom stranom ideš, prijatelju, ili ćeš upoznati zid.”

Kad dođeš do raskrižja, gledaš u bricolu od četiri stupa. Ona u sredini je viša, zove se madama, jer naravno da se zove madama. Često na njoj stoji mali kapitel posvećen Majci Mariji, čisto da te podsjeti da si izgubljen, ali da nisi sam.

Venecija bez Velikog kanala bila bi samo lijep komad kamena koji se pravi važan. Canal Grande je njezina kralježnica, glavna arterija, vodeni autoput po kojem grad još uvijek diše. Uz njega su poredane palače, muzeji, crkve, hoteli i sve one zgrade koje su stoljećima govorile: “Imamo novca i nemamo se čega sramiti.” Fasade u bojama koje izgledaju kao da su izmišljene, savršeni foto-motivi koji se nude sami od sebe, čak i kad ne želiš slikati.

Veliki kanal vijuga kroz srce povijesne Venecije u laganom, samouvjerenom S-obliku, dugačak oko četiri kilometra. Širok je između 30 i 70 metara, dubok do pet – dovoljno da sve pluta i ništa ne miruje. Najveći kanal u gradu, a samim time i glavna prometnica cijele lagune. Ako Venecija ima krvotok, ovo je mjesto gdje pumpa najjače.

Počinje negdje kod Canal di Santa Chiara, tik prije Piazzale Roma, i završava tamo gdje sve kulminira – kod Trga svetog Marka. I evo jedne tipične venecijanske fore: ne možeš hodati uz njega. Nema šetnice, nema staze, nema romantike na suhom. Ako želiš “posjetiti” Veliki kanal, moraš u vodu – vaporetto, vodeni taksi, gondola, dostavni brod ili turistički brod koji se pravi da nije turistički.

Zbog toga je Canal Grande stalno u pokretu. Brodovi se mimoilaze, sudaraju pogledima, trube, klize, zastajkuju. Turisti gledaju, lokalci psuju, voda se lomi o kamen. Nikad miran, nikad tih, uvijek živ. Veliki kanal ne pozira – on radi.

U povijesnoj Veneciji ima više od 400 mostova. Četiristo. Ali pazi sad ovu foru: samo četiri prelaze Veliki kanal. Kao da je grad rekao: “Nećemo vam olakšati. Hodajte okolo.” Najmlađi među njima je Ponte della Costituzione, završen tek 2008. godine, što ga u venecijanskim godinama čini praktički djetetom. Spaja željeznički kolodvor Santa Lucia s Piazzale Roma, mjestom gdje autobusi umiru i voda počinje vladati.

Odmah kod stanice nalazi se Ponte degli Scalzi. Pređeš ga i – bam – službeno si u povijesnom centru. Nema više povratka, nema kotača, nema logike. Zato je ovaj most najkorišteniji u gradu. Svi preko njega idu: turisti s koferima koji su preteški, lokalci koji nemaju strpljenja i ljudi koji već žale zbog cipela koje su obuli.

Naravno, tu je i Rialto. Slavan, razvikani, vječno zakrčen most koji je vidio više novca nego većina banaka. Ako Venecija ima ego, Rialto je njegov selfie. Malo južnije nalazi se Ponte dell’Accademia, željezni most kod poznatog muzeja, mjesto gdje ljudi stanu, gledaju kanal, prave se da razumiju umjetnost i razmišljaju o životu.

Četiri mosta. Jedan kanal. Puno ljudi. I stalni osjećaj da Venecija namjerno testira tvoju strpljivost – jer ako ne možeš prijeći kanal bez drame, nisi spreman za grad.

Most Rialto je stari teški tip Venecije. Spojio je San Polo i San Marco preko Velikog kanala i od tada se ne miče. Dug je 48 metara, širok 22 i visok 7,5 metara – taman dovoljno velik da svi žele stati baš na sredinu i blokirati promet dok slikaju vodu i vlastiti smisao života. Jedan od najpoznatijih i najstarijih mostova u gradu, i ponaša se u skladu s tim: stoički, tvrdoglavo i bez imalo strpljenja.

Ispod svega toga nalazi se prava venecijanska ludost: 12.000 hrastovih stupova zabijenih u mulj. Drvo u vodi, stoljećima. I još drži. Danas bi netko za to tražio studiju izvodljivosti, tri dozvole i pet godina rasprave. Tada su samo rekli: “Zabijaj.” Most stoji nedaleko od Fondaco dei Tedeschi, nekadašnjeg trgovačkog gnijezda njemačkih trgovaca, danas pošte – jer sve u Veneciji s vremenom završi ili kao muzej ili kao ured.

Nitko točno ne zna kad je prvi most ovdje nastao. Povijest je maglovita, kao jutro nad lagunom. Ime “Rialto” dolazi iz San Pola, nekadašnjeg trgovačkog srca Venecije, mjesta gdje je novac tekao brže od vode i gdje se grad držao malo iznad srednje visoke plime – simbolično i praktično.

Prije njega je na tom mjestu stajao Ponte della Moneta – drveni pontonski most iz 1178. godine, djelo Nicolòa Barattierija. Taj most su stalno popravljali, krpali i dizali iz mrtvih, sve dok se nije više puta urušio, kao loša ideja koja se odbija ugasiti. I onda, naravno, problemi: truljenje, požari, urušavanja. Drvo je imalo kratak fitilj. Do 1507. svima je bilo jasno da treba nešto ozbiljnije. Kamen. Vječnost. Ego.

Krenule su rasprave, financije, dizajni, svađe. U igri su bili Michelangelo, Palladio – velika imena, veliki prijedlozi. I onda, kao šamar sistemu, pobijedi manje poznati Antonio da Ponte. Njegova ideja: jedan luk. Jednostavno. Funkcionalno. Bez gluposti. Savršeno za Veliki kanal koji nikad ne miruje.

Gradnja počinje 1588., završava 1591., za vrijeme dužda Pasqualea Cicogne, čije ime i grb i danas stoje na mostu, čisto da svi znaju tko je bio gazda kad se radilo nešto ozbiljno.

Do 1850-ih to je bio jedini fiksni prijelaz preko Velikog kanala. Sve ostalo su bile gondole koje su te prevozile, polako i uz psovanje, s jedne strane na drugu.

Rialto sa svojim arkadama punim trgovina izgleda kao most koji je odlučio biti i tržnica. Kamen iz Istre, čvrst vapnenac, drži konstrukciju na okupu kao tvrdoglava odluka donesena prije četiri stoljeća. Most je lijep, ali ne nježan. Elegantno se nadvija nad kanal, ali zna da je tu da nosi teret – ljudi, robe, povijesti i prevelikih ruksaka.

Rialto nije samo most, on je i trgovački centar prije nego što su trgovački centri uopće postojali. Ugrađene trgovine s obje strane – dvostruki red – čine ga posebnim. Ta fora vuče korijene još iz srednjeg vijeka, kad se ovdje trgovalo ozbiljno i bez popusta. Most je bio bučan, pun mirisa, vike i novca u opticaju. Danas su tu suvenirnice, zlatarnice i rukotvorine, ali princip je isti: pređeš kanal i usput nešto kupiš, htio ili ne.

Trgovine na Rialtu sjede na jednim od najskupljih kvadrata u cijeloj Veneciji. Doslovno prodaješ suvenire na mjestu gdje su se nekad prodavale sudbine. Najamnina je visoka, cijene su još više, a pogled je besplatan – ako ne računaš gužvu koja ti diše za vratom.

Ako već želiš ponijeti nešto kući, a da to ne završi u ladici srama, biraj pametno. Rivoaltus Legatoria radi ručno izrađene kožne stvari i setove za kaligrafiju – predmeti za ljude koji vole miris kože, tinte i ideju da će jednog dana pisati pisma, iako znaju da neće. Leon Doro je adresa za venecijanske maske od papir-mašea, prave, ručne, one koje ne izgledaju kao da su preživjele kontejner iz Kine. A Vetri del Ponte nudi venecijansko staklo koje ima težinu, i fizičku i povijesnu – nije lagano, ali ni povijest to nikad nije bila.

Par koraka dalje nalazi se T Fondaco dei Tedeschi by DFS, bivše trgovačko gnijezdo Nijemaca, danas hram luksuza. Tamo prodaju skupu odjeću, nakit, torbe, cipele, parfeme i vina s cijenama koje te natjeraju da se zapitaš radiš li nešto krivo u životu. Lijepo je ući, pogledati, klimnuti glavom i izaći bez kupnje – čisto da se podsjetiš da si još uvijek razuman.

Rialto prodaje sve: od autentičnih rukotvorina do iluzije luksuza. Pitanje je samo koliko si spreman platiti uspomenu i hoćeš li je se sjećati s osmijehom ili s laganim grčem u želucu.

Povijesno gledano, Rialto je bio ekonomski živčani centar Venecije. Stoljećima se sve vrtjelo oko njega jer je vodio ravno do tržnice Rialto – mjesta gdje su se prodavali začini koji su vrijedili više od zlata, riba koja je još gledala i roba koja je hranila cijeli grad. Ako si htio trgovati, morao si proći ovdje. Ako si htio zaraditi, također.

Rialto je bio mjesto gdje se Venecija bogatila, raspravljala, cjenkala i preživljavala. Most nije bio ukras nego alat. I danas, dok guraš kroz gužvu i gledaš izloge, hodaš po istoj liniji po kojoj je grad stoljećima brojio novac.

Ako ti padne na pamet ona klasična ideja “sad bih se provozao gondolom”, tu si na pravom mjestu. U blizini se motaju turističke agencije poput Venice Tours Srl ili Agenzia Gondolieri Travel, spremne da ti prodaju spori krug po Velikom kanalu uz priču o romantici i cijenu koja ti lagano podigne tlak. Gondola je lijepa stvar, ali znaj: plaćaš ritual, ne prijevoz.

A onda, samo sedam minuta hoda jugoistočno, dolaziš do velikog finala – Trga svetog Marka. Najveći gradski trg, mjesto gdje se svi kad-tad nađu, htjeli to ili ne. Tu su Duždeva palača, Bazilika svetog Marka, Nacionalna knjižnica – sve te velike institucije koje stoje kao dokaz da je Venecija nekad bila ozbiljna sila. Danas je to mjesto susreta, gužve, golubova i ljudi koji stoje i gledaju oko sebe kao da su stigli na kraj svijeta.

Rialto je početak, San Marco je kulminacija. Između ta dva mjesta odvija se cijela venecijanska predstava: hrana, novac, turisti, povijest i malo umora u nogama. Ako to preživiš, Venecija ti je već počela pokazivati pravo lice.

Maske su u Veneciju ušle rano, još u 13. stoljeću, i odmah napravile nered. Donijele su ih žene iz Carigrada, šetale gradom s prekrivenim licima, misteriozne, nedodirljive, opasne po moral i maštu. Grad je poludio. A osobito dužd Enrico Dandolo, koji je, kao i svaki moćnik, tvrdio da je zgrožen, dok je potajno bio fasciniran.

Od tog trenutka maske su u Veneciji stalno bile problem. Voljene, mržene, zabranjivane, vraćane. Grad koji je ionako živio od laži, trgovine i pregovora preko stola dobio je savršen alat za još više glume.

Tek u 15. stoljeću Serenissima je odlučila stati na loptu i legalizirati stvar: priznala je maskarere, obrtnike specijalizirane za izradu maski od papir-mašea. To nije bio hobi, to je bio ozbiljan zanat. Prenosio se s koljena na koljeno, u rodu sa slikarima i targherima – majstorima koji su utiskivali oslikana lica u žbuku. Stari poslovi, prljavi prsti, puno boje i malo sna. Sve je to regulirano mariegolom 10. travnja 1436. godine, jer Venecija ne bi bila Venecija da i slobodu ne pokuša staviti u pravilnik.

Maske su bile lagane, od papir-mašea, ali ideja iza njih bila je teška. Ukrasi, drago kamenje, tkanine, boje – sve to je služilo jednoj svrsi: da ne budeš ti. Da pobjegneš od imena, klase, braka, dugova i reputacije. S maskom si mogao biti bilo tko. I to je bio problem.

Republika je brzo shvatila da sloboda ima nuspojave. Već 1268. donijeli su zakon koji je ograničio nošenje maski samo na određene prilike. Karneval – može. Službene svečanosti – može. Sve ostalo? Polako.

Maske su bile zabranjene tijekom gioco de l’ova – tih čudnih dana kad su muškarci bacali jaja punjena ružinom vodicom na žene. Jer očito je to već bilo dovoljno bizarno i bez maski. Nisu bile dopuštene ni pred Božić, ni pred Uskrs. U kockarnicama i crkvama – zaboravi. Previše anonimnosti na mjestima gdje se ili kockaš s Bogom ili s vragom.

Jedina iznimka? Djevojke. Od 1776. smjele su nositi maske kad god su išle u kazalište. Jer kazalište je ionako mjesto gdje se svi prave da su netko drugi, pa zašto ne i publika.

U 18. stoljeću Venecija je s maskama otišla do kraja. Nije to više bio hir ili egzotika – to je bila industrija. Maske su se nosile stalno, svugdje i bez puno pitanja. Potražnja je eksplodirala, pa su se otvarale nove radionice kao barovi u lošoj četvrti. Godine 1773. grad je službeno registrirao 12 radionica i 31 maskarera. Trideset i jedan čovjek koji su živjeli od toga da drugi ne budu ono što jesu. Pošten posao.

Od svih maski, jedna je s vremenom postala glavna zvijezda – Bauta. To je bila venecijanska maska par excellence. Nosila se u kazalište, kafiće, kockarnice, na sastanke i bijegove. Bila je uniforma anonimnosti između 15. i 16. stoljeća, ali i kasnije. Bauta nije bila samo maska – to je bio komplet: bijelo lice, zendale, plašt koji prekriva glavu i ramena, i trokutasti šešir. Full paket. Najbolji dio? Oblik maske kod usta mijenjao je glas. Dakle, nisi samo izgledao kao netko drugi – zvučao si kao netko drugi. Savršeno za grad koji je živio od intriga.

I sad ironija: Bauta je bila toliko “prihvaćena” da je bila dopuštena čak i u dane kad su maske inače bile zabranjene. Na blagdan svetog Marka, na Spasenje, pa čak i u dane kad su se birali dužd i prokuratori. Drugim riječima: kad se odlučivalo o moći, anonimnost je bila sasvim u redu. Klasična Venecija.

Osim Baute, veliki hit bila je Moretta. Elegantna, ovalna, crna baršunasta maska francuskog porijekla, posebno popularna među venecijanskim damama. I sad dolazi najbolji dio: Moretta se nije vezala. Držala se na licu tako da si zagrizao mali gumb s unutarnje strane. Rezultat? Nisi mogao govoriti. Doslovno nijema maska. Savršena metafora za visoko društvo: lijepa, tajanstvena i bez glasa.

A onda – kraj zabave. Pad Serenissime 1797. godine. Austrijanci dolaze i rade ono što svaka ozbiljna vlast radi kad vidi previše slobode: zabrane maske. Gotovo. Kraj igre. Venecija se razotkrila i nije joj se svidjelo što vidi. Tradicija je pala, radionice su se gasile, magija je ishlapjela.

Kasnije, pod drugom austrijskom vladavinom, maske su ponovno dopuštene – ali samo za karneval. Ograničeno, kontrolirano, simbolično. Nikad više onako divlje kao prije.

I danas su maske još tu. Ne više kao alat za bijeg od zakona ili identiteta, nego kao zanat i sjećanje. Komadi papir-mašea koji još uvijek šapuću priču o gradu u kojem je anonimnost bila luksuz, a sloboda – maskirana.

Iza Trga svetog Marka, taman gdje turistima ponestane daha, a gradu strpljenja, stoji kuća s pogledom na mali kanal i velikim problemom. Zove se Ca’ Soranzo, ali svi je znaju kao Casa dell’Angelo. Ne zato što je sveta, nego zato što je jednom morala zaposliti anđela kao izbacivača.

Na pročelju stoji kip anđela, a iznad njegove glave – rupa. Ne estetska, ne planska. Prava rupa. Venecijanska verzija: “ovdje se dogodilo nešto što ne želimo zaboraviti.”

U 14. stoljeću ondje je živio Iseppo Pasini, odvjetnik duždove kurije. Tip koji je znao zakon bolje nego savjest. Zgrtao je novac na tuđoj bijedi, sisao siromašne s osmijehom i urednim dokumentima. Klasični profesionalac. I, naravno, imao je kućnog ljubimca – dresiranog majmuna. Jer ništa ne govori “moralno ispravna osoba” kao majmun koji obavlja kućanske poslove.

Pasini je bio oduševljen majmunom. Pametan, poslušan, koristan. Nije znao da je majmun zapravo đavao. Mali detalj. Đavao s krznom i planom da mu uzme dušu. Čekao je samo pravi trenutak.

U priču ulazi otac Matteo da Bascio, redovnik s lošim osjećajem u želucu i dobrim instinktom za sranja. Došao je na ručak i primijetio da majmuna nema. Pogledao je ispod kreveta – jer naravno da je tamo bio – i shvatio da to nije obična životinja. Kad redovnik vidi đavla, obično to nije dobar znak.

Naredio mu je da napusti kuću. A majmun – sasvim mirno – odgovori da ne može. Ima zadatak. Mora uzeti dušu Iseppa Pasinija. Ali problem je bio u tome što je Pasini svake večeri molio Djevicu Mariju. Nije bio dobar čovjek, ali je bio dosljedan. Đavao je čekao da jednu večer zaboravi. Nije dočekao.

Otac Matteo, praktičan tip, predloži kompromis. Ako već ne možeš otići normalno – napravi rupu u zidu i nestani. I tako je đavao probio zid kuće i otišao, ostavivši za sobom rupu kao trajni podsjetnik da zlo ponekad ode samo zato što mu je netko zapovjedio.

Kad su sjeli za stol, redovnik je napokon rekao Pasiniju sve što mu ide. Ukorio ga je, teatralno, s rukom na stolnjaku iz kojeg je curila krv – krv svih ljudi koje je Pasini ogulio do kosti. Pasini je plakao. Kajao se. Kao i svi kad ih uhvate.

Ali rupa je ostala. A rupa znači mogućnost povratka.

Zanimanje gondolijera je u Veneciji stara stvar. Stara kao voda, mulj i loše odluke donesene kasno navečer. Stoljećima je to bio temelj svakodnevnog života u gradu koji nema ceste i ne voli kotače. I kad vidiš gondolijera kako stoji na krmi, u crnom čamcu, s jednim veslom i stavom čovjeka koji zna kamo ide – jasno ti je zašto je taj posao preživio sve.

Gondola je jedan od najprepoznatljivijih simbola Venecije: crna, elegantna, pomalo mračna, kao skupi sprovod koji se kreće po vodi. A gondolijer? On upravlja tim čudom s jednim jedinim veslom. Jednim. Bez motora, bez žurbe, bez objašnjenja. Izgleda nemoguće, ali funkcionira. Kao i većina stvari u Veneciji.

Da shvatiš kako je sve počelo, moraš se vratiti daleko unatrag. Gondole su još od 11. stoljeća bile osnovno prijevozno sredstvo u gradu. Dok su drugi gradovi gradili ceste, Venecija je rekla: “Ne treba, imamo vodu.” I kako je trgovina cvjetala, kako su se bogatstva slijevala u lagunu, rasla je i potreba za ljudima koji znaju navigirati tim vodenim labirintom bez da se zabiju u palaču ili susjeda.

U početku su gondolijeri bili samo radnici. Ljudi s jakim nogama i još jačim živcima. Ali s vremenom se stvar promijenila. Gondolijer je postao netko. Ugledan. Pouzdan. Čovjek koji zna tko s kim ide, kamo ide i zašto baš sad. U 16. stoljeću uvedena je i službena dozvola gondolijera – jer Venecija voli red čak i kad izgleda kaotično.

Zanat se prenosio s oca na sina, kao stara tajna ili dobra psovka. Obitelji su čuvale trikove, ravnotežu, način kako veslo klizi kroz vodu i kako da se klijent ne prevrne u kanal. Nije to bio posao za svakoga. Morao si znati grad napamet, vodu po osjećaju i ljude po pogledu.

Da se sve to ne bi raspalo, osnovan je i Gondolijerski ceh. Njihova misija? Držati standarde visoko, filtrirati nesposobne i osigurati da gondolijer bude ono što mora biti: majstor ravnoteže, vozač, vodič, psiholog i ponekad nijemi svjedok tuđih ljubavi, svađa i loših odluka.

Gondolijer nije turistički rekvizit. On je relikt grada koji još uvijek stoji na vodi i pravi se da je to sasvim normalno. I dok god netko stoji na krmi gondole s jednim veslom i bez straha, Venecija će nekako i dalje ići naprijed.

Premotajmo na današnju Veneciju. Gondolijer je još uvijek tu. Nije nestao, nije se predao, samo se malo prorijedio. Danas ih ima nešto više od 400 s licencom, što znači da su preživjeli ratove, motore, turizam i TripAdvisor. I dalje drže posebno mjesto u srcu grada – negdje između romantike i tvrdoglavog inata.

Uniformu prepoznaš iz aviona. Prugasta majica, široki slamnati šešir, crne hlače. Izgledaju kao da su ispali iz stare razglednice i odbili se presvući. Nije to moda, to je stav. “Ovako se oduvijek radi.” I to nose s ponosom, bez ironije.

Danas, budimo realni, gondolijeri uglavnom rade za turiste. Voze romantične krugove, slušaju iste priče, iste uzdahe, iste bračne probleme koji isplivaju usred kanala. Ali nisu oni samo vozači. Oni su navigatori, povjesničari, arhitekti-amateri i ponekad psiholozi za parove koji misle da će gondola popraviti sve. Znaju grad. Znaju priče. Znaju kad šutjeti.

Novac? Može biti jako dobar. Pogotovo u sezoni kad Venecija puca po šavovima. Ali nemoj misliti da je to laka lova. Postati gondolijer nije šala. Nema “dođi, probaj”. Moraš proći ozbiljnu obuku, položiti praktične ispite iz plovidbe kanalima, znati manevrirati čamcem dužim od auta u prostoru užem od tvoje dnevne sobe. I onda još – usmeni ispit iz povijesti i kulture Venecije. Jer ne možeš voziti grad ako ga ne razumiješ.

I da, vremena se mijenjaju. Danas postoje i gondolijerice. Prva je bila Giorgia Boscolo, 2010. godine. Konzervativna profesija je to preživjela. Svijet se nije raspao. Gondola je nastavila kliziti.

Venecija, naravno, nije mogla odoljeti da ne izmisli i kockanje kao društvenu instituciju. Prvi javni kasino na svijetu, Ridotto, otvoren je ovdje još davne 1638. godine. I ne, to nije bilo mjesto za narod. To je bio salon za plemstvo – za ljude s titulama, perikama i dovoljno novca da izgube bez plakanja.

Ridotto nije bio samo kockarnica, bio je društveni eksperiment: elegantna dvorana u kojoj su se ljudi kladili, pili, ogovarali i pretvarali da kontroliraju vlastite poroke. Maske su bile obavezne, jer u Veneciji je i gubljenje novca voljelo anonimnost. Tamo su postavljeni temelji svega što danas zovemo kasinom – rulet, kartaške igre, glamur i tiha panika iza osmijeha.

Drugim riječima, Venecija nije izmislila samo romantiku i kanale. Izmislila je i službeno mjesto gdje bogati mogu legalno izgubiti razum i novac u istoj večeri. I to, realno, savršeno odgovara gradu koji je uvijek znao kako spojiti eleganciju i porok.

Venecijanska arhitektura je mješavina svega i svačega, ali nekako funkcionira. Gotičko, renesansno i bizantsko stoje jedno uz drugo kao ljudi koji se nikad ne bi družili, ali dijele isti stol već stoljećima. Rezultat je grad koji izgleda kao da je nastao iz previše ideja – i baš zato je očaravajući.

Bizant daje sjaj, zlato i istočnjačku ozbiljnost. Gotičko dodaje šiljke, lukove i onu laganu dramatičnost koja govori “gledaj me, ali s poštovanjem”. Renesansa dolazi kasnije, smiruje stvari, uvodi proporcije, red i osjećaj da netko ipak drži nacrt u ruci. I sve to stoji na vodi, na drvenim pilotima, prkoseći logici.

Venecija se nije odlučila za jedan stil jer nikad nije bila samo jedno. Bila je trgovina, carstvo, luka, laž i san u isto vrijeme. Arhitektura to zna i ne pokušava se ispričati. Grad izgleda kao povijest koja se složila sloj po sloj, bez brisanja prethodnog.

Zato Venecija ne izgleda “uredno”. Izgleda živo. Kao mjesto koje se nikad nije prestalo graditi, samo je nastavilo plutati.

Café Florian. Najstariji kafić u Europi koji nikad nije zatvorio vrata. Otvoren još 1720. godine, i dalje stoji na Trgu svetog Marka kao gospodin koji je sve vidio i nema potrebu to dokazivati.

Ovdje su sjedili Charles Dickens, Lord Byron i Casanova – što znači da je Florian preživio genije, romantične luđake i profesionalne zavodnike. Zidovi su puni zlata, ogledala i povijesti, interijeri raskošni do te mjere da se pitaš piješ li kavu ili sudjeluješ u operi. Sve miriše na prošla stoljeća i skupe odluke.

Florian nije mjesto gdje dolaziš zbog cijene. Dolaziš zbog osjećaja da si na istom mjestu gdje su ljudi pisali, sanjali, varali i planirali bijeg. Sjedneš, naručiš cappuccino, orkestar svira na trgu, a račun ti nježno objasni da si u Veneciji.

Je li to nezaboravno iskustvo? Jest. Je li skupo? Naravno. Ali Florian nije samo kafić – on je vrijeme koje još uvijek poslužuje kavu. I ako već moraš platiti dvoznamenkasti iznos za šalicu, barem ga plati na mjestu koje to radi već tri stoljeća.

Jedna od onih venecijanskih činjenica koje tiho razvale sve predrasude: Venecija je bila dom prve žene na svijetu koja je stekla sveučilišnu diplomu. Dok je ostatak svijeta još raspravljao smiju li žene uopće misliti, Elena Cornaro Piscopia je 1678. godine mirno diplomirala filozofiju na Sveučilištu u Padovi. Bez parade, bez hashtagova, samo znanje i tvrdoglava pamet.

U 17. stoljeću, kad su ženama uglavnom bile dopuštene dvije stvari – brak i šutnja – Elena je uzela knjige i rekla: “Ne.” Bila je znanstvenica, poliglotkinja, mislilac u vremenu koje baš i nije imalo sluha za takve kombinacije. Njezina diploma nije bila simbolična gesta, nego prava stvar, i to je bio problem za mnoge. Ali Venecija je uvijek imala slabost za one koji idu protiv struje.

Danas joj u čast stoji kip u povijesnom dvorištu Sveučilišta u Padovi. Ne viče, ne prijeti, samo stoji tamo kao podsjetnik da se napredak ponekad dogodi tiho, dok drugi ne gledaju. Elena Cornaro Piscopia nije tražila dopuštenje da bude pametna – jednostavno je bila.

I to je možda najvenecijanskija stvar od svega: grad pun maski, ali i ljudi koji su imali hrabrosti skinuti ih.

Gondolijer se nakašlje, prebaci težinu na jednu nogu, nasloni veslo na zid kao da je stara puška i krene govoriti – ne zato što ga je netko pitao, nego zato što Venecija uvijek nekoga natjera da priča. „Sve vas zanimaju ta poznata imena,“ kaže, gleda u vodu koja smrdi na povijest i deterdžent. „Marco Polo, Casanova,… kao da su bili sveci. A nisu. Samo su znali živjeti bez kočnica.“

Tizian, pravim imenom Tiziano Vecellio, rođen je negdje oko 1488. ili 1490. godine – nitko nije siguran, jer u to vrijeme nitko nije vodio Excel tablice, a geniji su dolazili bez točne dokumentacije. Rođen je pod okriljem Mletačke Republike i cijeli život se ponašao kao netko tko zna da će nadživjeti sve oko sebe. I bio je u pravu.

Tizian je slikao kao da mu vrijeme ne znači ništa. Dok su drugi pažljivo crtali konture, on je razmazivao boju, sloj po sloj, kao da se svađa s platnom i uvijek pobjeđuje. Njegove crvene nisu bile boja – bile su stav. Njegova koža je disala. Njegovi bogovi izgledali su kao ljudi koji su sinoć previše pili.

Radio je za careve, pape, kraljeve i sve koji su imali novca i dovoljno pameti da znaju koga trebaju zvati. Karlo V. ga je obožavao. Papa mu je praštao sve. A Tizian? Tizian je samo slikao dalje, bez žurbe, bez isprika. Živio je dugo, nevjerojatno dugo za to vrijeme – preko 90 godina – što je samo još jedan dokaz da su ga boje održavale na životu.

Nije bio boem koji umire mlad. Bio je profesionalac. Znao je vrijednost svog rada, znao je naplatiti i znao je odbiti. Dok su drugi umjetnici gladovali za slavu, Tizian je večerao s njom. I onda joj uzeo novac.

Umro je 1576., vjerojatno od kuge, ali i tada je otišao kao netko tko je završio posao. Nije ostavio nedovršenu rečenicu u povijesti umjetnosti. Ostao je kao tip koji je dokazao da se možeš igrati pravilima, prekršiti ih i svejedno pobijediti.

Tintoretto, pravim imenom Jacopo Robusti, rođen je 1518. godine u Veneciji, i od starta je izgledao kao netko tko neće igrati po pravilima. Nadimak je dobio jer mu je otac bio bojar tkanina (tintore), ali mali Jacopo nije imao namjeru bojati svilu – on je htio bojati svijet. I to brzo. Jako brzo.

Dok su drugi slikari strpljivo glačali detalje i molili se za narudžbe, Tintoretto je radio kao da ga netko juri. Njegov moto mogao je biti: “Michelangelov crtež, Tizianova boja – ali brže.” Toliko brže da su ljudi mislili da je lud. I bili su u pravu.

Slikao je dramatično, nasilno, s likovima koji padaju, lete, izranjaju iz tame kao da će ti ispasti iz platna u krilo. Perspektiva mu je bila iskrivljena, svjetlo agresivno, kompozicija kao pijani udarac u glavu. Crkva je ponekad bila oduševljena, ponekad zbunjena, ali uglavnom bez izbora – jer Tintoretto je bio jeftin, brz i jebeno dobar.

Radio je sve. Ogromna platna, oltare, cikluse, čitave zidove. U Scuola Grande di San Rocco ostavio je toliku količinu slika da izgleda kao da je tamo živio i spavao. I možda jest. Kažu da je znao uzeti posao besplatno, samo da bi ga dobio – a onda ga pretvoriti u nešto što nitko drugi nije mogao ignorirati. Pametan, bezobrazan potez.

Nije bio uglađen kao Tizian. Nije bio elegantan. Bio je radnik, opsesivac, tip koji nije znao stati. Slava ga nije zanimala koliko brzina. Htio je slikati dok je još živ, jer je znao da uvijek ima više ideja nego vremena.

Umro je 1594. godine, iscrpljen, ali završen. Nije ostavio tišinu iza sebe, nego buku – onu vrstu buke koju povijest ne može ignorirati.

Antonio Vivaldi je bio crveni svećenik koji je svirao brže nego što je mislio i pisao glazbu kao da ga netko tjera pištoljem. Rođen u Veneciji 1678., s tom čuvenom crvenom kosom zbog koje su ga zvali Il Prete Rosso, Vivaldi je bio hodajuća kontradikcija: zaređen, ali nemiran; pobožan na papiru, divlji u notama.

Navodno je patio od astme, što mu je savršeno poslužilo kao izgovor da ne drži mise do kraja. Umjesto toga, bježao je prema violini. I tamo je bio opasniji nego većina grešnika. Pisao je koncerte kao da nema sutra – jer vjerojatno nije ni razmišljao o sutra. Brzo, glasno, ritmično, s onim dijelovima koji ti razbiju glavu pa ti se onda ispričaju.

Najviše je radio u Ospedale della Pietà, domu za napuštene djevojke. Tamo je stvorio glazbenu vojsku ženskih virtuoza koje publika nije smjela ni vidjeti kako treba. Svirale su iza rešetaka, a ljudi su dolazili slušati kao da prisustvuju nečemu zabranjenom. I jesu. Glazba je bila predobra da bi bila pristojna.

“Četiri godišnja doba” su mu donijela besmrtnost, ali ne i novac. Ironija je uvijek voljela Vivaldija. Bio je slavan, izvođen po cijeloj Europi, a opet stalno u dugovima. Pisao je opere, svađao se s pjevačima, bježao od vjerovnika i zaljubljivao se u primadone koje Crkva nije gledala blagonaklono. Niti on nju.

Umro je u Beču 1741., siromašan, zaboravljen i pokopan bez pompe. Klasična sudbina genija koji je bio previše ispred svog vremena i previše svoj za tuđe ladice. Venecija ga je pustila da se izgubi, a svijet ga je kasnije pronašao i rekao: “Čekaj malo, ovo je stvarno dobro.”

Vivaldi nije bio svetac, niti je to ikad pokušavao biti. Bio je glazbeni hazarder. A Venecija? Ona je bila savršena buka u pozadini.

Giacomo Girolamo Casanova rođen je u Veneciji 2.04.1725. godine, što je već samo po sebi sumnjivo. Grad vode, maski i laži iznjedrio je čovjeka koji je od svega toga napravio karijeru. Majka mu je bila glumica Zanetta Farussi, otac glumac i plesač Gaetano Casanova – dakle, mali Giacomo je odrastao okružen dramom, kostimima i ljudima koji su znali kako se pretvarati da su netko drugi. Sudbina je bila zapečaćena prije nego što je naučio hodati.

Casanova nije bio samo zavodnik. To je marketinški trik povijesti. Bio je kockar, pisac, lažljivac, filozof-amater, špijun, bjegunac, prevarant i povremeno ozbiljno pametan čovjek. Spavao je s pola Europe i usput vodio bilješke. Nije lovio žene – žene su bile nusprodukt njegovog ega, gladi i dosade.

Venecija mu je bila savršena. Grad u kojem svi nose maske, gdje je grijeh dio folklora, a moral samo prijedlog. Casanova je tu šetao kao riba u vodi, pio, kockao, obećavao brakove koje nikad nije mislio održati i pisao pisma puna strasti, filozofije i čistih gluposti – često sve u istoj rečenici.

Bio je dovoljno pametan da citira klasične autore, i dovoljno lud da vjeruje u vlastite laži. Završio je u zatvoru, pobjegao iz njega, vratio se, protjeran, pa opet vraćen – jer čak ni Venecija nije znala što bi s njim. Bio je previše koristan da bi ga ubili i previše naporan da bi ga voljeli.

I da, imao je stila. Nije bio zgodan kako mit kaže, ali imao je nešto opasnije: uvjerenje da zaslužuje sve. Žene su to osjetile. Muškarci su ga mrzili. Povijest ga je romantizirala jer povijest voli one koji žive bez kočnica i umiru umorni.

Na kraju je završio kao knjižničar u Češkoj, sam, star i ogorčen, pišući svoje memoare i dokazujući da je najveći zavodnik svih vremena zapravo bio zaljubljen – u samog sebe.

Casanova nije bio heroj. Bio je simptom. A Venecija? Ona je bila savršena bolest.

Casanova u zatvoru? Bilo je to 1755. godine. Optužbe? Standardni paket: hereza, nemoral, sumnjiva literatura, previše pameti, previše žena i premalo straha. Venecija ga je odlučila kazniti jer je radio ono što je Venecija sama izmislila, ali nije voljela kad netko to radi previše dobro.

Ćelija mala, krov olovni, ljeto pakleno, zima ledena. Hrana loša, društvo nikakvo. Casanova je, naravno, prvo pao u depresiju. Onda se sjetio tko je. I depresija je morala van.

Počeo je planirati bijeg s onim što je imao: komad željeza, nož, par čavala i nepodnošljivu vjeru u sebe. Danima je kopao rupu u stropu, centimetar po centimetar, skrivajući krhotine, znojeći se kao grešnik na ispovijedi. Kad je konačno probio otvor – prebačen je u drugu ćeliju. Klasična Venecija: taman kad pomisliš da pobjeđuješ, netko ti promijeni pravila.

Ali Casanova nije odustao. Upoznao je novog zatvorenika – svećenika Balbija – tipa s lošom srećom i dobrim živcima. Savršena kombinacija. Nastavili su plan. Opet kopanje. Opet znoj. Opet psovanje. I opet rupa. Jedne noći, u tišini koja miriše na strah i vlagu, popeli su se kroz otvor, izašli na krov Duždeve palače – doslovno iznad srca vlasti – i tamo stajali, dva kriminalca, gledajući Veneciju kako spava, lijepa i potpuno nesvjesna da joj netko upravo bježi ispod nosa. Spustili su se natrag u palaču, lutali hodnicima kao da tamo pripadaju, našli vrata, otvorili ih – i izašli. Bez alarma. Bez drame. Samo čista drskost.

Casanova je sljedeće jutro bio slobodan čovjek. Prošetao se gradom, uzeo doručak, i par dana kasnije – napustio Veneciju. Jer znao je: grad mu nikad neće oprostiti što je dokazao ono što svi sumnjaju, ali nitko ne želi čuti – da nijedan zatvor ne može zadržati čovjeka koji se ne slaže s autoritetom.

Kasnije je sam napisao da mu je to bio najveći trijumf u životu. Ne žene. Ne novac. Ne slava. Bijeg. Jer ništa ne pali ego kao trenutak kad sustav shvati da mu je netko upravo rekao: “Ne.”

Marco Polo je bio tip koji je otišao predaleko i onda o tome pričao do kraja života. Rođen u Veneciji 1254., u gradu koji je već tada mislio da je centar svijeta, Marco je odlučio provjeriti što se nalazi s druge strane mape (puno prašine, careva, začina i ljudi koji nisu imali pojma gdje je Venecija – što ga je vjerojatno osobno uvrijedilo).

Nije krenuo sam. Tata i stric, ozbiljni trgovački likovi, poveli su ga na put koji je trajao skoro četvrt stoljeća. Dok su drugi u to vrijeme jedva izašli iz svog kvarta, Marco je prelazio pustinje, planine i granice zdravog razuma. Završio je na dvoru Kublaj-kana, gdje je bio sve: izaslanik, savjetnik, putnik s velikim ustima i još većim pričama.

Problem s Marcom Polom je što mu nitko nikad nije u potpunosti vjerovao. Govorio je o gradovima od zlata, papirnatom novcu, začinima koji mirišu jače od crkvenog tamjana i običajima koji su Venecijancima zvučali kao loša fantazija. Ljudi su ga slušali, klimali glavom i mislili: “Da, naravno, prijatelju.” Zato su ga zvali Il Milione – jer je, navodno, sve malo previše puta uvećavao.

Završio je u zatvoru, jer naravno da jest. Tamo je diktirao svoje priče drugom zatvoreniku, Rustichellu da Pisi, i tako je nastala knjiga koja je promijenila način na koji Europa gleda svijet. Ili barem način na koji Europa izmišlja svijet.

Kad se vratio u Veneciju, bio je bogat, slavan i jednako neshvaćen. Neki su mislili da je genij, drugi da je lažljivac s dobrim pamćenjem. Vjerojatno je bio oboje. Umro je 1324., navodno rekavši da nije ispričao ni pola onoga što je vidio. Klasično.

Marco Polo nije bio istraživač iz udžbenika. Bio je putnik s darom za pretjerivanje, trgovac s dušom pripovjedača i Venecijanac do kraja – netko tko je znao da je istina dobra, ali dobra priča je bolja.

Venecija voli legende. Toliko ih voli da ih je s vremenom počela proizvoditi kao vino – u velikim količinama i s puno samopouzdanja. Rani dani grada su mutni, blatni i puni rupa, pa su kroničari kasnije rekli: nema veze, mi ćemo to malo dotjerati. I tako je nastala priča.

Navodni dan osnutka, 5. ožujka 421.? Lijep datum. Nitko ne zna je li se išta stvarno dogodilo tog dana, ali zvuči dovoljno staro i ozbiljno da prođe. Prvi izbor dužda 697.? Možda. A možda je netko jednostavno rekao: “Ajmo početi ovdje, prije toga je ionako bio kaos.” Isto vrijedi i za onu slavnu priču o izbjegnutoj pobjedi nad Francima tijekom opsade lagune 810. godine. Nitko nije siguran što se točno dogodilo, ali Venecija je preživjela – a to je jedini kriterij koji je gradu ikad bio važan.

No najveći hit među legendama bio je onaj s krađom. Jer Venecija nikad nije bila skromna. Godine 828., dva Venecijanca u Egiptu ukradu kosti evanđelista Marka. Doslovno. Zapakiraju ih, prekriju svinjskim mesom da carinici ne zavire i odnesu ih kući. Svetac kao švercana roba. To nije pobožnost – to je logistika.

Od tog trenutka Marko postaje zaštitnik grada. Lav, krila, evanđelje – sve ide u brend. Venecija dobiva sveca, identitet i moralno opravdanje za sve što slijedi. Ako imaš relikvije, imaš i legitimitet. A Venecija je uvijek znala kako izvući maksimum iz priče.

Te legende nisu bile samo bajke za laku noć. One su bile alat. Pomogle su gradu da se odmakne od Bizanta, da opravda vlast duždova, da se prikaže kao nešto posebno, izabrano, gotovo sudbinski važno. I dok su drugi gradovi raspravljali tko im je gazda, Venecija je gradila flotu, trgovala, varala i bogatila se.

Na kraju je došlo zlatno doba, pomorska republika, moć, novac i ime koje zvuči kao da je sama sebi dodijelila titulu: La Serenissima. Najmirnija republika. Naravno. Mirna dok broji zlato.

Venecija nije nastala iz jednog datuma, jedne pobjede ili jednog sveca. Nastala je iz mješavine blata, bijega, pametne laži i još pametnije samopromocije. Iskreno – da nije izmislila svoje legende, netko drugi bi ih izmislio umjesto nje.

Venecija je grad kakav se ne može izmisliti, čak ni u Hollywoodu. Previše je čudan, previše lijep i previše tvrdoglav da bi bio kulisa. Zato je filmaši vole. Ne zato što je praktična – nego zato što radi posao umjesto njih.

Kanali, mostovi, zgrade stare nekoliko stoljeća – sve to stoji tamo kao da čeka kameru. Voda reflektira svjetlo na način koji nijedan direktor fotografije ne može do kraja kontrolirati. Ujutro je mekana i sanjiva, popodne blještava, navečer mračna i sumnjiva. Venecija ne daje isti kadar dvaput. Ako si propustio trenutak – gotovo je.

Ulice su labirint. Namjerno. Hodnici koji nikamo ne vode, trgovi koji se iznenada otvore, kanali koji ti presijeku put bez upozorenja. Gondole klize kao da ne žure nigdje, a zapravo znaju točno kamo idu. Kamera to voli. Publika to voli. Grad izgleda kao san, ali san u kojem se lako izgubiš.

I onda je tu povijest. Teška, masna, natopljena novcem, trgovinom, politikom i lažnim osmijesima. Venecija je bila banka, luka, carstvo i kazalište – često sve u isto vrijeme. Ta prošlost se lijepi za svaki kadar. Ne moraš je objašnjavati. Ona je već tu, u zidovima, u vodi, u načinu na koji se svjetlo odbija od kamena.

Maskenbali, karneval, skrivena dvorišta, zatvoreni prozori – savršeno za misterije, intrige, zabranjene ljubavi i ljude koji nešto skrivaju. U Veneciji čak i samoća izgleda filmski. Tip sjedi sam na klupi, voda prolazi, grad šuti – i imaš scenu koja govori više nego pola scenarija. Filmaši misle da koriste Veneciju. Istina je obrnuta. Venecija koristi njih. Uzme priču, doda malo svjetla, malo vlage, malo povijesti – i izađe iz kadra kao da joj ništa nije važno. A publika ostane s osjećajem da je vidjela nešto što ne može ponoviti.

Ljepota Venecije nije fer. Ozbiljno. To je grad koji se ponaša kao da zna da će kamera ionako pasti na koljena. Filmaši dolaze s planom, a onda ga bace u vodu jer kanali sami odrade posao. Sunce udari u vodu, voda uzvrati zlatom i svi se prave da su to tako zamislili.

Kanali blistaju kao da netko stalno prolijeva svjetlo po njima. Povijesne zgrade stoje tamo, nimalo impresionirane time što su stare stoljećima, elegantne bez truda, kao ljudi koji nikad nisu morali dokazivati tko su. Kamera ih obožava, ali one se ne trude nimalo.

Svaki kut Venecije izgleda kao gotova scena. Bazilika svetog Marka – previše očita, ali i dalje nepodnošljivo dobra. Skrivena dvorišta – tiha, mračna, puna priča koje nitko nije zapisao. Uske uličice – savršene za likove koji bježe, traže ili shvaćaju da su zalutali, i fizički i životno. U Veneciji čak i obična priča izgleda kao da ima smisla.

Svjetlo i voda ovdje imaju svoj odnos. Nekad se vole, nekad se ignoriraju, nekad jedno izdaje drugo. Na ekranu to izgleda gotovo nadrealno, kao da grad nije sasvim stvaran. Filmaši to koriste, naravno. Široki zračni kadrovi pokazuju grad kao slagalicu koju nitko nikad nije do kraja složio. A onda rez – gondola, dvoje ljudi, tišina. I odjednom je sve intimno.

Boje rade dodatni pritisak. Pastelne fasade koje nikad nisu stvarno čiste, duboka plava koja nikad nije ista i zalasci sunca koji izgledaju kao da se prenemažu. Nema tu suptilnosti. Venecija ide do kraja.

Ljeto u Veneciji? To je ono doba godine kad Venecija prestaje glumiti romantičnu razglednicu i počne se ponašati kao pokvarena pećnica u kojoj si ti zaboravljena pizza.

Od lipnja do rujna Venecija je vruća, ljepljiva i vlažna kao loša odluka donesena u tri ujutro. Zrak ti se zalijepi za kožu, majica se preda nakon pet minuta, a turisti dolaze sa svih strana planeta kao muhe na proliveno pivo. Svi žele isto: gondolu, selfie i dokaz da su bili tu. Nitko ne želi znoj koji im curi niz kralježnicu.

Grad je plutajući, ali ti ne. Ti se, brate, topiš. Ulice smrde na povijest, sunce te udara kao dugogodišnji neprijatelj, a romantika ispari negdje između treće boce vode i petog pogleda na sat. Shvati da ljubav u Veneciji postoji samo zimi ili u filmovima – ljeti je to čisti fizički rad. Tad učini jedinu razumnu stvar: pobjegni.

Ugrabi vaporetto kao da bježiš s mjesta zločina i zaputi se prema Lidu. Tamo te čeka more, pijesak i osjećaj da još nisi potpuno pogriješio u životu. Milje i milje mekane, čiste plaže – prava, poštena zemlja pod nogama. Možeš platiti ležaljku u beach clubu i pretvarati se da imaš stil ili otići na besplatnu javnu plažu na sjeveru i biti iskren prema sebi.

Skini sve sa sebe osim srama. Uđi u more. Popij nešto hladno.

Najluđa, najglasnija i najpretencioznija fešta u gradu odvija se – naravno – na vodi, ravno po Canalu Grande.

Regata Storica počinje povijesnom procesijom koja izgleda kao da je netko odlučio spojiti kazalište, pijani san i opsesiju brokatom. Dolaze brodovi – ne obični brodovi, nego plutajuće ego-skulpture. Rezbareni, pozlaćeni, prenakićeni do granice dobrog ukusa, puni ljudi u kostimima koji izgledaju skuplje od prosječnog života. Stotine figura, perje, zlato, ozbiljna lica i stav kao da upravo osvajaju svijet, a ne veslaju pred turistima s fotoaparatima.

I gle čuda – to još uvijek pali. Regata Storica i danas je jedan od najjačih venecijanskih spektakala. Turisti ostaju bez daha, lokalci se uzbude, psuju, navijaju i prave se da im je sve to “normalno”. Grad se sjeti tko je bio i tko još uvijek misli da jest.

Povijesna procesija zapravo slavi dolazak Caterine Cornaro, bivše kraljice Cipra, koja je 1489. došla natrag u Veneciju nakon što se elegantno odrekla prijestolja u korist Republike. Nema drame, nema suza – samo povijesni transfer moći uz dobru koreografiju. Venecija je uvijek znala kako pretvoriti politički dogovor u spektakl.

U Veneciji, kažu, svi piju spritz. Naravno da piju. Dođu u Veneciju, vide narančastu tekućinu i misle: eto, sad sam dio priče. Najčešće je to Aperol spritz — sladunjav, fotogeničan i potpuno beskoristan ako imaš ozbiljnu žeđ ili ozbiljan život. Ali pravo piće ovdje nije spritz. 

Pravo piće je ombra.

Mala čaša vina. Bez filozofije. Bez kišobrana u čaši. Savršeno odmjerena uz par masnih zalogaja iz cicchetti bara. Dovoljno mala da je popiješ brzo, dovoljno jaka da ti kaže istinu o danu. Zove se ombra — sjena — jer su nekad prodavači vina stajali u hladu ispod zvonika na Piazzi San Marco, bježeći od sunca i ljudi. Pametni ljudi. Uvijek u hladu, uvijek s vinom.

Ombra je jeftina. Smiješno jeftina. Ako imaš sreće, platit ćeš je između 1 i 3 eura. To je cijena poštene iluzije da još uvijek znaš kako živjeti. Nitko te ne gleda čudno, nitko ne pita koju sortu želiš — dobiješ što ima i nastaviš dalje. Kao život, samo s manje drame.

Ako baš moraš piti spritz — a neki ljudi jednostavno moraju patiti — barem ga napravi kako treba. Sa **Select**om. Lokalno. Gorkije. Ozbiljnije. Manje razglednica, više stvarnosti. Aperol je za turiste koji nose nove tenisice i vjeruju u sreću.

Ombra se pije stojeći. Brzo. Bez planova. Popiješ, obrišeš usta rukavom, uzmeš još jednu ili odeš dalje niz ulicu koja smrdi na fekalije, vino i pogrešne odluke. I to je Venecija kakvu treba piti — u sjeni, jeftino i bez iluzija.

Može li ljeti biti gužva i smrdljivo? O da. Smrdi na znoj, kanalizaciju, sunce i loše odluke. Smrdi na milijune stopala koja nemaju pojma gdje idu.

Mogu li neki restorani i trgovine biti bezobrazno skupi? Apsolutno. Postoje mjesta u Veneciji gdje ćeš platiti kavu kao da si kupio dionicu Ferarija, a pizzu kao da ti je isporučio osobno Bog s računom u ruci. Platiš pogled, platiš iluziju, platiš jer si stao točno tamo gdje ne treba.

Ali evo kvake — i to je ona koju turisti nikad ne uhvate. Unatoč svemu tome, unatoč gužvi, smrdljivim kanalima i cijenama koje vrijeđaju zdrav razum, Venecija je i dalje jedno od najčarobnijih mjesta na svijetu. Samo pod jednim uvjetom: da je ne pokušavaš posjedovati.

Ne jedi tamo gdje te netko vuče za rukav. Ne sjedni na trgu gdje svi sjede. Ne juri znamenitosti kao da skupljaš sličice za album koji ionako nikad nećeš završiti. Venecija se radi polako. U hladu. U sporednoj ulici gdje nema jelovnika na šest jezika. Uz čašu vina koja ne traži dopuštenje.

Grad ti se otvori tek kad prestaneš tražiti čaroliju. Kad sjedneš na stepenice, kad se izgubiš bez panike, kad shvatiš da ne moraš vidjeti sve. Tada, između dva mosta i tri pogrešna skretanja, Venecija ti pokaže zube, bore i ljepotu u isto vrijeme. I tad shvatiš: nije problem što je gužva. Problem je što većina ljudi gleda — a rijetki stvarno vide.

Kuća Corto Maltese nije običan muzej. To je mjesto gdje strip prestaje biti “nešto za djecu” i počne se ponašati kao ozbiljna stvar – s dušom, dimom i čašom ruma u ruci. Smještena je u Cannaregiu, u Rio Terà dei Biri, tik blizu Crkve čuda, što je ironično prikladno jer Corto Maltese ionako stalno hoda po rubu čuda i nevolje.

Ako voliš Huga Pratta, ovo je obavezna stanica. Ako ga ne voliš – vjerojatno još nisi pročitao pravu stvar. Postoje likovi koji stare zajedno s publikom, i postoje oni koji ne stare uopće. Corto je ovaj drugi. On živi izvan vremena, izvan pravila i izvan zdravog razuma. Ima stabilan odnos s imaginarnim svijetom i nimalo interesa da se uklopi.

Hugo Pratt ga je stvorio kad je bio na vrhuncu forme, kad više nemaš što dokazivati i samo radiš ono što želiš. Prvi put se pojavio 1967. u “Baladi o slanom moru”, i odmah je bilo jasno da to nije običan strip. To je bio grafički roman o kapetanu s kapom, zlatnom naušnicom u lijevom uhu i pogledom čovjeka koji je vidio previše, ali ga baš briga. Corto ne juri za slavom, ne spašava svijet, ne drži govore. On plovi. I ponekad preživi.

Za one koji neznaju Corto Maltese klizi kanalima kao da bježi od nečega što ionako neće uhvatiti, ulazi u plemićke palače bez kucanja i nestaje u hodnicima koje normalni ljudi ni ne primijete. Venecija mu ne objašnjava ništa – ona mu se samo događa.

Corto ti ne priča službenu povijest. Njega ne zanima godina, tablica ni fusnota. On ti servira apokrifnu verziju grada, onu koja se šapće u mraku, između dva pića, kad se ozbiljni ljudi prave da ne slušaju. Pokazuje ti Veneciju kakvu grad nikad nije htio priznati da jest: punu tajnih saveza, sumnjivih rituala i likova koji se pojavljuju, nestanu i ostave za sobom samo loš osjećaj i dobru priču.

S njim upoznaješ templare koji nikad nisu otišli, križare koji su se izgubili u vlastitoj pohlepi, duždeve koji su se kleli u Boga dok su brojili zlato, kabaliste koji su u kanalima tražili znakove, ezoteričare koji su znali previše i mitska bića koja su možda postojala – a možda su samo pijana ideja nekog Mlečanina s previše mašte.

Corto hoda kroz Veneciju kao kroz san koji se ne želi objasniti. Sve je raskošno, mračno, lijepo i pomalo pokvareno. Grad mu pokazuje lice koje turističke razglednice ne mogu podnijeti. Ovdje legenda i povijest piju za istim stolom, a istina kasni i nikoga nije briga.

Venecija Korta Maltezea nije grad koji se gleda – to je grad koji se preživljava. I ako imaš sreće, možda te pusti da odeš s pričom. Ako nemaš, ostat ćeš zauvijek, barem u mislima, lutajući s kapetanom koji nikad ne traži put, ali ga uvijek nekako pronađe.

Kuća Corto Maltese nije hram s tišinom i čuvarom koji te gleda poprijeko. To je živo mjesto. Izložbe, kreativni laboratoriji, ljudi koji crtaju, razmišljaju i griješe. Ovdje muzej ne glumi autoritet, nego suučesnika. Ne stojiš pred eksponatom kao krivac – sudjeluješ.

Ideja je jednostavna i rijetka: zabaviti se dok učiš. Posjetitelj ovdje nije pasivni promatrač, nego netko tko kopa, otkriva i možda se zaljubi u strip prvi put ili ponovno. Kao i Corto – malo izgubljen, malo ironičan, ali uvijek s osjećajem da negdje postoji još jedna priča. 

Ako Venecija ima mjesto za cinike, sanjare i vječne lutalice – onda je to Kuća Corto Maltese. I da, izlaziš s osmijehom. Ili barem s osjećajem da si bio tamo gdje umjetnost još puši, pije i ne ispričava se.

I tako je opet ugledao ono najčudesnije pristanište na svijetu, onu blistavu kompoziciju od fantastičnih građevina koju je Republika nudila zadivljenim pogledima moreplovaca koji su joj se približavali; prozračnu divotu Palače i Most uzdisaja, stupove s lavom i svecem na obali, prekrasno izbočenu stranu bajoslovne bazilike, pogled što puca na gradska vrata i toranj sa satom. Gledajući sve to, razmišljao je kako onaj koji kopnom dolazi u Veneciju na kolodvor ima osjećaj da ulazi u palaču na stražnji ulaz, i da ne valja nikako drukčije dolaziti nego ovako kao on sada, brodom, samo pučinom, u ovaj najnevjerojatniji od svih gradova. 

Stroj je prestao raditi i navalile su gondole, s broda su spustili pokretne stube. Iskrcavanje je moglo započeti. Putnik je dao na znanje da želi gondolu koja će njega i njegovu prtljagu prevesti do postaje onoga brodića što prometuje između grada i otoka Lida. 

Koga ne bi načas podišli srsi, potajna bojazan i strepnja kad prvi put ili nakon dugog vremena stupi u venecijansku gondolu? To neobično plovilo što je iz vremena pučkih balada posve neizmijenjeno došlo do naših dana tako osebujne crne boje kakvu od svih stvari imaju još samo lijesovi - podsjeća nas na bešumne pustolovine kad se čuje samo pljuskanje vode, a još nas više podsjeća na smrt, na odar i sumorni pogreb i posljednje, nijemo putovanje. A jeste li primijetili da je sjedalo na takvoj barci, onaj naslonjač presvučen lakiranom mutnom tkaninom crnom poput lijesa, najmekše, najraskošnije i najzamamnije sjedalo na svijetu? Putnik je to zapazio kada je sjeo do gondolijerovih nogu, nasuprot svojoj prtljazi što je, uredno složena, ležala na kljunu. 

Ovdje u luci bilo je toplo. Zapahnut dahom vjetra široko, zavaljen u jastuk ponad podatnog elementa, putnik sklopi oči uživajući u slatkoj bezbrižnosti na koju nije bio navikao. Vožnja neće dugo potrajati, pomisli; da bar nikad ne prestane! Polagano se njišući, osjećao je kako izmiče metežu i zbrci glasova.  

Kako je samo bivalo sve tiše i tiše oko njega! Ni glasa nije bilo čuti, samo pljuskanje vesla, potmulo udaranje valova o kljun barke, crn i oboružan na vrhu nečim nalik na helebardu. I čulo se još nešto, govor, mrmorenje - šapat gondolijera koji sam sa sobom razgovara, na mahove i kroza zube, a glasove iz njega izvlači rad njegovih ruku. Putnik ugleda i pomalo začuđeno zapazi da se laguna oko njega sve više širi i da plove prema pučini. Bilo je očito da se ne smije previše odmarati, da mora pripaziti kako se izvršava njegova volja.  

- Do stanice vaporeta! - reče i okrene se napola gondolijeru. Mrmorenje je umuknulo. Nije bilo odgovora.

- Do stanice vaporeta! - ponovi i potpuno se okrene te digne pogled na gondolijera, koji se, stojeći iza njega na povišenu mjestu, ispriječio između njega i blijedog neba. Bijaše to čovjek neprijazne, čak i brutalne fizionomije, odjeven po mornarsku u plavo, opasan žutom trakom, s bezobličnim, već otrcanim, smiono naherenim slamnatim šeširom na glavi. Na njegovu licu, kovrčavim plavim brkovima ispod kratkog prčasta nosa, nije bilo ničeg talijanskog. Iako je bio prilično nježne građe tako da se ne bi reklo da mu baš odgovara ovaj posao, vrlo je energično veslao naginjući se svim svojim tijelom na veslo. Nekoliko je puta od napora razvukao usne i obnažio bijele zube. Nabravši crvenkaste obrve, zagledao se nekud iznad gosta i odgovorio mu odlučnim, gotovo osornim glasom:

- Vi idete na Lido.

Putnik mu odvrati:

- Svakako. Ali ja sam uzeo gondolu samo da se prevezem do Trga San Marco. Dalje ću vaporetom.

- Ne možete vaporetom, gospodine.

- A zašto ne bih mogao?

- Zato što ne možete na vaporeto s prtljagom.

Putnik se prisjeti da je to istina. Ušutio je. Ali osorno, naduto držanje tog čovjeka prema strancu bilo je nepodnošljivo i prilično neuobičajeno u ovoj zemlji. Stoga reče:

- To je moja stvar. Možda ću pohraniti prtljagu. Okrenite natrag. 

Zavladao je muk. Veslo je bućkalo, voda je potmulo udarala o pramac. I opet začuje govorenje i mrmorenje: gondolijer je mrmljao nešto kroz zube.

Što da radi? Sam na valovima s ovim neobično nepokornim, nevjerojatno odlučnim čovjekom, putnik nije znao kako da provede svoju volju. A baš bi se mogao lijepo odmarati da nije ovako ogorčen! Zar nije poželio da vožnja dugo potraje, da joj ne bude kraja? Najpametnije će biti da pusti neka stvari idu svojim tokom. Uostalom, ovdje mu je nadasve ugodno. Čini mu se da nekakva tromost struji iz sjedala, iz ovog niskog naslonjača presvučenog crnom tkaninom, dok se on blago njiše od zaveslaja svojeglavoga gondolijera iza svojih leđa. Načas mu prođe glavom pomisao da je pao u ruke kriminalcu, ali nije uspio usredotočiti misli na djelatnu obranu. Više ga je smetala mogućnost da je taj čovjek sve ovo smislio samo da izvuče iz njega što više novca. Neka vrsta osjećaja dužnosti ili ponosa, tako reći sjećanje da treba nešto poduzeti, natjera ga da se iznova trgne. Priupita gondolijera:

- Koliko tražite za ovo?

Gondolijer mu odgovori gledajući nekud iznad njega:

- Platit ćete već.

Bilo je jasno što treba odgovoriti pa putnik mehanički reče:

- Neću ja vama ništa platiti, ama baš ništa, kad me vozite kamo ne želim.

- Vi želite na Lido.

- Ali ne s vama.

- Ja vas dobro vozim.

To je istina, pomisli putnik  i opusti se. To je istina da me dobro voziš. Čak i ako ti je samo do mog novca, i ako me s leđa udarcem vesla otpraviš u Hadovo carstvo, svejedno me dobro voziš.

Ipak, nije se dogodilo ništa slično. Čak su i društvo dobili, čamac pun muzikalnih pirata, muškaraca i žena, koji su pjevali uz gitaru i mandolinu ploveći nametljivo uz samu njihovu gondolu i ispunjavajući tišinu nad vodom svojom koristoljubivom pjesmom za turiste. Putnik im baci nešto novca u šešir ispružen prema njemu. Tad su umuknuli i odveslali dalje. Sve je jasnije opet čuo kako gondolijer  na mahove isprekidano šapuće razgovarajući sa samim sobom. Tako su napokon stigli na odredište njihani valovima vaporeta koji je odlazio u grad. Putnik se iskrca na drveni most uz pomoć starca koji je sa svojom kukom spreman na svakom pristaništu u Veneciji da pomogne putnicima. Kako nije imao sitniša, putnik ode u hotel preko puta pristaništa da promijeni novac i plati gondolijeru koliko bude smatrao za shodno. Pošto su ga u predvorju hotela uslužili, vratio se i zatekao svoju prtljagu na keju natovarenu na kolica, a od gondole i gondolijera ni traga.

- Utekao je - reče mu starac s kukom. - Loš je to čovjek, milostivi gospodine, nema dozvole. To vam je jedini gondolijer koji nema dozvole. Drugi su već bili telefonirali ovamo. Opazio je da ga ovdje čekaju. I zato je utekao. 

Putnik slegne ramenima. 

Smrt u Veneciji,   

Thomas Mann