foto.ita.udine.

Cristiano Carucci imao je na umu tri mogućnosti da izvuče tu prokletu noć. 

Jedan.

Otići s ekipom u društveni dom Argonauta. Na programu je te večeri bio megadžoint i koncert grupe Animal Death. No ta grupa mu je krajnje išla na kurac. Jebeni vegetarijanski integralisti. Njihova omiljena igra sastojala se u tome da po publici bacaju sirove odreske i bifteke s kojih kaplje krv. Posljednji put kad je bio na njihovom koncertu vratio se kući sav okrvavljen. A uz to, svirali su i neku gadariju od provincijalnog rocka...

Dva.

Nazvati Ribljukost, sjesti na 126-icu i otići vidjeti što se događa u centru. Možda se uvući na kakvu feštu. U ponoć bi se sigurno negdje zaustavili, u prometnom kaosu, mrtvi pijani, i nazdravili bi  novoj godini usred mora uzbuđenih govnara koji trube automobilskim sirenama. 

Bože koja tuga!

Okrenuo se u krevetu. Uzeo je s ormarića kutiju cigareta i zapalio jednu.

Ne bi bilo loše da su tu Esmeralda i Paola. No njih dvije su otišle u Terracinu. A da ništa nisu rekle. Sigurno se radilo o muškarcima. Mogao se malo poseksati, da su bile tu. Kad bi Paola krenula u jedno od svojih slavnih oblokavanja, na kraju bi mu dala.

Tko jebe na Novu godinu, jebat će cijelu godinu.

Tri.

Odjebati. Odjebati sve. Sve moguće. Miran. Buda. Ostati zatvoren u sobi. Zabarikadiran u bunker. Pustiti glazbu i ponašati se kao da to nije posebna noć nego bilo koja noć bilo kojeg dana.

Nije loše, rekao je u sebi.

Blato

Niccolo Ammoniti

 

Thierry je zapalio cigaretu bez filtera, otvorio bočna vrata kombija i izvukao Regine. Svoju keltsku harfu. Bila je zamotana u debelu plavu krpu. Uzeo ju je u naručje, nogom zatvorio vrata i zaputio se prema ulazu u "Vukodlak" prolazeći pored otmjene i nepokretne rampe postavljene ispred lokala.

Ona brlja koju je strusio pržila mu je utrobu i osjećao je da su mu noge mekane poput pipaka hobotnice.

U kurac, već sam pijan! postavio je sebi dijagnozu.

Dvojica izbacivača koji su kontrolirali pozivnice vidjeli su ga kako dolazi. Klatio se lijevo-desno. S onim čudom u naručju.

Tko je taj čudan tip?

S onim žutim, masnim brčinama. Onim očima kuhane trlje. A ona kosa...Plava, duga, prljava.

Stari viking na samrti? Njemački frik osuđen na izumiranje?

"Što hoćeš?" upitao ga je osorno klipan niskog čela koji je izgledao kao da će se rasprsnuti u jakni od češljane devine dlake i prugastoj košulji stegnutoj  oko volovskog vrata.

"Tko? Ja?"

"Da, ti."

"Moram svirati."

"A što je to unutra?"

"Regine. Moja harfa."

Thierry je krenuo naprijed, prema vratima, ne obazirući se na izbacivača, Regine je bila pakleno teška, no jedna ga je ručerda zaustavila.

Gosti koji su plaćali ulaz gledali su ga telećim očima.

"Čekaj! Čekaj malo... Kamo ćeš?! Polako!"

Klipan je zgrabio interfon i počeo govoriti u njega. Prekinuo je.

"U redu! Smiješ unutra. Jedino što tako neće ići. Jesi li se pogledao? Ovdje ljudi plaćaju. Tako stvarno ne može!" vrtio je mladić u znak neodobravanja.

Thierry je postajao nervozan.

"Ovako kako?" otpuhnuo je.

Thierry je odložio harfu i pregledao se.

Nosio je svoju staru i nezamjenjivu jaknu od mekane kože s resicama, uobičajenu traper košulju, traperice, uistinu ponešto umrljane motornim uljem koje mu se prosulo na autocesti, remen s kopčom u obliku bizonove glave i mokasinke.

Sve normalno...

Podignuo je ruke uvis i upitao:

"Onda, prijatelju! Što nije u redu?"

Blato

Niccolo Ammoniti