foto.deu.flensburg.anklam.

 

Volim lučke krčme. Smrad mora koji nosi u sebi i miris ljudi s margine. Ovdje su posebno zanimljive krčme, a najdraža nam je bila Kayser Jack, u zgradi nalik najmaštovitije izvedenoj otrcanoj kazališnoj kulisi. Gotovo svake noći nakon neke orijentalne večere zaputili bi se u tu krčmu nadomak otvorenog, ledenog mora u kojoj su se skupljale crnokose Dalile čija kosa miriše na uglačane pištolje s bisernom drškom. Dok su zveckale kosti tih noćnih žena u prekratkim haljinama, u blizini je hučalo more sa svojim hrđavim brodovima i debelom užadi, njegov noćni miris izbacuje mlade i anonimne leševe sirena i mornara.

Svake je noći mjesečeva svjetlost obasjavala male hrpice čudnovatih bića oko stolova nakrcanih čašama. Tu se zbiva tajni škripavi život nezabilježenih, nedržavnih bića, alternativnih umjetnika, danguba, svakojakog gradskog podzemlja. Isus takve voli. Rana do rane. Sve je zamagljeno, onako filmski gusto, obojano i sjetno. Eh, koliko li se tu okamenilo gustih nanosa davnih razgovora, koliko svađa i tuča za tim stolovima, koliko ispijenih kalvadosa, izbljuvanih psovki i otrovnih koktela... Zrak krčme u kojoj svira nepoznati bend natopljen je baršunastim znojem ludog Jeana. Već prve večeri prilazi nam prenaglašeno našminkana žena obučena u korzet s lasicom u naručju i nešto nam objašnjava. Prolaze stari bitnici i lijepe se za šank kao žvake. Sitna hipi šankerica s licem bankarice opet nas je prevarila. Račun nam izbacuje na usta u hiru trena, lopovskog nadahnuća, nikakvog papira. Za susjedni stol sjeda ćelavac tamnih i ispijenih zatvorskih crta lica, a zatim stiže i patuljak sivih obraza obučen u uniformu Iron Maidena, zavrnutih rukava, izbodene nadlaktice. Tamni dogovori. Za šankom nešto otrovno pije i žena u napuhanom jedru bijeloga odijela s napuhanom ciroznom jetrom i velikim, preplašenim psom. Za naš stol, bez pitanja, sjeda prištavi i samozvani svjetski putnik, skitnica i traži da mu platimo pivo. E pa ne može. Ipak nije diskretan i karizmatičan kao stara Sophie, kraljica noći, koja sjedi nekoliko stolova dalje. Upada u periferni vid s kratkom, žarko obojanom crvenom kosom. Prevalila je barem sedamdeset i ponosno nosi tetovažu mlade vile na tamnoj i zategnutoj nadlaktici. Iz mirnih crta stare Sophie nije se dao iščitati težak, prazan život koji je proživjela, od malih nogu isključivo kružeći po gradskim barovima. Ne priča mnogo, samo puši i motri. Vele da se prije dugo bavila prostitucijom, sad je prestara. Motrila sam je, htjela s njom popričati kao s vanzemaljkom, ali njezine crne oči su spokojno upijale noćnu svjetlost i nisu odražavale želju za razgovor sa strancima.

Prolazi i pukotine

Dorta Jagić