foto.deu.münchen.5

Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao, nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokušaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilično rano München za stalno boravište. Jednog se proljetnog popodneva otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Münchenu sam na dulju šetnju, nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti. U Englischer Gartenu, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve tiše i tiše staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, kući, jer je bio umoran, a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će ga odvesti ravno kući.

Slučajno na stajalištu ni oko njega nije bilo ni žive duše. Nije bilo vozila ni na Ungererstrasse, po kojoj su se prema Schwabingu protezale tračnice ljeskajući  se na osami, ni na cesti koja vodi u Fohring; pa ni iza ograda klesarskih radionica, gdje je na prodaju bilo križeva, nadgrobnih ploča i spomenika, kao da je tu neko drugo, nenastanjeno groblje, nije se ništa micalo, a mrtvačnica građena u bizantskom stilu preko puta nijemo je stajala pri odsjaju dana na izmaku. Na pročelju ukrašenom grčkim križevima i hijeratskim motivima u svijetlim bojama bijahu simetrično poredani natpisi zlatnim slovima, birane izreke o zagrobnom životu, primjerice: "Oni odlaze u stan Božji", ili: "Vječna svjetlost svjetlila im!". Čekajući tramvaj Aschenbach se nekoliko minuta zabavljao odgonetavajući te formule i zadubljujući se u tu prozirnu mistiku kadli se prene iz sanjarija ugledavši na trijemu, iznad dvije apokaliptične zvijeri što čuvaju stube, čovjeka koji mu svojom pomalo neobičnom pojavom usmjeri misli na posve drugu stranu.

Srednje visine, mršav, bez brade i napadno prćastog  nosa, čovjek je bio riđokos i imao tipičnu mliječnu i pjegavu put. Očito nije bio bavarskog podrijetla: u najmanju ruku, likov šešir koji mu je pokrivao glavu, širok i ravna oboda, pridavao mu je izgled tuđinca iz dalekog svijeta. 

Možda je neka lutalačka crta u vanjštini tog stranca djelovala na njegovu maštu, ili je možda posrijedi bio kakav tjelesni ili duševni utjecaj; tek, iznenada je osjetio neko čudno širenje nutrine, neki nemir koji nešto traži i luta, neku mladenački žarku žudnju za daljinama. 

Bila je to želja za putovanjem, ništa drugo.

Smrt u Veneciji,

Thomas Mann