Put je kratak, kažu. Kome? Onima što znaju gdje idu. Meni je sve novo, čak i zrak miriše drugačije, bolje. Ne kao grad, ne kao ulica mokra od urina i propalih snova. Ovdje nešto miriše na spokoj, na sol i na biljke koje rastu divlje jer ih nitko ne pita smiju li. Prvić. Ime mu zvuči kao šapat žene koju nisi zaslužio. Kamen pod nogama, nebo iznad glave i tišina koja ne boli. Sunce polako prži ostatke sivila iz glave, kuće te gledaju s prozorima punim prošlosti, a svaki zid šuti pametnije od čovjeka. Nema gužve, nema galame. Samo mir, onaj stvaran.  Prvić, mali komad kamena što pluta nasuprot Vodica — 2,41 kvadratni kilometar mira i sunca. Kažu da ima oko 450 stanovnika, ali ja bih rekao da pola njih ionako sjedi u hladu i psuje državu, drugu polovicu, a možda i same sebe. Do Prvića se, kažu, može i doplivati. I stvarno može — ako imaš dobru kondiciju, loš instinkt za samoodržanje i želju da te more podsjeti tko je gazda. Ali ako dolaziš na odmor, vjerojatno tražiš malo civilizirani...