U Zadru i danas njegovo ime odjekuje – Krešimir Ćosić. Lik koji nije samo zabijao koševe nego je nosio neku čudnu svjetlost oko sebe. Vizionar, kažu… ma znaš što, on je samo vidio dalje od ostalih jer si je dopustio da bude čovjek, a ne još jedna uniformirana figura što sluša tuđe naredbe. Bio je intelektualac, vjernik, diplomat – ali ne na onaj sjajni, ispeglani način. Nego na način tipa koji ti uđe u prostoriju i odmah znaš da je previše živ da bi stao u ijednu ladicu. Hodao je svojim putem, ponekad tvrdoglavo, često protiv struje, kao da ga je vodio neki unutarnji metronom koji svira ritam samo njemu čujan. I zato u Zadru o njemu govore kao o mitu. Ali taj mit ima meso, krv, znoj. Bio je jedan od najvećih, ne zato što je visok, ne zato što je slavan, nego zato što je čovjek od kojeg je svaka generacija mogla nešto naučiti. Krešo je rođen u Zagrebu. ’48. godina, studeni, hladno jutro, valjda. A onda ga kao dvogodišnjaka odvuku u Zadar, grad koji će ga pretvoriti u legendu. Ču...

  Ako imaš dvadesetak godina—i ako nisi iz Zadra, iz Dalmacije, iz Hrvatske, ili iz one starinske škole košarke što se prinosila kao sveta voda—Pino ti je vjerojatno samo ime koje izgleda kao nadimak iz neke stare dalmatinske priče, ništa više. Sjena iz prošlog stoljeća. Ako ti je tridesetak—možda si negdje usput načuo za njega. Nekakav stari majstor, neki lik iz vremena kad su se utakmice gledale na crno-bijelim televizorima, kad su tribine bile preblizu, a košarka imala miris drva i znoja, ne plastike i reklama. Ako si prešao četrdesetu—e onda je tanka linija. Možda si ga jednom vidio. Možda si kao klinac stajao na tribinama dok je već bio stariji, ali još uvijek brži od pola lige. Možda si čuo starije kako pričaju o njemu kao o nečemu što se neće ponoviti. Ali ako imaš pedeset i više—ako si iz one generacije što je živjela košarku kao vjeru, ako si odrastao s loptom pod rukom i radio u ritmu radijskih prijenosa—onda znaš. Nema šanse da ne znaš. Znaš da je to bio jedan ...

  Osam mjeseci nakon Please Please Me , novi album — With The Beatles — sleti na svijet kao crna ploča s bijelim srcem, i odmah sve eksplodira. Nema singlova, nema trikova, samo čisti zvuk četvorice momaka koji su se usudili vjerovati da mogu sve. Još uvijek miriše na podove studija, na umor, na smijeh, na čaj s mlijekom i nikotin. Drugi album, i jedan od najvažnijih.  Ali, budimo pošteni — koji njihov album nije bio važan?  Svaki je bio poput nove droge, novi trip, nova faza svijeta koji se prepravljao po njihovim notama. Ovaj, With The Beatles , bio je trenutak kad je Beatlemanija počela cviliti kroz zidove spavaćih soba, kad su cure padale u nesvijest, a dečki shvaćali da moraju pustiti kosu i kupiti gitaru ako žele ikada poljubac. Bio je to trenutak kad je ludilo postalo legitimno. Ali nije to samo bilo vrištanje tinejdžerki i novinari koji se gube u frazama. To je bio album gdje su se Beatlesi oslobodili . Skinuli su dječačke uniforme i poče...

Kubanski šahovski Mozart, kako su ga znali zvati, sjedio je za pločom kao da mu je kraljevstvo dosadilo. Bio je utjelovljenje elegancije. Njegove figure nisu koračale – klizile su. Gledati Capablancu kako igra šah bilo je kao slušati klavir koji ne svira note, već priča priču. U njegovim partijama gotovo da nije bilo znoja. Nije bilo komplikacija, nije bilo napetosti. Samo čista logika, jasnoća i savršeno tempiran kraj.  Ali problem s lakoćom je taj što lako prijeđe u lijenost. Capablanca je pobjeđivao jer je bio prirodno bolji od svih ostalih. Bio je šahist koji nije učio teoriju, jer je "nije trebao". Bio je šampion koji se nije pripremao za mečeve, jer je "znao da je bolji". I jedno vrijeme, to je bilo dovoljno. Do trenutka kad više nije. Jer svijet se mijenja. Dolazi nova generacija, gladna, uporna, zagrižena. Ljudi poput Aleksandra Aljehina, koji su proučavali svaku Capablancinu partiju, tražili pukotine u njegovoj perfekciji i nisu ga se bojali. Capablanca se ...

  ENGLISCHER GARTEN Gustav Aschenbach, ili von Aschenbach, kako se službeno zvao, nakon nekoliko nemirnih godina, nakon nekoliko pokušaja da se skrasi ovdje i ondje, izabrao je prilično rano München za stalno boravište. Jednog se proljetnog popodneva otputio iz svoga stana u Prinzregentenstrasse u Münchenu sam na dulju šetnju, nadajući se da će ga zrak i gibanje okrijepiti. U Englischer Gartenu, iako je tek bio ozelenio nježnim lišćem, bijaše sparno kao u kolovozu, a u blizini grada sve je vrvjelo od vozila i šetača. Kod Aumeistera, kamo su ga bile dovele sve ti š e i ti š e staze, Aschenbach je neko vrijeme promatrao metež u vrtu te omiljene gostionice, pred kojom je stajalo nekoliko fijakera i ekipaža, a onda se zaputio, o zalasku sunca, izvan perivoja, otvorenim poljem, ku ć i, jer je bio umoran, a nad Fohringom spremala se kanda oluja, te je odlučio pokraj Sjevernog groblja pričekati tramvaj koji će ga odvesti ravno ku...