Bila je to najveća i najunezvjerenija gomila koju sam u životu vidjela. Istini za volju, moram priznati da u životu i nisam vidjela puno toga. U svakom slučaju, bilo mi je drago što sam cijeli prizor promatrala izvaljena u kolicima. Moji roditelji i moj brat nisu bili ni približno te sreće. Iskreno govoreći, nisam čak ni bila sigurna što su radili roditelji budući da su mi stajali iza leđa. Zato sam vrlo dobro vidjela što je radio brat: u ruci je držao nekakvu zastavicu, nesigurno mahao njom, propinjao se na prste i ogledao oko sebe. Htio je izgledati kao da zna što radi, ali se po njegovu pogledu moglo sasvim lijepo vidjeti da mu je kao i meni bilo jasno što se događa. On to, naravno, nikada ne bi priznao. Gotovo mi ga je bilo žao. Trudio se izgledati uzbuđeno kao i odrasli, ali mu to nije polazilo za rukom. Kad bolje razmislim, i nije mi ga bilo žao. Bio je prevelik sadistički gad da bi tek tako probudio sažaljenje u meni.  Pokušala sam u nekoliko navrata skrenuti majčinu po...