Zatvorska ćelija nije tanka kao žilet, nego široka kao trbuh tipa od 300 kila koji sjedi, znoji se i košta državu više nego raketa. 55 tisuća eura mjesečno. Ne da živi — da pulsira. Da konzumira. Da fermentira. I da sjedi na guzici. I svi kukaju, s razlogom. Na ulici baba čeka na CT pregled kao da je red za kruh ’45-e. Dijete s tumorom — vraćeno kući s flasterom, a ovaj lik — kralj betona — jede za četiri čovjeka, pije lijekove za šest i ne mrda. Samo diše, samo troši. Samo čeka suđenje. Kažu — dilao je. Kažu — imali su dokaze: 45 kila trave, 2 kila koke, 2 kile spida, i 2000 bombona što te lansiraju do plafona. A odvjetnik…taj gospodin s kravatom i jeftinim parfemom tvrdi da njegov klijent ne može počiniti takva djela. Jer je debeo. Jer je pretežak za kriminal. Kao da te težina spašava od zakona. Kao da kilogrami brišu kaznenu evidenciju. Kao da nije mogao kliknuti mišem, dogovoriti posao, zbrojiti eure, i dati malom da raznosi pakete. Debeli kriminalac i mršavi izgovori. Austri...

  Zrak u Kinshasi te noći bio je gust kao juha, ali juha od znoja i benzina. Ljudi su se tiskali, vikali, pjevali — 60 tisuća duša u transu, kao da čekaju smak svijeta, samo što ovaj smak svijeta ima rukavice. Na jednoj strani — George Foreman, mladi lav, neporažen, lice bez izraza, kao da ga je sam Bog isklesao da te prebije. Na drugoj — Muhammad Ali, čovjek koji je već bio legenda, ali ga je Amerika tretirala kao smetnju, kao usta koja se previše deru. I sad evo njega, u Zairu, daleko od tih čistih bijelih dvorana, gdje svatko ima mišljenje i nitko ne zna što znači udarac u jetru. Kinshasa je te noći disala zajedno s njim, "Ali, bomaye!", vikali su, "Ubij ga, Ali!" — i on se smije, pleše, zeza. Ima 32 godine, a Foreman 25. I svi kladioničari kažu: gotovo je, vrijeme ga je pojelo, mišići više nisu granit, već blato. ALI zna bolje. On je uvijek znao bolje. Nije to boks, to je poezija u rukavicama. Rope-a-dope, zvali su to kasnije, ali te noći to je bio ples na rubu ...

  Zamisli poslovni plan toliko dobar da ga ni Mate Rimac ne može zeznuti. Nemaš proizvod. Nemaš troškove. Nemaš garancije. A lova samo curi. Ravna Zemlja, prijatelju. To ti je poslovni model stoljeća. Amerikanci su to digli na razinu umjetnosti. Pišu knjige. Izdaju časopise. Drže predavanja. Online tečajeve o tome kako gravitacija ne postoji i kako je Antarktika zapravo ledeni zid koji čuva CIA. I sve to – naplaćuju. Sitno, 9.99 dolara. Da ne boli. A tisuće ljudi klikću, kartice cvile, a neki tip iz Kanzasa sjedi u potkošulji, pije pivo iz plastične čaše i smije se dok mu PayPal zvoni kao jackpot u Vegasu. Najbolje? Ne moraš znati ništa. Ne moraš imati teleskop. Ne moraš znati gdje je jug. Samo moraš vjerovati da svi drugi lažu. I imati dovoljno snage u prstima da napraviš PowerPoint s YouTube linkovima i crvenim kružićima.  I to prodaš. Nekome. Nekolicini. Tisućama. Pa kupiš kuću. Auto. Možda pređeš s piva na vino. Ili barem na pivo u staklenoj boci. A Mjesec? Mjesec je bio d...

  Šibenik,  22.  listopada  1964.  –  Denkendorf,  Bavarska,  7.  lipnja  1993 Dražen, klinac s loptom i ludilom u očima. Petnaest godina, a već izgleda kao da mu je dosadilo čekati da svijet shvati koliko je dobar. Trener ga ubacio u igru – možda iz očaja, možda iz čiste sreće – i bum, evo ti male košarkaške apokalipse. Publika još žvače sjemenke, a on već zabija trice kao da sutra ne postoji. Počeo je kao sakupljač lopti starijem bratu. Romantično, a? Nosiš lopte, brišeš znoj drugima, i u sebi gunđaš: “Jednog dana, svi ćete vi meni skupljat lopte.” I onda taj dan stvarno dođe. Ostajao je u dvorani do ponoći, šutirao kao manijak, kao da pokušava izbušiti rupu kroz pod i pobjeći iz stvarnosti. Ljudi bi išli doma večerati, gledati televiziju, raditi što već normalni ljudi rade – ali ne, Dražen bi ostajao i tukao po obruču. Lopta bi padala, on bi je digao, i opet. I opet. I opet. Kao pjesnik koji ne zna kad je pjesma gotova. Prije škole?...

  Matt Rife je stand-up komičar. Znaš ga — šale o vezama, TikTok smijeh, one obrve koje se dižu kao da pita: "Jesam li ja lud ili vi?" E pa sad je zbilja poludio. I to ne komičarski, nego… duhovi, crni svećenici i Annabelle poludio. Zajedno s Eltonom Casteeom, YouTube likom koji već godinama juri za sjenama po napuštenim ludnicama, Rife je odlučio da je vrijeme za… nekretninu. Ne vilu na Beverly Hillsu, ne stan s pogledom na LA smog, nego kuću u Connecticutu. Ali ne bilo koju kuću – nego onu jebenu kuću Eda i Lorraine Warren. Da, TI Warrenovi. Bračni par koji je pričao s demonima više nego sa susjedima. Likovi zbog kojih su hororci poput The Conjuring i Amityville toliko strašni da i Netflix pita: "Jesi li siguran, brate?" I sad je ta kuća njihova. Rife i Castee. Dva moderna klauna s kamerama i mikrofonima, vlasnici najstrašnijeg muzeja u Americi. Warrens Occult Museum . Više od 750 predmeta unutra, svaki toliko uklet da ni vrag ne bi htio naći ključ za tu šupu...

  Otok Iž, kažeš? To ti je ono mjesto gdje sunce dolazi ranije nego ti ustaneš, a ode kasnije nego ti zaspiš. Mjesto gdje ljudi pričaju s kamenjem jer kamenje jedino i ima vremena da ih sasluša. Nemaš tu šoping centara, nemaš ni centara, imaš Konzum koji radi kao da mu je pun kufer ljudi, i jedan kiosk što prodaje sve od sladoleda do vijaka. Kad ti fali nešto, pitaš susjeda. Ako on nema – pita svoju ženu. Ako ni ona nema – onda ti to ni ne treba. Stanovnika je taman toliko da možeš svima reći "dobar dan" a da ne izgubiš cijeli dan. I svi imaju isti ton glasa: spor, umoran i mudriji od tebe. Oni ne žure. Nigdje. Nikad. Ako vidiš nekoga da trči – ili je turist, ili ga je ubo stršljen. More? Čisto kao savjest djeteta koje još nije naučilo lagati. Ali hladno. Ne ono "osvježavajuće", nego "pištiš kao da si na injekciji kod zubara". Ali navikneš se. Jer ako možeš živjeti bez dostave hrane i signala za mobitel, možeš valjda i s malo šoka u genitalijama. Nema n...