San Francisco, 2 9. kolovoza 1966. – zadnji put, brate. Candlestick Park. Beatlesi. Kraj.  Ne kraj svijeta, ali kraj jednog ludog poglavlja gdje su četvorica tipova s gljivastim frizurama navukla milijune cura da vrište kao da je kraj svijeta svaki put kad netko od njih kihne. Bilo je to kao da su Elvis i Gagarin napravili band, a vrisak publike bio je jači od aviona koji slijeće. Pa kako da sviraš "Nowhere Man" kad se osjećaš kao da si ti taj nigdje-čovjek, izgubljen nasred terena s pojačalom jačine usisavača? A zvuk? Čuj mene, – zvuk! Zvučni sustav je bio lošiji od radija iz 30-ih koji je preživio ratove i prolijevanje kave. Turneja je bila stroj – 13 dana, 18 koncerata, gradovi se pretakali kao benzin niz autocestu: Chicago, Detroit, Cleveland, Washington, Philadelphia, Toronto, Boston, New York... sve je to prolazilo kroz prozore autobusa i avionskih kabina, dok su im gitare visjele s ramena poput starih obećanja. Svirali su kao da to više nije dovoljno, kao da po...

  27. kolovoza 1967. Dan koji nije mirisao na ništa dobro. Brian Epstein je ležao mrtav u svom stanu u Londonu. Nije bilo nota, ni aplauza, samo tišina i tijelo koje je čekalo da ga netko pronađe. Taj netko bio je Alistair Taylor, njegov osobni asistent, čovjek koji je znao gdje ključevi stoje i kako se laž smješta ispod tepiha. Brian nije bio od onih što se razbiju naglo, s vrištanjem, revolverom ili krvavim pismom. On se gasio polako, kao cigareta koja dogorijeva sama na rubu pepeljare dok ljudi zaboravljaju da je zapaljena. Bio je umoran, bio je sam, bio je pun rupa koje nitko nije mogao zakrpati, ali nije tražio kraj — kraj je došao sam, tiho, s tabletama koje nisu brojale sebe i snovima koje nije uspio isključiti.  Ljudi vole jednostavne priče. Samoubojstvo je lijepa kutija — sve stane unutra, ne moraš previše kopati. Ali Alistair je rekao drukčije. Rekao je da je to bio nesretan spoj. Tablete, alkohol, iscrpljenost, možda malo tuge koja predugo sjedi u istom kutu. Nije...

  Istanbul, čovječe, Istanbul –  nije to samo grad, nije to razglednica ni turistička staza,  to je ritam koji ti udara u prsa dok hodaš niz brdo u patikama izlizanim od pogleda.  To je buka u glavi, buka u duši,  to su ulice što vijugaju kao misli u tri ujutro kad si pijan i sam,  to je prodavač kestena koji te pogleda kao da zna  da si stranac čak i kad si rođen tu. To ti je grad što te oguli, oguli te do kosti i ostavi ti kožu da nosiš kao kaput od prošlog života. Naučiš da voliš bez glasa, da psuješ kao molitvu, naučiš da stojiš u mjestu dok sve ide – i  nema kraja, samo jutra i večeri i ezani što te probude iz sna  koji nisi sanjao,  jer Istanbul te ne pusti da spavaš – on te vozi, trese, šamara, i kad odeš, još ga nosiš u cipelama, u džepovima, u plućima. Ima jedan tip koji piše o Istanbulu. Orhan Pamuk je pisac. Piše kao da je godinama gutao istanbulsku maglu, sjedio na balkonima iznad Bospora i gledao kako se grad guli iznutra. O...