Cesta se protezala kao crijevo neke ogromne tehnološke zvijeri, pulsirajuća linija betona i halucinacija koja vodi prema Moosburgu — totemskom mjestu gdje se gitare ore kao ritualna oružja, a pivo se toči kao sveti serum zaborava. Robert, Marko i ja. Trojica u metalnoj kapsuli zvanom Punto. Robert,  naš samozvani vozač i vlasnik automobila, micao je brisače – što je bilo vezano za vremenske uvjete. O či mu pospane — kao da je progutao zen s  malo amfetamina.   Marko je nosio majicu sa prošlogodišnje  Depeche Mode  turneje, koju od onda nije skinuo. Kaže, daje mu “karakter”. Marko je  suvozač, dakle navigator i psihoterapeut. U Puntu vonj plastike, piva i Markovih čarapa — sveti trojac putovanja. Auto diše kao mehaničko stvorenje s astmom. Marko stalno gleda kroz prozor kao da očekuje da mu se javi Isus iz reklamnog panoa. Ja, sa stražnjeg sica, prebirem po YouTube playlisti – distorzirani rock, disonantni riffovi, buka koja razara percepciju u pravi...