Istanbul, čovječe, Istanbul –  nije to samo grad, nije to razglednica ni turistička staza,  to je ritam koji ti udara u prsa dok hodaš niz brdo u patikama izlizanim od pogleda.  To je buka u glavi, buka u duši,  to su ulice što vijugaju kao misli u tri ujutro kad si pijan i sam,  to je prodavač kestena koji te pogleda kao da zna  da si stranac čak i kad si rođen tu. To ti je grad što te oguli, oguli te do kosti i ostavi ti kožu da nosiš kao kaput od prošlog života. Naučiš da voliš bez glasa, da psuješ kao molitvu, naučiš da stojiš u mjestu dok sve ide – i  nema kraja, samo jutra i večeri i ezani što te probude iz sna  koji nisi sanjao,  jer Istanbul te ne pusti da spavaš – on te vozi, trese, šamara, i kad odeš, još ga nosiš u cipelama, u džepovima, u plućima.   Ima jedan tip koji piše o Istanbulu. Orhan Pamuk je pisac. Piše kao da je godinama gutao istanbulsku maglu, sjedio na balkonima iznad Bospora i gledao kako se grad guli izn...