Platio sam ulaznicu koja bi kod mene doma kupila bocu dobrog whiskeya. Sunce je rezalo mozak. Ljudi svuda. Turisti s velikim očima i još većim kamerama, žene s kišobranima koji ne štite ni od čega osim smisla. Bura i ja smo stajali tamo, on s mamurlukom od Chang piva a ja sa znojem na leđima, gledao sam zlatne tornjeve kako se penju prema nečemu što nikad nisam imao. Sve je bilo toliko sjajno da je boljelo. Kao da sam upao u svijet koji se trudi da bude bolji nego što jest. Bura je izgledao kao da bi sve te zlatne kupole dao za tihu hotelsku sobu s dobrom ženom i lošim vinom. Nisam imao ni jedno ni drugo, ali - jebiga - soba je bila moja. Samo moja.   PHRA BOROM MAHA RATCHA WANG VRHOVNA VELIKA PALAČA Ušli smo bez sumnje. Pod svjetlom koje je zaboravilo što znači tama.  Čovjek u tajlandskim slonovskim hlačama  podiže kameru. Klik. Klik. Bog iza objektiva. Ne zna da sve što snimi postaje vlasništvo konstrukta – duhova zapečaćenih u zlatne tornjeve. “Osjećam se… kopi...