Beč je predivan. Toliko nevjerojatno čist da te oči bole. Otići iz Rijeke koja izgleda poput godinama neočišćenog svinjca pa ući u bečku podzemnu je šok koji ubija. I na maske se navikneš. Na ulicama vidiš ljude svih boja i u svim oblicima. Ima mnogo invalida. Ulaze u dućane, restorane, kupuju, smiju se, uživaju u životu. Mi naše držimo u kući ili im na ulicama postavljamo nepremostive prepreke. Hrvatska je bešćutna zemlja. Cijene pića i ića u centru su osjetno niže nego u Opatiji. Svi koji te poslužuju imaju osmijeh na licu. Ljudi su opušteni, nitko nas nije gledao kao da smo mu ubili i oca i mater, sve u jednom danu. Koje olakšanje, čak i nelagoda. Kad izađeš iz Hrvatske, zemlje potpunih luđaka, tu ne mislim samo na predsjednika i Prvu Mamu, Beč ti je nešto kao leden oblog na opekotinu. Na povratku smo stali u Trojanama da krafnama ubijemo depresiju. Našem je autu prišao slovenski klinac i izderao se na nas jer nam je prednji kotač gotovo dotaknuo crtu parkirnog mjesta. Pripremio nas...