Istanbul je grad tame i svijetla, uspomena i zaborava. Njegove ulice su hodnici prošlosti, popločani koracima onih koji su voljeli, čekali, sanjali. Vjetrovi s Bospora donose miris mora pomiješan s vlagom starog stabla, dok se na uske sokake obavija sumrak koji upija zvuke usamljenih lutalica. Ponekad, dok se šetam kraj Topkapi palače, pomislim na duhove prošlih vjekova, na sultane koji su zurili preko vode u daleke horizontе, na derviše koji su u svom plesnom zanosu pokušavali da dosegnu božansku harmoniju. Tu je i zimska magla nad Zlatnim rogom, gusta poput uspomena, u kojoj se gubi odsjaj uličnih svjetiljki i nestaje glas prodavača kestena. Postoji u Istanbulu tuga, melankolija koju nitko ne može objasniti, ali svatko može osjetiti. Ona se krije u izlizanim drvenim kapijama starih kuća u Bešiktašu, u očima ribara na mostu Galata, u zvuku brodskih sirena koje jecaju pri rastanku. Istanbul nije samo mjesto—on je osjećaj, prizor koji ostaje na mrežnjači još dugo nakon što ga napu...