foto.hrv.zadar.3
Pokušavam biti ravnodušna. Ne želim nikakvu karijeru, nemam ambicije. Prekinula sam veze sa svojima. Želim sve zaboraviti. Ostat ću ovdje dok mi sunce ne sprži kožu, dok mi mozak ne ispari, dok mi misli ne izvjetre. Šetam po plaži ponekad satima i meditiram. Djeca se igraju sa školjkama. More lomi goleme valove uz prasak kao da ruši četverokatnice, a moje misli na kraju dođu do nulte točke. Ništa, nula. Ne razmišljam o ničemu. Tako je najbolje. Gustave je jako miran, ozbiljan, savjestan, to mi je dovoljno. Pravi controll freak, kod njega je sve po špagu, ali baš mi to treba. Takav lik da se o meni brine. Da se o svemu brine. On mi zapravo nije bitan, da budem iskrena prema sebi, tek je sporedni lik u mom životu. Ali takvi su najopasniji, s vremenom ti se zavuku pod kožu. Ravnodušnost. Je li ona moguća u današnjem svijetu? Jesam li u stanju biti ravnodušna? Bojim se, ponekad, da to nije moguće. Milena Rade Jarak Ostao sam bez posla i po milijunti put, kao po dužnosti, ...